|
 Odmah
poslije rata javit ce se dva pjesnika iz "Hrvatske mlade lirike",
razlicita vec i u toj reprezentativnoj knjizi. Jednome su vec tada
prorekli sjajnu knjizevnu buducnost; drugoga su samo povrsno spominjali,
a i to u negativnom smislu. A upravo se on za koju godinu postati
vodece ime hrvatskog pjesnistva i to mjesto zadrzat ce punih trideset
pet godina. Naravno, to je Augustin (Tin) Ujevic (1891-1955).
Pripadnik buntovnog mladog narastaja hrvatskih intelektualaca (taj
narastaj ce, prvi od ove dvojice, u svome nekrologu Matosu nazvati
generacijom pjesnika i atentatora), Ujevic se do prvoga svjetskoga
rata, pa i pocetkom rata, kao emigrant u Parizu, vise nego knjizevnoscu
isticao politickim djelovanjem: zestokim antiaustrijskim clancima
u hrvatskom tisku i vatrenim govorima u Beogradu, zagovarajuci ideju
o srpsko-hrvatskom jedinstvu i ujedinjenju Hrvatske i Srbije. Progledavsi
velikosrpske makinacije Nikole Pasica, prozivljava katarzu i zauvijek
odustaje od politickih ambicija, predavsi se do kraja knjizevnosti
i posebice poeziji.
U pocetku vjerni
obozavatelj Matosa, javno se odrekao Rabbia (clanci Cezar na samrti;
Barres i Oinobarres, 1911) i zametnuo polemiku s njim, jedinu polemiku
koju je Matos zelio izbjeci, pa je na grube Ujeviceve napade odgovarao
iznenadjujucom mlakoscu. Ocito, bio mu je drag ovaj Discipulus,
mozda i zato jer je osjecao njegov talent; a ni Ujevic se nikada
nije uspio do kraja rastati i udaljiti od Matosa, koliko god ga
se odricao. Medju njima je zauvijek ostala neka cudesna iracionalna
veza. Posao je dakle od Matosa i dosao do Baudelairea, otkrivajuci
ga i prihvacajuci matosevskim iskustvima i poticajima. Ali, odrekavsi
se Ucitelja, kome se mladi Ujevic i mogao okrenuti ako ne Baudelaireu,
osnivacu modernog europskog pjesnistva? "Bio je mozda u meni
jedan Baudelaire prije nego jedan Ujevic." Napisao je tu recenicu
u eseju Mucenistvo zivota i raj u afionu. Smisao je jasan: Baudelaire
nije njegov uzor, on je njegov dvojnik. Njegov drugi ja. Baudelaireovski
ponor dozivljavao je u sebi kao najdublju poetsku opsesiju ("Ponore!
more povrh moje glave"), ali je tom ponoru suprotstavio visine,
let prema suncu, prema zvijezdama, prema apsolutnom (Visoki jablani:
egzemplarno simbolicna pjesma filozofske vedrine). Tako je Ujevic
isao tragom Baudelairea: opiruci mu se. Isti odnos imao je i prema
Rimbaudu. Njegov dramaticni Ispit savjesti (u "Savremeniku"
1923) otkriva rimbaudovske dileme, koje konacno rjesava antirimbaudovski:
nije se odrekao umjetnosti i vratio urednom gradjanskom zivotu kao
Rimbaud, nego se odrekao urednoga gradjanskog zivota da bi se sav
posvetio svojoj sumnji, to jest umjetnosti, u koju je mozda upravo
zato toliko sumnjao jer je toliko vjerovao u nju.
Prve dvije
zbirke pjesama, Lelek sebra (1920) i Kolajna (1926), dva neopetrarkisticka
ljubavna brevijara, napisao je tijekom rata u Parizu kao jedinstvenu
zbirku; samovoljom nakladnika razdvojene su i tiskane u Beogradu,
i to cirilicom i ekavski, premda su napisane izvorno hrvatskim jezikom.
