IVICA MLIVONCIC, AUTOR KNJIGE ZLOCIN S PECATOM SPECIJALNO ZA ZAPAD RASCLANJUJE ZLOCINE STO IH JE POCINILA ARMIJA BiH NAD BOSANSKOHERCEGOVACKIM HRVATIMA

Jos uvijek se vjeruje i pokusava zadrzati netaknutom slika o nevinosti i casnom liku Armije BiH u tijeku rata 1992.-1995. godine. Uspjesnom propagandom ta slika je nametnuta i svjetskoj javnosti, pa i Medjunarodnom kaznenom sudu za pocinjene ratne zlocine na prostoru bivse Jugoslavije u Den Haagu. U izvjescu Bassounijeve komisije, predanom glavnom tajniku UN-a i uredu tuzitelja Haskog tribunala kaze se da su snage "bosanske Vlade" pocinile teske povrede zenevskih konvencija protiv Srba i Hrvata, ali to nije bila politika etnickog ciscenja. Komisija je dodala i da je broj tih teskih prekrsaja manji od onih koji se pripisuju drugim zaracenim stranama. Medjutim, procesima u Medjunarodnom kaznenom sudu u Den Haagu i najnovija istrazivanja ratnih zlocina i posebno etnickog ciscenja, koje su pocinile paravojne i redovne postrojbe Armije BiH nad Hrvatima i Srbima, bitno mijenjaju tu izmanipuliranu sliku. Osobito mnogo tome su pridonijele dvije knjige, moja "Zlocin s pecatom" i "Dossier" - zlocini muslimanskih postrojbi nad Hrvatima u BiH od 1992. do 1994., koje vjerno oslikavaju bosnjacko-muslimanske zlocine nad Hrvatima na podrucju Federacije BiH u vrijeme ratnog sukoba HVO-a i Armije BiH.

I mudzahedini u sastavu Armije BiH

Tim odvjetnika u obrani haskih uznika generala Teofila Blaskica, Darija Kordica, Marija Cerkeza i drugih, doveo je pred sudska vijeca Haskog tribunala niz svjedoka koji su nagrizli sliku o nevinosti Armije BiH, medju kojima sam bio i ja osobno izlazuci rezultate svojih visegodisnjih istrazivanja, pa je i moja knjiga "Zlocin s pecatom" usla u sudske spise i prevedena je na engleski i francuski, sluzbene jezike Haskog tribunala. Njeno skoro dopunjeno drugo izdanje jos vise ce tomu doprinijeti. U presudi generalu Blaskicu predsjednik sudskog vijeca Claude Jorda stoga je mogao naglasiti: "Vijece smatra da su izvedeni dokazi o zvjerstvima pocinjenim protiv hrvatskih civila" i vrlo odlucno je najavio "da pocinitelje tih zlocina valja krivicno goniti".

Claude Jorda je istom prigodom najavio i dovodjenje na optuzenicku klupu dio zapovjednog sastava, za bosanske Hrvate zloglasne, Sedme muslimanske brigade iz Treceg korpusa Armije BiH, stacionirane u Zenici. Signifikativno je da Jorda ne govori o zlocinima i zlocincima iz postrojbi Armije BiH, vec o "zvjerstvima" i o utvrdjenim dokazima o njihovim pociniteljima. To samo upozorava na veliku tezinu povreda zenevskih konvencija. A kao hrvatska stratista posebnu su spomenuti selo Miletici u travnickoj opcini i selo Dusina u zenickoj opcini, koje je smjesteno na utoku rijeke Lasve u rijeku Bosnu. Osobito dramatican bio je bosnjacko-muslimanski zlocin nad hrvatskim civilima u Dusini 26. sijecnja 1993. godine, dakle pedeset dana prije hrvatskog zlocina u Ahmicima.

Zlocin u Dusini vrlo siroko je traumatizirao hrvatsko stanovnistvo u Lasvanskoj dolini. Vrhunac te psiholoske napetosti bila je otmica zapovjednika HVO-a Zivka Totica kod Zenice. Tada je on kidnapiran, a cetiri od pet njegovih pratilaca su ubijena i u njih je ispaljeno oko 500 metaka iz neposredne blizine. Bilo je to sadisticko izivljavanje nad vojnicima HVO-a izvan bilo kakvog oruzanog sukoba.

