Da al možrmo igrat Rock'n'roll s njima
Ako se ne varam talijani su zatvorili sve svoje NE nakon Černobila. Talijani, austrijanci, mi...recimo uvedemo im nuklearni porez, zbog onečišćenja koje izaziva otpad iz NE.
Zatvorimo im pristup Luki Koper, talijani bi jedva dočekali to...

Važno je Sloveniji dat do znanja da je nebitna država i da postoje ko država zato što smo im mi to omogućili, ko i BiH il C.Gora. Nema tu labavo sa njima, pa ta Slovenija je nas ucjenjivala za ulazak u EU da im damo dio mora. Ta Slovenija je provodila onaj bjeli štrajk u sred sezone, da bi usporila protok turista kroz Sloveniju i na taj način odgovorila ih od budućeg ljetovanja u RH.

Postoji ekološki porez u EU, plaća se na aute s više CO2

Nuklearna energija je preopasna i preskupa u odnosu na alternativu. Uostalom licemjerno je slat nuklearni otpad na Banovinu di dio ljudi još nema struju, pa ni vodu, a sad ni kuće/stanove.

Klimatske promjene nisu buduće, već današnja najvažnija bitka. Zašto je Europljanima potrebna nuklearna energija – naslov je pisma koje su objavile vlade deset članica EU, među kojima je i Hrvatska

POTPISNICI PISMA
Bugarska (Andrej Živkov, ministar energije), Češka (Karel Havlíček, potpredsjednik Vlade, ministar industrije i trgovine, ministar prometa), Finska (Mika Tapani Lintilä, ministar gospodarskih poslova), Francuska (Bruno Le Maire, ministar gospodarstva, financija i oporavka, Agnès Pannier-Runacher, delegirana ministrica za industriju), Hrvatska (Zdravko Marić, potpredsjednik Vlade i ministar financija, Tomislav Ćorić, ministar gospodarstva i održivog razvoja), Mađarska (Mihály Varga, potpredsjednik Vlade, ministar financija), Poljska (Tadeusz Kościński, ministar financija, razvojnih fondova i regionalne politike, Michał Kurtyka, ministar klime i okoliša), Slovačka (Igor Matovič, potpredsjednik Vlade i ministar financija), Slovenija (Andrej Šircelj, ministar financija, Jernej Vrtovec, ministar infrastrukture), Rumunjska (Virgil Popescu, ministar energije i privremeni ministar gospodarstva, poduzetništva i turizma, Dan Vîlceanu, ministar financija)

Francuzi Hrvatekima Rafale, Hrvateki Francuzima sadaka glas u vijeću EU za Nuklearke koje rastu po FRA kao gljive poslje kiše.

Nice

Slovenija je prošle godine morala uvesti 8% struje. Godinu prije čak 17%.
Mi smo u još većim problemima, HEP je morao nabaviti 33% a 2019. 40,2%.
Nedostaje nam 6 TWh. Za ilustraciju, EP BIH i EP RS su 2020. proizvele 6,3 TWh.

Da al možrmo igrat Rock'n'roll s njima
Ako se ne varam talijani su zatvorili sve svoje NE nakon Černobila. Talijani, austrijanci, mi...recimo uvedemo im nuklearni porez, zbog onečišćenja koje izaziva otpad iz NE.
Zatvorimo im pristup Luki Koper, talijani bi jedva dočekali to...

Važno je Sloveniji dat do znanja da je nebitna država i da postoje ko država zato što smo im mi to omogućili, ko i BiH il C.Gora. Nema tu labavo sa njima, pa ta Slovenija je nas ucjenjivala za ulazak u EU da im damo dio mora. Ta Slovenija je provodila onaj bjeli štrajk u sred sezone, da bi usporila protok turista kroz Sloveniju i na taj način odgovorila ih od budućeg ljetovanja u RH.

Cijela ona prica oko piranskog zaljeva&granica sa Slovenijom je bila zbog toga.
Slovenija se zeljela osigurati da necemo gasiti Krskog i da cemo dati podrsku drugom bloku.
Gasenje Krskog bi bilo kolaps energetskog slovenskog sustava, a i nas bi posteno zagusilo.