Izlazak druge zbirke docekao je s iznenadjenjem i nezadovoljstvom
("Zato me je i ostampanje Kolajne, u ovim prilikama i sa takvim
zadocnjenjem, toliko "contrarie". Oneraspolozilo. No,
uostalom, S.B.C., kojemu to ne odobravam nikako, i ostro prosvjedujem,
jer nisam htio da nista izdajem na tzv. srpskoj cirilici...",
pisao je tada Krklecu.) Do drugoga svjetskog rata objavio je jos
zbirku Auto na korzu (1932) i reprezentativni izbor svoga pjesnistva
Ojadjeno zvono (1933). Komunisticke vlasti zabranile su mu 1945.
javno djelovanje, pa je nekoliko godina zivio kao anonimni prevodilac.
Tek izabranim pjesmama Rukovet (1950), zaslugom Jure Kastelana,
koji ju je i priredio, Ujevic se otkriva novom narastaju citatelja,
da bi posljednjom zbirkom Zedan kamen na studencu (1954) potvrdio
vodece mjesto u hrvatskom pjesnistvu. Osobenjackim nacinom zivota
skrivao je tajnu svoje intimnosti, pa je godinama bio u sredistu
pozornosti posjetilaca boemskih kavana i gostionica u Beogradu,
Sarajevu, Splitu i Zagrebu, gdje je, tim redom, proveo sve godine
zivota od povratka iz Pariza 1919. do smrti.
Cim se objavila
u svojoj velicini, Ujeviceva poezija predstavila se kao izazov:
i citateljstvu i nasoj knjizevnoj, pjesnickoj tradiciji. I to dvostruki
izazov, s dva suprotna predznaka. Jednu od njih prihvaca, ali ne
zato da joj se pokori nego da se nadmece s njom. Drugu otklanja
i pobija. Nasa renesansna i barokna pjesnicka rijec bila je glas
europskoga kulturnog podneblja. S tim podnebljem Ujevica vezu i
odgoj i naobrazba. To je dakle tradicija kojoj se obraca i kojoj
zeli pripadati. Zato u njegovu pjesnistvu ima i renesansne razigranosti
i neobarokne kicenosti. S preporodom u XIX. stoljecu pocinje nase
nesretno zaostajanje. Nasi pjesnici kao da su u tom trenutku posumnjali
u svoje pravo na estetsku autonomiju; svjesni tezine povijesnog
trenutka u kome se tada nalazio hrvatski narod, oni su preuzeli
na se krupne nacionalne zadatke, podredivsi im i svoje umjetnicke
zelje. Nastaje oblik hibridne knjizevnosti, koja u sluzbi nacionalnih
ciljeva zadovoljava politicke i drustvene potrebe, ali zanemaruje
umjetnost. To pjesnicko nasljedje Ujevic ne prihvaca i pobija.
Cinjenica da
se pjesnicki oglasio 1909. u pravaskoj "Mladoj Hrvatskoj",
u drustvu mladih koji su tvorili Matosev krug, ne pobija nego potvrduje
tu tvrdnju. Jer Matos je poslije mnogih godina bio prvi dosljedni
Europljanin u hrvatskoj knjizevnosti, prvi koji se opet zagledao
preko medja svoje male domovine, i ako je icim privukao pozornost
i pribavio odanost tadasnjih mladih literata, pribavio ju je tom
znacajkom svoje pojave. Do Ujeviceva najprije osobnog udaljavanja
od Matosa, a zatim i knjizevnog raskida s njim, doci ce u trenutku
kad je mladi, samouvjereni Discipulus pomislio, da Rabbiev raskid
s nasom zaostalom pjesnickom prosloscu pateticnog rodoljublja nije
ni dostatno jasan ni dostatno iskren. Dakle ni dostatno odlucan.
Doba matosevskih soneta kao sto su Mrtva domovina ili Nase vile
ostalo je trajno za njim.
