Kvacice, evo mi vjecITO nadrkani Hrobatos veli da sam glup. I ne samo to, vec kaze da su i svi "Muslimani", posto je veliko M mislim da misli na Bosnjake, takodjer glupi.

2 uvrede takoreci, jednom na licnom, a jednom na kolektivnom nivou. Hoce li i on dobiti upozorenje?


Da se razumijemo, uopste ne trazim da se ovakve stvari kaznjavaju. Ja ako ne mogu nekom ko je glup reci da je glup, dolazim u veoma neugodnu situaciju - naime da trpim glupost bez da ju nazovem adekvatniim imenom, ali kad vidim da se ovakve stvari nekaznjavaju, onda i ja - misleci da se ne kaznjavaju - pocnem da ih praktikujem, pa dobijam upozorenja.



Hrobatosu, ti ako nisi u stanju uvidjeti da govorimo JEDNIM, ZAJEDNICKIM nam jezikom, i da je sva prica oko toga najprimitivnija vrsta iskompleksiranosti, i politicki motivisana pseudorasprava, onda ti ni bog-otac nemre pomoc. Leci se bre, ko sto bi rekli nasa braca Srbi. Iskompleksiran si, s razlogom.



Baci pogled u ogledalo:

Rekao sam da si glup kao svi pristaše serbokroatizma.

Vi ste kreteni jer ne možete slijediti argumente.

Glupi kao panjevi.

Ovo je slijed argumenata kojeg vi panjevi ne možete razumjeti.

1. rečeno je da hrvatski jedan drugom nisu strani, nego tuđi jezici. Dodao bih da je čimbenik uz razumijevanje i osjećaj da je nešto nečiji jezik.

Dakle, na pučkoj razini, da bi razumio srpski, Hrvat ne treba učiti nešto da bi ga razumio. On pak treba učiti ćirilicu da bi razumio nešto pisano srpskim jezikom i ćirilicom. No isto, taj imaginarni Hrvat ne osjeća da je nešto na srpskom njegov jezik, jer mu i govorni i pisani tekst ostavlja dojam drugotnosti i stranosti, nečeg što može iskazati kao ne-moje. Npr. neki tekst iz "Politike" ili kraće književno djelo, moderno, recimo kratki prvi roman Crnjanskoga, može, ako je prosječno obrazovan, razumjeti, i to bolje nego Krležine "Balade...", koje, iako ih ako je ne-kajkavac teže razumije, osjeća kao svoje, dok Crnjanskog osjeća kao tuđe.

Za to kako bi neki prosječan obrazovaniji Srbin reagirao, ne znam, no osim ako nije zombificiran, onda bi vjerojatno skoro u cijelosti razumio hrvatske vjerske obrednike na štokavštini i čakavštini iz 16. i 17. stoljeća, te romane iz 19. st. kao i Antu Kovačića, iako bi mu, u oba slučaja, trebao mali dodatak rječniku. No sve te tekstove, ako se ideološki ne napuhuje, osjeća kao ne-moje u pitanju jezika. Odtud i zazor prema tzv. visokom stilu hrvatskoga, kakvog nalazimo u prijevodima kanonskih djela stranih jezika, a i autorskim djelima Ladana, kao i prijevodima Rabelaisa, filozofskim djelima Aristotela, djelima Shakespearea, Melvillea, ... Camoesa, arapskih filozofa kao Averroesa, Al-Farabija, Avicenne... Upravo glavne odlike hrvatskoga, a to je oslon na hrvatsku jezičnu baštinu, te ustrajanje na iskorištavanju tvorbenih potencijala, djeluju iritantno Srbima jer ili teže razumiju, ili ta djela osjećaju kao stranija nego inače iako ih možda i razumiju, te plitko tumače kako su hrvatski jezični znalci to učinili "samo da se razlikuju od Srba"- iako to veleznalci kao Ladan, Maras, Bučan, Tabak, Tomasović.. rade jer slijede glavnu crtu izražajnoga jezika, a to je tronarječnost hrvatskoga i tvorbena izražajnost uz oslon nabaštinu. Odtud i, u tim djelima, i deklica, dikla, jurve, možnost, prirok, tvarivo, raznozvučje, počelo, bitak, tubitak, ...


