Ljubljenica

To je malo simpatično mjesto s pučanstvom zdrava duha. Njegovi stanovnici oduvijek su se znali našaliti i u teškim prilikama, nerijetko i na svoj račun. Ljubljenica je smještena na jugozapadu župe ili bolje rečeno miješa se prostorno s Donjim Brštanikom, na istoku s Dabricom, na jugu s rijekom Radimljom, a na jugozapadu s Hodovom. U ovom selu živjeli su oduvijek u većini Hrvati a ima i Muslimana i Srba.

Ljubljenica nema zaseoka nego se uobićajeno dijeli na Gornje i Donje selo. U Donjem selu žive obitelji: Maslać, Marić, Raguž i Butigan, a u Gornjem selu: Maslać, Perić i prije jedna kuća Raguža. U Donjem selu od drugih naroda žive još Studenovići, i Rizvanovići, te jedna kuća Vujinovića, a u Gornjem Đevenica, Makitan i Šotra.

Selo je poznato po iznimno veliku raseljavanju stanovništva. Godine 1941. u selu je bilo 35 obitelji s 238 članova, da bi se 1991. godine stanje svelo na 15 obitelji (pretežno staračke) sa 63 stanovnika. Od 1941. do 1991. godine odselilo je 50 obitelji. Najviše ih je otišlo u Hrvatsku - 22 obitelji, po BiH 14, u Srijem 7, i u druge zemlje 7.

Na daljnje raseljavanje, koje je posljednjih godine, usporeno iako ne u cijelosti obustavljeno, utjecalo je stvaranje povoljnijih uvjeta za život: uvođenje električne energije, izgradnja župne crkve na Stjepan Krstu, asfaltiranje putova, veće školovanje i zapošljavanje, uvođenje telefona i dr.

Na smanjenje broja obitelji utjecao je velik broj postradalih u ratnim godinama. Pobijena su i nestala 23 odrasla člana obitelji i 12-ero djece koja su pomrla od tifusa i drugi zaraznih bolesti, pa i gladi.

Iznijet ćemo primjer nestajanja, odnosno smanjenja samo jedne obitelji Maslaća: 1941. godine bilo je u 15 obitelji 96 članova da bi se 1991. godine svelo na 5 obitelji sa 17 članova.

Neki od njih ostavili su svoju nepokretnu imovinu i otišli u Grabovinu kod Čapljine gdje su godinama ostali gradeći kuće i druge prostorije, nasipajući plodnu zemlju na neplodno brdsko tlo da bi imali stotinjak metara vrta ili bašče.

Na Ljubljenici postoje i neki spomenici kulture. Groblje je dosta staro s lijepom kapelom koja je sagrađena 1913. od priloga naših iseljenika iz Amerike. Na 2-3 lokaliteta postoje stećci, tako u srpsko-pravoslavnom groblju ima 10 velikih stećaka (ubrajaju se medu najveće u zemlji). Tu se nalaze i neke zidine - zvane Bečka gradina kod Perića kuca. Na mjestu zvanom Bečak kod Butiganovih kuca nalazi se još 10 stećaka koje su ispitivali arheolozi iz Zagreba. Nasred sela je Palikućina gomila ucrtana u sve vojne karte.

Izvor: Od Hrguda do Huma

Donji Brštanik

Donji Brštanik je malo hercegovačko mjesto u općini Stolac, smješteno na brdskoj visoravni između Rotimlje, Hodova, Ljubljenice, Stjepan Krsta i Gornjeg Brštanika.

U popisu pučanstva 1792. godine, za koji se smatra da je najstariji na ovim krajevima, ne spominje se ime Brštanik nego Glavočevice (danas se tako zove dio Donjeg Brštanika gdje su Obradovići) i tad su tu živjeli Marići, Puljići, Ancići i Popovci. Ne zna se kad se pojavio naziv Brštanik i kad su se podijelili na Donji i Gornji Brštanik, ali u zadnje vrijeme od navedenih prezimena na Donjem Brštaniku žive samo Marići. Puljići su na Gornjem Brštaniku, a Ančića i Popovaca nema na ovim prostorima.

