Crna Gora proslavila 15 godina nezavisnosti: U Cetinju podignuta najveća crnogorska zastava na svijetu!


Veliko slavlje priredili su Crnogorci u Cetinju, staroj prijestolnici Kraljevine Crne Gore povodom obilježavanja 15 godina nezavisnosti koji je rezultat referenduma iz 2006. godine.

Tom prigodom jučer je podignuta zastava, koju je sašivena u Ljubuškom u Hercegovini, površine 5.000 kvadratnih metara i teška 700 kilograma, piše vijesti.me To je najveća crnogorska zastava na svijetu, a podignuta je u čast 15 godina proglašenja nezavisnosti države Crne Gore.

Crna Gora obilježila je Dan nezavisnosti. Na referendumu 21. svibnja 2006. godine, 55,5 posto građana koji su izašli na referendum izjasnili su se za nezavisnu Crne Goru.

Nezavisnost Crne Gore proglašena je 3. lipnja 2006. godine na temelju volje građana Crne Gore izražene na referendumu, dok je 28. lipnja iste godine Crna Gora postala 192. članica Ujedinjenih naroda.

Prema službenim rezultatima, crnogorsku nezavisnost podržalo je 230.661 građana ili 55,5 posto od 86,3 posto građana s pravom glasa koji su izašli na referendum, dok je za opstanak zajedničke države sa Srbijom bilo 185.002 birača ili 44,5 posto.

Ta država sa Srbijom je bila u stvarnosti rezultata raspada Jugoslavije koji je počeo 1990. godine, kada su godinu dana kasnije Hrvati i Slovenci proglasili nezavisnost. Nakon toga slijedi krvava agresija Srbije na Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Kosovo, da bi raspad umjetne tvorevine Jugoslavije bio dovršen na referendumu u Crnoj Gori.

Treba za kraj istaknuti da je Crna Gora dobila nezavisnost još na Berlinskom Kongresu 1878. godine istog dana kada i Srbija. Do Prvog svjetskog rata Crna Gora je bila nezavisna država, tada je okupirana od Austro-Ugarske, da bi krajem Prvog svjetskog rata postala dio Jugoslavije i izgubila samostalnost koju je do tada imala.

Kao i Hrvatska, 1918. godine Crna Gora postaje dio velikosrpske Jugoslavije kojom je vladala srbijanska dinastija Karađorđevića, a oružani otpor Crnogoraca jugoslavenskoj vojsci trajao je još godinama. Božićna pobuna, organizirana uoči pravoslavnoga Božića 1918. (u siječnju 1919. po Gregorijanskom kalendaru), uvod je u oružani otpor dijela Crnogoraca protiv srpske okupacije njihove domovine na koncu Prvog svjetskog rata i odluke nelegalne Podgoričke skupštine o prisajedinjenju Kraljevine Crne Gore Kraljevini Srbiji.

Danas je buđenje agresivnog velikosrpstva ponovno na djelu u Crnoj Gori, ali i državama koje su nastale raspadom Jugoslavije. Rezultat je to maligne politike koja se vodi iz Beograda gdje konce vuče predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, bivša desna ruka ratnog zločinca i četničkog vojvode Vojislava Šešelja.

13. rujna 1881. general Krsto Zrnov Popović – kako je Srbija nasiljem uništavala crnogorsku neovisnost i ubijala domoljubne Crnogorce?


Krsto Zrnov Popović bio je vojnički vođa Božićnog ustanka u siječnju 1919. godine protiv srpske okupacije i nasilne aneksije Crne Gore, te vođa Petrovdanskog ustanka, podignutog opet protiv srpske vojske, žandarmerije i bjelaša (preteča današnjih velikosrba i četnika u Crnoj Gori).

I danas je u Crnoj Gori živo sjećanje na Krsta Zrnova Popovića kao velikog i junačkog borca za nacionalna prava Crnogoraca protiv hegemonije i tiranije Srbije. Sinonim je oružane borbe Crnogoraca protiv velikosrba koja se definira kroz slogan Za Pravo, Čast i Slobodu Crne Gore.

