jedno pitanje...oće li 'ikad' završit onu školu koju su krenili pravit nasuprot F1?
usput lip mali noćni klub imaju tu

Slažem se da je Ljubuški ništa manji centar, po meni čak bolji od Širokog.
Kakogod, možemo bit sretni da se naši gradovi natječu između sebe koji će biti veći i razvijeniji.

Široki i Ljubuški trebaju biti ultra-razvijeni gradovi srednje veličine, sub-centri pored Mostara kao neprikosnoveno glavnog grada HercegBosne.

Znači ako je Hercegovina drvo, Mostar je deblo (recimo 80 000 Hrvata u budućnosti), a Široki i Ljubuški (po 20 000) su 2 najdeblje grane na tom drvetu. :mrgreen:
Glavno da su sve grane i grančice naše. :mrgreen:
Odnosno da Mostarskoj makroregiji pripadaju isključivo jaki hrvatski gradovi, kao zaleđe.
IM je nešto kao duplja pri dnu drveta. :lol:

ahh

Matea Kožul ponijela titulu Miss Federacije

U Bosanskom kulturnom centru u Tuzli večeras je održana manifestacija izbora za Miss Federacije BiH za 2012. godinu, a naljepštom je po odluci žirija i publike proglašena Matea Kožul iz Širokog Brijega.

Uspješna akcija "Let's Do It"

Volonteri okupljeni oko zajedničke ideje da BiH učine čistijim, ljepšim i boljim mjestom za život radili su u 105 općina, a nije zabilježen nijedan incident i nijedna povreda.

Prema broju volontera istakao se Široki Brijeg, gdje se akciji odazvalo 4.000 učesnika, od čega je najviše bilo osnovaca i srednjoškolaca. U Kantonu Sarajevo čistilo je oko 1.500 ljudi.....

Lokalni izbori u BiH: Dalibor Ravić, neovisni kandidat za načelnika Općine Široki Brijeg

Nisam ničija ekspozitura

Široki Brijeg, jedna od najbogatijih općina u BiH ima problema sa napajanjem vodom. Uspjehe gospodarstvenika lokalna vlast nastoji prikazati kao svoje. Ljudi završavaju fakultete, a ne mogu naći posao. “Odlučio sam izaći na političko tržište i ponuditi nešto novo”, kaže neovisni kandidat za načelnika Širokog

Dalibor Ravić, neovisni kandidat za načelnika općine Široki Brijeg i nositelj neovisne liste SOS Široki Brijeg, tvrdi kako je u ovom hercegovačkom gradu, inače utvrdi HDZ-a BiH, došlo vrijeme za promjene i za nove ljude. Kaže kako je Široki Brijeg danas u situaciji da je jedna od najbogatijih općina u zemlji, a naselja svega 500 metara udaljena od centra grada nemaju vodovod. To se, mišljenja je, događa zbog neodgovornosti pojedinih lokalnih političara, koji nemaju nikakvu viziju razvoja ove općine.

“Naravno, neke stvari jesu urađene, no to su zasluge ovdašnjih gospodarstvenika čiju potporu i mi imamo. Zahvaljujući radu širokobrijeških gospodarstvenika neke se stvari pomiču naprijed, no lokalna vlast te uspjehe pokušava prikazati kao vlastite. Međutim, dolaskom u Široki Brijeg najbolje se vidi tko je što uradio. Političke strukture su, nažalost, samo jedan ogromni birokratski aparat koji uopće ne shvaća što je javna uprava. Oni ne shvaćaju što je borba za društveno, javno dobro”, smatra Ravić.

Ovaj diplomirani novinar i dugogodišnji glasnogovornik Zavoda zdravstvenoga osiguranja Hercegovačko-neretvanske županije pojašnjava kako je cilj neovisne liste SOS Široki Brijeg ponuditi rješenja prihvatljiva većini Širokobriježana.

