Evo napokon su se sastali i počeli dogovarati 8 pravaških stranaka plus Miro Tuđman i još neki ugledni domoljubi nadam se dače doći do nekog ujedinjenja ili barem koalicije da i mi domoljubi i desničari imamo za koga glasati jer je krajnje vrijeme da se pokrenu jer je to interesu Hrvatskog naroda i Hrvatske.

Hrvatski antifašizam nije isto što i komunistički antifašizam

Politički sustavi se ne dijele na fašističke i antifašističke, nego na liberalne, demokratske, autoritarne, totalitarne. Budući da fašizam sadrži u sebi antikapitalistička, antisocijalistička, antikomunistička, antiliberalna, antiteistička i anticrkvena obilježja, imamo razne antifašizme, već prema tomu iz kojega se vidika fašizam kritizira. I Staljin i Roosevelt su bili antifašisti, ali je golema razlika među njima. Komunistički antifašizam je sukob dviju totalitarnih ideologija, fašizma i komunizma (iako postoje politološka mišljenja, da fašizam, za razliku od komunizma i nacizma, nije totalitarna , nego autoritarna ideologija). Kad se on deklarira antifašističkim, komunizam ne definira sebe po onome što on jest, netolerantna i totalitarna ideologija klasne borbe, nego po onome kome se on suprotstavlja. To je bila epohalna podvala Staljinove propagande tridesetih godina prošloga stoljeća, da odvrati pogled svijeta od svojih masovnih čistki i ubojstava, i da se prikaže avangardom demokracije, kako bi se stekao dojam, da onaj tko se opire Staljinu radi za Hitlera. Time se također pokušala prikriti i činjenica, da je marksistički komunizam u svojoj biti totalitaran. Komunistički antifašizam je povijesno imao karakter ideologije, čiji je cilj bio legitimirati komunističku represiju i jednopartijski sustav. Danas je taj komunistički „neoantifašizam“ u Hrvatskoj demonologija, koja sve više sliči fašizmu protiv koga se bori, i koja ima za cilj opravdati zločine koje su komunisti bez suda i kazne počinili. Hoće se time dati naslutiti, da su komunisti dobri krvnici, a fašisti loši krvnici.

Pogledajmo sada komunistički antifašizam u bivšoj Jugoslaviji. Partizansko-komunistički pokret se je tijekom Drugoga svjetskog rata na ovim područjima borio za sovjetsku Jugoslaviju, a ne za samostalnu hrvatsku državu. Komunisti su provodili socijalističku revoluciju, a ne prvenstveno rat za oslobođenje zemlje od talijanskog fašističkog i njemačkog nacističkog okupatora.Kao sluge Kominterne komunisti u Hrvatskoj su 22.6.1941. ušli u rat da bi rasteretili SSSR u njegovoj borbi protiv Hitlera, a prije toga su bili mirni dok su Hitler i Staljin komadali Poljsku. Nije im smetao ni pakt o nenapadanju između nacizma i komunizma (Ribbentrop-Molotov 1939.)Hitler i Staljin komadali PoljskuH. Jugoslavenski komunistički „antifašisti“ su na završetku rata i tijekom poraća dokazano počinili masovna ubojstva ne samo zarobljenih i razoružanih pripadnika hrvatske domovinske vojske, nego i civila, žena, djece i staraca. Ti zločini nisu bili ni pojedinačni, ni samovoljni „ekscesi“, nego sustavni, dalekosežno planirani i bezdušno provođeni. Njihovo bi nabrajanje nadišlo prostor dopušten ovome napisu. Mnogi