Ujevic je u
pjesmama ostvario snazne akcente osobne tragike (Svakidasnja jadikovka),
izrazio duboke tajne spiritualne, netjelesne ljubavi (u Kolajni),
ispjevao himnicke psalmodije radu i ljudskom bratstvu (Pobratimstvo
lica u svemiru; Cin sputanih ruku), skladao slozene filozofske refleksivne
orkestracije (Ridjokosi Mesije), razvijao simbolicne vizije svemirskih
zvjezdanih prostranstava i ceznje za visinama (Visoki jablani),
zanosio se raskosnom ditirambicnoscu (Svetkovina ruza) i predavao
zreloj, mudroj starackoj skrusenosti i sladogorkom pomirenju sa
zivotom takvim kakav jest (Molitva za koru kruha i zdjelu lece;
Ganutljive opaske; Hymnodia to mou somati). Pisuci poeziju sad u
rigorozno zatvorenoj formi, sad u nesputanoj otvorenosti slobodnog
stiha, prozetu uvijek blistavim sjajem svjeze imaginacije modemog
intelektualca i erudita, Ujevic je, kao nedostizni carobnjak rijeci,
ostao dosljedno izvan svih knjizevnih skola i struja, blizak svima
a istodobno razlicit od svih, pa i kad je iskustvom nadrealistickih
nastojanja prodirao u zaumlje, ili kad je propustao u svoj stih
zrnca ekspresionizma i dadaizma koje teze razaranju oblika. I kustrava
asocijativnost u nevezanom stihu i u pjesnickoj prozi, i retoricko-pateticki
nacionalni i drustveni aktivizam u raspjevanom himnickom tonu: sve
to tvori Ujevicev "pjesnicki pluralizam", vidljiv vec
u njegovim prvim pjesnickim radovima (pjesma Veliki pocetak, 1913).
Na neizgovoreno
pritajeno pitanje: kako je moguca ovolika razlicitost u jedinstvenom
pjesnickom djelu? sam je odgovorio naslovom pjesnicke proze: jedna
sam osoba slozena od vise drugih. Da mu nije bilo osobito stalo
do te tvrdnje, ne bi je ponovio u prvoj strofi svoje velike pjesme
Vasionac: "Sto glasova iz stotine grla,/iz dubina stostruke
mi svijesti [...]". Jedan je dakle Ujevic koji pjeva Molitvu
Bogomajci za rabu bozju Doru Remebot, drugi koji himnickim stihovima
slavi tijelo iako je ono kuca grijeha, a neki sasvim treci je onaj
koji, pomiren sa svim zlima svijeta, skruseno i mudro moli: "Daj
pravdu nama i neprijatelju,/dvije mrlje ulja u istome zelju".
Upravo ovaj stih je dobar povod da upozorimo na mediteransko podrijetlo
njegova djela. Ne samo poezija nego i sva njegova proza, i ne samo
tematikom nego i onim sto mozemo nazvati zivotnim i zivotvornim
prostorom djela, odise jugom, juznim ozracjem, juznjackom aromom
i svjedoci o mediteranskom duhu pjesnikovu. (Nije slucajno napisao
studiju Kreta, matica sredozemnistva, 1944) Od onoga vec citiranog
stiha iz Kolajne ("More! ponore [...]" etc.), preko brojnih
metafora kao sto su "nebo mora", "more kamena"
do klasicnih izvora njegove inspiracije (kao sto je ona velebna
pjesma tijelu), znace privrzenost mediteranskom podneblju i klasicnim
temeljima anticke kulture, koji su tu sacuvani.
Od Dioklecijana
do Markantuna Dominisa i od Luke Botica do splitskog ribara i tipicnog
dalmatinskog "oridjinala" Danila Corka, s kojim se dnevno
dopisivao, kroz Ujevicev opus mimohode bastinici drevne kulture
Grka i Latina, koji na nasim obalama ostavise tragove svoga negdasnjeg
svijeta i neumrlog duha. Prizivajuci sjecanje na Marka Marulica,
pjesnika "u versih harvacki" slozene velike pjesni Judite,
Ujevic pise klasicni Oprostaj (u Hrvatskoj mladoj lirici) klesanim
jezikom i manirom nasih starocakavskih puckih zacinjavaca Maruliceva
vremena, budeci uspomenu i na slavnu hrvatsku "bascinu"
i na te klasicne anticke temelje, na kojima su niknuli hrvatska
kultura i hrvatska umjetnost. Davno je upozoreno, i to s punim pravom,
da je taj sonet zapravo Ujevicev intimni, nacionalni i pjesnicki
program, po znacenju srodan Matosevu sonetu Mlada Hrvatska; a upozoreno
je i na to, takoder s razlogom, da ona "mlada plafca"
koja se "usrid luke" sprema na novu plovidbu, podrazumijeva
i Baudelaireov Voyage, baudelaireovsko putovanje za zeljama koje
su slicne oblacima i nedostizne kao oni. Tako se Oprostaj javlja
kao kljucna karika u zlatnom lancu Ujevicevih pjesama: spona koja
ih trajno veze s antikom i s Mediteranom, s "bascinom"
i s modernitetom, s Hrvatskom i s Europom.