Na kraju su Slovenci sami minirali tzv. @arbitrazu@ i pao je dogovor, da cemo zajedno graditi 2 blok ako dodje do toga.
Slovenci nemaju drugog nacina kako dobiti el. energiju i nemogu postavljati nuklearke gdje im se svidi.
A veliki je plus sto postoji znanje/tehnologija/tradicija u NE Krsko, biti ce puno lakse izgraditi 2 blok.

Moze bit da uz pojacanu tektonsku aktivnost u podrucju oko Zagreba to vise nije sigurno misto za nuklearnu elektranu. Zamisli sta bi se desilo da to citavo podrucje bude zbog neke sitnice pod panikom. A Sveta Nedelja i sve te nove industrije su tik uz slovensku granicu, ode napredak zadnjih 10ak godina u mp3 kad radna snaga, sve visoko placeni ljudi, ne zele bit ni u najmanjoj opasnosti.

Zar nisu Slavonski Brod ili Vukovar idealne lokacije za nuklearnu elektranu.

Poticaj Slavoniji, i uz veliku rijeku.

S nuklearkom bi svakom od ta dva grada skočila važnost jako, jer bi imali i priljev zaista specifične i kvalificirane radne snage.

Krško 2 je isto ok, ali bi ovo bilo još i bolje.

sastanak međuvladinog povjerenstva na Bledu, na kojem će se uz aktualne teme vezane za rad NEK-a raspravljati i o realizaciji gradnje drugog bloka NEK-a. Usporedno s tim procesom, kazao je ministar Ćorić, u ponedjeljak je razgovarao i sa svojim mađarskim kolegom u vezi moguće suradnje Hrvatske u najavljenoj gradnji novih blokova nuklearne elektrane Paks.

- Ako će uvjeti biti povoljni za Hrvatsku, mislim na razdoblje duže od 10 godina, moguća je i ta suradnja. Naša poruka je, a to smo pokazali potpisom inicijative unutar EU-a kojim nuklearnu enegiju prihvaćamo kao čist izvor energije. Svjesni smo činjenice da nam treba stabilan elektroenergetski sustav, ali uz to radimo i na razvoju sustava obnovljivih izvora energije - rekao je Ćorić.

Ovo su gluposti da ce Hrvatska graditi zasebnu nuklearnu elektranu, nema ljudskih resursa ni tradicije.
Turskoj cee trebati ce barem 20-30ak godina da realizira nesto od nuklearne, makar imala na raspolaganju sve financijske resurse.

Krsko ima tradiciju, reputaciju, ljude. Za Sloveniju je drugi blok itekako velik zalogaj, pogotovo financijski.
Ako Hrvatska bude gradila nesto, biti ce to zajedno sa Slovencima. Pitanje je samo cija tehnologija, americka ili francuska.
Vjerovatno AP1000 ili francuski EPR. Francuski EPR ima 1650 MWh dok AP1000 ima 1000 Mwh.

Hrvatska itekako ima ljudske resurse, znanje a može se reć i tradiciju za nuklearnu elektranu.
Pitanje je ima li volje i jel isplativo. Po meni jest i trebalo bi.

Jedna Finska EPR reaktor je počela graditi 2005, a tek se 2022 očekuje da će krenuti s radom. Tako da je za Hrvatsku najbolje da radi u partnerstvu sa Slovencima.

Razvoj i istraživanja malih modularnih nuklearnih reaktora (SMR) već su niz godina u fokusu znanosti i struke, a vodeće svjetske istraživačke ustanove i proizvođači ulaganjima. Razlog je jednostavan: budućnošću nuklearne energetike.

