Tajni dokumenti: Osama Bin Laden boravio u Čapljini

http://www.caportal.info/index.php?opti ... -&Itemid=4

Uskoro kreće gradnja čapljinske zaobilaznice !

Iako su prometnice, a osobito magistralne ceste, uglavnom veliki poticaj za razvoj i povezivanje naseljenih područja to na primjeru Općine Čapljina već godinama zna stvarati i veliku glavobolju kako vozačima tako i samim mještanima. Razlog su dvije jako prometne magistralne ceste koje iz pravca Mostara i Ljubuškog prolaze kroz samu Čapljinu i pri tome se stvaraju velike gužve u prometu, a osobito su u strahu mještani brojnih čapljinskih naselja kojima magistrale prolaze doslovce tik pokraj domova.

Magistralna cesta M-6 (Ljubuški-Čapljina-Stolac) prolazi kroz samo gradsko središte u Čapljini u kojem često dolazi do problema i gužve zbog prometovanja autobusa, tegljača i drugih teških motornih vozila a o cisternama da se i ne govori. Sva vozila koja dolaze iz pravca Ljubuškog i žele dalje prometovati ka Stocu ili izaći na magistralu M-17 godinama prolaze kroz samo gradsko središte, a to je onda problem koji je iz godine u godinu sve veći. Osobito su opterećena glavna gradska raskrižja u Čapljini, gdje se magistrala M-6 sječe sa samim gradskim ulicama. Stoga se došlo u situaciju da magistrala M-6 smeta gradu Čapljini i obratno, pa je to jedan zamršeni čvor kojeg godinama nitko nije pokušavao raspetljati. No, stvari se i u ovom slučaju počinju mijenjati pa je pred Čapljinom jedan zaista „ revolucionarni “ projekt koji će u konačnici u cjelosti rješiti ovaj viđegodišnji problem.

Čapljinski načelnik dr. Smiljan Vidić samo za Čapljinski portal najavljuje projekt gradnje čapljinske zaobilaznice kojom bi se magistrala M-6 napokon pomaknula iz samog gradskog središta.

“ Dobili smo zeleno svjetlo i već smo imali razgovore sa ljudima iz Federalne direkcije za ceste koja će čapljinsku zaobilaznicu ubaciti u svoje planove za ovu i naredne godine. Već u prvoj polovici ove godine ići će se na izradu idejnog rješenja, a to je naravno prvi korak u izgradnji jako nam potrebne zaobilaznice. Time bi se i Čapljina proširila jer bi zaobilaznica sa sobom donijela i mogućnost gradnje pratećih objekata i raznih drugih sadržaja. Jako je bitno istaknuti kako će se ići i na izmještanje magistralne ceste M-17 koja prolazi kroz sama naselja od Mostara do granice sa Hrvatskom pa je godinama velika opasnost za mještane i pješake te uzrok njihova česta stradavanja. Razmišlja se i o tome da taj dio magistrale M-17 od Klepaca do Doljana postane lokalna cesta a to bi značilo da tamo više nema kilometarskih (ljetnih) kolona vozila svih kategorija. Ukratko, gradnjom čapljinske zaobilaznice rješavaju se dva ogromna problema vezana za opasne magistrale M-6 i M-17. To je za Čapljinu nešto nemjerljivo vrijedno. “ - ističe čapljinski načelnik dr.Smiljan Vidić.

Frano Matić | V. L. | ČAportal

„ Oslobađanjem vojarne u Čapljini, prve u BIH, spriječen je prodor zloglasne JNA i pridruženih srspko-crnogorskih rezervista sa već zauzete Dubravske visoravni preko Čapljine do južnih dijelova Republike Hrvatske. Bilo je to vrijeme odlučnosti u kojem smo bili kao jedan i tako pokazali snagu daleko nadmoćnijem neprijatelju. “ - prisjetio se general pukovnik Dragan Čurćić svih detalja briljantne akcije hrvatskih vojnih snaga na oslobađanju vojarne u Čapljini prije 18 godina.

Bila je to prva oslobođena vojrana u BIH a što je kasnije znatno izmijenilo tijek ratovanja na ovom području te je to u biti bio i početak kraja tada super moćne JNA. U akciji oslobađanja vojarne, koju je predvodio legendarni zapovjednik Božan Šimović , a koja danas i nosi njegovo ime, poginula su četiti pripadnika hrvatskih postrojbi (u akciji je sudjelovala postrojba Ludvig Pavlović sa pridruženim postrojbama iz Čapljine i Ljubuškog) a 17 ih je ranjeno. Stoga je u krugu vojarne Božana Šimovića i obilježena 18.obljetnica oslobađanja prve vojarne u BIH.