Bogatstvo duha,
dubinu misaonih podviga, enciklopedijsku sirinu tematskih interesa
i solidnu obavijestenost o problemima kulture i umjetnosti: sve
te osebine svoga intelekta obilno je rasuo i na nekoliko tisuca
stranica knjizevnokriticke i teorijske, esejisticke, polemicke,
feljtonisticke, znanstveno-popularne i politickopublicisticke proze,
razbacane u stotinama publikacija, a reprezentativni izbor njegovih
knjizevnih studija i eseja usao je u knjige Ljudi za vratima gostionice
i Skalpel kaosa (obje 1938.). U njima se na specificni ujevicevski
nacin sretno prozimlju osobne ispovijesti autobiografskog karaktera
i bizarnost vlastitih stajalista o mnogim nacelnim i prakticnim
pitanjima umjetnosti, egzaktna povijesno-biografijska dokumentacija
i lucidnost individualnog poniranja u stilskom jedinstvu pjesnicke
rijeci. Citajuci njegovu poeziju, prizivamo u sjecanje dijelove
njegovih eseja; a tesko bismo mogli govoriti o njegovim esejima
a da ne potrazimo oslonac u njegovoj poeziji. To su dva dijela jednog
opusa; to je jedan jedinstveni integralni opus.
HRVATSKIM
MUČENICIMA
O gdje je plod
od vašeg slavnog sjemena,
i da li kojim rodom krvca vaša rodi!
Jer roblje još smo, snijuć samo o slobodi,
dok smrt je blizu gluha našeg plemena!
A kukavan je
Hrvat novog vremena,
te pušta da ga stranac k stalnoj smrti vodi.
Ne opiruć se klanju — krotko janje — hodi
i ne zna zbacit groznog ropstva bremena.
Al vrcnuti će
iskra iz vašeg kremena!
Ja vjerujem, ja znam! Ta zar da uzaludu
sve žrtve vam i mučeništva budu?
Da, roditi će
rod od slavnog sjemena!
A ako neće, sam ću zazvat pakla vatre
da spale sve, i grom da ropski narod satre!
KOLAJNA
XXI
Noćas se moje čelo žari,
noćas se moje vjeđe pote;
i moje misli san ozari,
umrijet ću noćas od ljepote.
Duša je strasna
u dubini,
ona je zublja u dnu noći;
plačimo, plačimo u tišini
umrimo, umrimo u samoći.
MENI
BEZ MENE
Ure od smole
cure besmisleno,
sumorni čovjek snatri bestjelesno,
sutonska strast se boji bezimeno,
a ljubav jeca, jeca bespredmetno;
i sve je danas
prazno beskonačno,
a vjetar duva, duva bezutješno
na gole duše koje neprestano
ištu i grle beznadno, beskrajno.
BEZNADNI
POVRATAK
Ja nisam božji
oblik; bog je dio mene,
a drugi dio sve ono ostalo
što se razvija čak iza koprene
i gdje je staklo i najbolje stalo
i samog neba oči zamagljene.
U meni vode
šume, oblaci putuju,
od čudnog smijeha pucaju ludaci,
za maglama se propinju čudaci,
na mramor vodoskoci tuguju.
U meni ključa
izvora, plamsa zvijezda,
i tužnih šuma diše, cvjetnih livada.
O, u meni je naslada od jada,
u meni grožđa; oh! u meni mijeha
s kliktanjem većim od cvrkuta gnijezda.
U meni nema
jednog: nema grijeha !
i ja sam star za eone stvorenja,
za neizmjernost čvorasta korijenja.