se od tih užasnih zločina tek otkrivaju (npr. Tezno). Oni se mogu pravno kvalificirati kao ratni zločini i zločini protiv čovječnosti . No, komunisti su počinili i zločin genocida, kako je on definiran u Konvenciji o genocidu iz 1948. godine. U Titovoj Jugoslaviji bilo je više od 100 tisuća političkih zatvorenika, najviše Hrvata, sa prosjekom trajanja zatvorske kazne od 4,2 godine po zatvoreniku. Doista, cijena komunističkog „antifašizma“ je najveći pokolj u povijesti (preko 200 milijuna ubijenih po svijetu).Ne začuđuje , stoga, da sociolog Klaus Jacobi svrstava Josipa Broza Tita na deseto mjesto poslijeratnih megaubojica, jer je dao pobiti oko milijun i sto tisuća osoba („Večernji list“ 13.9.2004.). Nitko od počinitelja ovih zločina nije do sada pozvan na odgovornost ni u komunističkoj Jugoslaviji, ni u današnjoj Hrvatskoj. Mi se danas u Hrvatskoj nismo još suočili s tom crnom stranom naše totalitarističke i zločinačke prošlosti.. Suočavanje s ovom povijesnom mrljom je bitan preduvjet demokratizacije hrvatskoga društva. Potrebno je, stoga, deideologizirati i objektivizirati nedavnu hrvatsku povijest koju nam je ideologiziranu i iskrivljenu nametnuo režim „najkrvavije utopije u povijesti“ (Brzezinski). Kao sastavni dio dekomunizacije duhovnog i političkog ozračja Hrvatske, što je preduvjet istinske demokracije u Hrvatskoj,treba brisati iz hrvatskog Ustava spominjanje odluka ZAVNOH-a kao navodno jedne od izvorišnih osnova hrvatske državnosti, jer je ZAVNOH bio samo fasada one KPJ, koja je opravdanu osloboditeljsku borbu protiv stranih okupatora Hrvatske nečuvenom povijesnom krivotvorinom prisvojila kao svoju zaslugu, iako se ta KPJ borila za sovjetsku i komunističku Jugoslaviju, a ne za samostalnu hrvatsku državu. ZAVNOH je simbol one države, u kojoj je bilo više partijskih špijuna, nego medicinskih sestara, u kojoj ste se unesrećili, ako ste rekli što mislite, i usrećili, ako ste kazali što ne mislite, u kojoj je u zatvorima bilo više „opasnih elemenata“ i politički nepodobnih, nego kriminalaca, u kojoj su partija i njezin „najveći sin“ najbolje znali što je ispravna literatura, ekonomija i filozofija, i u kojoj su rezultati izbora bili poznati nekoliko mjeseci prije izbora.

Imao je potpuno pravo kardinal Bozanić, kada je izrekao povodom 60. obljetnice pokolja u Macelju, gdje su Titovi partizani u svibnju-lipnju 1945. pobili bez suda 13 do 30 tisuća Hrvata koji su se našli u kolonama Križnoga puta, da se „povijesni hrvatski antifašizam, bez povijesnog hrvatskog antikomunizma, zatvara u ideologiju klasne mržnje i terora“. „Nitko nema moralno pravo nazivati se antifašistom , tko nije istodobno i antikomunist“

(Hanna Arendt- spisateljica mučena u nacističkim logorima). Stoga se hrvatski antifašizam ne smije poistovjetiti s tzv. komunističkim antifašizmom, kako to pokušava nažalost i najviši politički vrh Hrvatske.


Prof.dr. Branimir Lukšić, Split

[email protected]

Hrvatski narod nije više – Nacija!??

Hrvati nisu više narod u Hrvatskoj nego građani Hrvatske. Promicanje građana u Hrvatskoj je izdaja hrvatstva i odricanje od nacionalne pripadnosti.

Piše: Rudi Tomić

Preduvjet za oblikovanje nacije je svijest o pripadnosti zajednici koju povezuje isto ime, povijest, tradicija, životni prostor, kultura i jezik (isti je kriterij za sve narode u svijetu), takve zajednice pripadaju jednom narodu/naciji i imaju zajedničko ime: hrvatski, njemački, poljski, ruski i drugi.

Bilo je pokušaja u nedavnoj povijesti, da se narodima (prisilno) mijenjaju nacionalne posebnosti i oduzima pravo na njihovu državnu ukupnost, u interesu stvaranja novih vise-nacionalnih zajednica, kao što je bio Sovjetski savez i Jugoslavija.

Iako povijest svjedoči, da su takvi pokušaji bili promašaj i nakaza za sve narode u tim zajednicama, nije se prestalo s oblikovanjem novih heterogenih zajednica. Doduše, stvaranje novih zajednica u demokratskom sustavu ne postiže se silom oružja, nego snagom ucjenjivanja, odnosno uvjetovanjem životnog (potrošačkog) boljitka, guraju narode da se odreknu svojih nacionalnih posebnosti i ograniče vlastita prava u svojim domovinama zbog udruživanja u veće zajednice, u kojima će ovisiti o odlukama moćnijih u tim udrugama.