General crnogorske vojske Krsto Zrnov Popović, rođen je 13. rujna 1881. godine u Cucama, Cetinje, a ubijen je u oružanoj borbi od strane operativne grupe OZN-e (UDBE), u noći između 13 i 14. ožujka 1947. godine u mjestu zvano Bojanje brdo u Cucima, Cetinje, piše Montenegrina

Borba za crnogorsku neovisnost protiv imperijalizma Srbije

Bio je plemeniti crnogorski junak, general, vitez, vojskovođa. Cijeli svoj život, kao vojnik, časnik i političar posvetio je domovini Crnoj Gori, crnogorskom barjaku, pravu, časti i slobodi. Živio je i poginuo kao crnogorski suverenist. Svojim ideološkim revolucionarnim protivnicima, koji su ga progonili poslije Drugog svjetskog rata, poručio je: »Svoju sam zazidao svijeću. Predati se ne mogu i neću. Imaju pravo ubiti me, nemaju pravo suditi me. Da me živog uhvate to neće dočekati. Svoje stare kosti ostaviti ću u zemlji za čiju slobodu sam cijeloga života krv svoju prolijevao«.

I u junačkoj smrti bio je slobodan čovjek: znao je da bi mu, u slučaju da je uhvaćen živ, bilo suđeno pred prijekim revolucionarnim komunističkim sudom gdje bi imao ponižavajući tretman. Njegov čvrst karakter nije to dopuštao i zato je radije izabrao smrt u oružanoj borbi s udbašima, nego li zatvor i likvidaciju pred streljačkim vodom. Sa pogibijom Krsta Zrnova Popovića okončana je epoha klasične, stare, konzervativne i herojske Crne Gore. Ona je svakako zalazila i bila na izdisaju, a on je ipak bio njen potonji vitez i predstavnik, principijelan, do smrti dosljedan i njoj odan.

Krsto Zrnov Popovic bio je sudionik balkanskih ratova (1912-1913) i Prvog svjetskog rata (1914-1916) do pada Crne Gore pod okupaciju Austro-Ugarske. Istaknuti je junak Mojkovačke bitke 6. i 7. siječnja 1916. godine kada je crnogorska vojska spasila vojsku Srbije koja je bila u povlačenju iz svoje države i bijegu prema Jadranskom moru, istjerana iz Srbije od austro-ugarske vojske.

Od 1916. do 1918. godine bio je zatočen u austro-ugarskom logoru Boldogason. Po oslobođenju vratio se u Crnu Goru, koju je Srbija okupirala nakon I. svjetskog rata, te organizirala lažnu Podgoričku skupštinu.

Bio je žestoki protivnik srpske okupacije i aneksije Kraljevine Crne Gore, provedene 1918. godine. Krsto Zrnov Popović bio je vojni vođa Božićnog ustanka 1919. godine protiv srpske okupacije i nasilne aneksije Crne Gore, lider Petrovdanskog ustanka, podignutog opet protiv srpske vojske, žandarmerije i bjelaša, čovjek i časnik koji je bio vrhovni komandant svih crnogorskih komita od 1919. do 1922. godine u oružanoj pobuni protiv srbijanske okupacije Crne Gore.

Bio je zapovjednik crnogorske vojske u egzilu u Italiji. Početkom 1922. godine je emigrirao u Argentinu, u kojoj je boravio do kraja 1929. godine, kada se prebacio u Belgiju, gdje je provodio prognaničke dane sve do 1931. godine.

U II. svjetskom ratu Krsto Popović je bio od početka 1942. do druge polovice 1944. godine, kao predstavnik umjerenog krila crnogorskih independista, suverenista, na čelu crnogorske nacionalne zelenaške vojske, odnosno, »Crnogorske nacionalne komande« i zapovjednik njene »Lovćenske brigade«, boreći se za crnogorsku državnu nezavisnost, obranu i afirmaciju crnogorske nacionalne posebnosti.

Masovni zločini srpske vojske nad Crnogorcima koji žele neovisnost

Zapovjednik ustanika u Crnoj Gori komandir Krsto Zrnov Popović je u Rimu, u jednoj izjavi opisao zločine srpske vojske i njenih janjičara u Cucima, navodeći i to da su njemu 1919. godine »spalili kuću, ženu su mu tukli da kaže gdje joj je jedno muško dijete od 4 godine, govoreći da će ga zaklati. Dijete je sa drugom djecom bilo otišlo podalje od kuće i tako je Marija, žena Krstova, odatle utekla i od tog dana i danas sa šestero djece krila se po Boki Kotorskoj i po šumama«.