Dakle da sažmem: i kod skoro podpune razumljivosti, i obrazovani Hrvat ne osjeća srpski jezik, bilo književni iz 18. i 19. st., bilo standardni, kao svoj jezik, a osjeća to za teže razumljive ne-kajkavcima književne i druge tekstove/orječja. Neškolovani Hrvat ne će ni lako razumjeti zahtjevnije tekstove struke, recimo filozofije i botanike, a kamoli ako je učio na hrvatskom znanstveno nazivlje, pa je bilo slučajeva padanja na prijamnim ispitima na studij medicine u Beogradu u doba SFRJ, jer pristupnici nisu razumjeli što znače pantljličari i sl. biološki nazivi u srpskom- što se ne bi moglo dogoditi za američki i britanski engleski, budući da su tamo nazivi iz znanosti isti. Vjerojatno je sličan odnos Srba koji bi razumio skoro sve na hrvatskom književnom jeziku i prije 19. st., no ne bi to osjećao svojim- osim deklarativno, dok bi i školovanoga Srbina žuljala djela na visokom izričaju hrvatskoga, bilo izvorna, bilo prijevodna. A drugačiji književni tekst na torlačkom u dijelovima nerazumljiv, osjećao bi kao svoj.

Tu dolazi i pismo, napose za urdski i hindski. Oni su skoro podpuno razumljivi na običnoj, govornoj razini, ali nerazumljivi na pisanoj, jer ako netko ne zna devanagiri pismo, ili modificirano arapsko pismo kakvo rabi urdu- onda ne će nikako razumjeti pisani tekst, kao što ne će govornik ovih jezika ako ne zna ćirilicu, ili ako bi Hrvati opet podigli glagoljicu na razinu alternativnoga pisma. Tu je, osim govora, u igri i pismo, i kao označitelj identieta, i kao sredstvo sporazumijevanja.

Treća je stvar aktivno i pasivno znanje. Čovjek uči strani jezik i zna ga u raznim stupnjevima. Nekad samo razumije ovako i onako, nekad u govoru ovako ili onako, a nekad aktivno i piše ovako ili onako. Hrvati i Srbi, uz iznimke, bez jačeg truda i sposobnosti nemaju aktivno znanje "drugog" jezika, a za što je ilustrativan slučaj poznatog vukovca Tome Maretića, koji na 100 godišnjici Đure Daničića u Beogradu 1924., nije znao napisati referat na srpskom, pa iako je htio održati govor na srpskom da pokaže jedinstvo jezika- to nije znao, pa je referat na trapavom i nepravilnom srpskom samo priložio.

Sumarno:

1. hrvatski i srpski nisu jedan drugom strani jezici (kao japanski, francuski, ruski,..), nego tuđi. Tuđi su, na toj razini, hindski i urdski, koji su oblikovani raznom poviješću jezika i književno-kulturne tradicije.

Tu ulogu ima i pismo, koje ujedinjuje govornike kineskoga u komunikaciji i kulturnom zajedništvu, dok se u slučaju urdskog i hindskog, te hrvatskog i srpskoga (ćirilica, potencijalno glagoljica) pojavljuje kao čimbenik i nerazumijevanja i drugotnosti- ali i samobiti za jednu, ali ne drugu zajednicu.

2. glede hrvatskog i srpskoga, svaki ima različit "genius" nastao kroz povijest, te drugačiji bitak jezika. Ono što govornik hrvatskoga osjeća kao svoj jezik, jedno je, i nije povezano s razumijevanjem,nego identitetom. Isto je, na drugačiji način, s govornikom srpskoga, koji svoje poimanje jezika želi i nametnuti govornicima hrvatskoga- što kod Hrvata nije slučaj sa srpskim- budući da misli da je ono karakterustično za hrvatski jezik (tronarječnost, tvorbenost, oslon na pisanu baštinu) neko forsiranje "razlika", a ne naravni razvoj izražajnosti hrvatskoga koji je Srbima stran, pače nekad i odbojan u toj dimenziji, a bijaše potiskivan od strane unitarista u ime "zajedništva".


Ukratko, hrvatski i srpski jezični slučaj sličan je- ne istovjetan- slučaju hindskog i urdskog, gdje se isprepliću zajednička govorna jezgra, drugačija pisma, književne tradicije i drugačiji nacionalno-jezični slojevi, kako povijesni, tako i suvremeni.

To su dva jezična univerzuma.

Kakve jezicke vratolomije. Pa covjece je li ti zaista vjerujes u ove gluposti?

...ne mogu da vjerujem.

Austrijanci bi imali vise razloga od Hrvata da odvoje svoj jezik od njemackog ali to ne cine. A zasto? Pa zato sto nisu do te mjere iskompleksirani pa da sav svoj nacionalni identitet baziraju na distinkciji i diferencijaciji prema najblizim i najsrodnijim komsijama. KAo sto rekoh I S K O M P L E K S I R A N O S T do bola.

Ceprkas po narcizmima malih razlika da bi opravdao vlastiti nacio-narcizam. Smijesno, bijedno, ali i jadno. Moje iskreno sazaljevanje i sucut.

