Sad nas je vec 40 posto naprema onih 60 posto.

Kod svaba npr. taj bi omjer bio mozda 1 na 10. 1 Kasni a 10 ne.

Nije da imam neke predrasude, ali su Muslimani svakako najgori što se tiče vremena posluživanja u restoranima
Nikad nisam dobio hranu ispod 30 minuta vremena(ćevapi)
Možda generaliziram, ne znam, ali to je moje skromno iskustvo
Uglavnom sam bio po Srednjoj Bosni, možda je to do regije ili mjesta di sam bio

Mene bi Švabe uvijek ribale ako bih i minutu zakasnio, od tad pazim

Zato je uvedeno fleksibilno radno vrijeme za one koji kasne ili vole poraniti.

Ja sam među onima koji ponekad kasne, ali malo.

Poslovni sastanci su jedini na koje ne kasnim, na prijateljske obično po 5-10 minuta, ali komuniciram uživo porukama kako se bliži minuta dolaska, na taj način bar bude osjećaj kolaboracije i transparentnosti, i na taj način većim dijelom ispoštujem drugu stranu, iako ostane možda mali dio iritacije. Ali to je moja priroda, pa mi se ne uzima za zlo. Što bolje poznajem nekoga to ću više kasniti.

Uvreda je jedino ako netko ne čita poruke i ne javlja se, a kasni. Izostanak komunikacije je puno veća uvreda od kašnjenja.

Što se tiče prijateljskih sastanaka obično su obje strane relaksirane, i često obje malo kasne, ali opet, uz međusobnu komunikaciju i fleksibilnost.

Sve si reko.
Uvijek poštutujem sve dogovore, za neizvaršavanje zbog viših sila se obavezno ispričam.
Nikome ne toleriram bezobrazluk, a tu spada i neispričano kašnjenje.
Ako baš sila nalaže, mogu prešuti takvo ponašanje, ali u mojim očima nisi više ni ozbiljan partner niti ozbiljan čovjek..
Fukara je većina i s time se treba pomiriti, ali u ozbiljne opcije s njima, jok

Nije lijepo biti ni schedule nazi, ali mislim da je razumno tolerirati da se od 10 poslovnih sastanaka na 1 zakasni 3 minute (osim ako nije sastanak 1 na 1, tada je tolerancija 0), što je više ljudi na sastanku to realno možeš koji minut više kasniti, jer nećeš bit jedini koji kasni, a od 10 prijateljskih sastanaka mislim da je u redu tolerirati da se na nekoliko njih zakasni 5 minuta.

Sve preko 1 minute kašnjenja ja komuniciram, jer znam da se mnogima u glavi velikom brzinom kuha ljutnja sa svakom dodatnom minutom.

Izostanak komunikacije (što je važan oblik transparentnosti i suradnje) je jedino što je stvarno oblik nepoštivanja. Danas kad svi imaju smartphone i provjeravaju ga svakih par minuta, ako te netko ne obavještava dok kasni i ne dijeli a tobom update od tvog napretka na putu, to jest zaista nepoštovanje.

Ono zamisli, netko kasni i umjesto da tebi piše poruku, provjerava Instagram.

Iako moram priznati, nije lijep osjećaj kada kasniš čak ni 3 minute.

Čim ti pišeš poruku, osjećaš je da si prekršio sporazum u tolikoj mjeri da ga moraš ponovno “restrukturirati” tom porukom.

Kašnjenje uz komunikaciju = oblik traženja odgode, amandman na sporazum

Osoba koja radi amandman na amandman na amnandman, cijelo vrijeme i skoro svaki put, daje dojam neorganizirane osobe, ili osobe koja više uzima nego daje, na neki način kraducka pomalo uz izlike “tolerantnog jaranstva” (tolerancija u kojem samo jedna strana konzumira fleksibilnost je dugoročno - potkradanje). I možeš realno očekivati da će taj pattern biti prisutan i kod većih i važnijih projekata od samog dolaska na vrijeme.

To s kašnjenjem je u biti poseban slučaj mnogo generalnijeg pitanja - tolerancije greške.

Poanta tolerancije je da se greške poništavaju u oba smjera, a ne da jedna strana stalno akumulira te komadiće tolerancije na svom računu (bilo da je riječ o vremenu, novcu, ili nemoj drugoj “moneti”), onda dugoročno se radi o skrivenom obliku prihoda, a ne toleranciji. Greške koje su slučajne idu podjednako u oba smjera, greške koje nisu slučajne obično će ići uvijek u jednom smjeru. Zato i kažem da su oblik “prihoda” , odnosno potkradanje. Svjesno ili nesvjesno, efekt je isti.

