Iskljuci li se mogucnost podjele Bosne izmedju Hrvatske i Srbije, citave i u dijelovima, iskljuci li se mogucnost njene ugradbe u trecu Jugoslaviju, u cijelosti i u dijelovima, pristanu li sva tri naroda koja u njoj zive, i sve drzave koje je okruzuju, da postane suverena u svojim sadasnjim granicama, suglasi li se s time i medjunarodni faktor, ostaje otvoreno pitanje kako iznutra Bosnu komponirati. Po mom sudu, bila je razumna Carringtonova inicijativa da se prije referenduma o suverenitetu Bosne organizira konferencija triju nacionalnih stranaka “o aranzmanima u slucaju priznanja Bosne i Hercegovine, odnosno o tomu kakva bi vrsta nezavisnosti odgovarala svim trima nacijama”. Za kompoziciju Bosne postoje samo dvije temeljne mogucnosti, i one koje bi nastale kombinacijom dijelova prve i druge mogucnosti:

1. unitarna, gradjanska drzava s jednakim pravima za sva tri naroda od kojih se ni jedan ne imenuje kao suveren;

2. drzavna zajednica, konfederacija, kantonizirana drzava, model Svicarske.

Izetbegovic se pretvorio u zestoka zagovornika prvog modela, sto se moglo i ocekivati, sto proizlazi iz unitaristicke naravi njegove politike, koja se nerado iz jugoslavenskih okvira svela na bosanske. On zagovara gradjansku drzavu i misli je uciniti prihvatljivom svijetu. Na jugoslavenskom prostoru to se ocitava kao skriveno pripisivanje suvereniteta najbrojnijem narodu, dok drugi, ne znam kako brojni, postaju nacionalne manjine. Po Izetbegovicevoj logici, tako je ucinjeno i u drugim republikama, u Srbiji i u Hrvatskoj, pa bi bilo pravedno da i Muslimani pod gradjanskom Bosnom imaju Bosnu muslimansku. Mozda je, znajuci od pocetka sto ga ceka s bosanskom samostalnoscu, samostalnoj Bosni i pretpostavljao islamsku demokratsku akciju na citavom jugoslavenskom prostoru? Preostaje vidjeti, iako Cutilhiero, koji prisustvuje dogovorima, kaze da se svijet nece mijesati, hoce li se svijetu svidjeti da vidi muslimansku drzavu, i da li ce je, uz nezadovoljstvo drugih dvaju naroda, koji su, ako stvore “neprirodan” savez, brojniji od Muslimana, smatrati dovoljno stabilnom. Ono sto mi se cini izvjesnim, strani ce faktor sugerirati odgodu referenduma. Nisam siguran da Izetbegovic zna sto cini kad izbjegava dogovor po svicarskom modelu i tako odgadja priznanje suvereniteta. Stjece se dojam da je osamucen sto su ga na posljednjoj stepenici prema stvaranju unitarne Bosne napustili Hrvati, imajuci na umu njegov odnos prema ratu, stjecanju hrvatske nezavisnosti i cinjenicu da Bosna, nakon vec izvrsene srpske secesije, unitarna ne moze biti. Gaji izvjesnu nadu da ce, dijeleci Hrvate na bosanske i hercegovacke, ponovo zadobiti hrvatsku naklonost, bar jednog njihova dijela.

Pri razmatranju drugog modela valja imati na umu da slucaj s Bosnom nije sasvim identican sa slucajem nastanka Svicarske. Tamo su se tri naroda dogovorila da kantone oko kojih su se dugo trvili ugrade u jednu drzavu, razumije se, uz suglasnost tih kantona. A u slucaju Bosne radilo bi se o dva naroda koji imaju svoje maticne drzave, i o trecem koji maticne drzave nema. Vjerojatno je u tomu dodatni izvor Izetbegoviceva unitarizma, jer bi i on, pod firmom gradjanske, htio imati maticnu muslimansku drzavu. Hrvati bi na to, da je Izetbegovic od pocetka bio zagovornik suverene Bosne, pa time i suverene Hrvatske, i pristali, ali sada, kad je poljuljao povjerenje u sebe a Srbi osnovali svoje kantone, bili su primorani prihvatiti drugi, svicarski model komponiranja Bosne. Oni sada traze drzavnu zajednicu ciji su suvereni tri naroda, a narodi svoju suverenost iskazuju u nacionalnim kantonima. Tako su se, ne dovodeci u pitanje ni cjelovitost ni samostalnost Bosne, sa Srbima, koji su i sami pristali na suverenu Bosnu ako se kantonizira, nasli na istoj strani.

Bilo bi mudro od Izetbegovica da pristane na svicarski model, na kantonizaciju, s pravom svih naroda da zive na svim podrucjima, pod uvjetom da nacionalni kantoni izgube pravo na izdvajanje iz konfederacije i da se razgranicenje kantona, koliko je god moguce, a jest u velikoj mjeri, obavi tako da svaka nacija dobije suverenitet na teritoriju koji odgovara njenu udjelu u sastavu stanovnistva. Dakako, uz suglasnost takvoj kompoziciji medjunarodne zajednice i maticnih drzava dvaju naroda. Usudjujem se reci da Muslimani, zato sto su najbrojniji, u takvoj drzavi ne bi imali nista manju ulogu nego sto bi je imali u unitarnoj Bosni. A Srbi i Hrvati izbjegli bi opasnosti da budu svedeni na vjere, ukoliko bi se u samostalnoj Bosni forsirala bosnjacka nacija.

Nadam se da sam one na hrvatskoj strani, koji su u prvi mah pomislili da je zalaganje za kantonizaciju Bosne zalaganje za njeno razbijanje, razuvjerio u neispravnost toga posla samo zato sto su ga prije Hrvata zagovarali Srbi. Bojazan da ce kantonizacija Bosne biti predaja Bosne u ruke Srbiji, nema osnove ako Bosna bude medjunarodno priznata drzava. Isto kao sto nema osnove strah da ce kantonizacijom Bosne Srbi doci na Unu i Kupu. Ako dodju, a nemaju sto dolaziti, vec su tu, nece doci Srbija nego srpski kanton u Bosni, koji bi tu stajao u obliku neke druge teritorijalne forme i ako Bosna bude unitarna. Uostalom, samostalna Hrvatska nije vise bespomocna. Ona ce svoje granice na Uni i sve ostale moci braniti ako se bude radilo o vojnoj agresiji, i znati zastititi ako se bude radilo o demografskoj ekspanziji, koja ce biti veca iz bihackog muslimanskog kantona nego iz srpskih kantona s kojima budemo granicili.

A nije da Hrvatska ne dobiva nista kantonizacijom Bosne, cak i vise nego drugi. Preko hrvatskog cemo kantona imati pristup Dubrovniku, prosirit cemo utjecaj na uscu Neretve, a prometnice koje od Livna i Mostara vode prema Brodu i Samcu i spajaju vrhove hrvatskog polumjeseca dobrim ce dijelom ici kroz hrvatske kantone.

Ivan Aralica, 19/2/92