Hahaha..A odakle ti ideja da trebaš biti bliži Hrvatima??

Što se tiče teme odgovor ćeš dobiti kad budem imao vremena da ga lepo napišem.Uskoro.Mada ga ti i sam znaš nego nećeš da ga prihvatiš.
Nemoj da te đavo zaputi da ignorišeš gornje pitanje.Ko po starom muslimanskom običaju,potomče jednog Vuka.

Prvoslavne zemlje nisu bile kolonijalne sile, zapadno krscanske jesu. desetljeca a ponegdje i stoljeca izrabljivanja stvorili su odbojnost jednih prema drugima, a posljedicno i mrznju koja na vrhuncu preraste u nasilje. Istu takvu mrznju imas i u nemuslimanskim africkim i americkim drustvima sparm zapadnih europljana.

Da bih ti docarao, takva odbojnost je ukorijenjena na balkanu kod krcana prema turcima, a posljedicno i svim muslimanima, no hrvati imaju istu odbojnost recimo i prema madzarima, talijanima, gdje su u proslosti njihovi vladari tlacili.

Pa ne moram ja dežurati na forumu?

Pa zbog logike manje smo se makljali sa Hrvatima, nego sa Srbima. Ipak mislim da je zbog Vatikana, Islama i Istočnog kršćanstva, ja ne znam osim Afganistana i Čečena da je neko ratovao u novijoj historiji sa Istočnom crkvom, a sa Zapadom ima ratova ihihi. Bošnjaci Albanci Čečeni i Afganistanci od muslimana su ratovali sa pravoslavcima ako ćemo po nacijama od 1 svjetskog rata.

a dajjjj ima i zavida prema hrvatima :)

Bakir odgovara Srbima i Hrvatima ono što oni žele, ako ti govoriš njima neću ja ratovat ja sam fin bla bla bla, onda oni kidišu, ako kažeš hoću onda te poštuju i tako je to sa Bosancima.
Bošnjaci su radikalniju retoriku trebali imati prije ali ni sad nije kasno.

A sad. Odgovor. Mada si ga vec cuo, procitao, do sada vise puta.
Ne. Mi vas ne mrzimo. Preziremo vas. Vi nas mrzite, kao i Hrvati. Onda ti povlacis ideju da mi vas mrzimo. Razmisljas tako polazeci od sebe i svoje grupe kojoj pripadas. Mislis da ako vi mrzite nas da i mi mrzimo vas.
Mi ne razmisljamo na isti nacin. I nimalo nismo slicni. Deli nas vera kultura vrednosti. Preziremo vas. Treba li uopste da ti kazem zasto?


Sto se Hrvata tice. Tu se takodje radi o nekoj mesavini prezira, gadjenja i podsmeha. Ne ismevanja. Podsmeha. To ti je ono kad je neko zalosno smesan.

Za vas je ipak rezervisan iskljucivo duboki prezir.

Da prosirimo malo ovu tvoju jadnu temu.
Ovo su tvoje reci.

I ovako isto razmislja i Bakir. I @Bistrik. I 99% clanova tvoje grupe.
U 'srpskom svetu' kad nekom nesto zapretis pa ne ispunis pretnju, ti si pizdetina. I budala. I niko te vise ne smatra za ozbiljno. Postajes predmet sprdnje. Ti tvoja zena deca svi.
Jel imas predstavu koliko puta je Bakir na prazno zapretio Srbima ratom?
Ako bude referenduma bice rata.
Mi krenuli u pripreme i za referendum i za rat. Da korisnice i za rat.
On poceo da kuka kod Incka kod ovog onog.
Mi odrzali referendum. Cekamo rat. Pretili nam sankcijama, cuj sankcijama iz MZ.
Nema rata.
Posle hteli sledeci za ustavni sud. Zaustavio Vucic, jedva.
Jel ti razumes sta ja tebi govorim u toj s svojoj tikvi.
Nemojte da pretite jer mi to shvatamo ozbiljno ali to ne proizvodi kod nas strah vec upravo suprotno. Pretnjama bilo praznim ili ne samo pojacavate gnev koji uvek moze biti veci i dovodite sebe u goru situaciju u vremenu koje dolazi. Da se izrazim ko onaj tvoj asker vehabija.

Zasto me mrze forumasi na ovom forumu, pa i pojedini admninistratori?
Jesam li nekoga uvrijedila ili sta?

Lažno predstavljanje.
Muslimanski sindrom.

Nije istina, stvarno. Ne vidim razlog da to radim? Ja sam prijateljski naklonjena svima. Cemu ovo ponasanje ovdje? Bas bez veze.

Zasto me mrze forumasi na ovom forumu, pa i pojedini admninistratori?
Jesam li nekoga uvrijedila ili sta?