Evo jedan misaoni eksperiment gdje se vidi razlika u karakteru, i kako neki dozvoljenu toleranciju greške pretvore u vlastite prihode (vremena ili novca), odnosno, konzistentno ju inkasiraju zlorabeći originalno zamišljenu funkciju tolerancije greške.

Recimo da u nekoj firmi, gdje radno vrijeme počinje u 9:00, šef kaže da je u redu zakasniti 10-15 minuta.

Osoba A: Odlično! Dolazim u 9:00, i mogu opušteno putovati bez stresa ako par minuta kasnim. Ovo je moj dobitak, jer mi je smanjen rizik kašnjenja i stresa. Zahvalan sam, a šef je zaista fleksibilan.

Osoba B: Ok, znači radno vrijeme se ustvari pomaklo na 9:15.

Poanta greške je da greška mora biti slučajna. Da bi bila greška.

Imas ti i bisera, steta sto se na nekim drugim temam moras demonstrativno glupirati.


Slazem se sa ovim. Nazalost, ponekad se uhvatim bas u tome - kao da iz nekakvog podsvjesnog principa zelim urusavati granice i prekoracavati ih. Ali se u medjuvremenu uspijevam samokorigirati. To ne znaci da nisam oslonjiv. Naprotiv, kad kazem da cu nesta, onda ce to i biti, ali...et...cesto malo kasnije i cesto prekokurca.


Tema je otvorena da vidimo da li tu ima i do mentaliteta. Ocigledno da jer na ovoj temi se vidi da jedan ne tako mali dio ljudi ima odredjenu vrstu razumjevanja za kasnjenje, zavisno od konteksta, ali takodjer i da sami imaju taj problem (ili su imali). Parafraziracu u tom smislu jedan punk band iz Srbije koji veli "mi smo deca komunizma - vecno ce da nas prati ta karizma". (iako se ovde ne radi o ideologiji naravno)


Jebemliga i sat i ko ga izmisli. Pa najveci dio postojanja ljudske rase smo mogli bez tih sprava a sad su nam one glavne okosnice orijentacije u svakodnevnici. To je na neki nacin i tuzno. Postali smo robovi i para i satova - jos digitalnih.



Jedna anektodica. Ja i tri frenda imamo taj obicaj da se za rodjendane sastajemo i idemo na veceru. PA nakon vecere na pice. Tako se to uhodalo nekako tokom zadnjih godina posto su dvojica ozenjeni, djeca mala - gnjavaza, pa se i nema vise vremena kao prije. I tako se vidimo uglavnom cetiri puta godisnje. Ovaj jedan koji to organizuje - komunikacije radi, je psiholog po zanimanju. Pretprosli put ja dosao maltene u minut kad nikog nema. Sjedem sam za stol koji je rezervisan, napisem poruku, kad veli eto ih za 15-20 minuta. Zamisli, narucio me pola sata ranije da bih dosao na vrijeme, a ja dosao na vrijeme i onda hajd cekaj pola sata.

Zato sam mu prosli put iz principa dosao 45 minuta kasnije. U slucaju da me opet zajebe za pola sata + mojih dodatnih, kaznenih 15 minuta. :) Njima je ionako svejedno jer ne cekaju sami vec sjede i onda se ja prikljucim, tako da je to sve postalo i neka vrsta running gag-a. Dvojica svaba, ja, i Turcin alevit.


Drkanje na poslu od strane sitnicarskih umova i mozgova koji po sistemu dousnika samo gledaju kako ce i sta drugi - umjesto da i SEBI uzme tu relativnu slobodu pa "zakine" "firmu" za koji minut, jok, njemu smeta sta radi neko drugi. Pogotovo sto moze, sto se ne radi o profit-firmama, privatluku. A posao se ionako mora odraditi i ti ga odradis bio tu u minut ili ne. Dakle bespotrebna gnjavaza i drkanje od strane sitnicarskih mozgova i karaktera. Umjesto da osjeca zavist kad baci pogled iznad sebe, jok, on zavist samo osjeca prema nekom s kim je na relativno istoj razini. Gade mi se takve individue. Uvijek, dakle i u skoli, su mi se gadile. Rado sam ih tukao na pauzama.

Opisi malo ako ti nije frka. Daj konkretne primjere. Kako je to ribanje izgledalo, kako si i koliko kasnio itd.?

Drugi primjer, cura, Njemica, dogovoris se s njom u 19:00 ona dodje u 18:55, nekad i ranije. Pa i kad je tacno u minut meni sjebe "koncept" jer mi treba jos 5-10 minuta da se nakon treninga istusiram npr. Pa dodji makar jednom dvije minute kasnije bem ti sat i ko ti ga narikto..