“Glas mladih ljudi se obično slabo čuje u domaćoj javnosti, a i kada se čuje onda se koristi u predizborne svrhe. Mladi bivaju ostavljeni na milost i nemilost ulice. Ljudi završavaju fakultete i onda ne mogu pronaći posao, niti osigurati sebi egzistenciju. Tako smo mi odlučili izaći na političko tržište i pokušati ponuditi nešto novo. Političke elite obično pričaju o visokopolitičkim temama koje na lokalnoj razini koriste kao najobičniju propagandu ne bi li na taj način pobijedili na izborima. Mi nismo željeli na taj način graditi svoj program, nego želimo govoriti o konkretnim problemima s kojima se u Širokom Brijegu svakodnevno susrećemo”, kaže Ravić.

Primjerice, SOS Široki Brijeg govori o poboljšanju cestovne infrastrukture, ekološkoj osviještenosti Širokobriježanja ili o problemu vodoopskrbe širokobrijeških naselja.

“Imamo, naime, u Širokome Brijegu naselja udaljena svega 500 metara o središta grada koja nisu priključena na vodovodnu mrežu. Istovremeno, posljednjih se 20 godina priča kako je netko drugi kriv što ta naselja nemaju vode. Želimo pokazati da mladi ljudi ne smiju biti pasivni promatrači, nego se moraju uključiti u političke procese i pokušati u svojoj lokalnoj zajednici doći do nekih rješenja koja će biti na dobrobit svima”, kazao je.

O ravnopravnosti i za lokalne izbore

Dominantna politička agenda koja se pred ove lokalne izbore plasira hrvatskom biračkom tijelu je borba za ravnopravnost hrvatskoga naroda u BiH. Ravić, međutim, smatra kako su nacionalni interesi pretvoreni u parcijalne osobne interese. Radi se o velikim riječima, tvrdi, stavljenima u svrhu ostvarivanja osobne koristi.

“To je danas problem velikih stranaka u Širokom Brijegu, ali i u drugim općinama. Niti jedno od obećanja koje su velike stranke dale, konkretno u Širokome Brijegu, nije ostvareno. Jedino su ostvarene neke sitne dobiti za pojedince, dok su lokalne zajednice gurnute u krizna stanja. Zato danas više ne treba strahovati od promjena. U prvi plan treba staviti interese građana i njihova očekivanja. Bojim se da niti jedna velika politička stranka ne vodi takvu politiku, nego vode politiku destrukcije. Zbog toga smo se mi u Širkom Brijegu i okupili. Želimo neke stvari pokrenuti s mrtve točke. Za razliku od velikih političkih stranaka mi smo u posljednjih godinu dana već poduzeli određene aktivnosti. Htjeli smo pokazati da se za mali novac i s puno dobre volje dosta toga može uraditi”, pojašnjava Ravić.

Izvadili smo 5 tona smeća

Mladi ljudi okupljeni oko ovog Širokobriježanina su tako pokrenuli niz humanitarnih akcija. Tijekom božićnoga perioda su od lokalnih gospodarstvenika dobili potporu na način da su im donirali hranu i piće. Oni su potom napravili humanitarni koncert na kojem su nastupali lokalni bendovi, a hranu i piće su prodavali po simboličnoj cijeni. Sav ostvareni prihod je doniran za pomoć 25 širokobrijeških socijalno ugroženih obitelji.

“Isto tako, uradili smo jedan projekat koji je podržala Vlada Republike Hrvatske. Tim projektom smo obilježili pješačke i biciklističke staze. U taj smo projekat uključili i studente širokobriješke Likovne akademije. Oni su, naime, izradili idejna rješenja za taj projekat. Postavljali smo i kante za otpad i klupe uz rijeku Lišticu. Očistili smo korito Lištice. Za mjesec dana smo iz rijeke izvadili nevjerojatnih pet tona smeća. Zanimljivo je da političari u Širokom Brijegu u takvim aktivnostima vide prijetnju. Naime, natjerali smo ih da se i oni pokrenu te da i oni krenu s radom. Podatak da posljednjih 20 godina nije bilo niti jedne klupe i niti jedne kante za smeće uz Lišticu, iako rijeka protječe kroz središte grada, govori sam za sebe. Također, svakodnevno uz rijeku cirkulira nekoliko tisuća ljudi i zaista je bilo sramotno da nemamo postavljene kante za smeće”, veli Ravić.

