Kad je rijec o bosanskoj multikulturalnosti, svi se sjecamo Andriceve slike dvaju tornjeva i minareta koji strse u zvjezdano nebo i nalikuju na tri noza koji drijemaju i zlo misle jedan o drugomu, iako jedan uz drugoga traju dane. Radije nego Andricem, ja bih se, da karakteriziram tu multikulturalnost, posluzio odlomkom iz pisma svog kolege iz zadarske gimnazije, profesora matematike Emanuela Marusica, koji potjece iz srednje Bosne i koji mi je pomogao da shvatim tu zajednicu. Citajuci ono sto pisem, i sam zabrinut za ono sto se dogada, Emanuel kaze: “U Bosni su tri krvozedne zvijeri koje mogu zivjeti samo dok su zajedno, jer se jedna uvijek plasi one druge dvije, a dvije protiv trece ne mogu nikako zajedno same. Kad sam cuo da su Srbi prosle godine (srpanj i kolovoz 1992.) napustili sredisnju Bosnu, ja sam odmah kazao da ce Muslimani napasti Hrvate. Tvrdim da u tim krajevima Hrvati ne mogu zivjeti bez Srba.”

Mozemo se sloziti i ne sloziti s Marusicevim metaforama, iako su blaze od Andricevih, ali se ne mozemo ne sloziti s njegovom identifikacijom ravnoteze: Jedna se zvijer s drugom protiv trece spariti ne moze i ostaje na miru dok vjeruje da se ni druge dvije protiv nje ne mogu udruziti; cim jedna ode iz kaveza, nestaje straha od udruzivanja protivnika i slijedi sukob. Nisam siguran da se u ovoj metaforici, i Andricevoj i Emanuelovoj, nalazi bit bosanske multikulturalnosti, zapravo ravnoteze koja je tu multikulturalnost odrzavala. Ali ni ja, istrazujuci je i pisuci o njoj, nista prikladnije nisam pronasao. Oslikao sam je u epizodi s pijevcem na kraju romana Duse robova, epizodi koja je ostala nezapazena. Ne znam zbog cega, valjda stoga sto je bila uvijena u san! Imala je pokazati kako je prijateljstvo medju pojedincima koji pripadaju razlicitim kulturama, uza svu privlacnost, ispunjeno i strahom. Samo nas nada da se grozomorni sni snivani na javi nece ispuniti, kao sto se ne ispunjavaju ni oni u snu snivani, drzi da ostanemo ovdje gdje jesmo.

Bosanska multikulturalnost kakvu je danas vidimo - izuzevsi proces urbanizacije i raseljavanja Hrvata i Srba prema svojim maticnim sredinama - sto se tice rasporeda stanovnistva, formirana je u nekoliko stoljeca otomanske vladavine na tim prostorima. Bila su to krvava previranja cija je osnovna karakteristika seoba, nasilna, voljna i dobrovoljna, i prevjeravanje s jedne na drugu vjeru u svim pravcima, a ne samo prema islamizaciji. Potkraj Turskog Carstva vezanost se stanovnistva uz odredjena stanista ustalila, a prevjeravanja su prestala. Zajednica koja se formirala pod otomanskom vlascu temeljena je na kuranskim nacelima koja su u svoje vrijeme bila vrlo tolerantna. Kudikamo tolerantnija od onih u krscanskoj civilizaciji, koja se tolerantnoscu, ni kad se radilo o sektama vlastite kulture ni kad se radilo o pripadnicima drugih kultura, ne mogu podiciti. Za razliku od krscanske civilizacije, koja je progonila i herezu i inovjerje, islam je progonio samo idolopoklonike, a tolerirao je pripadnike vjera judeo-krscanskog korijena. Na osnovi tih nacela u Bosni su uz Muslimane mogli zivjeti katolici, pravoslavni i pripadnici zidovske vjere.

Bosanska multikulturalnost, izrasla i formirana na kuranskim nacelima, uza sve pohvale za toleranciju ako je gledamo u vremenu kad nastaje i u kontrastu prema tadasnjem netolerantnom krscanskom okolisu, bila je multikultura gradena na dominaciji jedne kulture, islamske, i diskriminaciji triju drugih kultura, pravoslavne, katolicke i zidovske. Razumije se, uz njihov pristanak na diskriminirani polozaj. Pripadnici islama imali su sve oblike moci - ekonomsku, vojnu, politicku i kulturnu - a ostali su imali status raje, bez obzira u kom obliku, kao kmetovi, kao trgovci, kao slobodni seljaci, kao pomocna vojska (martolozi) ili kao konfesija drugog reda. U toj je multikulturalnoj zajednici postojao cio niz mehanizama koji su ucvrscivali status privilegiranog diskriminatora, i jos veci broj mehanizama koji su onemogucavali rast ili, ne daj Boze, prevlast diskriminiranih u bilo kom obliku.