Najprije su položeni vijenci i zapaljene svijeće na mjestima pogibije sudionika akcije oslobađanja a onda je središnji program priređen ispred velikog Spomen križa na ulazu u vojarnu. Vijence su položila i svijeće zapalila izazslanstva hrvatske komponente Oružanih snaga BIH, načelnika Općine Čapljina i Koordinacije udruga proisteklih iz Domovinskog rata Općine Čapljina, ministarstva branitelja HNŽ, postrojbe Ludvig Pavlović te HDZ-a i HSP-a. Vijenci su položeni i ispred spomen poprsja legendarnog zapovjednika Božana Šimovića.

“ Oslobađanje vojarne u Čapljini bio je prvi zalog za BIH. Ovdje su udareni temelji obrane BIH ali i južnog dijela Hrvatske. Na ovom se mjestu počeo lomiti koncept stvaranja velike Srbije a koji je baš i bio zamišljen preko zloglasne JNA i pridruženih agresora. Nažalost, kasnija događanja u BiH i taj nedstatak vidovitosti doveli su do toga da ova briljantna akcija ostane u sjeni drugih događanja iz te 1992.godine. “ - rekao je ministar financija i trezora u Vijeću ministara BIH Dragan Vrankić koji je predvodio visoko izaslanstvo HDZ-a BIH.

U kapelici u krugu vojarne služena je i sveta misa zadušnica a onda je vojničkom klubu priređen i svečani domjenak na kojem su se obratili general pukovnik Dragan Čurćić i brigadni general Ivica Jerkić, zapovjednik 4. pješake brigade Oružanih snaga BIH koja je i smještena u bivšem nastavnom središtu HVO i vojarni Božana Šimovića.

Organizator obilježavanja 18.obljetnice oslobađanja vojarne u Čapljini bila je Koordinacija Udruga proisteklih iz Domovinskog rata Općine Čapljina.

Pokreće se HERC Vjesnik - prve regionalne novine na Jugu BiH

Zadovoljstvo nam je upoznati Vas kako je Udruga „ FENIX “ pokrenula prve novine za područje južne Hercegovine i to za općine Čapljina, Stolac, Ravno, Neum, Ljubuški i Čitluk. Ovo je prvi puta da se pokreću novine u ovom dijelu Hercegovine a želja nam je da spomenute Općine napokon dobiju cjelovitu promidžbu i mogućnost dosta veće informiranosti samih građana o svim bitnim pitanjima i temama na ovom prostoru.

Kao prvo prenosit će se svaka vrsta informacije vezana za bilo koji događaj u općinama, a posebice će se raditi na većoj promociji svih prirodnih, kulturno-povijesnih, vjerskih, športskih i svih drugih vrijednosti Općina Čapljina, Stolac, Ravno, Neum, Ljubuški i Čitluk.

Kako bi se ravnomjerno zastupili svi interesi šireg područja, ali i naših ljudi izvan granica BiH, te kako bi se promovirao regionalni karakter odlučili smo da novine nose naziv '' HERC Vjesnik ''.

Svečana promocija prvog broja '' HERC Vjesnika '' održat će se u subotu, 22. svibnja, u hotelu '' Mogorjelo '' u Čapljini s početkom u 20 sati. Uz promociju bit će priređen i bogat kulturno – zabavni program, a na kraju programa i prigodni domjenak.

http://www.hercegbosna.org/kolumne/politika/kome-treba-kolektivni-centar-u-tasovcicima-1646.html



U kampu su rođena djeca, sklopljeni brakovi, …

Sunce baca dugačke sjenke po prašnjavom putu, između trošnih straćara napravljenih od šperploče. Na krovovima je voda u plastičnim bocama. To se grije voda za pranje. U kampu je 181 osoba koja ima status interno raseljenih. Samo tri porodice, od 81, se žele vratiti u svoje prijeratne domove. Većina stanara su iz Kaknja, Zenice i okoline. U kampu ima oko dvadesetoro djece koja su tu rođena, bračnih parova koji su tu sklopili brak, narkomana, alkoholičara i psihijatrijskih bolesnika. Policija ovdje, često ima pune ruke posla. Kako neko može da preživi na skoro 40 stepeni Celzijusa, ispod limenog krova u 20 kvadratnih metara? I zašto, ako ne mora?

Prvi stanovnici kampa, kako oni sami zovu ovaj kolektivni centar, koje zatičem u mršavoj hladovini kućica, odbijaju da bilo šta kažu. Nekoliko žena otvoreno izražava svoj gnjev prema novinarima. „Mnogi su dolazili, slikali nas, ali ništa nam to nije pomoglo“, kaže jedna od njih.