Taj proces ''zbližavanja'' naroda u veće multinacionalne zajednice nije više ograničen samo na prostorima susjednih naroda, koji imaju neke međusobne sličnosti, nego na sire kontinentalne prostore, kao što je Europska zajednica. Nakon izvjesnog vremena formirat će se Južnoamerička i Afrička unija. Sjeverna Amerika će vremenom uključiti Kanadu u sastav svojih država. Jedino Azijski kontinent u kojem se nalaze dva gigantska naroda, kineski i indijski, neće se ujediniti u jedan državni okvir. One su već multinacionalne u svojim državnim granicama jer su apsorbirali brojne male narode.

Građani su 'avangarda' u Hrvatskoj

Nacionalna izdaja je odlazak na neprijateljsku stranu; podmukli rad za neprijateljske interese, a takvih političkih izdajica bilo je, a ima ih izobilja i danas, u hrvatskom narodu. Da nije bilo takvih građana nikad se hrvatski narod ne bi ''ujedinio'' sa Austrijancima, Mađarima, Talijanima i Srbima. Sva su ta udruženja imala tragične posljedice za Hrvate, hrvatski prostor i hrvatsku opstojnost.

U svim tim zajednicama bilo je zabranjivano isticanje hrvatskog nacionalnog identiteta, u
bilo kojem obliku, posebice uporaba jezika i kulturnih manifestacija. Isticanje povijesnih događaja i hrvatskih velikana bilo je čak kažnjivo. I zbog takvih asocijacija Hrvati se nisu u potpunosti oblikovali u državotvorni narod, jer su zatirani osjećaji i svijest o nacionalnoj pripadnosti. I kada je bilo povijesnih prilika (od Gubca do Tuđmana) da se hrvatstvo manifestira u svim svojim domoljubnim vrednotama, politički čimbenici ('avangarda') su zaustavili prirodni proces emancipacije državotvornosti. Zbog ne osvješćivanja i jačanja osjećaja državotvornosti uslijedila je indolentnost, odnarođivanje (zatiranje u sebi osjećaj pripadnosti svome narodu) i iseljavane.

Za vrijeme jugo-komunističke diktature svako isticanje hrvatskog imena ili obilježja bilo je osumnjičeno kao promicanje nacionalističke, odnosno ustaške ideologije, a to je bilo obojeno fašizmom i vezano za genocid.

Jugoslavija je srušena, ali se jugoslavenstvu još nije zameo trag u Hrvatskoj! Mada nije više pogubno isticanje hrvatskog imena, ali ta imenica ili zamjenica (Hrvatska ili hrvatski) toliko su odbojne riječi u medijima, kao da su sinonim za terorizam. Dapače, riječi homoseksualnost češće je u uporabi nego nazivi hrvatstva ili hrvatskog naroda.

Hrvati u Hrvatskoj nisu više ''Jugoslaveni'', ali nisu ni Hrvati, nisu ni hrvatski narod, nego su ''građani'', kao i svi ostali pripadnici nacionalnih manjina koji su uzeli hrvatsko državljanstvo. Iako u današnjoj Republici Hrvatskoj 90% od sveukupnog pučanstva su Hrvati, a samo 10% su pripadnici nacionalnih manjina, među kojima se nalaze i Srbi sa svega 3% zastupljenosti na podneblju Hrvatske, ali za ljubav (ili od straha) te manjine, Hrvati u svojoj državi nisu narod nego građani!

Bivši predsjednik RH Stjepan Mesić osmislio je nazive: Građani u Hrvatskoj (umjesto Jugoslaveni) i Hrvatska u regiji (umjesto u Jugoslaviji), a socijalistički, ljevičarski, komunistički (antifašistički) mediji prisvojili su izričaj jer to odgovara petokolonašima i 'avangardi' u Hrvatskoj.