Već se niz godina u mnogim zemljama svijeta provode opsežni programi razvoja i istraživanja primjene malih modularnih nuklearnih reaktora (eng. SMR, small module reactor). Primjerice, prije više od desetljeća američko Ministarstvo energetike (US DoE) pokrenulo više programa financiranja i poticanja njihovog razvoja i istraživanja. No, osim Sjedinjenih Američkih Država, istraživanjima i razvojem novih rješenja malih modularnih reaktora i njihove primjene već se dulje vrijeme bave i sve druge svjetske nuklearne sile, prije svega Kanada, Velika Britanija, Rusija, Indija i Kina. Tako je sredinom studenoga 2019. godine Kanadski nuklearni laboratorij (CNL) raspisao natječaj u sklopu kojega su četiri tvrtke pozvane na ispitivanje svojih rješenja pa bi se do 2026. godine na lokaciji Chalk River trebao izgraditi takav novi reaktor.

U izazovna istraživanja uključili su se gotovo svi svjetski proizvođači energetske opreme, a pokrenut je i niz ‘start up’ tvrtki koje danas po cijelom svijetu traže mogućnosti financiranja i gradnje pilot-postrojenja.


Što su to mali modularni reaktori?
Svjetsko nuklearno udruženje (WNA) pod pojmom malih modularnih reaktora podrazumijeva nuklearne reaktore električne snage do 330 MW koji, za razliku od velikih postrojenja koja se grade na licu mjesta, imaju modularnu izvedbu. Takvo rješenje omogućava izvođenje mnogih dijelova nuklearnog postrojenja već u tvorničkim pogonima i jednostavnije i brže izvođenje radova na lokaciji elektrane.

Zapravo, ideja malih modularnih reaktora u nuklearnoj tehnici nije ništa novo, Njihovi su prethodnici kompaktni reaktori koji se već desetljećima koriste za pogon plovila kao što su ledolomci, nosači zrakoplova i podmornice. Uz to, slične su reaktore SAD i nekadašnji Sovjetski Savez još od pedesetih godina prošlog stoljeća koristili za opskrbu energijom izoliranih vojnih baza. Na osnovi takvih reaktora razvijena je i današnja prva ploveća nuklearna elektrana na svijetu.To je NE Akademik Lomonosov koju čine dva takva reaktora pojedinačne snage 35 MW. Radi se o brodu koji je izgradila ruska nuklearnoenergetska tvrtka Rosatom i koji je od prosinca 2019. godine priključen na izolirani elektroenergetski sustav mjesta Pevek i okolnih naselja u Čukotskom Autonomnom okrugu na ruskom Dalekom istoku. Zanimljivo je i da je ta ploveća elektrana zamijenila dosadašnju NE Bilibino. To je ujedno bila najsjevernija nuklearna elektrana na svijetu. Koristila je tri reaktora pojedinačne snage 12 MW koji bi se danas mogli nazvati malim modularnim reaktorima prve generacije.

Kao podloga za razvoj i istraživanja malih reaktora u modularnoj izvedbi danas se koriste sve postojeće tehnike nuklearnih reaktora.


Reaktori hlađeni tekućim metalom
Reaktori hlađeni tekućim metalom (LMR) su brzi nuklearni reaktori kod kojih neutroni ne moraju biti moderirani. Kao rashladna sredstva koriste olovo, olovo-vizmut (LBE, eutektičku leguru olova i bizmuta) ili natrij. Niski tlak pare rashladnog sredstva pri tome omogućava izlazne temperature jezgre do oko 750 °C. Kao gorivo takvi reaktori koriste uran u kombinaciji s plutonijem i transuranom.

Radi se o rješenju reaktora koje je u maloj i modularnoj izvedbi već spremno za tržište. Tako je kineska nuklearnoenergetska tvrtka CNEIC razvila Kineski eksperimentalni brzi reaktor (CEFR).To je mali, natrijem hlađen reaktor električne snage 20 MW koji služi kao prototip za razvoj većeg reaktora CDFR-1000. Takve brzooplodne reaktore razvija i Indija. Primjerice, natrijem hlađen reaktor PFBR-500 razvijen je na Centru za nuklearna istraživanja Indire Gandhi (IGCAR) i kritičnost je trebao dosegnuti do kraja prošle godine.

