Koliko god politička situacija u BiH na trenutke bila napeta, retorika političara i medija žestoka, između ljudi ne postoje granice.

U mješovitim sredinama, neka vrsta suživota traje već 20-ak godina. Van njih, ljudi putuju, druže se, obavljaju biznis, zajedno rade u firmama/institucijama itd. Drugim riječima, i da želiš, vjerojatno nije lako izolirati se samo sa svojim.

U uvjetima u kojima postoji ta komunikacija, je li se ljudi vode nekim nepisanim pravilom/etikom da se uopće ne spominju "škakljive" teme, ili ako se slučajno zapadne u njih da se kompromisno konstatira i složi kroz staru floskulu da "političari ne valjaju, i da svađaju narod"?

A onda kada se rastanu i pođu svako svojima, krenu jebati mater Srbima, Hrvatima, Bošnjacima/Muslimanima? Jesu li ovi strašni komentari koje čitamo na internetu prava slika i prilika mainstreama, ili jedan manji dio?

Iskreno pitanje - od poznanika/prijatelja drugih nacija koje imate - koji % je staro prijeratno društvo (školski ili univerzitetski), a koliko su novi, poslijeratni?

Postoji li način da se ne bježi od škakljivih tema 100%, nego da se racionalno, i uz uvažavanje tuđih žrtvi/strahova i argumenata, kao i stavljanja sebe u poziciju "onih drugih", popriča bez floskula, ali i bez šaketanja (ili gore)?!

Rođen i odrastao u jednonacionalnoj sredini, studiram u RH, pa nisam u doticaju s pripadnicima ostalih naroda jedne nam trojedine, ali u razgovoru s prijateljima iz "miješanih" firmi/fakulteta stekao sam dojam da je najčešće ovo što si napisao:

Nema pričanja o politici može o religiji bilo je toga ali slabo o politici raspravljam.

ne vezujem se za ljude, pa kad se kontakt prekine iz bilo kojeg razloga, nastavim dalje.
s jednom prijateljicom iz djetinjstva i njenom obitelji sam u kontaktu (Muslimani), neke još sretnem ili čujem za njih preko rodbine. s faksa su mi najbolje prije, polu-Srpkinja i polu-Muslimanka iz ratnih dana i jedna Hrvatica urbana "antifašistica".
s prvom i drugom zaobilazim političke teme, imamo dosta za priču i bez toga. s trećom se slažem, roditelji su joj preživjeli Bihać, a s četvrtom se koljem oko baš svega. obožavam je.
ostali nisu s prostora ex-Yu tako da nisu bitni za ovu priču.

Uglavnom su mi Hrvati prijatelji/poznanici od prije i 5% muslimana,
i sad nakon rata je uglavnom isti odnos, sa muslimanima se često
suprostaviš sa mišljenjem ali nema šaketanja.

Kad sam bio malo dijete imao sam prijatelje Muslimane. To je bilo u SB prije rata.
Onda došao rat, ja u izgnanstvo a sa njima što se desilo ne znam.
Inače poznam jednog Crnogorca i par Srba. Znamo ponekad popričati o politici. Ne pričamo baš o ratu jer smo i jedni i drugi
prošli strahote rata. Nema nikakvih tenzija među nama.

Pa, bilo je i saketanja, doduse ne sa poznanicima.

Inace, do neke mire je normalno da se politika izostavi iz tih razgovora, ne visimo dzaba tu na forumu, bar kod mene politika nije baza razgovora, vec Randthema, kako veli Svabo. Inace, ja bi podijelija dijasporu u dva tabora, nacionalisti i Jugoslaveni. Ovi zadnji ostanu nekad dosta posereni kad se sprijatelje sa prvima pa dodje do rijeckanja.

Uglavno zna se kako pojedinci disu, i tako ti je to.

Prije rata sam dakakako imao prijatelje druge nacionalnosti. Dobar sam i dalje sa većinom njih mada se jako rijetko viđamo. Dakako sa Srbima sam praktički isti kao sa Hrvatima, jer sam iz takve sredine gdje nije bilo problema između nas jer su nas i jedne i druge muslimani najurili. Glede muslimana htjeli ne htjeLi ima tu manjih ili većih ograda. Ali je zanimljivo da sa onih mojih par pravih prijatelja muslimana mogu govoriti o svemu, nema škakaljivih tema, nema izbjegavanja rata, i to je po meni znak je li nam netko doista pravi prijatelj. Ako izbjegavaš neke teme onda tu možda prijateljstvu mjesta nema.

Nakon rata nisam stekao nijednog prijatelja druge nacije, prvenstveno jer niti na poslu niti u školovanju itd nisam sretao nehrvate, pa se nisam ni mogao sprijateljiti. Mada imam nekoliko poznanika s kojima se srdačno pozdravim. Ranijih godina sam jako često putovao u Sarajevo vlakom i obično bi to bilo višenacionalno društvo u jednom kupeu. Tu je bilo tih patetičnih situacija u stilu:

Musliman: - Ljudi moji šta nam političari rade!
Srbin: - Narod se pati a oni se bogate!
Ja: -Neće ni njihov dovijeka.
Musliman: - Velike su poplave bile!
Srbin: - Jadan narod, odsvakle!
Ja: -Ne bira voda naciju!
Musliman: - Bijah u Hrvatskoj nedavno, kako divna zemlja...
Srbin: - Da, da...
Ja: - Al od Bosne naše ljepše nema!!
Musliman: - A onaj Bakir, koja je to lopina!
Srbin: - A tek Dodik...
Ja: - A tek Martin Raguž!