Pobrkanost značenja riječi

Riječ građani ili građanin ima sasvim drugo značenje od onoga u kojem se kontekstu izražava i doživljava u Hrvatskoj. U rječniku hrvatskog jezika glasi: građanin – pripadnik građanskog staleža, čovjek rođen u gradu, stanovnik grada; naslov koji grad dodjeljuje kome za posebne zasluge za grad ili državu.

Dakle, nigdje ne stoji da bi se takvim nazivali pripadnici jednog naroda u svojoj državi.
Hrvatski narod ne pripada građanskom staležu; hrvatski narod nije ''građanska gospoda''; nisu svi Hrvati rođeni u gradovima, nisu bome svi ni stanovnici u gradovima, a malo ih je koji su dobili priznanje za zasluge u gradu i državi. Znači, očita je podvala značenja riječi.

Nije to toliko ni bezazleno kako izgleda na prvi pogled. Naime, ako se hrvatski narod usmjeri ('ušalta') iz nacionalnog bivstva u građansko društvo, onda će u Hrvatskoj vladati 'bratstvo, jedinstvo i jednakost', kako je tio bilo u komunizmu. ''To zavođenje jednakosti je zavođenje totalitarizma kakav još svijet nije vidio. Uzme li se u obzir tehnološke, biotehnološke i medicinske mogućnosti osim pravnih, može se govoriti o zavođenju pakla na zemlji. To je definitivno uništenje Božjeg plana i Gospodinovog stvaranja svijeta koji ni sve prste na ruci, ni dva čovjeka nije stvorio jednakim, odnosno stvorio ih je jednakim u različitosti. Dakle, europski sud za ljudska prava se rukovodi načelom jednakosti… Treba se dobro proučiti Deklaracija o pravima čovjeka i građanina, da se sagleda kamo vodi put u Europsku uniju. U toj deklaraciji se govori o GRAĐANINU, to je Europa građana a ne Europa naroda.'' ( fra Marijo Varga, Internet, 07.07.2010.)

Hrvatski narod nema mogućnosti utjecati na svoje zastupnike u Saboru, jer zastupnici imaju veliki utjecaj na javno priopćenje. Dočim, u demokraciji mediji su jedino sredstvo, snaga slova i riječi koja brine o narodu. Hrvatska, na žalost, nema niti jednog dnevnika, niti jednog TV kanala koji nije u vlasništvu stranaca, ili pod utjecajem Vlade, ili kriminalaca.

''Ali ovo nije samo statistička činjenica. Isti novinari koji su u komunizmu žigosali, 'antisamoupravne', 'kontrarevolucionarne', 'reakcionarne', 'kleronacionalističke'…stavove i pojave istim ih stilom žigošu i danas, ali malo promijenjenim riječima pa su im protivnici sada 'desničari', 'ogništari', 'antidemokratski, 'retrogradni', 'rigidni'', 'konzervativni'.. U 95% hrvatskih medija prevladavaju stajališta protivna kršćanskome moralu, kad je riječ o pobačaju, i o medicinski potpomognutoj oplodnji, i o braku, i o homoseksualnim zajednicama, i o spolnom odgoju u školi, i o radu nedjeljom…. To se protukršćanstvo redovito promiče kao stav 'javnosti' premda su golema većina stanovništva kršćani.'' (Milan Ivkošić, VL, 16.07.2010.)

Ipak se nešto može učiniti

Najprije se Hrvati moraju trznuti iz ravnodušnosti i osjećaja bespomoćnosti. Upravo zbog takvih kompleksa bio je Stjepan Mesić biran za predsjednika RH u dva uzastopna navrata, a njega je zamijenio isti, samo malo drugačiji, poetastro Ivo Josipović, koji obilazi grobišta u Hrvatskoj i u regiji (novi naziv za Jugo/Balkan), gdje se dodvara (a ne moli) žrtvama čije brojke ponavlja iz srpskog i židovskog zapisnika. On poziva ''građane regije'' da se okrenu prema budućnosti i zaborave prošlost, kako bi Hrvatska odustala od optužbe u Haagu protiv Srbije za genocid. Ako hrvatski narod zaboravi prošlost, onda će ponovo doživjeti novi genocid. Error hesternus sit tibi doctor hodiernus! (Pogreška od jučer neka ti danas bude učitelj!)