Daleko su napredovali i koncepti koji se razrađuju u Rusiji. U Znanstvenoistraživačkom i konstruktorskom institutu energetskih tehnika N. A. Doležala (NIKIET) razvijen je olovom hlađen reaktor snage 300 MW pod nazivom Brest, za koji se očekuje skora gradnja pilot-postrojenja Tu je i ruski olovo-vizmutom hlađen reaktor SVBR-100, čije je pilot-postrojenje u pogon pušteno potkraj 2019. godine.

Naravno, ne treba zaboraviti SAD, gdje na razvoju natrijem hlađenog reaktora snage 311 MW pod nazivom Prism radi američko-japanski nuklearnoenergetski div GE Hitachi. Ujedno se radi o postrojenju koje je 2018. godine uključeno u ispitne programe DoE-a. Tome treba dodati i reaktor ARC-100 koji se osniva se na rješenju brzog natrijevog reaktora EBR-II koje je razvio Nacionalni laboratorij Argonne i koji je dobio konstrukcijsko odobrenje od Kanadskog povjerenstva za nuklearnu sigurnost (CNSC).


Reaktori hlađeni rastaljenom soli
Reaktori hlađeni rastaljenom soli (MSR) kao rashladno sredstvo i prijenosnik goriva koriste rastaljene soli koje su stabilne do 1400 °C,što omogućava velike stupnjeve djelovanja. Njihove su glavne značajke, između ostaloga, dobar prijenos topline, gotovo potpuna propusnost za neutrone i velika stabilnost u području zračenja. Takvi se reaktori mogu koristiti za istodobnu proizvodnju toplinske i električne energije za pokrivanje potreba u elektroenergetskim i toplinarskim sustavima, u desalinizacijskim postrojenjima i u visokotemperaturnim procesima u industriji, ali i za proizvodnju vojnog materijala.

Kao gorivo takvi reaktori mogu koristiti obogaćeni 235U, 232Th (torij) ili 239Pu. No, radi se o rješenju koje u maloj i modularnoj izvedbi još nije spremno za tržište. Tako je jedna američka ‘start-up’ nuklearnoenergetska tvrtka prošle godine ishodila predlicencu u Kanadi i pozvana je na ispitivanje svojeg koncepta električne snage 192 MW.

Doduše, takvi reaktori nisu novost i još od šezdesetih godina prošlog stoljeća istražuju se za primjenu kao termički oplodni reaktori u Nacionalnom laboratoriju Oak Ridge u SAD-u. Takvim se istraživanjima nedavno pridružila i Kina. U Njemačkoj je pak razvijen koncept oplodnog reaktora s dvostrukim fluidom kod kojeg se hlađenje ostvaruje u odvojenom rashladnom krugu pomoću rastaljenog olova, dok u unutarnjem spremniku struji smjesa goriva (npr. 235U ili 239Pu).


Lakovodni reaktori
Lakovodni reaktori (LWR) kao moderator i apsorber neutrona koriste ‘laku’ vodu.To je ‘normalna’ voda na osnovi protija - izotopa vodika s jednim protonom i jednim elektronom,ali bez neutrona u jezgri. U takvim je reaktorima temperaturna razina (oko 300 °C) ponajprije određena tlakom pare u rashladnom krugu. Kao gorivo se koristi obogaćeni 235U i zapravo se radi o dominantnoj tehnici reaktora u primjeni na svjetskom nuklearnoenergetskom tržištu, odnosno u konvencionalnim nuklearnim elektranama.

Takvi se reaktori već odavno pojavljuju u maloj modularnoj izvedbi. Dobar primjer je reaktor tipa CNP-300 električne snage 325 MW koji je razvila kineska nuklearnoenergetska tvrtka CNNC. Takvi su reaktori u pogonu u NE Qinshan u Kini i NE Chashma u Pakistanu. Uz to, potkraj 2019. godine CNNC je najavio početak razvoja takvog malog modularnog reaktora tipa ACP-100 električne snage 125 MW. Druga velika kineska nuklearnoenergetska tvrtka, China Guangdong Nuclear Power (CGNPC) razvila je takav reaktor tipa ACPR50S. Riječ je o plovećem malom modularnom reaktoru s električnom snagom do 60 MW.