Ti dogadjaji su u sudnici Haskog tribunala u prvi plan stavili i ulogu mudzahedina u tim zlocinima, ali i njihovo mjesto u zapovjednom lancu Armije BiH. Za svoga svjedocenja u Haskom tribunalu u procesu optuzbe generalu Blaskicu general Enver Hadzihasanovic, zapovjednik Treceg korpusa Armije BiH, izjavio je da odred "El Mudzahid" nije bio pod njegovim zapovjednistvom, niti u sustavu zapovjedanja Armije BiH. U svjedocenju pred Haskim tribunalom pak izbilo je na vidjelo da su Armija BiH i mudzahedini, strani i domaci, sve radili u kordinaciji i da to nisu bile dvije odvojene vojne strukture. Po izjavi svjedoka mudzahedini su bili dio Armije BiH. Mozda je tome najbolje dokaz to sto je zapovjednik HVO-a Zivko Totic, kojeg su oteli vojnici postrojbe Armije BiH, razmjenjen za zarobljene mudzahedine. Radi svega toga panika je zahvatila mnoge u Sarajevu i Zenici, pa se otvoreno govori da zapovjednici Sedme brigade idu u Den Haag, da se uskoro objelodanjuje optuznica protiv Dzevada Mlace, da ce u haski pritvor i Serif Patkovic, jedan od osnivaca i zapovjednika Sedme muslimanske brigade. Zabrinutost je obuzela i Aliju Izetbegovica, kojemu su mu mudzahedini bili miljenici, koje je obilazio i hvalio.

U jednom danu ubijeno 100 travnickih Hrvata civila

U svjetlu svih tih novih okolnosti valja promatrati nedavnu izjavu Alije Izetbegovica o ratnim zlocinima u BiH. On se zalozio da i Bosnjaci-Muslimani ispricaju srpskom i hrvatskom narodu za sve nevolje koje su im nanijeli. Uocljivo je da ne trazi ispriku izricito za zlocine koje su nad njima pocinili nego o tome ovako zbori:
"I nasi su tu i tamo srusili po neku crkvu ili manastir, pa i ucinili zlocine nad civilnim stanovnistvom. Bili su to rijetki slucajevi, ali mi to moramo priznati i goniti nase prijestupnike".
Ova Izetbegoviceva izjava je korak naprijed prema nekadasnjoj opcoj praksi nijekanja ratnih zlocina koje su pocinili predstavnici paravojnih i redovnih snaga Armije BiH. Jednom prigodom u Zenici je govorio da vojnici Armije BiH nisu ubijali djecu, zene i starce i da im to sluzi na cast, a drugi put je dodao da svi, skupa ti zlocini nad Hrvatima i Srbima ne prelaze brojku od stotinu zrtava. Takvu sliku o nevinosti Armije BiH u ratnom sukobu sirio je krug ljudi od pera. Knjiezevnik i novinar Hadzem Hajdarovic je tako pisao: "Ako je neki ratni zlocin ucinio vojnik Armije BiH, taj zlocin bio je lican, pojedinacan, rezultat trenutne hirovitosti i trenutne poremecene svijesti, bio je daleko od kolektivne svijesti naroda, nije bio dio sistema, nije bio dio neke velikonacionalne ili velikodrzavne strategije. Medjutim, ratni zlocini sto su ih u Bosni vrsili srpski i hrvatski fasisti bili su sastavnice organiziranog, sustavno planiranog i sustavno provedenog zlocina".

Istaknuti islamski teolog i svojevrsni kadrovnik SDA dr. Hilmo Neimarlija takodjer se upustio u stvaranje mita o nevinosti Armije BiH u ratnom sukobu. Po njemu Bosnjaci-Muslimani u pravilu nisu rusili objekte drugih vjerskih zajednica. To je navodno protiv islamske tradicije, u kojoj je nezamislivo rusenje i skrnavljanje svjetinja drugih vjera. Tome su, kako on kaze, pridonijeli najvisi autoriteti, politicki i duhovni, bosnjacko-muslimanskog naroda, koji su utjecali da se ne ruse svetinje drugih. Ako su rusene i obescascene tudje svetinje, bilo je to tamo gdje nitko ne bi mogao vidjeti i gdje nije bilo nikakve kolektivne svijesti bosnjacko-muslimanskog naroda. Minimaliziranje zlocina postrojbi Armije BiH jos uvijek je vrlo zilavo. Tako se u Sarajevu pise da su fojnicke fratre ubila "dvojica-trojica vojnika", a da je sudjenje bilo kako treba provedeno lako je moglo izaci na vidjelo da je to ubijanje bosanskih ujaka u najnovije vrijeme bilo planirano. Fojnickog gvardijana fra Nikicu Milicevica i vikara fra Leona Migica ubili su pripadnici zloglasne Frkine jedinice iz sastava Armije BiH, a iz sklopa 316. brigade. Na celu te postrojbe bio je Ferid Provalic, zvani Frka, sjediste joj je bilo u Visokom, a dokazano je da je sudjelovala u zlocinima nad Hrvatima u Krizancevu selu, na prostorima opcina Vares, Kakanj, Kiseljak, Fojnica, Visoko. U tome minimaliziranju ratnih zlocina postrojbi Armije BiH stalno se ponavlja da su zlocinci pojedinci, pripite skupine, neodgovorni pojedinci i skupine, a da u tome nije bilo ni plana ni sustava, hoce se reci nikakve politike i strategije. A nemoguce je slucajnoscu tumaciti niz ratnih zlocina koje su istoga dana pocinile postrojbe Armije BiH na podrucju opcine Travnik, koje je na licu mjesta pratio i u svojim memoarima detaljno opisao general Mehmed Alagic. Travnicki Hrvati ce se uvijek s tugom sjecati 8. lipnja 1993. godine, kada je ubijeno preko 100 hrvatskih civila i to u Podstinju 4, Maljinama 7, Maljine/Buscak 30, Poljanice 7, Grahovcici 4, Dolac Bila 2, Cukle 19, Brajkovici 7, Krpeljici 7. Toliki broj zrtava i toliko skupnih stratista u jednom danu niti je slucajan niti djelo pojedinaca ili skupina koje su se otele nadzoru.