Osim Marica, na Donjem Brštaniku do Domovinskog rata živjeli su Raguži, Vukići, Pažini, Obradovići, Perići i Antići.

Mjesto se dijeli na četiri zaseoka: centar sela - Mahala, gdje žive Marići, Raguži i Vukići; Ćurilo, gdje žive Perići (Kudrići); Vagan, gdje žive Pažini i Glamočevice gdje žive Obradovići i Antići.

Donji Brštanik je važio kao centar koji je objedinjavao prostor župe Stjepan Krst u zajednicu tzv. Mjesna zajednica Brštanik. Tu se nalazila i osnovna škola koju su pohadala djeca cijele župe.

Mjesto je teško stradalo u II. svjetskom ratu. Tako je 1941. godine ovdje živjelo 32 obitelji sa 268 članova, a 1991. godine samo 31 obitelj sa 131 članom. Tijekom tog perioda odselilo je 35 obitelji na razne strane svijeta, najviše u Slavoniju. Tijekom II. svjetskog rata nastradalo je 37 osoba, kao i djeca koja su pomrla od raznih bolesti. Mnogo mladića je prošlo "križni put" s kojega se većina nije vratila, niti se ikad saznalo za njih.

U Domovinskom ratu, 1992. - 1995. godine, četnici su ubili jednog civila, a ostalo je i 8 nepokretnih starica za čiju se sudbinu ni danas ništa ne zna (izuzev Anice Obradović koja je prenesena iz groblja Nevesinje u groblje na Donji Brštanik gdje su sahranjeni njeni ostaci). Povijest se na ovim prostorima ponavlja.

Donji Brštanik kao i ostala mjesta župe Stjepan Krst u travnju 1992. godine bivaju okupirana od srpske vojske, a padom Tasovčića i Klepaca četnici ovdje postavljaju prve crte obrane, odakle uspješno kontroliraju cijeli kraj do Stoca, Čapljine i Metkovića. Hrabri hrvatski mladići pokušali su u nekoliko navrata osloboditi taj kraj ali nazalost svaki put neuspješno i uz velike ljudske gubitke. "Daytonskim" sporazumom Donji Brštanik, a i cijela župa, ostaje u Republici Srpskoj.

Danas je mjesto napušeno, spaljeno i zaraslo u travu i korov. Stanovništvo je raseljeno na sve strane u izbjeglištvo. Ipak, ljudi su ostali zdravog duha, makar su ostali bez ičega svoga, zasukali su rukave, grade svoje buduće domove. Neka im dragi Bog udijeli snage i zdravlja da u tome ustraju i dalje!

Izvor: Od Hrguda do Huma

Gornji Brštanik

Gornji Brštanik dosta je malo - brdovito i krševito selo s malo obradiva zemljišta (pretežno doline) i zakržljale šume, tako da se živjelo dosta teško, kao i u većini naših drugih sela. No, bez obzira na sve životne poteškoće, ljudi zdrava duha i čista uma, živjeli su veselo i zadovoljno (osim u ratnom i poratnom vremenu), kao i rijetko gdje - poštenog katoličkog i hrvatskog usmjerenja.

Pred 2. svjetski rat (1941) u selu je živjelo 26 obitelji sa 195 članova. Taj se broj nakon 50 godina (1991) umanjio oko 50%. bilo je 16 obitelji sa 74 članova. Gornji Brštanik nema zaselaka, a u njemu su živjeli i žive isklučivo Hrvati Puljići, i to: Puljići-Vidići, Puljići-Handžići, Puljići-Gaštanovići, te jedna kuća Puljića-Ilića. Selo graniči sa sjeveroistoka Stjepan Krstom, s jugoistoka Ljubljenicom, s juga Donjem Brštanikom a sa za zapada odnosno sjeverozapada Kamenom (zaselak Dragoloz).

Stočarstvo je bilo glavno zanimanje odnosno izvor prihoda. Ratarstvo je bilo drugorazradno. Sijalo se: raž, ječam, pretežno jari, nešto malo pšenice, kukuruz, krumpir, kupus, a sadilo se nešto duhana.