Humanitarna vizija časne sestre Josephine

Luka Budimir je iz sela Lučići kod Kraljeve Sutjeske. Iako jedan od raseljenih, trenutno volonterski obavlja funkciju voditelja kampa, zamjenjujući osobu koja je na trudničkom bolovanju. Luka ima 50 godina, distrofičar je i pokretan samo uz pomoć kolica. Ima solidnu penziju i ne žali se na svoju sudbinu. Zadovoljan je „kako je moglo biti“, ali je razočaran situacijom u kampu. „Irkinja Josephine Walsh je unijela mnogo zle krvi među nas. Ona je, navodno, časna sestra, koja se bavi humanitarnim radom. Već desetak godina dolazi ovdje, gradi vile 'Karingtonke', ali najčešće s ljudima koji nisu u kampu, novcem koji po svijetu skuplja za nas“, kaže ogorčeno Luka i dodaje kako se zbog toga svi u kampu osjećaju na neki način prevarenim.

„Dolazi ovamo sa vrećama novca. Dođe ona i u naš kamp i podijeli nekima tisuću, dvije tisuće eura, ali samo onome kome ona hoće.“ „Jeste li je pitali zašto pravi razliku među vama?“ – pitam. „Jesmo. Ona kaže da ima viziju koja joj od Boga dolazi i sve radi prema njegovim uputama“, odgovara Luka.

Čudesno ozdravljenje u Međugorju

O časnoj sestri Josephine ne zna se mnogo. Navodno je časna sestra u penziji (?), a u Međugorju je doživjela „čudesno ozdravljenje“ koje ju je uputilo u misiju humanitarnog djelovanja. Prema pouzdanim izvorima, izdala je brošuru o svom humanitarnom radu, te snimila dva CD-a sa sakralnom muzikom. To je, tvrdi, način na koji skuplja sredstva za beskućnike u BiH. „Ona ovdje gradi kuće, pogađa se s majstorima, nikome nikakve račune ne podnosi. Svaki put kad dođe iz Irske, donese spisak ljudi kojima će praviti kuće i da ga Vlatki Knežević iz Općine Čapljina. Oni iz Općine prodaju joj zemlju i naplate sve priključke. Kome idu pare, da li neko kontroliše te čudne tokove novca, kako te vreće novca prelaze granicu, to mi ne znamo, ali nismo sigurni ni da neko ko bi trebalo da zna, zna“, kaže ogorčeno Luka Budimir.

Amela Maračić, sa mužem i dvoje mališana živi u jednoj od kućica. Iz Kaknja su. „Da mi je samo da djecu spasim, da im nešto naprave, što obećavaju godinama“, kaže Amela. „Mislite li na sestru Josephine?“ - pitam. „Ne vjerujem. Ona uvijek daje jednim te istima. Koji je motiv, ne znam. Jednom je alkoholičaru iz kampa dala ogromnu svotu novca. Molila sam je da mi da za dječije autobuske karte kad pođu u školu, ali ona je ostala nijema na moje molbe. Kome ona obeća, i napravi mu. Kome neće, neće. Znala sam klečati pred njom, ali nije pomoglo“, kaže Amela.

U kampu „Tasovčići“ nema socijalne pomoći. Mnogi imaju penzije, a oni koji nemaju bilo kakva redovna primanja, rade sezonski. Muškarci u građevinarstvu, a žene najčešće beru povrće u obližnjim plastenicima.

Da li i Bog pravi razliku među ljudima?

Ispred jedne od kućica za „novinarku iz Sarajeva“ organizuje se razgovor za stolom uz kafu. Ana Gatarić je iz Zenice. Obišla je mnoga mjesta i završila u Tasovčićima. Ima mirovinu. „Razvlačim je kao žvakaću. Ovdje ću biti dok mogu, kad više ne mognem, idem u starački dom. Josephine mene i ne gleda kada dođe“, kaže Ana.

Pero Stojčić je preko Njemačke, Počitelja i Drvara stigao u Tasovčiće, gdje mu je umrla supruga. Od novca iz Njemačke, sam je napravio kuću, treba mu još desetak hiljada maraka da je završi, a Josephine nema sa njenom vrećom para. „Nisam ja na njenom spisku. Najgore nam je kupatilo. I muškarci i žene imaju jedno. Talijani iz humanitarnih organizacija nas malo obilaze, a policija skoro svakodnevno. Nema čega nema. Neki ljudi u kampu su pukli skroz“, kaže Pero.