Hercegovina Vukovaru

Ekipa mladih ljudi okupljenih oko neovisne liste SOS Široki Brijeg je pokrenula i humanitarnu akciju “Hercegovina Vukovaru”. Organizirali su humanitarnu utakmicu u kojoj su nastupali bivši nogometaši reprezentacije Hrvatske koji su osvojili broncu na svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1998. godine.

“Od tih novaca smo pomogli osam vukovarskih obitelji. Također, pomogli smo i stipendiranje dvaju vukovarskih studenata koji su djeca poginulih branitelja. Imamo i niz drugih projekata koje smo radili s udrugama građana”, kaže Ravić.

Međutim, navodi kako je bilo i pritisaka da povuče svoju kandidaturu za načelnika općine i to kako ne bi “naštetio velikim strankama koje sada strahuju za svoju poziciju u Širokom Brijegu”.

“Međutim, njima sam poručio kako nisam osoba koja se bavi izračunima i proračunima. Mi smo uradili jedan plan i program na kojem želimo istrajati. Zbog toga smo i izašli na političko tržište kako bismo na demokratski način sudjelovali u ovoj političkoj utrci. Onaj tko osvoji poziciju načelnika općine moći će ostvariti svoj program. Mi stoga nudimo program koji jamči razvoj ove općine. Smatramo da nas nitko ne može ucijeniti da odustanemo od svoga cilja. Pojedinci koji žele naštetiti ugledu naše organizacije tvrde kako ’nepoznati netko’ stoji iza nas. Međutim, iza nas ne stoji nitko, niti jedna politička opcija, niti smo mi to željeli dopustiti. Pojedine stranke su nam predlagale da zajednički izađemo na izbore, no te smo prijedloge glatko odbili. Mi smo jedna potpuno nova, mlada i neiskvarena ekipa ljudi i nemamo nikakvoga drugog interesa osim da pokušamo doprinijeti razvoju Širokoga Brijega”, uvjerava Ravić.

Žele, tvrdi, ponuditi određena rješenja koja su prihvatljiva svim Širokobriježanima. Žele da se čuje glas ljudi koji su posljednjih godina u medijsko-političkoj zavjetrini. “Nismo ničija ekspozitura, nego smo obični mladi ljudi. Mislim da nitko u Širokome Brijegu ne vjeruje da je trenutna općinska vlast sposobna ponuditi izlaze iz krize u kojoj se naša općina nalazi. Zbog toga smo i izašli na izbore. Kampanju u najvećoj mjeri financiramo samostalno i to ćemo prikazati kroz financijsko izvješće koje ćemo podnijeti Središnjem izbornom povjerenstvu. Također, imamo i potporu nekoliko gospodarstvenika iz dijaspore, kao i lokalnih obrtnika. Široki Brijeg mora postati grad jednakih šansi. Svi moji protukandidati su ovdje već obnašali određene funkcije i imali su se priliku dokazati. Bojim se da tu prigodu nisu iskoristili i mislim da je došlo vrijeme za nove ljude”, zaključio je Ravić.

U protekloj godini naša župa je imala 4.407 obitelji/domaćinstava i 16.696 vjernika.

U protekloj godini je kršteno 265 dijete (a u godini 2011. 221)

Na području župe pokopan je 133 pokojnik (godinu ranije 121). Umrlo je u našoj župi još 28 osoba. Oni su pokopani u grobljima drugih župa. Iz drugih mjesta i zemalja dovezeno je 13 pokojnih i pokopano u našoj župi.