Veće kućne zajednice (Vidići, Handžići, a jedno vrijeme jedna kuća Gaštanovića) išli su u planinu, pa su tako (osim mrsa) ostvarali prihode - jari ječam i krumpir, pa bilo da su raspolagali vlastitim ili uzurpiranim zamljištem (Handžići u Laktu, gdje su jedno vrijeme ostajali i preko zime, a Vidići u Veleži - Bišini). Svakako, prihodi s planine omogućavali su lakšse preživljavanje i za ljude i za stoku, posebno u sušnim i nerodnim godinama u "humini".

Voća je bilo vrlo malo - poneka šljiva, jabuka i orah. U posljednje vrijeme radilo se nešto na pobolšanju voćarstva (sadnje gotovih sadnica i kalemljenje na divlju podlogu). Čak je bilo i pokušaja sadnje loze, ali bez nekoga znatnijeg uspjeha. Uvođene su i neke povrtlarske kulture: rajčica, mrkva, blitva, i drugo.

Selo je dosta siromašno i sa starim spomenicima kulture. Istina, postoji jedno staro zapušteno groblje zvano grčko groblje - između Vidića kuća, s više stećaka, a ima i križeva.

Seosko groblje, koje se nalazi na glavici, blizu Brežina s kapelicom, dosta je staro, a kapelica je novijeg datuma. Za vrijeme turskog "vakta" u ovom groblju pokopani su i Pavlovići iz Žuberina koji je poprilično udaljen i pripada nevesinskoj općini.

Prirodnih bogatstava, izuzev nekoliko nazališta boksitne rudače, nema. Šume je malo i pretežno je zakržljala. Najviše ima grabovine, jasenove, nešto dubovine te zanovijeti (tilovine) i drugog rasljina. Selo je s vodom (živim vodama) dosta oskudno. U posljednje vrijeme, prije 20-30 godina, izgradnjom putova, dovođenem električne struje, zapošljavanjem znatna broja seljana (radnika) na istraživanju boksita, na iskopu rude u Dabrici, zapošljavanjem u Stocu i nekim drugim mjestima, bili su stvoreni dosta povoljni uvjeti za život i u ovim krajevima. Nije više bilo potrebe, a ni težnje za iseljavanjem.

Uvođenjem autobusnih linija u Stolac i Hodovo omogućeno je školovanje svoj djeci u osnovnim i srednjim školama. Znatan broj djece završio je neku od srednjih škola, a jedan je broj završio i višu ili visoku školu. Gornji Brštanik dao je 3 svećenika, koji sada zauzimaju župnička i dekanska mjesta u biskupiji.

Izvor: Od Hrguda do Huma

Stjepan Krst

Stjepan Krst, Šćepan Krst ili Stjepan Križ jest malo selo smješteno na brdskom platou, na nadmorskoj visini od približno 700m., sa ograničenim površinama obradiva zemljišta šumama, te nedovoljnim količinama vode, tako da se živjelo poteško - bar bi se moglo reći za jedan broj obitelji.

Selo se nalazi na sjeveroistočnom dijeli općine Stolac. Graniči sa sjevera: Kamenom (općina Mostar), sa sjeveroistoka i istoka: Žuberinom, Jasenom i planinom Sniježnicom (općina Nevesinje), s jugoistoka: Dabricom, s juga, jugozapada, zapada i sjeverozapada selima: Ljubljenicom, Donjem i Gornjem Brštanikom.

Pred 2. svjetski rat (1941) u selu živjelo 37 obitelji s 241 članom, a 1991. taj broj iznosi: 31 obitelj sa 159 članova, što na odnosu na Gornji Brštanik i neka druga sela ne čini veliko smanjenje (smanjeno je 16% domaćinstava - obitelji i 34% članova). Na Stjepan Križu živjeli su i žive uglavnom katolici - Hrvati i to: Marići, Kukrike, Keve, Lončari, Puljići-Vidići, te Ivankovići koje preseliše na Vrtjeljke poslje 2. svjetskog rata. U ovom selu živjele su i 3-4 kuće Srba: Rupar, Ivković, Vukosav.