Kad je rasformirana crnogorska vojska u Italiji i kad su talijanske vlasti donijele odluku da se politički aktivni Crnogorci protjeraju sa njenog teritorija, Krsto Popović je, sa grupom od oko 50 Crnogoraca, zajedno sa, Živkom Nikčevićem, Vaskom Marojevićem, Markom Matanovićem i drugim vođama crnogorske emigracije, otišao u Argentinu.

Crnogorci oduševljeni domoljubljem Hrvata u izbjeglištvu

U ime grupe “crnogorskih ustaša (ustanika)”, kako su se potpisivali, koji se nalaze u Argentini, Krsto Popović, Živko Nikčević, Marko Matanović i Vasko Marojević 1922. poslali su izjavu solidarnosti s crnogorskom kraljevskom vladom u inozemstvu, u kojoj se izražava odanost kraljici Mileni, te osuđuju postupci Jovana S. Plamenca.

Predsjedniku crnogorske Vlade u egzilu Milutinu M. Vučiniću, Krsto Popović, Živko Nikčević, Marko Matanović i Vasko Marojević 1922. godine iz Buenos Airesa napisali su pismo “Bježi mi kugu s ognjišta mila”, u kojemu govore o svojoj prognaničkoj sudbini u Argentini, kao i o vijestima koje dobivaju u vezi sa Crnom Gorom, te planiranim akcijama koje namjeravaju poduzeti za crnogorsku stvar, itd. U tome pismu Krsto Popović i njegovi suborci ističu i ovo:

»Čim smo ovamo stigli prva nam je briga bila ta, da Crnogorce u potankostima o svemu obavijestimo o pravom stanju stvari i da im ulijemo duh, da nikad ne gube nadu, te sa zajedničkom slogom, ljubavlju i izdržljivošću da ćemo sigurno doci do sjajne naše pobjede… Memorandum Hrvatskog Bloka izazvao je kod ovdašnjih Hrvata veoma dobar utisak. Skoro svi Hrvati privrženi su tome bloku, te iznose u listu “Jugoslovenska država” da je ta ideja opravdana i da svi Hrvati treba da mu poklone pažnju. Od kada su Hrvati saznali za ovaj memorandum, sve se više odbijaju od pristalica srbijanskih i sami se grupiraju. Dalje, ovdje su skoro kružili glasovi kroz novine da se Hrvatska odvojila od Srbije i da je sastavljena hrvatska vlada, pod predsjedništvom g. Stjepana Radića. Bas onoga dana kada je ta notica izasla u novinama – Hrvati su prekinuli rad gdje je god koji bio, te su toga dana manifestirali po Buenos Airesu. Njihovom oduševljenju nije bilo kraja. I naši su sudjelovali u njihovom veselju i piće plaćali. Taj čin hrvatski veoma je nas razveselio i okuražio, nadajući se da će i crnogorski narod to već jednom učiniti i osvijestiti se. Poslije ove vijesti ništa nismo mogli saznati, iako neprestano pitamo sto se čini u Hrvatskoj. Ali svakojako ni mi ni Hrvati ne mislimo da će taj cin tako olako proći Srbiju, a za Hrvatski blok, sto tako ne bi učinio bez sigurnog uspjeha.

Iza našega udarca kojega smo dali Srbiji u sred srca, ovaj je hrvatski drugi udar te mislimo da je već prskao onaj kazan koji je počeo vreti od onoga našega slavnoga dana – 21. prosinca 1918 .god – kada smo Srbiji dali otpozdrav mecima iz pušaka koji i danas zvijuću po onim našim gorama i brdima, – i kad smo još rekli :”Bježi mi kugo s ognjišta mila”.

Krsto Zrnov Popović je bio posljednji zapovjednik Glavnog stožera Crnogorske kraljevske vojske u Gaeti, Italija (1919.-1921.), karizmatični vođa pobunjeničkih grupa (komita) protiv velikosrpske okupacije Crne Gore, politički emigrant, a potom član Crnogorske stranke. U Drugom svjetskom ratu bio je zapovjednik Lovćenske brigade koja se borila za neovisnu Crnu Goru, te bila i protučetnički i protupartizanski orijentirana.

Znamenita je njegova poruka sunarodnicima:

„Uvijek imajte na umu da ste Crnogorci i mislite crnogorski!”

Ubijen je 1947. godine u zasjedi OZNA-e.

I danas je u Crnoj Gori živo sjećanje na Krsta Popovića kao velikog i junačkog borca za nacionalna prava Crnogoraca protiv hegemonije i tiranije Srbije. Sinonim je oružane borbe Crnogoraca koja se definira kroz slogan Za Pravo, Čast i Slobodu Crne Gore.