Drama

Partizanski topnik T.B.: Prid mojin su očima ubili pratra

Prije nekoliko dana u Omišu sam razgovarao s nekadašnjim partizanskim topnikom T. B. (1925.), pripadnikom 12. dalmatinske partizanske brigade, 26. dalmatinske partizanske divizije, koji živi svoju duboku starost i svoje ujednačene staračke dane

AUTOR:
Marko Knezović

T. B.: “Prvo, kad smo ulazili u Široki Brig dobili smo odrišene ruke da radimo šta nas volja, koliko nam obraz dopušća. Drugo, prid mojin su očima negdi na pola puta od Širokog prema stajama na Gostuši ubili pratra, što sam teško podnio. Treće, osim pri ulasku u Široki, još smo pri ulasku u Gospić dobili potpuno istu zapovid, i tu smo dobili odrišene ruke da činimo što nas volja i koliko nas volja. I četvrto, u Gospiću smo počinili strašan pokolj, pokraj rijeke Like strijeljali smo, malo je reć sto zarobljenika, prija će bit dvista, a to sam još teže podnio”.

Prije nekoliko dana u Omišu sam razgovarao s nekadašnjim partizanskim topnikom T. B. (1925.), pripadnikom 12. dalmatinske partizanske brigade, 26. dalmatinske partizanske divizije, koji živi svoju duboku starost i svoje ujednačene staračke dane. Kako je partizanski topnik T. B. bio spreman podijeliti sa mnom svoja sjećanja iz kobne veljače 1945. godine, kad je Široki Brijeg trajno zavijen u crno, a kako je mene iz razumljivih razloga taj dio njegove priče posebno zanimao, sukladno našem dogovoru, našli smo se u njegovu domu u Kaštelima. Iako je naglasak našeg razgovora bio na događanjima iz kobne 1945. godine u Širokom Brijegu, dakako da se nismo ograničili samo na taj dio, nego smo razgovarali i o zbivanjima nakon pada Širokog u kojima je T. B. sudjelovao. U sastavu partizanske vojske, kao topnik, T. B. je bio od listopada 1944. do svibnja 1945. godine, a o tom vremenu sam kaže: ‘To je bilo više nego dovoljno da se, zbog onoga što sam vidija i doživija, moj život potpuno promini’. Iz poduljeg razgovora izdvojio sam samo one dijelove za koje smatram da će biti posebice zanimljivi javnosti. Kako je sam naglasio, sve privilegije koje su mu poslije rata ponuđene kao pripadniku pobjedničke vojske, kao što su stan, posao i sl., T. B. je jednostavno i bez puno razmišljanja odbio, objašnjavajući to riječima: ‘Jadni smo ti mi pobjednici bili! Kad sam vidija što smo radili od ljudi, svit mi se priokrenuo’. U njegovom životu još davno, neposredno nakon završetka Drugoga svjetskog rata, duhovno je počelo zauzimati mjesto materijalnog, što se zorno moglo vidjeti u ponašanju i u cijelom njegovu životu.

“I kad je pa Split, više nisi ima ni di ni kud. Gotovo! Mobilizacija sama od sebe, ni’ko te ništa i ne pita, samo iđeš! Kad su naišli, kupe sve prid sobom, svi iđemo! A Split je pa 20. listopada 1944. godine. Unda si, kažem ti, iša i sam, nije te tribalo posebno mobilizirat. Malo iza pada Splita, možda je prošlo dva-tri dana, i meni je bilo tako, ajde i gotovo. Kažem ti, nije bilo nekakve posebne mobilizacije, nego nako, više samo od sebe. Samo iđeš! To di je mene smistilo, to je bila 12. brigada, 26. divizije”, priča starac T. B. i nastavlja detaljno opisivati ratni put svoje postrojbe: “Put nas je vodija, dakako, najviše pješke, najprija gori u Drniš, pa Knin, pa Sinj, pa unda Imotski, pa ulazak u Široki Brig, pa Mostar, pa pješke do Podgore, pa Biograd na moru, pa otolen unda za Liku, pa prvi udar na Lapac, pa unda za Bihać, pa otolen smo se vratili na Udbinu, pa Gospić, pa Senj, pa Sušak, pa dalje Istra, pa jedan dio Slovenije, i tu nas je zateka pad, u Malfakonu, ma to ti je Tržić”.