Ja te, posle svega, primim kao ravnopravnog brata, a ti prvom prilikom obučeš ustašku uniformu i okreneš pušku na mene. To isto ste uradili i u prošlom ratu.Tako da je to ne samo moguće, nego vrlo verovatno. Kladili ste se na pogrešnog konja, uživajte sad kao prilog u sendviču, dok vas neko drugi jede.



Jer je tada nije bilo ustaša. Tada je na vlasti bila vaša ljubljena AU, pa ste zbog njihove dobrote bežali u ostatke Osmanskog carstva.

još danas putujem u Foču, u Vrhovni štab. Foča je moj rodni grad. Tu je moja majka i tu su moje četiri sestre. Tu je živio i moj brat. Prije nekoliko dana sam čuo da su ga zaklali četnici. Kako je do toga došlo nisam sebi mogao predstaviti. Moj je brat sa srpskim komšijama živio vrlo dobro. Politički se nije isticao. Iz naše kuće niko nije bio u ustašama, pa ni u hrvatskoj vojsci. Ja sam od prvog dana u partizanima. Na Drini je izvršeno nečuveno klanje. To se pročulo po čitavoj zemlji.

Sa mnom su na putu za Foču jahali Rade Hamović, zapovjednik Odreda, Pero Kosorić, zapovjednik bataljona i još nekoliko pratioca. Na putu između Dobropolja i Poljica dočekala su nas zgarišta i nijema pustoš muslimanskih sela.
Putem nam je dolazio u susret neki seljak, vidjelo se po nošnji da je Srbin.

– Šta je bilo sa ovim svijetom, čiča?
– Kojim svijetom? – pravio se nevješt.
– Iz Poljica i Drača…
– A, sa Turcima? – kao dosjetio se. – Satrli ih, brate, i sjeme im satrli. Puni su ih potoci, to će u proljeće, ako ih zvijeri dotle ne pojedu da smrdi. Još ćemo kakvu bolest navući. Kaz’o sam ja vojvodi Klariću: “Iskopajte jame, pa zatrpajte, naćerajte neka sami sebi kopaju.” A on meni kaže: “Nemam vremena, čoče, partizani mogu svaki čas da bahnu.” Vi ste ih, eto, vala, omeli.

Ništa mu nisam odgovorio.

Srbi su bili u 1941. unutar partizanstva u ogromnoj većini. Mržnja prema ustašama prenijela se na sve katolike i muslimane. Partija, a ni mi s njom, nismo učinili mnogo da se to izmijeni. Podsjetio sam Pera na njegov govor Kijevskom bataljonu u kojem je obrazlagao zašto je bivši komandant “Boro”, ustvari musliman Akif Bešlić, premješten. On je, navodno, kao musliman bio nepodesan. Na njegovo mjesto došao je popovski sin, Pero je to naročito naglasio u svome govoru. Nije čudo, da i zbog toga Srbi misle da biti musliman znači nešto manje nego biti Srbin.

– To je bio samo manevar, jer ja sam doznao da se bataljon buni da im musliman komanduje.
– Onda im je trebalo ukazati na zabunu, a ne povlađivati im.

Jašući dalje cestom prema Foči svugđe svugđe smo nailazili na spaljena sela. Čitavim putem do Foče nismo sreli nijednog muslimana ni muslimanke. Šta je sa njima? Prije je u fočanskom srezu bilo 67 posto muslimana. (…) Prenuo sam se kad je Rade uzviknuo: – Foča!

Ugledao sam svoje rodno mjesto. Kako sam se nekad radovao, kada sam se za školskih raspusta vraćao kući. U mojoj duši je sad bila tuga i strah. Pokušao sam se savladati. S one strane Drine sablasno se prostirala nekad lijepa i šarena Foča. Mjesto crvenih krovova, bijelih kuća i šarenih bašči iz snijega su virila crna zgarišta. (…) Preko mosta smo pošli pješice. Još uvijek je bio krvav. Ispod mosta niz zidine kula visile su poput stalaktita (u carstvu Nečastivoga) ogromne ledenice krvi. Pod tim strašnim crvenim baldahinom Drina je ljuljuškala mrtva tijela kao da ih uspavljuje. Uz obalu ležali su naduti leševi žena, đece i ljudi u građanskim i seljačkim odijelima. Neki mrtvaci su bili goli.

– Ko je to učinio? – pitao sam.
– Većinom mještani i srbijanski četnici, ali ovih zadnjih je bilo vrlo malo. Četnici su ušli bez borbe i otpora u Foču i napustili je bez borbe i otpora. Kad je došla naša brigada i Kalinovački odred, srbijanski četnici i desetak mještana su pobjegli, ostali su ostali i ništa im se nije dogodilo. Eto, za šest mjeseci našlo se među muslimanima dvanaest ljudi koji su prihvatili poziv da surađuju sa ustaškim vlastima, a za osam sati su skoro svi Srbi postali četnici i počeli da kolju sve od reda ne birajući i ne praveći razliku ko je kriv, a ko nije. I nije se našlo ni 12, od 6.000 Srba da uzme u zaštitu bar jednog muslimana ili njegovu obitelj i imovinu od 8.000 poklanih muslimana u fočanskom srezu, odgovorio mi je Vojin Božović, partizan, Crnogorac koji je dugo radio u Foči.