Stjepan Krst oduvijek je bio stočarski kraj (u ovom je selu bilo dobrih stočara), poljoprivreda je bila drugorazredna. Istina, posljednjih godina poljoprivreda je malo živnula. Prvo što zbog ratnih stradanja formiranja Seljačkih radnih zadruga, a potom i raslojavanja i raseljavanja obitelji, smanjen stočni fond. I, drugo, u poljoprivredi su uvedene nove kulture i suvremeniji način obrade. Sije se i sade raznovrsnije kulture: pšenica, kukuruz (prije su se uglavnom sijali raž i jari ječam), povrće, krumpir, rajčice, grah, pa i lubenica. Zasađen je znatan broj boljih vrsta sadnica voća - jabuka, šljiva, krušaka, trešanja. Zasijavane su znatne površine krmnim biljem - djetelinom. Išlo se nešto dalje od pokušaja i u podizanju vinograda. Uznapredovalo se i kod sadnje odnosno obrade duhana.

Jedan broj obitelji - većih kućnih zajednica - išao je u planinu - što im je omogućivalo održavanje i jačanje stočnog fonda, ubiranje mrsa - masla i sira, a neki su ostvarili prihode i od krumpira i jarog ječma, što im je, svakako, omogućivalo lakše preživljavanje, posebno u susnim i nerodnim godinama.

Stjepan Krst, kao i druga tzv. gornja sela, pripadao je župi Rotimlji sve do 1974. Te je godine, dekretom br. 264/74, od 8. veljače 1974. Biskup Petar Čule, osnovao župu nazvanu upravo župa Stjepan Krst. Prvi župnik novoosnovane župe bio je don Slavko Maslać, čije su velike zasluge u izgradnju crkve i župnog stana. Značajan je njegov doprinos i na izgradnji i asfaltiranju seoskih putova, te dovođenje električne struje. Uz njegovo angažiranje, novčani doprinos i rad svih seljana, te uz svesrdnu pomoć boksitnih rudnika u Dabrici odnosno Mostaru, na čijem je čelu stajao ing. Ante Raspudić, asfaltirani su putovi kroz sva sela, a struja dovedena u svaku kuću.

Prirodnih bogatstava nema - nazališta boksita nisu nađena (nisu, doduše, dovoljno ni ispitana), a ono što ima šuma, to su uglavnom niske, zakržljale šume (dub-hrast, jesen, grab), te hrastinje tilovina (zanovijet) i dr.

Nekih značajnih kulturno-povjesnih spomenika nema (ima nekoliko stećaka, ali niti su ispitivani niti im se pridaje kakav značaj). Postoji, istina, seoskom groblje s kapelicom (groblje je dosta staro). Sa živim vodama selo je oskudno, kao i većina naših brdskih sela. Zato većina domaćinstava ima vlastite bunare (čatrnje).

Selo nije imalo ni svoju pučku školu. Između dva svjetska rata, školu je pohađao samo jedan broj, muške djece. Prvo u Rotimlji, a potom u Dabrici sve do negdje do 50-tih godina kad je otvorena četverorazredna škola u Donjem Brštaniku. Nakon izgradnje putova i organizirana prijevoza učenika (od 1965. nadalje) djeca su punu osnovnu školu završavala u Hodovu ili Stocu, a gimnaziju i druge srednje škole u Stocu i u drugim mjestima - Čapljini, Mostaru i sl. Odlazak u svijet je bio čest - pojedinaca a i cijelih obitelji - sve do izgradnje crkve, putova i uvođenja električne struje, nakon čega su odseljavanja bila rjeđa.

Ovi uvjeti - izgradnje crkve, putova dovođenje svjetla, zapošljavanje jednog broja radne snage u boksitnim rudnicima u Dabrici i na drugim mjestima, rad pojedinaca u Njemačkoj i drugim zapadnim zemljama, te suvremeniji način rada u poljoprivredi, omogućili su, najvećem broju obitelji, dosta pristojan život. Izgrađivane su nove kuće i popravljene stare. Bijela tehnika, radio i televizija, postojala je u većini kuća. Traktori, osobna i teretna vozila, nisu bila više rijetkost.