Taj mentalitet turskih zemana, po misljenju mog kolege Emanuela, ni do danas nije isceznuo: “U centralnoj Bosni Muslimani ne razlikuju Hrvata od Srbina, to su za njih krizari, sejtani i sveti im je zadatak boriti se protiv tog zla.” Ne znam kolik je opseg toga konzervativizma ni kolika mu je dubina, ali s obzirom na iskustvo da je pamcenje zajednica u multikulturalnim sredinama stravicno duboko i tvrdokorno, Emanuelu bismo mogli vjerovati. Bilo kako bilo, slika je te multikulturalne zajednice jasna: za svoje je vrijeme bila tolerantna; danas bi bila anakrona i kao svaka diskriminatorska multikulturalnost neprihvatljiva.

Hrvati svoju prisutnost u Bosni zahvaljuju kuranskim nacelima. Nicemu i nikomu drugom! To je neupitno! Pravni akt koji je iz tog proizisao, glasovita ahd-nama sto ju je sultan Mehmed II Osvajac na Milodrazu 1463. udijelio fra Andjelu Zvizdovicu, kad je ovaj pred sultana pao nicice i kad ga je ovaj ogrnuo plastem, nije posebna milost udijeljena Hrvatima, niti je to individualan cin dobro raspolozena sultana, nego je to proizvod serijata, cin udjeljivanja milosti za obecanu pokornost. To je, negdje sam vec rekao, po sudbinu hrvatskog naroda jedan od najvecih povijesnih cinova. Ali, zaboga, nemojmo ga idealizirati! On nas je sveo na status raje. I nemojmo ga pokusavati primijeniti u suvremenosti zamjenjujuci status raje sa statusom nacionalne manjine. Kad se opirem islamskom fundamentalizmu, ne opirem se dogovoru s muslimanskim narodom na suvremenim nacelima suzivota, suprotstavljam se opetovanju cina sto ga je Zvizdovic bio prisiljen uciniti: traziti milost i nuditi pokornost. Zalazem se za dogovor jednakih. Sto izrazavam izvjesne rezerve prema nekim alternativnim politikama u Bosni, ne izrazavam ih stoga sto se u njima trazi suzivot u jedinstvenoj drzavi, to trazimo svi, ni stoga “sto crkva u okviru Evandjelja odgaja narod u duhu pomirbe sa svjetovnom vlascu”, nego su moje rezerve otuda sto se vise status proistekao iz ahd-name ne moze prihvatiti.

Ohrabruju me prijedlozi sto od te alternativne politike dolaze u zadnje vrijeme. Ono o podjeli Bosne na kantone, jer su tu ukljuceni i teritorijalna autonomija i reciprocna prava. I ohrabruju  izjave kao sto je ova Komsiceva: “Ni u kom slucaju necemo prihvatiti da hrvatski narod bude u bilo kakvoj Bosni manjina.” Ako je tako, onda se ahd-nama ne moze ponoviti, a ako je tako, sluzbena i altemativna Hrvatska u Bosni i prema Bosni nisu jedna od druge udaljene onoliko koliko se na prvi pogled cini.

U sva tri slucaja - da je prevladala hrvatska strana, da je prevladala srpska strana ili da su vlast preuzeli muslimanski ajani - nakon propasti Turskog Carstva, na nasilan ili miran nacin, nestalo bi bosanske multikulturalne zajednice. Ali, kad su se europske sile dogovorile i Austro-Ugarskoj Carevini 1878. dale mandat da okupira i umiri Bosnu, u kojoj su vrenja, poticana srpskim ekspanzionizmom, uzela maha i prijetila kaosom na vratima Europe, dogodilo se da je patronat carevine s islamskim predznakom zamijenjen patronatom carevine s katolickim predznakom, carevine koja je imala dovoljno visok stupanj srednjoeuropske tolerancije da zastiti multikulturalnost naslijedenu od islamske zemlje. Samo se po sebi razumije da promjena nije zajednicu lisila potresa: na stotine tisuca ajana i obicna svijeta nisu se mogli pomiriti s krscanskom vlascu i gubitkom privilegija koje su proizlazile iz pripadnosti islamskoj vjeri. Ni srpske ni hrvatske aspiracije nisu bile uklonjene, ali uza sve protivstine austro-ugarska vladavina uspijeva nametnuti ravnotezu i, primjenjujuci toleranciju srednjoeuropskog tipa, sacuvati bosansku multikulturalnost. Ona se drukcije i nije mogla sacuvati nego snagom koja je dolazila izvana. Bez nje, vlastite bi je proturjecnosti razdrobile. Projekti austro-ugarskih vlasti o pretvaranju triju bosanskih kultura u jednu, bosnjacku, ostali su bez odjeka. Vjere su na sintezu bile vrlo otpome, a i poticane su na otpor. Ali i ti projekti, doduse, intelektualisticke naravi, upozorili su da se bosanska multikultura “civilizira”, da s kuranskih principa koji su racunali na nepromjenljivost odnosa prelazi na princip kotla, u kojem se kuha vise kultura da bi na kraju bila skuhana monokulturalna zajednica.

