(Objavljeno u “Slobodnoj Dalmaciji” 1. veljace 1994 pod istim naslovom)

Iz onog citata na pocetku drugog dijela ovih razgovora (“Kriz krivnje za diobu Bosne”), iz udarnog argumenta u “pismu sestorice”, i dalje cemo po strani ostaviti mnogostoljetnu multikulturalnu zajednicu, a govorit cemo o “pozeljnoj drzavnoj cjelini”, sto ce reci o Bosni i Hercegovini, “koja je po prirodi stvari trebala biti najkorisniji saveznik Hrvatske”. Uz multikulturalnost, o cemu kanim posebno govoriti, autori pisma navode samo cjelovitost kao sadrzaj te “prirode stvari”, pa je tesko znati sto jos spada u tu prirodu, jer je tesko vjerovati da samo cjelovitost cjeline sastavljene od tri dijela i samo multikulturalnost, kojom se nitko nije usrecio, mogu dati pozeljnu drzavu koja bi bila koristan saveznik Hrvatske. Cjelina i multikulturalnost - to je za pozeljnost malo! A sto se tice “prirode stvari”, priroda stvari je promjenljiva kategorija, opcenito, a posebno kad se odnosi na drzavu, jer se “priroda stvari”, odnosno karakter drzave, mijenja, ponekad tako temeljito da joj samo ime ostaje isto. I dok jedna “priroda stvari”, jedan rezim i jedna struktura, mogu rezultirati pozeljnim odnosom prema svom susjedu, druga priroda te iste stvari, drukcija struktura i drugi rezim, moze rezultirati nepovoljnim susjedstvom. Jednostavno receno, ovakva Bosna, ustrojena po Hrvatsku na nepovoljan nacin, cak i ako ostane citava i multikulturalna u nepovoljnom obliku multikulturalnosti, ne mora biti ni pozeljna drzava ni najkorisniji saveznik hrvatske drzave. Zato je krupno pitanje kakva je ta drzava Bosna? Ta doista kolonijalna tvorevina, pri cemu se ne misli na njenu negaciju nego na njenu narav.

Premda je na tlu Bosne oduvijek postojalo zariste drzavnosti, nje u danasnjem opsegu bez ukrstanja imperijalnih pretenzija okolnih sila ne bi bilo. Ali, vazno je i to naglasiti, ne bi je bilo ni bez onog nukleusa “male zemlje Bosne”, sto pitanje kakva je to zemlja usloznjava, ali i objasnjava: pored drzavotvomog nukleusa, koji u njoj postoji i koji joj jamci trajanje, njeno postojanje moraju jamciti i sile koje participiraju u njenu sastavu i koje u njoj imaju interese. Nejaki nuk1eus “male zemlje”, bez pomoci sile izvana nikad nije mogao sve dijelove sto ih je Bosna vezivala uza se drzati na okupu. Da navedemo samo sile zadnjih stoljeca: Turska Carevina, austro-ugarski mandat, socijalisticka Jugoslavija. Cini se da je bez pomoci izvana ni u buducnosti nece biti. Nevolja je u tome sto su dvije sile, koje bi u ovom trenutku mogle jamciti njenu samostamost, medjusobno, dijelom i zbog nje, zestoko antagonizirane. Jedna od tih sila, Srbija, uskracuje podrsku bosanskoj samostalnosti, druga je, Hrvatska, uvjetuje artikulacijom na kantone, provincije i republike s nacionalnim predznakom. Osim tih dviju sila, na obzoru su i sile koje posreduju, ali punu patronazu ne zele pruziti. Suzdrzanost je vanjskih sila razumljiva: s jedne strane, interesi su im u Bosni nikakvi, a s druge, svako jace upletanje, izvan posredovanja i pruzanja humanitarne pomoci, bilo nekoga sa Zapada, bilo nekoga s Istoka, bilo nekoga od islamskih zemalja, dovelo bi do globalnog sukoba triju civilizacija judeo-krscanskog korijena. Neki taj nedostatak vanjske patronaze i unutarnjih drzavotvorackih snaga drze gubitkom imuniteta. Moze i tako, samo se metafora preuzeta iz medicine mora rasciniti zelimo li znati kakva je narav tog imuniteta. Taj imunitet mogla joj je donijeti samo sila koja ce nad njom uspostaviti protektorat. Ima li je na obzoru?

Ne idealizirajmo, i ne sotonizirajmo, odnose sa svojim susjedima. Drzavama i narodima! Nema vjecnih saveznika ni vjecnih neprijatelja. Nema prirodnih ni saveznika ni neprijatelja. Sijamskih b1izanaca medju narodima nema, iako su svi narodi, kao i svi ljudi, medusobno braca.