Seljani - mali ljudi koji su uspjeli završiti više i visoke škole i fakultete - zapošljavali su se u raznim krajevima, ali nisu zaboravljali svoje selo. Dolazili makar i povremeno o Božiću, Uskrsu i za Dan zaštitnika župe sv. Ivan Krstitelja.

I, evo dođe i ovome kraj (nadamo se privremeno). Barbari izazvaše sukob - rat. Protjeraše hrvatski narod (drugi izgon u posljednjih 50 godina), bez igdje ičega - s kesom u ruci 11. travnja 1992. Dio naroda koji nije uspio pobjeći taj dan, nakon progona, maltretiranja i mučenja, skrivajući se po šumi, nakon 65 dana, uspio se noćno izvući u smjeru Rotimlje, ostavljajući cjelokupnu imovinu, koja potom bijaše opljačkana, a kuće i drugi objekti zapaljeni. Nekoliko starih i bolesnih (nesposobnih koji ostadoše), naknadno su ubijeni (bar koliko se zna), i to ne samo na Stjepan Križu, već i u drugim selima (Stjepan Križ 6 osoba, Donji Brštanik 8 i Dabrica 13 ili ukupno 27). U Dabrici je ostalo i likvidirano (opet koliko se zna) i trinaestero muslimanske čeljadi.

Nadat se, uz Božju pomoć, boljim vremenima.

Izvor: Od Hrguda do Huma

Nema problema! Hvala na toplim riječima i nadam se da ćemo se svi ubrzo naći pod istom zastavom!

DONJI BRŠTANIK KROZ POVIJEST

Donji Brštanik je malo mjesto, smješteno na brdskoj visoravni između Rotimlje, Hodova, Ljubljenice, Stjepan Krsta i Gornjeg Brštanika.

Do Domovinskog rata 1991. godine, na Donjem Brštaniku živjeli su Marići, Raguži, Vukići, Pažini, Obradovići, Perići i Antići. Danas više nažalost ne živi nitko.

Donji Brštanik je bio administrativno središte koje je objedinjavalo prostor župe Stjepan Krst u Mjesnu zajednicu Brštanik. Tu se nalazila i četverogodišnja škola koju su pohađala djeca Donjeg i Gornjeg Brštanika, Stjepan Krsta i Ljubljenice.

Do sad pronađeni najstariji spomen ovog mjesta i njegovih stanovnika nalazimo u Poimeničnom popisu sandžaka vilajete Hercegovine iz 1475. godine – znači prije više od 500 godina – kada je u mjestu „Breštanik“ živjelo 28 osoba u četiri obitelji. Prema Stanju duša iz 1792. godine na Brštaniku i u Glamočevicama živjelo je 108 osoba i to iz roda Marića, Puljića, Ančića i Popovaca. Prema crkvenom šematizmu iz 1870. godine za župu Dubrave ovdje živi 11 obitelji sa 106 članova. Godine 1941. ovdje su živjele 32 obitelji sa 268 članova, a 1991. godine 31 obitelj sa 131 članom, iz čega se može zaključiti da su Drugi svjetski rat i poratno iseljavanje prepolovili ovo mjesto. Tijekom tog perioda odselile su mnoge obitelji na razne strane svijeta, a najviše u Slavoniju. Tijekom Drugog svjetskog rata s Donjeg Brštanika poginulo je ili nestalo 37 osoba. Mnogi od njih prošli su "križni put" s kojega se većina nije nikad vratila niti se ikad saznalo za njihove grobove.

Kao što je teško stradalo u II. svjetskom ratu ovo mjesto nije zaobišla ratna stradanja ni u Domovinskom ratu 1992. – 1995. godine. Donji Brštanik, kao i ostala mjesta župe Stjepan Krst, okupirana su od srpske vojske u travnju 1992. godine. Tijekom okupacije ubili su pok. Đuru Obradovića, a u mjestu je ostalo i 8 nepokretnih starica od kojih se za njih šest ni do danas ništa ne zna.