Da odmah kazem, to ce kuhanje u Bosni biti neuspjesno i onda kad je to cinila Austro-Ugarska Carevina, i onda kad je to pokusala jedna druga “sila”, koja je od “tri verozakona” htjela skuhati srpski narod.

Novi je kotao proradio kad je Bosnom zavladala Srbija koja je u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca dozivjela obnovu Dusanova carstva. To novo “carstvo” nije uspjelo srbizirati Bosnu, ali mu je kao sili sa strane uspjelo prolongirati bosansku multikulturalnost. Lonac puca kad srpske Jugoslavije nestaje, i kad se u Bosni u ratnom metezu javljaju sva tri antagonizma, hrvatska i srpska posesija i muslimanski autonomisticki pokret. Zavladao je kaos kakav Bosnu nikada do tada nije zahvatio. Iz kaoticnog ratnog stanja kakvo do tada nije vidjeno, kao porazena strana izlaze i srpski i hrvatski aspiranti i muslimanski autonomasi, jer su u globalnom sukobu bili na strani fasisticke osovine koja je iz svjetskog rata izisla kao gubitnik. Pobjednickom stranom postaju komunisti i zato sto su teorijom o odumiranju nacija i “bratstvom i jedinstvom” bosanskoj multikulturalnosti ponudili sintezu, i zato sto su u globalnom sukobu bili na strani antifasistickih sila koje su pobijedile i pacificirale citav svijet. I opet je bosanska multikulturalnost spasena zaslugom sile izvana, i opet je, kao i u prethodna dva slucaja, dogovorena multikultura kotla. Ovog je puta iz kuhanja triju kultura trebalo biti iskuhano jugoslavenstvo. Kad je i komunisticke Jugoslavije nestalo a kotao provro, vidjelo se da je rezultat i komunistickog kuhanja bio mrsav. U svakom slucaju, nedovoljan da iznutra uspostavi ravnotezu medu sastavnicama bosanske multikulturalnosti.

Ne bi bilo lijepo ne kazati da svaka od pacifikatorskih sila, suprotno svojim nakanama da u kotlu od troje skuha cetvrtog, nije sacuvala tipicnu bosansku multikulturalnost u kojoj se jedinke nisu dale prometnuti od troje u cetvoro, nego su stvorile komsijsku multikulturalnost. Komsija i komsiluk u Bosni izrazito su multikulturalne kategorije, a multikulturi komsiluka moze svatko misliti sto hoce, osobito u ovo vrijeme bolnih cudjenja - zamisli, prvo je moj komsija na mene digao ruku! Zamisli, sve su mi to komsije uradile! - ali je komsijska multikulturalnost funkcionirala, ma kakva bila, ako je nad njom bdjela sila u ulozi protektora. Ona je multikultura cak i ako je takva kako je opisuje moj kolega Emanuel Marusic: “U svim mjestima, pocevsi od 1956, omladina nema nikakvih zajednickih susreta, a zbog bracnih se veza gube glave. Dugo sam bio prosvjetni radnik u Bosni: muslimanska djeca nece da sjede sa krscanskom; zenska muslimanska djeca nece da sudjeluju na satovima fizickog odgoja; krscanin se ne smije rukovati sa Muslimankom; odrastao krscanin ne smije uci u muslimansku kucu; Muslimanu je zabranjeno da krscaninu prodaje zemlju, i stotinu drugih cuda.”