I onda je pocela da dolazi tacno u bobu. Ali sam skonto da to vrijeme ceka u autu pred zgradom.


...bolesno drustvo, naopako i nakaradno. Bolestan mentalitet. Nisam atomski sat.

Često kasnim jer mrzim gubiti vrijeme ili čekati, na poslu uvijek ukradem minutu. Dosadno mi je ispijanje kava prije posla, volim doći i odmah krenuti. Privatno za na kavu ili bilo što također volim dođi da mene netko čeka, neda mi se sjediti i čekati.

Vrijeme često izgubim jer se spremam za posao uvijek u zadnji tren, odem na wc i onda moram voziti kao mad max.

Uglavnom ne volim ljude koji kasne iako često kasnim, to ne mogu promijeniti.

Uvijek kasnim. I uvijek sam kasnio.

Kasnije, kad sam shvatio da to neke nervira, počeo sam kasniti namjerno.

Ni blizu.

Zavisi od posla.

U nekim profesijama, pozicijama i situacijama, kašnjenje te debelo kazni, ako ne kratkoročno onda dugoročno.

Ako si Einstein ili Da Vinci koji treba izbacit jednu ideju godišnje i on je sebe otplatio, onda može i nestat na mjesec dana ako hoće, dok god izbacuje tu jednu ideju godišnje.

Ali većina obaveza i zaduženja ima neki pipeline.

Recimo, što misliš o doktoru koji zakasni na tvoju operaciju, kojem asistira studentica koja je također kasnila ali kupila vrijeme tako da se ne dezinficira, pa je uspjela dati dojam da nije kasnila.

Kao što Kvačica kaže, očekuj fušeraj.

Ima ona narodna da face uviek kasne...

Ali ne vrijedi suprotno.

Ako kasniš nećeš od toga postat faca.

To je onda možda oponašanje nekog amaterskog urbanog mita da face kasne. Imitacija nečega što možda ni ne postoji.

I ne boj se, naplati se sve. Možeš ti kasnit kao oblik benefita i kompenzacije, odnosno da ti se dio kompenzacije isplaćuje na taj način, neki bi radije više love i zaključenih biznisa….

Seoske fore.

Da, vjeruj mi da nisi faca kad svi čekaju na tebe, i pizde jer se “opet njega čeka da završi svoj dio pa da ide nova faza projekta”.

Možda si faca u 7. razredu osnovne, ali u odraslom svjetu nisi nimalo faca kad ljudi kolutaju očima na tebe i kada se neki projekt ili zadatak da osobi manje pametnoj i sposobnoj od tebe ali koja je pouzdanija što se tiče završavanja stvari. Onda nisi faca nego popišano odraslo dijete.

Koliko sam skužio ti radiš neki IT posao.

To onda znači da si ko call centar, po cijeli dan imaš tickete da “supportaš” i rješavaš, ko u McDonaldsu narudžba 001347, narudžba 001349, narudžba 001353...

Poprilično suprotna situacija od mentaliteta kašnjenja i neorganiziranosti.

Da ne budemo prestrogi, kašnjenje je samo jedna od puno mogućih mana. Kašnjenje je loše samo ako su svi ostali parametri isti.

Ali na žalost ili na sreću nisam siguran, konkurencija nije tako žestoka. Zapravo većina ljudi ima niske standarde pa kašnjenje i nije najgore što možeš očekivati. Gdje je tek laganje, zavlačenje, nedostatak znanja, sakrivanje grešaka ili jednostavno manjak inteligencije, da ne idem u napredne teme poput sposobnosti vođenja ljudi, pregovaranja, komuniciranja, pokretanja inicijativa, prepoznavanja trendova itd.

Uglavnom ne budimo prestrogi, uvijek može gore.

Naravno. Ne možeš na silu biti faca. I to da li si faca je često relativna stvar. Ali kad si faca, onda čak bude i simpatično kad kasniš. Faca je onaj kome samom nije stalo što će netko drugi mislit ili govorit o njemu, a drugima je s druge strane jako stalo do njegovog mišljenja ili sudjelovanja u nečemu.

Kurčenje i bahaćanje je česta odlika seoskih faca i oni to rade jer misle da tako treba, misle da kulturno, odgovorno, poštivajuće... ponašanje nije primjereno za njihov status face.
Takvo ponašanje privlači sljedbenike, ali nikad one iz top klase. Ukratko soska posla.

Jeste dresirani, za poželjeti vas u jurišnim odredima.