Dio smisljene strategije

Opcina Bugojno je drugi eklatantan primjer da je ubijanje hrvatskih civila, rusenje njihovih kuca i svetinja, njihov progon samo dio jedne smisljenje strategije, koja se danas zove etnickim ciscenjem. Tu su brojke i podaci neumoljivi i nitko ih ne moze pobiti niti svesti na nesto slucajno, sporedno, zlodjelo pojedinaca i "neposlusnih" skupina. Prema popisu stanovnistva iz 1991. godine opcina Bugojno brojila je 46.849 stanovnika, a od njih je bilo 15.963 Hrvata ili 34,2 posto. Akcijom etnickog ciscenja u srpnju 1993. godine dolazi do egzodusa bugojanskih Hrvata i u veljaci 1995. godine, njih je samo 1.374, ostali su izbjegli u Republiku Hrvatsku 5.365, u Hercegovinu 3.462 i inozemstvo 5.762, zrtve ratnog zlocina su 74 odrasla civila, 5 djece i 40 zarobljenih vojnika HVO-a, ukupno 119. U logoru na Stadionu NK Iskre bilo 292 zatocenika, gdje su muceni, a o sudbini 21 logorasa jos se ne zna nista pouzdano. Opljackano je preko 3.000 hrvatskih kuca i stanova, 1.480 hrvatskih obiteljskih kuca je minirano i zapaljeno, a 1.070 osteceno. Mada se ratne zlocine paravojnih i redovnih postrojbi Armije BiH zeli prikazati kao zlocine bez predumisljanja, to je neodredjiva tvrdnja. Nju debelo pobija tragedija kakanjskih i Hrvata Kraljeve Sutjeske. Odavnina je znano da su i muslimani stovali sv. Antu Padovanskog kao svoga sveca, ali se postrojbe Armije BiH nisu ustrucavale bas na blagdan "sveca svega svijeta" 13. lipnja 1993. godine na podrucju opcine Kakanj provesti pravi masakr nad Hrvatima na vise stratista. Toga dana je u Drenoviku ubijeno 16, u Bjelavicima 2, Slapnici 9, Kraljevoj Sutjesci 4, Strijetescu 2, Bistranima 4, Kovacima/Bradaricima 10, Lijesci 2, Balicima 2, Tesevu 2 i Grmacama 3 hrvatska civila ili zarobljena vojnika HVO-a. Za ratne zlocine pocinjene nad hrvatskim stanovnistvom u vrijeme sukoba izmedju Armije BiH i HVO-a obicno se kaze da su bili bez predumisljaja, da nisu planirani, nisu bili plod politike i strategije, pa kada su se i dogodili, onda za njih nitko nije znao iz vojnog i politickog vodstva Armije BiH i SDA. Da je to samo zavaravanje javnosti pokazao je general Sefer Halilovic, koji je sam osobno izvijestio Aliju Izetbegovica o zlocinu u Uzdolu, gdje je ubijen 41 hrvatski civil i zarobljeni vojnik HVO-a. U Uzdolu zlocin je pocinjen 14. rujna, a nekoliko dana prije toga u Grabovici su masakrirana 32 hrvatska civila. Ti zlocini bili su posljedica vojne operacije Armije BiH nazvane "Neretva 93.", za koju je znao i Alija Izetbegovic, a naredbu za nju je potpisao general Rasim Delic.

O tim zlocinima, broju zrtava, pociniteljima zlocina, vremenu i okolnostima njihova izvrsenja znao je vrh Armije BiH, a i Predsjednistvo R BiH, tocnije Alija Izetbegovic. Nitko na te zlocine nije reagirao, nitko nije njih procesuirao, pa zato vojni i politicki vrh Bosnjaka-Muslimana jos i danas mora za te zlocine odgovarati pred sudskim vijecem u Den Haagu. Zato je i razumljiva nervoza koja je zahvatila odgovorne za zlocine nad Hrvatima u vrijeme sukoba Armije BiH i
HVO-a.

Ivica Mlivoncic: “Zlocin s pecatom”, podlistak u “Slobodnoj Dalmaciji”