Ne, kada zvijezde
panu, svemir pukne,
i u prasnuću i eter izgori,
i kada dah svijeta posljednji umukne,
sić ću iz smrti u toj prvoj Zori;
u Zori što je
sakrita u lijesu
danom od sila što ni žive nijesu;
jer moj je život tek u pravoj crti
-život u danu poslije svake smrti.
Ako se niko
sa mnom ne probudi
U raskuženom grobu vaseljena,
o blago nikom ! neće da ga čudi
nevinost bića na kraju vremena…
HYMNODIA TO MOU SOMATI
Ne pjevam ni
pjesmu sebi ni svoju hvalu
ni tužbu ni plač na rugobu.
Bez ponosa i sramljenja na kakvom vedrom žalu
promatram taj nagi lik, za duh tu vedru sobu.
Dijete, ne bijah
jak, ali sam pregorio suze.
Jedva bijah zdrav, no odrekoh se tuge.
Ako mi svemirska mijena najbolje radosti uze,
plač i bahtanje ja ostavih za druge.
Znamenit je
život ovoga važnoga crva,
no on se odrekao toliko slaboća.
Očaj i ludilo sebe to je mana prva,
a bolja vrlina sočnost i dodir mesa voća.
O moje tijelo!
U tebi otkrih iskonsko trojstvo:
tvoju visinu, dužinu i širinu,
u tebi nađoh duh i dušu, moje svojstvo, mojstvo,
i u dnu njega nespokojstvo vječito, virovitu dubinu.
To što spaja
te tri crte znači: Vrijeme,
četvrtu od protega u kojima se život kreće,
i jadnu zbilju stvaranja: ljudsko sjeme
po kojem porod i bivanje uvijek postaje veće.
O moje tijelo!
I ti si čestica eterskoga mesa,
a tvoja građa predstavlja čudesnu zgradu kosti;
ne slavim te — no u tebi su i zvijezde i nebesa,
prah zemlje, sjaj sunca; sav život, pun i prosti.
To mnoštvo rada
u ruci; te milje hoda u nozi;
te nade u očima; taj vulkan želje u boku;
te pseće gozbe u nosu; taj stas kom zavide bozi,
i ta epopeja svih žeđi i kretnja u kroku.
Pa ona zbirka
pohlepa u djelatnome mozgu,
gdje u polusnu tiho šapuću prelesni pantuni,
i kiparevi prsti mijese po mekom vosku;
taj glavni grad radoznalosti, velegrad i katuni.
Pa ovi živci
po kojima svemir svira;
pa ova pluća kojima bahato boštvo diše;
sve što bje i jeste i biva na grud se privi, nju dira,
ja jesam prah i život, i cijelost, i ništa više.
Evo takav sam, bog zora i mlijeka, i vrlo grešan,
čovjek koji od sanja kujem zbiljske izvorne slasti;
svih pogleda i opipa i osjećaja ješan,
sa živom trajnom čežnjom: u svijet strasti rasti
i biti ravan svemu, da bih, kad dođe hora,
prešao u ono Sve koje se u me slilo i zbilo,
i da bih tada, od leša bez kretnje i bez zbora,
od mene ništa, a ipak nešto dično bilo.
Ne veličam tu ljepotu ni sve strasti vrele
ni sve vode žive što krkljaju u vrelu,
nego, sijedi starac, slavim trpnje zrele
što su našle jesen u mom duhu zrelu.
Kad je tvoje
djelo bilo svladati sve patnje,
sve zločine protiv tebe kroz godine duge,
ustrajati, žrtva svijeta, raspet sam, bez pratnje,
i opet se uzvinuti na obzore druge.
Boštva prirode od gline stvorila su čelik.
Istovetno tijelo, svjesno, blistaj božanskoga ruha.
Prolazan i treptav, no svojom stopom velik,
um svjetionik, taj hram volje, ova kula duha.
Slavim tvoj
otpor, tvoju ustrajnost, tvoju snagu,
makar i snagu patnje, strpljivu patnju diva.
O moje tijelo! Ti silno još na grobnom pragu,
pa što si nego savjest i moćna duša živa ?
Pa što si nego
izraz napokon budne svijesti
iznikle iz svih mračnih zakutaka svijeta,
iz svih mrtvih stanja stvari — jedinstvo svih česti
što ih atom na putu kroz kozmos u cjelini sreta?