Objašnjava kako većih okršaja nisu imali do dolaska u Široki Brijeg, a onda kaže: “Kad smo došli do Širokog, to je bija drugi misec ‘45. Tu smo dobili odrišene ruke, znaš kako se ono reče ‘imaš odrišene ruke’. Ja sam stiga u Široki možda uru nakon njegova pada, sve je već bilo gotovo, kad samo mi stigli. Vojska je već bila prošla, borbe su se smirile, a nami je rečeno: ‘Imate slobodne ruke, radite što vas volja.’ Znači, ubijaj, pali, kradi, radi što te volja. Ja ne mogu reć ‘ko je izda toju zapovid, to se samo odjednom pronilo među vojskom. Znači, radi što te volja, koliko ti obraz dopušća. Obraz, karakter, savjest ‘ko je ima… Ni’ko te ne pita šta oćeš, šta nećeš, sam odlučuješ… A ‘ko je zapovidio? A moj brate, ‘ko!? Imena zapovjednika ja sam pozaboravlja, znam samo da mi je komandir bio Višanin, s otoka Visa. Ma šta je meni bilo, devetnest godina, ko da sam ja šta zna ili šta mislija. Ja sam samo gleda da je štogod uvatit za poist. I to ti je bilo prvo i najvažnije. A komandir voda bio mi je neki Crnogorac, sićan se da je bija sitan po činu, zastavnik čini mi se. Posle su ga ubili kad je zaboravio cijev od minobacača… Ma često čoviku nije bilo ni do čega, pa ni do glave. Umoran, jadan, gladan, nikakav, sve ti sve’dno… U samom Širokom ja nisam puno vidija. Sve je već bilo gotovo, kad smo mi stigli. Samo se naokolo moglo vidit dima, ponegdi zapaljeno i dimi. Mi se nismo penjali gori na Brig, k crkvi. Prošli smo dalje, za Mostar”.

Međutim, put ih nije vodio izravno za Mostar, nego obilazno jer je slijedilo penjanje na brda iznad Širokog, gdje je njemačka vojska još uvijek čvrsto branila odstupnicu svojim snagama na tom prostoru. Na putu iz Širokog Brijega prema Gornjem Gracu i Gostuši, T. B. je opisao smaknuće jednoga franjevačkog svećenika koje se dogodilo pred njegovim očima: “Pratar je iša s nami i odjednom… Sad, je li to bila simulacija, ili je baš čovik bija iznemoga da nije moga dalje… I pratar je pa doli. Ka, da on ne more dalje… Oni ga jedan digne, a nji ga dvojica povedu. Puste ga, on opet pane. I oni ga naš pita: ‘Oćeš li ić?’ Pratar kaže: ‘Ne mogu!’ Oni opet: ‘Oćeš li ić?’ On opet: ‘Ne mogu!’ I on izvadi pištolj i ubije ga tu prid mojim očima. To je ono što sam ja vidija… To je bilo vako u sri strane, nema tu više ničega okolo. Gori su staje, to je usko grlo, tu nema nikoga, a doli je osta Široki. Čini mi se da je bilo malo bliže doli do Širokog, nego gori do vrva brda i do staja. Tako mi se nekako čini. I mi smo, ko i uvik, samo nastavili dalje… A kako je pratar izgleda, ne mogu se sitit ničeg oko njegova izgleda, davno je bilo. Samo znam da je bija u pratarskoj uniformi (habit, op. a.). Ma ‘ko ti je išta gleda, ‘ko li ti je išta i smio gledat.“