Posle napada na Kotor turski zapovednici su rešili da kazne Pivljane i Nikšiće, koji su pomagali Mlečanima. U ekspediciji, kojoj se pridružio i Čelebija, učestvovalo je 10.000 vojnika. Za ta plemena Evlija piše, da su "ovejani Hrvati".

"Crnogorci, kojih je bilo podosta u 19. stoljeću u Carigradu, posjetio je jedan dopisnik "Srbobrana" kako bi o njima napisao izvještaj. On ih pozdravi:
- Dobro veče braćo Srbi! (Dobra večer braćo Srbi!)
Oni mu složno odgovoriše:
- Nijesmo mi Srbi, prijatelju!
- Nego? - uzvrati začuđeno dopisnik.
- Mi smo Crnogorci.
Dopisnik je pokušao drugačije kazati, pa reče:
- A kojim jezikom govorite? Valjda srpskim?
- Ne. - odgovore mu svi.
- Nego?
- Mi govorimo hrvatskim jezikom, ali smo Crnogorci.
Opet upita dopisnik:
- Kako se zove ovdje vaš poglavica?
Oni odgovore:
- Hrvat-baša.

Crnogorska historiografija uspjela je dokumentirati sljedeće Crnogorce kao Hrvat-baše u Carigradu:

Marko Martinović (Cetinje)
Mišalj Martinović (Cetinje)
Joko Jovićević (Ceklin)
Đoko Pejović, pop (Ceklin)
Marko Vukanović (Crmnica)
Dragiša Plamenac (Crmnica)
Vuko Pejović (Ceklin)
Marko Pejović (Ceklin)
Pero Pejović (Ceklin)
Mašan Martinović (Cetinje)

Zvanje Hrvat-baša ukinuto je nakon što su Kneževina Crna Gora (vidi: Kraljevina Crna Gora) i Osmansko Carstvo 23. kolovoza 1879. godine uspostavili službene diplomatske odnose.

Ovo ovejani Hrvati nešto kao turbo ustaše.

USS Winston S. Churchill (DDG-81) is an Arleigh Burke-class destroyer of the United States Navy. She is named after Sir Winston Churchill, former Prime Minister of the United Kingdom. This ship is the 31st destroyer of her class. Winston S. Churchill was the 18th ship of this class to be built at Bath Iron Works in Bath, Maine, and construction began on 7 May 1998. She was launched and christened on 17 April 1999. On 10 March 2001, she was commissioned during a ceremony at Town Point Park in Norfolk, Virginia.

Za vaše srpske gluparije nas zaboli. Imaš tamo temu na exyu gdje se glupirate i vrijeđate i ponižavate ovaj mali ali junački narod. Ovdje nas poštedi toga.

Samo srpski bolidi mogu identitet jednog naroda prozvati - projekt.

Ljudi su to što kažu da jesu. Crnogorci.

Koliko su ih samo srbi pobili posli 1918....

Više no u Jasenovcu...... 498.

Baš smiješno zvuči kad Srbi vrijeđaju taj junački, mali slobodoljubiv, nikad osvojen narod.

Spase im te bezvrijedne srpske guzice, Crnogorska vojska junački izgine da bi spasila još jednu od srpskih bežanija ovaj put do Grčke i kako im vrate? Otmu im državu.

Malo li je.

I onda tu još imaju obraza propitkivati samo postojanje crnogorskog naroda. Obraz ko đon.

Spase im te bezvrijedne srpske guzice, Crnogorska vojska junački izgine da bi spasila još jednu od srpskih bežanija ovaj put do Grčke i kako im vrate? Otmu im državu.

Malo li je.

I onda tu još imaju obraza propitkivati samo postojanje crnogorskog naroda. Obraz ko đon.

Pa i oni koji srpstvuju u CG kazu za sebe da su Crnogorci! S tom razlikom sto su srpstvujusci Crnogorci isto ono sto su bili njihovi preci 1914. i 1916. i vekovima ranije - dakle, (pro-)Srbi!
Crnogorci, koji su antisrbi, nastali su u uslovima fasiticke okupacije i kasnije, komunistickog totalitarizma. Nikad pre ih nije bilo. I zato se njihova pojava moze nazvati projektom, fasistickim ili komunistickim - drugi je nastavak prvog!