Zanemarujuci stavove nekih stranaka koje su pokusavale oziviti fosiliziranu politiku prema Bosni, sto se u predizbornim sloganima iskazivalo tako kao da je Bosna druga hrvatska zemlja, da se Hrvatska pruza do Drine i tome slicno, sluzbena hrvatska politika prema Bosni odbacuje stopostotnu posesivnost svojstvenu hrvatskoj politici iz doba nacionalnog romantizma, koje pokriva kraj proslog i pocetak ovog stoljeca. Ona za polazisnu osnovu uzima tekovine sporazuma izmedu Srba i Hrvata prilikom stvaranja banovine. Polazisnu osnovu u smislu da Hrvatska u Bosni participira s vidnim interesom  i da uvazava srpsku participaciju. Ta polazisna tocka u punoj je mjeri uvazavala i cinjenicu da se u medjuvremenu kao nacionalni subjekt pojavio i treci partner, Muslimani, cega u vrijeme nagodbe oko banovine nije bilo. Tocnije reci, bilo je, ali se u diobi na njih kao na dionike nije racunalo. Onaj tko je posao od granica banovine kao diobenog cina u zoni Bosne - ne i cine razgranicenja - izmedju dva drzavna subjekta koji na Bosnu pretendiraju, pojavu Muslimana nije mogao apstrahirati, ali ni ici ispod postignutog. Sto je znacilo, kad je priznata bosanska drzava, sudjelovati u njenu komponiranju. Prigovori da su zagovornici uvazavanja banovinskih tekovina (koje nije bilo moguce zaobici ni zbog sveukupnih hrvatsko-srpskih odnosa) zanemarili pojavu muslimanskog cimbenika samo su previdi, ponekad nenamjerni, ponekad i namjerni i zlonamjerni. Da je to tako, pokazuju potezi sto ih je povlacila hrvatska politika: trazila se konfederacija jugoslavenskog prostora u kojoj bi i Bosna nasla svoje mjesto; zahtijevalo se priznavanje unutarnjih granica kao vanjskih; preporucivalo se Hrvatima da glasaju za samostalnu Bosnu ida brane bosansku samostalnost; kad je svijet priznao Bosnu, priznala ju je i Hrvatska i postala njena najvaznija logisticka baza.

Ali, priznati Bosnu u njenim granicama, ne znaci i priznati bilo kakvu Bosnu. Mogli smo dopustiti Srbima da je cijelu zauzmu, i to bi bila cjelovita Bosna. To bi se i dogodilo da Hrvati nisu pruzili otpor. A ni prepustiti je svu samo Muslimanima, kad bi i bilo moguce, ne bi valjalo. Mozda bi bilo i gore nego da je prepustena Srbima. Drugim rijecima, trebalo je stvoriti, iznuditi “prirodu stvari” po kojoj bi bosanska drzava bila “najkorisniji saveznik Hrvatske”. Od bilo koje “prirode stvari” tu pozeljnost ne bismo mogli imati. Tko nema cilja, moze ici kojim god putem hoce; tko cilj ima, moze ici samo onim putem koji ga vodi k tom cilju. A cilj je hrvatske politike bio sacuvati okvir drzave Bosne i u nj ugraditi interese tamosnjeg hrvatskog naroda tako da bude konstitutivni element te drzave, sto bi ujedno jamcilo i ocuvanje interesa hrvatske drzave kao susjeda Bosni. Tek takva Bosna bila bi pozeljna i za tamosnje Hrvate i za Hrvatsku. Zar moze biti grijeh, i zar moze biti krivi put, ako se mislilo da se ti ciljevi mogu postici samokompozitnim uredenjem Bosne, kantonima, provincijama, republikama i reciprocnim pravima svih naroda, svih ljudi, na kojem god se artikulacijskom dijelu te drzave nalazili? I zar to nije civilizacijski model multikulturalnosti koji je svijet, preko svojih posrednika, sudionicima krize stalno nudio?

Analizirajuci njegov duhovni habitus, njegove programe i njegov politicki rad, ja sam o Aliji Izetbegovicu izrekao podosta strogih sudova, a da prema njemu nisam gajio nikakvu odbojnost, dapace, gajio sam sazaljenje prema toj osobi i zaljenje sto se covjek takvog politickog i duhovnog profila nasao na celu jednog naroda u njegovu najtezem trenutku. U trenutku kad taj narod, kroz patnje kao i svaki drugi, od amorfne mase postaje politicki narod. Vec sam u tim analizama kazao da Izetbegovic, u trenutku kad njegov narod postaje politicki narod, rukovodjen kuranskim nacelom da transformaciju iz vjerskog identiteta u nacionalni nije potrebno izvrsiti, nije imao nikakav program kako to uciniti, niti je u trenutku kad uskrsava bosanska drzava imao ikakav koncept kakva bi to drzava imala biti. Cilj njegove “demokratske akcije”, njegove sveukupne politike, bila je duhovna obnova islama na prostoru Jugoslavije, jos vise, na prostoru citavog Balkana, koja bi imala za posljedicu jako, drugo po redu, partnerstvo medju narodima koji cine Jugoslaviju. U zavrsnici se obnovljeni islam na tlu Balkana trebao povezati sa zajednicom Muslimana citavog svijeta. Zato je Izetbegovic raspad Jugoslavije docekao nespreman, zaleci za prostorom na kojem je namjeravao duhovno preporoditi islam.