Iako su sve kuće tijekom rata spaljene i stanovništvo raseljeno u zadnje vrijeme počelo se raditi na obnovi kuća i elektrifikaciji mjesta te obrađivanju njiva. Donjobrštančari, makar ostali bez ičega svoga i rasuti na sve strane svijeta, ostali su zdravog i veselog duha i čuvaju svoj Brštanik i dalje u duši. Mnoge su ih nevolje "ubile" na njemu, ali i mnoge radosti i lijepi trenutci vežu ih uz njega. Pa ipak, „zasukali su rukave“ i sagradili svoje nove domove na nekim drugim mjestima, a koriste svaku priliku kad mogu doći na Brštanik. Već nekoliko godina tijekom ljeta okupljaju se na zajedničkom druženju i sportskim natjecanjima koji završe pjesmom i hercegovačkim bećarcem.

http://www.flickr.com/photos/10550936@N ... 7116/show/

Vjerujemo da neće zaboraviti svoja ognjišta s kojih su potekli, zemlju odakle su njihovi korijeni i grobove svojih najmilijih koji ostadoše na ovim grobljima pod stoljetnom hrvatskom zemljom.

Nekoliko članaka na Internetu o Donjem Brštaniku:
http://www.rb-donjahercegovina.ba/Default.aspx?id=924
http://www.rb-donjahercegovina.ba/Default.aspx?id=1706
http://www.rb-donjahercegovina.ba/Default.aspx?id=1812
http://www.rb-donjahercegovina.ba/Default.aspx?id=1044
http://www.rb-donjahercegovina.ba/Default.aspx?id=1963
http://www.rb-donjahercegovina.ba/Default.aspx?id=1954
http://www.rb-donjahercegovina.ba/Default.aspx?id=2447

Stecak,
Vrlo lijepo zapisano i otrgnuto od zaborava, vjerujem za uvijek!

Bobo: I ja vjerujem!

Pitanje za admina: možete napraviti sticky za ovu raspravu? Ako ne razumijem ako da unaprijed hvala!

mislim da je prvo trebalo obnoviti kuce,pa onda graditi crkvu.jer narod je živa crkva.dali netko zna kada ce poceti obnova kuca?

Da, ja znam za taj zaseok. To je kad se spusti u Dabricu. Tamo su živjeli Pažini, i jedna kuća Papac.
Od Miljanovice dijeli potok Mostina.

Smijem pitati prezime i kad ste otišli iz Dabrice?

A jeste li se možda odselili u Ivankovo?

Pozdrav!

Odgovor je pozitivan t.j. točan,vidim da jako dobro poznate Dabricu i događaje oko nje zašto malo više nedopunite iznesene podatke mislim da je još bilo zaseoka koji se nespominju ,kad čovijek pročita da i drugi razmišljaju o rodnom kraju i kad može prikupit neke nove podatke bude sve zanimljivije .pozdrav

Joj, mislim da znam tko ste. Baš mi je drago. Moj pokojni djed je taj Papac.
Pa evo za sada možete ovdje pronaći koji podatak više, ako već niste naišli na moju stranicu. Čim ulovim vremena napisat ću još pokoju rečenicu, pogotovo sad kad vidim da ima ljudi koje također zanima.
http://dragana.awardspace.com/dabrica.htm

Lijep pozdrav mladoj dami i ja sam čuo za tebe mogu ti samo potvrditi da je jako lijepo čuti a i uvjerit se da si dala truda skupiti informacije o Dabrici i podjelit ih s drugima ,zahvaljujem

Hvala puno!

Nova crkva:

Kako će nova crkva izgledati

Još nekoliko slika

radnici

Super, samo mi je čudno kako zaostaje obnova a naslonjen je Stjepan Križ na obranjenu Hercegovinu.

Osim crkve ništa ovdje nije organiziran.

Ako se ne varam ima podosta župljana Stjepan Križa sada u Stocu, pa kako da ne prave barem neke vikendice u rodnom kraju?