O moje tijelo!
Koliko smaknutih radosti,
koliko žrtvovanih sposobnosti i sila;
nerođeno da se kaje i da posti,
pa ipak, tako trajno i moćno, nešto zdrava i čila;
gordo protiv
titana, razapeto i sveto,
izopćeno, zbiljsko; u smrti mlado slavlje,
o ti, u tuzi, u bolu, u borbi, u studeni ljeto,
slavim tvoje vječno i raspojasano zdravlje.
Koliko vrijedi
darežljiva kapljica crvene krvi
koju muž raskošno proliva i nikada ne štedi,
koliko treptaj mozga i svaki žmarak što vrvi —
koliko? — nego koliko i život i vječnost vrijedi.
O moje tijelo!
sprdnjo slučaja, hire vasione,
ti si mi prijevod kaosa i samovoljne tvorbe;
a što od tebe ostaje nakon lomače bone,
nosi još svjedočanstva te gorostasne borbe.
Bez sebičnosti
osim da budeš potok vina,
grozd opojnosti ubran na berbi duša stvari,
pehar na stijeni gdje je Smrt sudbina
i krvožedni bozi zakonski jematvari.
MOLITVA ZA KORU KRUHA I ZDJELU LEĆE
I
Daj nam da jedemo
svoju zdjelu,
pa makar leće, boba i pasulja.
Glad oblizuje siti prst od ulja,
a žig žalosti na našem je čelu
kad u tanjuru ogledamo ćelu.
Podaj nam svakog dana vruću zdjelu,
da ne trijebimo rakove sred mulja,
da siromašni ne budemo rulja,
da odahnemo, vedri, ko na selu.
I makar pili
vodu tek na vrelu,
-potok je gori, i mutne vode strana-
i makar pili rosicu iz dlana,
nije ni crven pehar duši hrana:
daj našem srcu do ognjenog dana,
daj svakom od nas bolnu dušu zrelu.
Ubodi mudrost
kao svetu strijelu.
II
Daj da nam,
dok drače noge bodu,
veselje cvate ko ruža u hodu,
i našim znojem da se cvijeće kvasi,
a časnim žuljem da se snaga krasi.
I patnju daj nam, tek onda kad smo jaki,
toplinom srca da je savladamo,
i borbu s gadom i s rđom dan svaki,
netom smo kadri da im zavladamo.
Daj nam kažiput
i moć da spomenemo
na sav glas sve dobro što u nama ruje,
da sebe i sve druge već opomenemo:
da se krepče čini što silnije se čuje.
A sami ćemo tada ostvariti
srce za ljubav kao kovčeg zgodni.
I za ljepotu srce će mariti,
ljubav za lijepo i za život plodni.
Jer svijet i
mi po tebi smo srodni.
III
Daj nama svakog dana našu zdjelu,
pa makar jeli pasulj, puru, rižu,
i makar pili vodu tek na vrelu,
brojeći kapi što se k usni skližu
na međi šumskog puta slična križu.
Daj nam uvredu, da cio svijet vidi
da smo za pedalj viši, jer smo gordi,
a poniženje da nas jedva stidi,
kad blisne pravda slična britkoj ćordi.
I saspi tlapnje maglovitoj hordi
da raspršamo u većoj jasnoći
Dana te sjene uplašene Noći,
i daj nam i zlo, no samo radi dobra,
ukloni smrt, u bašti klizaj kobra.
Oprosti našem luku i krompiru,
ako nas hrane idealnom hranom,
jer za nas nebo blista na tanjiru
i krijepi crijeva zemnom, tamnom manom.
Oprosti našoj ljubavi kad zgriješi:
na kraju srdžbe kada nam se smiješi,
i kad mrzimo neprijatelja svoga
znaj da nas spaja muških ljudi sloga,
ne biti zao, no uman u snazi
i isporaviti pravicu na vazi.
I daj nam oštro
oko što slog pazi.
Daj pravdu nama i neprijatelju,
dvije mrlje ulja u istomu zelju.
Tin Ujević:
Izabrana djela, PSHK, Matica hrvatska 1970
http://www.geocities.com/cesarica42/Tin_Ujevic.htm
|