Kad je krivnjom Slovenije i Hrvatske, koje se nisu obazirale na njegovu sracunatu neodlucnost, izgubio Jugoslaviju i kad ga je nesmiljena srpska agresija stjerala u Bosnu, u trenucima agonije jer je i Bosna dovedena u pitanje, on je tek tada, pod pokroviteljstvom mirovnih posrednika, bio prisiljen razmisljati kakva bi Bosna drzava mogla biti. Izraziti, ali, otkako je dosao na vlast, prikriveni mrzitelj Zapada i svega onoga u islamskom svijetu sto je pod utjecajem toga Zapada, on je sve sugestije mirovnih posrednika docekivao s nevjericom i odbojnoscu, vjerovao da ce mu najveca sila svijeta pod pritiskom islamskih zemalja morati priteci u pomoc, i ustrajavao na svom kuranskom modelu drzave koji je u propagandne svrhe preimenovao u gradjanski model. Tako je odbijao ili prihvacao kasno i dvoznacno i Bosnu kantoniziranu, i Bosnu provincijaliziranu, i Bosnu republikaniziranu.

Igrajuci stalno na istu kartu, kartu kojoj Muslimani obgu zahvaliti svoje izrastanje iz amorfne mase u naciju, igrajuci na nepomirljivost izmedu Srba i Hrvata, Izetbegovic je racunao da ce na toj svadji izrasti i muslimanska drzava. Bosna kao muslimanska drzava! Ali, jednom propustenu priliku da podijele Bosnu i time sprijece prerastanje muslimana u Muslimane, cini se da dva stara rivala ponovo nisu voljna propustiti kad je u pitanju stvaranje islamske drzave od citave Bosne. Sto vrijeme bude vise odmicalo, sve ce manje biti voljni da njihovo suparnistvo postane uzrok pretvaranja Bosne u cistu islamsku zemlju, sada, produzetkom rata, ili u dogledno vrijeme, zbog nepovoljnog polozaja sto bi ga Hrvati i Srbi u islamskoj zemlji mogli imati. Tu se ciljevi supamika priblizavaju i, otpadne li glavni spor medu njima, politicki prenapuhana i ekonomski svakomu na teret “krajina”, ciljevi ce im se poklopiti.

Na ovu sam mogucnost upozorio vrlo rano, prije nego je pocelo sukobljavanje Hrvata i Muslimana, i bio docekan sa cudjenjem od onih politicara koji su mislili da je savez Muslimana i Hrvata jedini moguci savez u ovim sukobima. Bilo mi je prigovoreno da, upozoravajuci na takvu mogucnost, iniciram takvu mogucnost. Te moci nemam, a ni kod drugih je ne vidim. Iz povijesti je i politike dobro poznato da se, u situacijama kad se tri suparnika otimaju za jedan prostor, saveznistva dvojice protiv trecega stvaraju u skladu s priblizavanjem ili udaljavanjem ciljeva za koje se supamici bore. Priblizavanje ili poistovjecivanje ciljeva uzrokuje stvaranje javnih ili presutnih saveznistava, a udaljavanje ciljeva ili njihova potpuna oprecnost razvrgavaju saveze. Pa i “prirodne saveze” ako su u fosilnom stanju svijesti, ako su prirodni samo u prevladanom politickom misljenju. Samo duhovno lijen i “prirodno” konzervativan politicar, koji je uz to i neobavijesten, nece misliti na takvu mogucnost. I samo se neoprezan politicar od takvih iznenadjenja nece osigurati. A lijen je, konzervativan i neoprezan svaki politicar, i onaj koji politiku samo misli, koji u tom sto radi, bilo da izrice sudove ili vuce politicke poteze, ne vidi igru sa sudbinom, koja je i zesca i brza od kobre, nego u tom vidi vlastitu promociju u vremenima kad ni lijenosti, ni fosilnoj misli, ni nepaznji nema mjesta.

