|
 Andjelko
Vuletic (1933 Trebimlja kod Trebinja) je romanom Gorko sunce
(1958) zapoceo svoju knjizevnu avanturu o kojoj svjedoci nekoliko
romana (Drvo s paklenih vrata, 1963; Deveto cudo na istoku, 1968;
Klesar Tadija Tegoba, 1972; Dan hapsenja Vile Vukas, 1979) i desetak
knjiga pjesama (Gramatika ili progonstvo, 1961; jedina nada, 1962;
Poezija, 1971; Kad budem velik kao mrav, 1977; pjesme u prozi Kraljica
puteva, 1968; i dr). Na tom dugom putu prosao je modernu pjesnicku
skolu, u kojoj je lirski odnos prema svijetu oko sebe produbio metafizickim
motivima s jakom refleksivnoscu i utemeljio na bogatoj i sugestivnoj
metaforici. Moralne dileme, nastale u ponorima izmedju jave i sna,
ukljucuju njegovu prozu u njegov pjesnicki svijet.
Anđelko
Vuletić: Deveto čudo na istoku, Zagreb 2001
DEVETO
ČUDO NA ISTOKU
Kao i svaki
zajednički život u početku, ni naš - isto tako - nije bio bez poteškoća.
Naravno, naša odanost i predanost, naša ljubav i vjerovanje da na
ovom svijetu ne možemo opstati razdijeljeni i odvojeni - ni u čemu
se ni za sitnicu nisu mijenjali.
No, stvar je bila u tome što je ljubav sada postala udomljena i
zaokružena, svedena na svakidašnjicu, a u tom i takvom životu poneka
sitnica uvijek iskače iz kruga, kao varnica, i gubi se u nepovrat.
Ljubav je sad bila bačena na tračnice i više se nije moglo ni desno
ni lijevo, samo - pravo. A takvo kretanje prati monotonija, sivilo,
ustajalost. Najprije se javi ukočenost i mrtvilo u zglobovima, a
onda izmaglica i mrena na očima.
Ali - Valentina je, više nego ja, bila svega toga svjesna, i nismo
se dali, uprkos činjenici da nisu jedino te prepreke stajale pred
nama. Mi nismo bili samo mladi bračni par, mladenci dakle. Bili
smo mlado-staren ci, ako se dopusti ova sitna zloba i ova kap ironije
na nesvakidašnju razliku u godinama između nas dvoje.
Danima i danima tekao je za nama grohotavi smijeh.
Izbjegavali smo prijatelje i poznanike, jer smo se bili uvjerili
da ljudi nemaju dovoljno razumijevanja za tuđe patnje i za tuđa
srca. Ako su nas ponekad i željeli, ti naši — bolje reći: moji znanci,
onda je to više bila želja da iskoriste zgodnu priliku, pa da nam
se narugaju ili nas svojim pitanjima i zapitkivanjima dovedu u nezgodnu
situaciju.
Kada bismo iziazili iz našeg stana, jedna ostarija žena, za koju
se pričalo da je dobra supruga i dobra katolikinja, udarala se šakama
u grudi i naricala na sav glas.
Odmah tu do nje, jedna druga, daleko mlada i daleko slobodnija u
shvatanjima i nazorima, pucala je od smijeha i prskala pljuvačkom
kroz zube kada bi ugledala kako ja uzimam Valentinu pod ruku.
I kraja tome nema: nisu bile samo njih dvije, bilo ih je zapravo
sedamnaest ili sto i sedamnaest - na to smo bili navikli, a razlog
da pamtim samo te nekolike laži u tome što su one ustale najprije,
što su bile prve i najupornije.
No njihove riječi, ni njihove misli nisu nijednog časa prijetile
da prijeđu u akciju, što nije bio slučaj s drugima.
Tako, na dnu naše ulice, postojala je jedna ostarjela djevojka,
usidjelica, raspuštenica ili očajnica — ko to zna; i nije imala
nikako mira - odlučila se na ono najgore: nagovorila je i potplatila
nekoliko mladića- koji su odrasli na ulici i koje je odgojila ulica
- da nas slijede, da nas dugačkim motkama vuku za odjeću, da nas
obasipaju mlazevima vode iz dječjih pištolja, da nas gađaju trulim
jajima, da nam bacaju pred noge neke pornografske crteže i da, uz
to, pjevaju i izvikuju najpogrdnije i najstramotnije stihotvorine.
Pa i to smo podnosili mirno i ravnodušno, bez riječi, bez glasa
nervoze, mada je to maltretiranje trajalo mjesecima, iz dana u dan.
Jednostavno, prolazili smo kao da se to nas ništa ne tiče, kao da
smo i gluhi i nijemi, ili smo zaoblilazili i naš put nastavljali
nekim drugim ulicama i drugim pravcima.
No bilo kako bilo, sve ono što je dostupno i vidljivo našim očima
i svim našim čulima, bez obzira na to kakve razmjere i dimenzije
po primalo - nikad nije, beznadno bar nije, nesavladivo i nepremostivo.
Ako ništa, u stanju smo, i sposobni smo, i pozvani smo da fizički
prisutnoj opasnosti fizički prisutno prkosimo, suprotstavimo se
pak, ili je čak i otklonimo.
- Ili - najzad - živimo u iluziji da to činimo, da ćemo to učiniti.
………………………………………………….
Anđelko
Vuletić: Deveto čudo na istoku, Sarajevo 1966, Zagreb 2001
|