Hrvati koje ja poznajem i koje sam znao velikom većinom izbjegavaju takve teme. Što je jako mudro, doslovce gubljenje vremena.
Ali nisam čuo da kad okrenu leđa ružno govore o ex sugovorniku. Nekako imam dojam da im se živo jebe što osoba iz drugog naroda misli o političkim temama.

Prošle su velike godine, ljudi i podsvjesno uče, tvoja pitanja bi bila relevantna odmah par godina iza rata.

Inače to za "miješanje i druženje". Tako su radili stotinama godina, ne kužim poantu. Samo po sebi apsolutno ništa ne znači.

Hodam često po BiH, upoznao sam stotine, vjerojatno i tisuće ljudi raznih nacionalnosti. Među pripadnicima svih naroda imam vrhunske prijatelje, a i one malo manje vrhunske. Nisam rasist, ali me iskustvo, ponekad i bolno, naučilo onu: "Psu i Turčinu nikad ne vjeruj"

Izbjegavam pričati o politici s Muslimanima i Srbima, iako ne znam niti jednog outanog Srbina kojemu to neće biti problem priznati.

Sa Slovencima se da normalno razgovarati, iako je poželjno da nisu partizanskog backgrounda jer su onda dosta ulijevo. Naravno, Piran se izbjegava

Izbjegavam političke teme. Svih ostalih se dotičem.

Za ovih 20-ak godina od rata upoznao sam 15-ak Bošnjakinja i Hrvatica koje su u BL dolazile poslovno, neke su i danas tu. Na muškarce nisam nailazio niti me interesuju poznanstva s njima. O politici nismo razgovarali, samo o seksu i nekim svakodnevnim stvarima.

Većinom je tako da se izbjegavaju "škakljive teme" s poznanicima druge nacionalnosti, sve se održava na formalnosti.
O politici rijetko kad razgovaram i s prijateljima Hrvatima.
Što se tiče susjeda imam korektne odnose, čak i više nego s pojedinim susjedima Hrvatima.

Kakav direktor.

Sa Hrvatima ne pričam o politici sem sa rodbinom sa muslimanima se stvarno slabo družim a i sa njima ne pričam o politici.
Ako neko počne neku priču okrenem se i odem da ga nebi iznapušavao.Nemam nameru da slušam baljezgarije.

Neverujem u iskrena i duboka prijateljstva. Poznanstva da.
Svako je nekog zajeo. Mediji plus dosoljavaju.
Kod mene su manjina Cigani. Nisam ništa sa njima hteo da imam.
Osim gde si kume. Šta ima. Čista kurtoazija.

Bio sam par dana na centralnom KiM kod ženine familije. Stigao malopre.
To selo Plemetina pored TE Obilic je prepuno Siptara i Cigana.
Cigane sa cele teritorije tu guraju. Zidaju im stanove i kuće.
Pesevar i Pendzab. Stroka đubre lopovluk. Srbi se ne druže ni sa jednima. Ignor opcija.

Kao što u Bibliji piše uzmi ženu iz svog plemena. Ako nezelis probleme. I indoktrinaciju dece

A gdje je uopće spomenuto ili insuinirano da neko pljuje direktno po svom prijatelju/poznaniku? Na djelu je poznata dihotomija gdje mnogi olako govore ružne stvari o kolektivu, iako je ta individua koju poznaju sama dio toga kolektiva.

Misliš:Svi Hrvati su ustaše ali BBC,Ministar,Tuta,I Jopet su super ljudi.(tu ubaciš Hrvate sa kojima kontaktiraš)

To je čest slučaj.

Ne može ti ni biti pravi prijatelj ako puno tema izbjegavaš. To su poznanstva. Prolaznici na ulici kojima se javiš.

Ako su dame kao te na tvojim avatarima pravi si jugoslovenski gospodin četnik, patriJota. Srce kao Rusija veliko. Sa Krimom naravno.

Nisam ja četnik, ja sam Bosanac i Hercegovac, gospodine BBC.
Ne, sve su bile lepe i zgodne mada ću biti polusubjektivan i reći da moja prijateljica gospođa Elizabeta nije zgodna ali je lepa na svoj način. Pogledajte samo te oči, jedinstven spoj materinskog i nečeg obećavajućeg. Ili recimo te debele prste ali graciozno postavljene, zatim lep izbor šminke.

Nisam nikad imao problema sa Bošnjacima ili Srbima kao ni sa Bošnjakinjama ili Srpkinjama samo zbog nečije nacionalne pripadnosti,a priča se o svemu i svačemu pa tako i politici.
Kad malo bolje razmislim,jedino sam nailazio na neugodnosti i podsmijavanja od strane ateista i to velikom većinom nakon rata su bili Hrvati,što je i logično s obzirom na sva događanja oko nas.
U odnosu na prije rata ,postotak bi se kretao otrpilike 50-50,nova poznanstva u odnosu na starija poznanstva ljudi drugih nacionalnosti.

Kad sam htio da radim tatu, išao s mojim drugom Hrvatom, ustaškim unukom, u salon. Posle nekog vremena zove me on, ej, našao sam ti dobrog tatu majstora jeftiniji od onog prošlog.
Jel potrebno da napominjem šta imam istetovirano?

Družim se s svim ex-yu nacionalnostima i nikada nismo spomenuli politiku. Šta govore o Bošnjacima u četiri zida ne znam. Jednom je se dogodilo da je jedan poznanik izustio rijec "bahlija" u pijanom stanju nakon čega je došlo do kratkotrajnog šaketanja u kojem je on izvukao deblji kraj.