Nasljednik ekvidistance i vjerovanja u vjecno trajanje sukoba izmedju Srba iHrvata, aksioma koji su se nalazili u muslimanskoj politickoj tradiciji, Izetbegovic je racunao da ce mu ti aksiomi i sada, kad se vise nije radilo o suparnistvu dvaju naroda u jednoj drzavi, nego o suparnistvu dviju drzava - sto je situaciju stubokom izmijenilo - korisno posluziti. Mozda je to prerano reci, ali cini se da je tu igru izgubio, u smislu da stvori islamsku drzavu na podrucju citave Bosne. U svakom slucaju, igrajuci na tu kartu, donosio je odluke koje su ga od Hrvata sve vise udaljavale i koje su iritirale Hrvate tako da se od njega sve vise odmicu.

Vec smo to rekli, ali nece biti na stetu da tu misao, prije nego prijedjemo na bosnjacke politicke simbioze, jos jednom ponovimo. Bez namjere da svoj narod oblikuje kao suvremeni europski narod i da mu stvori i odgovarajucu drzavu, Izetbegovic, sudeci po njegovoj lektiri i politickoj djelatnosti, izuzev kuranskog, nije imao nikakvog drugog koncepta ni kako oformiti narod ni kako oformiti drzavu. U prvom slucaju, on se oslonio na islamski fundamentalizam po kojem su vjera i narod identicni, po kojem muslimani postaju Muslimani tek ako se misli na cjelokupni islamski svijet. Na tom je jahao nerazumno dugo, i tek je u zadnje vrijeme za Muslimane prihvatio naziv Bosnjaci, sto dosadasnji pojam Muslimani suzuje samo na one pripadnike islamske vjere koji se smatraju Bosnjacima i znaci da musliman slavenskoga porijekla moze biti i Srbin i Hrvat i Makedonac. Sto je u europskom stilu, gdje je vjera jedno a nacija drugo! Tu je redukciju Izetbegovic prihvatio nerado, neiskreno, pod pritiskom svijeta, da svijet obmane. On izraz Bosnjak u tom znacenju sigumo nikada nece rabiti, jer je to za njega svetogrdje. Sto se na hrvatskoj strani jedva moze razumjeti! On distribuciju muslimana ni u svijetu po nacijama ne prihvaca, pa te distribucije ne prihvaca ni na Balkanu.

Od drzavnih modela Izetbegovicu je bio prihvatljiv samo model gradjen na kuranskim nacelima, koja su, po njegovu misljenju, najidealnije primijenjena u stvaranju Osmanlijskog Carstva. Po njemu je zbog toga to carstvo i bilo tako dugovjecno! Kako to nije bilo uputno proklamirati, cak ni u svim islamskim zemljama, a nekmoli pred zapadnim svijetom, proklamirao je stvaranje gradjanske drzave koja bi u njegovoj interpretaciji imala biti isto sto i drzava gradjena na islamskom fundamentalizmu. Trazeci i dalje pandane koji bi u ulozi transparenta isticali svoje europsko porijeklo i impostirali europskoj politickoj misiji, a iza sebe skrivali mogucnost islamske interpretacije, on je pronasao da bi Bosna mogla biti pandan drzava i visenacionalnoj Jugoslaviji, unitaristickoj, dakako, i nacionalnim drzavama kakve su Hrvatska, Srbija i bilo koja europska zemlja. Ako treba transparent koji ce prikriti zelju Bosnjaka-muslimana da po islamskom kljucu imaju jedini vlast u Bosni, svodeci druga dva naroda na vjere, odnosno nacionalne manjine, onda ce pandan Alijinoj drzavi biti Hrvatska i Srbija. Ako mu treba pokrivalo za kuransko nacelo po kojem nacije nema, po kojem u islamskoj zemlji postoji nedjeljiva islamska vlast, onda ce mu kao pandan drzavi koju stvara dobro posluziti Jugoslavija, koja je, prema nekim interpretacijama u svijetu, bila uzorna multikulturalna zajednica.

Priskrbivsi tako u svrhu transparenta dva pandana za drzavu koju namjerava stvoriti, Izetbegovic je na europskom nacelu suverenog naroda i multikulturalne drzave unutar dijela Bosne koji kontrolira stvarao saveznistva, bolje receno, poticao je politicke simbioze, jer ta saveznistva nisu gradena na pravnoj osnovi. Tu se radi o simbiozi po srodnosti elemenata. Tako je nastajao spoj Alijinih fundamentalista i projugoslavenski orijentiranih Muslimana, bivsih komunista, i spoj projugoslavenskih i probosnjackih, u smislu pristanka na kuranski model drzave, Hrvata i Srba. Uz pomoc tih pandana u transparentnoj funkciji i tih simbioza, Izetbegovic je pokusao kamuflirati kuranski model drzave i prodati ga kao gradjansku zemlju. U stvari je to, figurativno receno, “Jugoslavija u malom” obojena u zeleno. Takva drzava za Hrvatsku pozeljna ne moze biti.