Bosanski Musliman je jedinstven primjer naroda koji je od povijesne sramote napravio moralnu vertikalu. Kad su drugi ginuli za vjeru, on ju je mijenjao kao adresu; jednom zbog carstva, drugi put zbog mira u kući, treći put zbog pasoša. I sad, nakon svega, iz te prilagodbe želi stvoriti svetost. To je kao da netko od pokajanja napravi ponos, pa ga još uči u školama.

Čitav identitet počiva na jednoj velikoj tišini - onoj o tome tko su bili djedovi, što su slavili i koga su zazivali prije nego što su otkrili da je lakše klečati prema istoku nego objašnjavati cariniku zašto nisi. Iz te tišine je niknuo narod koji se danas zaklinje u vjeru, ali se užasava vlastitog korijena. Kao da ga podsjeća da je istina o njegovom postanku banalna: papir, potpis i pečat.

Što vas točno boli kad vam spomenu pretke?
Zašto vam svaka činjenica zvuči kao uvreda?
Čega se zapravo bojite - istine ili ogledala?

Zašto muslimani brane svoju konverziju, a istovremeno se srame sebe?