Ne miruju ni druge nuklearne zemlje. Argentinsko Nacionalno povjerenstvo za nuklearnu energiju (CNEA) pokraj Buenos Airesa gradi prototipni reaktor tipa Carem električne snage 27 MW. Na drugom kraju svijeta, u Rusiji, na razvoju plovećih reaktora snage 325 MW radi Rosatomova podružnica OBM Afrikantov. Radi se, zapravo, o svojevrsnom nastavku projekta reaktora koji su ugrađeni u ranije spomenutu NE Akademik Lomonosov.

U SAD-u je razvijen mali modularni reaktor snage 60 MW s integralnim spremnikom, koji je kompaktan pa se bez problema može prevoziti teškim kamionima. Uz to, američki proizvođač nuklearnoenergetske opreme Holtec i kanadski inženjersko-graditeljski div SNC-Lavalin zajedno su razvili reaktor tipa SMR-160.

Isto tako, treba spomenuti i korejski reaktor snage 100 MW pod nazivom Smart. Sporazum o suradnji na daljnjem razvoju i komercijalizaciji takvog rješenja još su u rujnu 2019. godine sporazum o suradnji potpisale Južna Koreja i Saudijska Arabija.


Plinom hlađeni reaktori
Plinom hlađeni reaktori (GCR) imaju mnogo više temperature rashladnog sredstva (do 1000 °C). Mogu se koristiti i za proizvodnju procesne topline, a prikladni su i za razne niskotemperaturne primjene. Kao gorivo koriste uran ili torij. Takvi su reaktori u izvedbi Magnox s hlađenjem ugljičnim dioksidom, zapravo, bili prvi reaktori koji su komercijalno korišteni u nuklearnoj tehnici. Bilo je to u NE Calder Hall u Velikoj Britaniji još 1956. godine. Isto tako, helijem hlađen reaktor tog tipa (THTR-300) bio je u pogonu u NE HammUentrop u Njemačkoj do 1989. godine.

Danas je takav reaktor u maloj i modularnoj izvedbi izgrađen u sklopu NE Shidaowan u Kini. Riječ je o reaktoru tipa HTR-PM električne snage 105 kW koji je razvijen na Institutu za nuklearne i nove energije (Inet) Sveučilišta Tsinghua i to na osnovi istraživačkog reaktora HTR-10.


Teškovodni reaktori
Teškovodni reaktori (HWR) koriste tešku vodu koju, umjesto dva atoma običnog vodika, čine dva atoma njegovog izotopa deuterija. Njegova se jezgra sastoji od jednog protona i jednog neutrona pa je deuterij bolji moderator od ‘običnog’ vodika budući da apsorbira manje neutrona.

Kao gorivo u takvim reaktorima koriste se prirodni uran ili torij.Takvi su reaktori za komercijalnu primjenu razvijeni u Kanadi, još pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća i to kao serija Candu. Danas se stoga najviše i dalje koriste u Kanadi, ali i u Argentini.

U modularnoj izvedbi i s malim dimenzijama takvi se reaktori koriste već gotovo pola stoljeća. Jedan od prvih u primjeni bio je tip PHWR-220 sa snagom 100 MW koji se još od 1972. godine koristi u NE Rajasthan u Indiji, a razvio ga je Nuklearni istraživački centar Bhabha (BARC). Do danas je u Indiji u pogonu čak 16 takvih reaktora i još ih je nekoliko u raznim fazama izgradnje, a kao gorivo koriste lako obogaćeni 235U (0,7%). No, u BARC-u se radi i na prototipu reaktora AWHR300-LEU električne snage 300 MW koji radi s gorivnim elementima na torijevoj osnovi.

Hrvatska itekako ima ljudske resurse, znanje a može se reć i tradiciju za nuklearnu elektranu.
Pitanje je ima li volje i jel isplativo. Po meni jest i trebalo bi.

Lol. Ne, nema.

Nema ni resursa ni znanja za izgraditi običnu TE, pa nadogradnju EL-TOa radi talijanska FATA. Ima resursa i znanja za ono spoj elektrane na mrežu i takve stvari. Ali za samu elektranu ne.