Željka i Zoran Šarić iz Kaknja, vjenčali su se u Tasovčićima. „Teško je reći šta je moj životni san. Samo onaj gore zna šta će biti s nama. U krug Josephininih miljenika nisam uspio da uđem“, kaže Zoran, a Željka kroz suze dodaje: „Mene je zadnji put pitala imamo li djece i kad sam rekla da nemamo, nije me više ni pogledala.“

Jozi Franjiću i majka i supruga umrle su u kampu. Ovaj bivši rudar snalazi se nekako u svojih 20 kvadrata. „Imam penziju, ali i brdo lijekova. Trideset maraka svaki put platim što me neko odvuče u Mostar na pregled“, kaže Jozo. Ivan Grbavac, udovac je sa malodobnom kćerkom i o Josephine ne želi reći ni riječ. Ona mu, naime, pravi kuću. Na pitanje, kako je ušao u krug povlaštenih, ne odgovara. Samo se zagonetno smije.

Žohari, bube i zmije

„Nema ni u biologiji takvih buba kakve mi imamo ovdje. Žohari su nam domaće životinje, a zmiju smo pronašli u mojoj mašini za veš. Morali smo je rasklopiti da je izvadimo“, kaže Jozo Franjić. Na kraju, Luka Budimir, voditelj kampa „Tasovčići“, sve sažima u jednu ključnu rečenicu. „Ako Josephine izgradi kuće svim ljudima koji ovdje žive, kamp će se zatvoriti, a kad se zatvori, nema onda više para. Ko će po svijetu davati pare, kad nema prognanika ni raseljenih? Mi smo samo mamac za to što ona radi. Lično ću otići u policiju da je prijavim, jer neko mora ući u trag tom novcu u vrećama.“ Šteta što sestra Josephine nije još na tragu svoje vizije stigla u Tasovčiće. Očekuju je narednih dana. Treba te vreće napuniti.

„Onaj ko donosi novce, odlučuje kuda s njima!“

Druga osoba koju su pominjali u kampu je Vlatka Knežević, viša stručna saradnica za socijalnu skrb i prognanike u Opštini Čapljina. „Mi na sve načine nastojimo da zatvorimo taj kamp, ali kad će to biti, to vam niko ne može reći“, kaže viša stručna saradnica. „Kojim kriterijima se rukovodi sestra Josephine kod gradnje tih luksuznih kuća?“ - pitam. „Da vam kažem. Onaj ko donosi novce, ima pravo da odlučuje o tome kuda idu ti novci“, kaže Vlatka Knežević. „Ali, ti novci se po svijetu skupljaju upravo zbog ovih ljudi u nevolji!“ – dodajem. „Samo da vam kažem da u kampu ima mnogo ljudi kojima su napravljene kuće, ali neće da isele, jer očekuju da dobiju još nešto. Svi nešto čekaju, naučeni na lagodan život. Niko njih ne prisiljava da tu žive“, kaže Kneževićeva. „Znači li to da su svi žitelji kampa Tasovčići, potpuno neopravdano tu?“ - pitam. „Pa, ne može se tako reći. To su osobe sa priznatim statusom raseljene osobe, mnogima kuće nisu obnovljene, a nemaju drugu stambenu jedinicu“, kaže opštinska službenica.

Samo tridesetak osoba iz kampa imalo je tu sreću da im sestra Josephine napravi kuću, uz koju ide kompletan namještaj, automobil i kompjuter. Ostali moraju čekati na njenu viziju. Kad Bog kaže „da“ i pokaže prstom na raseljenog.

Pa nije baš sve tako kako piše. Upravo zalaganjem i sredstvima časne sestre Josephine Walsh će se taj kamp uskoro i zatvoriti jer je osigurala sredstva za gradnju kuća sve stanovnike kampa.
Istina je da je njena pomoć dosta neravnomjerna i da lijenčine koje znaju dobro da glume i kukaju od nje dobijaju velike količine novca a da oni koji su doista u potrebi ne dobijaju ništa ili vrlo malo. Međutim, upravo je ona za te ljude u kampu učinila mnogo više nego svi drugi, većini je napravila kuće a upravo je u tijeku i završna faza - gradnja kuća za sve preostale prognanike.
Cijeli ovaj slučaj me podsjeća na onu Isusovu prispodobu o vinogradu i o ljutnji radnika koji su radili više što su dobili istu plaću kap i oni što su došli kasnije. :)
Sr Josephine nije savršena, ali sve u svemu za zasluge koje je imala u pomoći prognanicima u Čapljini zaslužuje veliko priznanje.