To je ljaga koju niko neće moći izbrisati sa lica mojih srpskih sugrađana. To je zločin kome nema premca.

Ja sam rođen u ovom gradu. Odrastao sam zajedno sa Srbima. Između muslimana i Srba vladali su korektni susjedski odnosi. U Foči nije bilo posebnih kafana i gostionica, svugđe smo bili izmiješani kao prijatelji. Škole su bile zajedničke, igrališta su bila zajednička.

Od mosta uz Donje Polje slika nije bila ljepša. Kuće koje nisu bile spaljene, bile su polupanih prozora i vrata, izgledale su kao napuštene. Kod Grujića kafane sreo sam Feridu Mulabdić.

– Molim te, ispričaj mi kako je bilo.
– Šta da ti pričam, vidiš i sam. (…) Talijani su otišli jedne noći prema Čajniču za Pljevlje, a četnici su isto jutro došli. Ujutru su svi mještani Srbi bili sa kokardama i pod puškama. Desetak ih se proglasilo za vojvode, stotine za komandante i komandire. Komandant mjesta je fočanski prota Jovičić. Svi muslimani morali su predati ključeve radnji i duplikate kućnih ključeva… Veče nakon toga počelo je klanje. Po mog oca i brata došao je Dejan Kočović sa nekoliko seljaka i Dejanova sestra. Bože, to nije vjerovati da je prva naša komšinica, s kojom smo bili čitavo vrijeme tako dobro, u stanju tako nešto uraditi.
– Dobro, a šta je sa Vladom Hadživukovićem, Vasilijem, Sunarom, Slavkom, Mazićem i ostalim uglednim Srbima koje smo mi muslimani držali prijateljima i štitili od ustaša?
– Vlado i Vasilije bili su u glavnom odboru komande mjesta i pravili plan strijeljanja. Slavko je sa Bobom Jojićem bio za preuzimanje radnji. Eto, dali smo sve… Ali najstrašnije su bile noći. Po danu su samo odvodili na strijeljanje. Ali po noći su išli po kućama i onda je počinjalo silovanje i tučnjava. Samo si čuo pomaganje i vatru… Jednog dana priredili su lov. Pravi lov na ljude. Uzeli su pse i nekoliko stotina vojnika i otišli u brda da love one koji su izbjegli smrti…
– Jesu li uspjeli ti koljači pobjeći ili smo neke pohvatali?
– Pobjeglo ih je samo desetak, ostali su svi ostali ovđe, primljeni su u partizane, imaju svoj odred. Komandant im je Strajo Kočović, samozvani četnički vojvoda koji je bio jedan od najgorih koljača…

Vrhovni štab smjestio se u hotel Gorstl. Rekli su mi da me je Tito očekivao. U predsoblju me je zaustavio njegov pratilac rekavši mi da neko ima kod njega. Nakon nekog vremena izašao je Strajo Kočović, bradat, obučen u oficirsku uniformu sa čizmama. Preko ramena visili su mu redenici. Na šubari je imao petokraku.

– Šta ovaj radi kod tebe? – pitao sam Tita.
– To je komandant fočanskog partizanskog odreda, ostavio je četnike i prešao nama. Vrijedan mladić, preko njega ćemo privući još mnogo ljudi. (…)

Na savjetovanju su bili Tito, Marko (Aleksandar Ranković), Moša Pijade, Lola Ribar, Milutin Milutinović i Milovan Đilas. Tražio sam da se izda proglas koji će osuditi četničko klanje nad nevinim muslimanima; organiziranje komisije koja će vratiti opljačkane stvari; da se ukine narodni odbor u kome su samo Srbi, i to neki četnici, i samo jedan musliman Ferid Čengić, koji uopšte nije iz Foče… Aleksandar Ranković mi je odgovorio: “Treba smatrati našom velikom političkom pobjedom da je osnovna četnička masa prilikom nastupanja naših jedinica prešla nama. Mi ne možemo iz obzira prema njima da pohapsimo i sudimo njihove komandante, mada su oni bez sumnje počinili zločin prema muslimanima. Drugo, muslimani se još kolebaju i ne može biti govora o njihovom masovnom prelazu na našu stranu, a pojedinačni prelazi mogu nam škoditi, jer će izazvati lošu reakciju Srba…’” – Adil Zulfikarpašić.