No, bilo to tako ili ne bilo kako Emanuel kaze - a sam sam vidio da je bilo, recimo, da muslimanska omladina dvoranu za ples koristi petkom, a krscanska subotom - komsijska je multikulturalnost bila suzivot ljudi, ali je on, na zalost, mogao postojati samo dotle dok je nad njim, kako sam vec rekao, bdjela sila u ulozi protektora. Kad je te sile, komunisticke Jugoslavije, nestalo, i kad je podivljao srpski imperijalizam koji je ucas razorio ravnotezu, bosanska je multikulturalnost zapala u krizu. Govoriti da je za to kriva hrvatska politika, moze samo neobavijesten covjek. To bi se moglo reci da je Hrvatska imala moc pacificirati bosanske multikulturalne zajednice, ali kad ona te moci nije imala, ona ni za sto ne moze biti kriva, osim sto pred srpskom agresijom nije pristala na kapitulaciju i sto je od muslimanskog autonomizma branila svoju kulturnu komponentu u multikulturalnoj Bosni. Da to nije ucinila, Srbi bi nivelirali bosansku multikulturalnost, pa se vise i ne bi postavljalo pitanje njene ponovne stabilizacije. A da se nije branila od muslimanskog autonomizma, ponovno bi pristala na status iz ahd-name i bila sasvim istisnuta iz Bosne kao hrvatska komponenta bosanske multikulture.

Ako smo se slozili oko okvira bosanske drzave, slozili ili na to bili privoljeni, sto je u konacnici svejedno, onda bismo se morali sloziti i oko modela bosanske multikulturalnosti. Cini mi se da smo i tu vrlo blizu slaganju, ako usvojimo nacelo da se Bosna artikulira na teritorijalnoj autonomiji i na reciprocnim pravima.

Dvojbe oko provincija, kantona i republika mogle bi se svesti na jedinstven stav, jer mi se ne cine tako krupnima da ne bismo mogli pristati na bilo koju od varijanti, svakako s nacionalnim predznakom. Ako smo se i oko toga dogovorili, moramo potraziti protektora, silu koju cemo pozvati da dogovoreno provede u zivot. Jer mi, Hrvati, te sile nemamo. Ako netko zna gdje je, neka javi!

Nadalje se postavlja pitanje moze li ta sila proisteci iz dogovora triju komponenti bosanske multikulture? Kako su stvari dosad stajale, te sile, uz babicku pomoc medjunarodne zajednice, tri rodilje nisu mogle poroditi. Za izostanak toga poroda u sva tri slucaja, kad je porod bio na vidiku, Hrvati nisu bili krivi.

Moze li se ta sila naci u saveznistvu Hrvata i Bosnjaka, onih koje su Srbi napali? Mogla bi, kad bi rijesili medjusobne odnose na osnovi principa: zajednicka drzava, unutarnje autonomije i reciprocna prava - i kad bi im pruzila zastitu neka sila izvana koja bi obuzdala Srbe, bilo tako da ih prisili na povratak u bosansku multikulturu, bilo tako da ih iz nje istjera i ucini bezopasnima. Cistog “bosanskog mira” ne moze biti ni kad bi se udruzili Hrvati i Muslimani, ako taj “bosanski mir”, sto je samo nov model suzivota, ne podupre neka strana sila.

Koja? Ima li je na vidiku?

Ovim bih zazivom, u trenutku kad se otvara mogucnost da se ta sila i pojavi - ako se i ovoga puta ne radi o fatamorgani - zavrsio razgovore o bosanskoj politici sto ih je potaknulo “pismo sestorice”. S onim sto sam o toj stvari govorio u prethodnim ogledima ovo predstavlja jedinstvenu cjelinu. O ostalim temama sto ih inicira “pismo sestorice” ne bih govorio, bilo stoga sto sam o tom do sada pisao, kao sto sam pisao o taktici “povremenih mirovnih ponuda kombiniranih sa stalnim ratobornim prijetnjama”, o sporazumijevanju sa Srbijom i Srbima i o nacionalnom izmirenju fasizmu i antifasizmu, bilo zato sto mi se neke teme u  “pismu” cine sitnicavo i preusko shvacene, pa bih, obradjujuci ih i u svezi sa pismom, sama sebe sputavao, kao sto su teme o “bezocnom bogacenju”, autoritarnosti i trijumfalizmu. Nakon stanke, potrebne da napisem kratak roman, ako mi se bude dalo i ako vidim da ima svrhe, ovu cu seriju ogleda nastaviti drugim temama.

Na kraju, dok sam ovo pisao, bilo je nekih pitanja i nesto napada. Na pitanja ne odgovaram, a na napade se ne osvrcem, osim ako mi ne sluze kao okosnica za komponiranje grade koju namjeravam izloziti, kao sto mi je ovoga puta posluzilo “pismo sestorice”.