Nema problema, nazovite svoje jezike hrvatskim imenom.

Zajebajem se

Nemojte.

Jesam li rekao da ste vi Muslimani panjevi.

Vi ste toliko glupi da ne možete slijediti nikakav argument.

Totalni idioti.

Dakle, panju: Austrijanci su svoj jezik uvijek zvali njemačkim; nemaju zaseban pisani korpus ni jezičnu kulturu odvojenu od one u Njemačkoj; austrijski pisci kao Musil, Broch, Grillparzer, Bernhard, ...
spadaju u isti korpus njemačke književnosti kao pisci iz Njemačke poput Goethea, Schillera, Manna ili Grassa.


Najbolji iskaz zbog čeg hrvatski i srpski nisu jedan jezik (nemogućeg i nepostojećega imena) dao je slavist Leopold Auburger: Percepcija bliskosti rađa iluziju istosti.




Hrvatski i srpski, te bošnjački i crnogorski nisu varijante nekoga policentričnoga jezika.Policentrični standardni jezici kao engleski, francuski, njemački, španjolski...imaju:

1. isto ime kroz povijest
2. temeljno isti pisani korpus
3. kulturno-komunikacijsko zajedništvo kroz povijest, te svijest govornika da govore istim nacionalnim jezikom
4. u bitnom su standardizirani na istom mjestu i u isto vrijeme

Hrvatski i srpski su slični sjevernoindijsko-pakistanskima hindskom i urdskom, koji su bliski jezici, no nisu varijante nekoga jednoga policentričnoga jezika. U oba slučaja slična (ne ista) je jedino organska osnovica standardnoga jezika, u hrvatskom i srpskom slučaju (novo)štokavština, u urdskom i hindskom khariboli dijalekt. No, urdski i hindski nisu "zapravo" khariboli, kao što ni srpski i hrvatski nisu "zapravo" novoštokavski.Za razliku od standardnih policentričnih jezika, kao što je engleski, za hrvatski i srpski ne vrijedi ništa slično:

1. hrvatski se povijesno zvao hrvatski, ilirski i slovinski (uz regionalna imena), a srpski- srpski i slaveno-srpski

2. sve varijante engleskoga imaju isti većinski korpus (Beowulf, Piers Ploughman, Chaucer, Milton, Shakespeare, Locke, ..). Tako i njemački- Eckhart, Goethe, Hegel, Klopstock, Freud, Jung, Musil, Trakl, Rilke, Mann, --- Hrvatski i srpski korpusi se razlikuju skoro 100% (s jedne strane Sv.Sava, Dušanov zakonik, Jefimija, Dositej Obradović, Karadžić, ...s druge Baščanska ploča, Vinodolski zakon, Hrvojev misal, Vatikanski hrvatski molitvenik, Marulić, Držić, Vramec, Divković, Kašić, Kačić, Stulić, Mažuranić,...)

3. hrvatski jezik se počinje standardizirati u 16. st., ubrzava jezičnim planiranjem u 17. st., a dovršava u 19. st.; srpski jezik počinje standardizaciju u 18. st. i dovršava u 19. st.

4. ne postoji nikakvo zajedništvo u komunikaciji sve do najnovijega doba. Ni u beletristici, ni u rječnicima, ni u školstvu. Kao što u srpski jezik ne spadaju Hvalov zbornik, Divković, Belostenec, Hektorović, ...Šenoa, Kovačić, Kvaternik, Krleža, Ujević, Ladan...tako u hrvatski ne spadaju Domentijan, Pajsije, Venclović, Laza Kostić, Jovan Ristić, Dobrica Ćosić ni Borislav Pekić.

To su dva međusobno razumljiva jezika, dok se bošnjački, te crnogorski tek kristaliziraju kao zasebni standardni jezici.

Kad bi i htjeli- ne mogu.

Ne razumije da su neki izrazi istočnih susjeda nama strani, u običnom govoru.

Njemu nisu,to je razlika.

Nerazumljivi su i Dalmosima garant neki izrazi iz Slavonije i obrnuto.

Nerazumljivi su i ljudima austrijske pokrajine Gornja Austrija neki izrazi austrijske pokrajine Vorarlberg.


Nerazumljivo je i mnogima zasto Nijemci virsle zovu "Wiener" ("Beclije") a Austrijanci "Frankfurter". A i meni komso s desna kaze "Hleb", a komso s lijeva "Kruh", pa se opet kontamo.
Itd..itd..

Ali niko normalan nebi ni pokusao tvrditi da se radi o razlicitim jezicima. Nisu dzaba Hrvati nakon 90. izmisljali rijeci i pokusavali ih standardizovati. Neke su i uspjeli ali neki, poput zrakomlata ili vrtoleta, ili sta vec, se nikad nisu primili.