Na Gostuši su se zadržali tri-četiri dana. Napadao je izuzetno visok snijeg. Jeli su samo kiseli kupus, drugoga ničeg nije bilo jer je njihova postrojba za opskrbu negdje naišla na zasjedu i sva je izginula. Onda su s Gostuše nastavili za Mostar gdje su se konačno dočepali kruha, neograničenih količina njemačkoga crnog kruha. Potom su obalom i otocima nastavili dalje, najprije za Liku, a onda preko Istre za Sloveniju. U svojoj priči T. B. posebno izdvaja Gospić i kaže: “Kad smo stigli u Gospić po drugi smo put dobili odrišene ruke. Široki i Gospić jedina su dva mista di je moja jedinica dobila odrišene ruke da radimo što nas volja. Radi što ti pane na pamet, koliko ti obraz i karakter dopušćaju. A svak zna što bude kad se čoviku pusti na volju… Iza toga sam ja odma prominija mišljenje. ‘Ko je imalo bija sklon ljuckom, ma najprija, ‘ko je imalo bija čovik, pa unda još imalo sklon civilizaciji i katoličanstvu, mora se prominut kad tako nešto vidi i doživi... Zapravo, manje sam vidija, kad sam vidija kako ubijaju onog pratra, nego kad sam gleda ono u Gospiću. To u Gospiću, to je bilo priviše, to je bilo Bože sačuvaj. A naši su se, ka, samo osvećivali. Ima u Gospiću rijeka Lika. Postrojili smo uz tu rijeku Liku silu jednu zarobljenika. Ama, malo je reć stotinu ljudi, prija će bit dvista, nego stotinu. Ta nije i’ ni’ko brojija… I odjednom poče kosit, naši kose, a ovi samo padaju, upadaju u onu rijeku. Bože Svemogući, tog zločina, te straote. I jedan se zarobljenik ote iz onog stroja i nadadne bižat priko rijeke. Tuku za njin, tuku li tuku, ali zaludu.

Ode rođo! Priša je rjeku, nije ga bilo pogodilo, ili ga nije vrlo pogodilo. Ali ga je posle tamo stiga tenk i prigazio ga… U Širokom sam osta šokiran kad sam gleda ubijanje pratra, ali posl’e ovoga što sam gleda u Gospiću, ja više nikako nisam bija oni isti čovik.“

Partizanski topnik još jednom je imao potrebu u našem razgovoru vratiti se na početak i događanja u Širokom Brijegu: “Ali da se razumimo: To gori na Brigu, kad su pobili pratre, ako je neko i vidio, ta nije smio pustit glasa. Pisneš li, zapantit ćeš kad si pisnuja! Ja znam da smo i taj pokolj gori na Brigu mogli samo mi napravit, ta nije ima ‘ko drugi. Ali razgovarat o tome, šta je ‘ko radio, kako je ‘ko radio, e to nikako nisi smija. Ni između sebe, niti ikako drukčije. Jezik za zube, ako oćeš glavu sačuvat i još je nosit… A stalno nam se tupilo da su pratri sa Širokog ovo, da su pratri ono, da su i časne sestre isto tako, i da su svi oni samo platili, kako su i zaslužili. Stalno je trubilo jedno te isto, protiv pratara i časni sestara… I unda dođe komandir i kaže: ‘Momci, ruke su vam odrišene, radite šta oćete!’ A od koga su oni dobivali zapovid, pa zna se. Uvik odozgar! I šta će unda vojska radit, kad joj tako pustiš na volju… Ma sve je to zajedno bilo Bože sačuvaj!“

Iako se nije mogao sjetiti tko je izdao zapovijed za odriješene ruke, mom se sugovorniku pri kraju razgovora, ipak otelo ‘i unda dođe komandir i kaže, imate odrišene ruke’… Ne zamjeram! Ali, zaklela se zemlja raju…