Doću na kafu.- Nijedan Hrvat nikada.

Sve je to jedan jezik.
Hrvatski

Ali ce razumjeti, i to ne zato sto "poznaje strane jezike" vec zato sto su vecina tih izraza u kojima se razlikujemo ili lokalizmi ili politicki pogodni. Koristenjem jednih ili drugih ti se takoreci politicki opredjeljujes.

Uostalom, svugdje nas i tretiraju tako vani - kao jedan jezik oko cijeg imena se tri plemena ne mogu dogovoriti.

Ne može, jer niže ne razumije više.

Onaj komu je plafon brlja ne razumije chardonnay, a obratno vrijedi.

Onaj komu je plafon Mirko i Slavko ne razumije princa Valijanta, a obratno da.

Onaj komu je plafon Šaban Šaulić ne razumije Mozarta, no obratno da.

Hvala na potvrdi da si-panj.

Pokušaj komentirati i razmontirati što sam napisao.

Ne možeš, nego samo ponavljaš svoje dosadne mantre.

Zato što panj ostaje- panj.

I nikako iz panjevitosti.

Sad bih rado upotrijebio jednu rijec za koju sam jednom postenom covjeku rekao da ju necu vise koristiti.

Ali jadno...tako jadno. Ljubiti radje svapsko dupe nego cijeniti vlastito, pa makar bilo i seljacko...


Saban je legenda.


Ko je popularniji Saban ili Tina Thurner?

> Logicno Saban. Kad kazes Saban uopste ti ne treba prezime, odmah svako zna o kome je rijec. :)

Nije to, nego mi se neda citati, uglavnom prelijecem, propagandne konstrukcije koje me na pseudointelektualan nacin zele ubijediti da je bijelo crno a crno bijelo.

I zato sto vrijedjas, care.

To što je bečki dječak,Vuk, pohrvatio srpski jezik,nije naš problem.

Ne znam kako bolje objasniti. Srbi su se sami žalili...

Hrvati su uviek izmišljali nove rieči, t.j. prevodili strane pojmove. Ne samo 90-ih, nego i 41-ve, i u 19.st., ali i prije. Zapravo, 19. st. je bilo najplodnije po tom pitanju. Posrbljenost bilo bosanskog jezika/narječja ili hrvatskog jezika je žalostna posljedica nasilja, a ne prirodni put. Hrvatski jezik je sveobuhvatan, ter tko želi može pod hrvatski kišobran, ali onda to neka prizna, a ne da zahtjeva izmišljanje naziva za hrvatski jezik zbog neke političke korektnosti i frustracije nekih naroda. Jezik Vuka Karadžića se može slobodno zvati hrvatsko-srbski, jerbo je nastao na osnovu najmanje 50% pokradenih hrvatskih izvora, a pogotovo kad se vole kitit dubrovačkim piscima. Ali mi Hrvati nikad nismo imali potrebu svojatat nešto srbsko ili od njih preuzimat. Ta sklepotina Vukov kradopis je bio čobanski jezik bilo za Nikolu Teslu bilo za Antu Starčevića...

Vidim da se muslimani opet trpaju u Srpski svet. Možda od njih opet dobiju veliko "M"
kao nagradu. Nikad to oni nisu preboljeli ni snašli što je nestalo šugave Juge.

Nije stvar u razumljivosti, nego je stvar u tome da neke izraze percepiramo dijelom svoga jezika, ili ne percepiramo, u slučaju srbizama.
To ti se objasnilo 50 puta na više različitih tema, dakle ili imaš iq negdje niži od 70 ili namjerno provociraš, trolaš i kršiš pravila foruma.
Vjerujem da je ovo drugo u pitanju.

Rasprava o tome "ciji je" tvrdi quratz je jedno, to uopste i ne poricem, ali to je upravo ono sto kazem: stvar politickog opredjeljenja. Ono sto ja zelim objasniti matorom je to da s lingvisticke tacke gledista nasa tri plemena govore jednim jezikom.

Znas li razliku izmedju lingvisticke i politicke kategorije? Politicku kategoriju uopste i ne negiram. Ali lingvisticki je naprosto SMIJESNO govoriti da ne govorimo zajednickim jezikom.

Muslimanima je teško razumit da srpski i hrvatski nisu isti jezik zato što pričaju mješavinom srpskog i hrvatskog.
Plus,pretežno su zidari po zanimanju,pa ih nije išla škola.

Rusi su izumili helikopter i nazvali ga вертолет (vertolet), pametnjakoviću.
Ili namjerno trolu.