Službeni susret hrvatskog predsjednika (regionalnog aktera) Ive Josipovica sa srbijanskim predsjednikom Borisom Tadićem u Beogradu još je jedan dokaza dodvaranja Srbiji. Doduše, Josipović se nije vratio praznih ruku iz Beograda (!) - za sve one dokumente (prevode) o zahtjevima Europske unije, koje je Hrvatska poklonila Srbiji: donio je ikonu iz Dolja, popis nekih stratišta gdje su zatrpani poubijani Hrvati, ali i dugu listu srbijanskih potražnja od Hrvatske. Josipović je pao na ispitu u Beogradu, još gore nego kad se srušio u Subotici.

Hrvati se trebaju odstraniti od regije (Regija znači: područje unutar država koje tvori zemljopisnu, povijesnu, političku ili gospodarsku cjelinu – ne smrdi li ovo na Zapadni Balkan, odnosno Jugoslaviju?) i u vlastitoj državi izgrađivati svoju budućnost. Vjerojatno će hrvatski narod uskoro ući u Europsku zajednicu, jer dovršene su sve predradnje, učinjeni su svi mogući ustupci susjednim državama, povlaštene su sve nacionalne manjine u Hrvatskoj (posebice Srbi!) pa put u Europu može biti: građana iz Hrvatske - ili hrvatskog naroda.

Ipak, u Hrvatskoj će prije biti parlamentarni izbori nego stigne pristupnica u Europsku zajednicu. Stoga treba strogo povesti računa koji se ljudi kandidiraju za zastupnike, jer među sadašnjim zastupnicima nema neke velike ideološke (stranačke) različitosti, samo se vide razlike u personalnosti stranačkih čelnika. Vjerojatno će budućnost hrvatskog naroda, u Hrvatskoj i u Europi, biti ovisan o slijedećim izborima u Hrvatskoj.

Glas svakog Hrvata ima istu težinu, stoga su u demokraciji presudni izbori i prosvjedi. Opstojnost hrvatstva postalo je ozbiljno, šale više nema !

KUDA IDU DIVLJE SVINJE


„Glas koncila“ je nedavno odvažno pokrenuo raspravu o gorućem problemu suvremene Hrvatske, o potrebi dekomunizacije hrvatskog društvenog i duhovnog prostora. Dok cijeli demokratski svijet osuđuje komunizam, komunizmom se diče vrhovi hrvatske politike. Dekomunizacija je bez sumnje jedan od najvažnijih preduvjeta za duševno iscjeljenje hrvatskoga društva i za njegovo uključenje u krug demokratskih država. Kao doprinos tome nastojanju dajemo ovdje raščlambu bijega komunista nakon pada Jugoslavije u institucije hrvatskoga društva. Mislimo, da je u ovom povijesnom trenutku hrvatske države vrlo važno identificirati , locirati i sanirati ove društvene metastaze koje su se razmiljele u Hrvatskoj kao crvi po mesu, ako hoćemo da hrvatsko društveno tkivo ozdravi. Omiljene mete u Hrvatskoj bijega bivših komunista uglavnom su slijedeće.

(1) Bijeg u anacionalnu i nadnacionalnu univerzalnost znanosti, da se ne bi morali poistovjetiti s hrvatskim domoljubljem. Uz izdašnu pomoć komunista, koji su još od doba Jugoslavije zauzeli vodeće položaje u visokom školstvu, komunistička su se djeca brzopotezno provukla kroz doktorate znanosti, da bi bila postavljena još brže na položaje asistenta, docenta, izvanrednog ili redovitog profesora. Nevjerojatnom lakoćom bitka , kako bi rekao Kundera, ti su se bivši komunisti preko noći „prešaltali“ od predavača , recimo, predmeta „dogovorna ekonomija“ (naziv za komunistički dirigiranu ekonomiju), u predavače predmeta „ekonomija slobodnog tržišta“, ili od nastavnika koji,recimo, izlažu pojam otuđenja kod Karla Marxa, u one koji brane otvoreno društvo i kritiziraju njegove protivnike. No ipak neki od njih ne mogu odoljeti napasti, da ne proture ponekad „meki“ marksizam, osobito kroz seminare i satove osobne konzultacije.

(2) Bijeg u globalizam, europeizam, kozmopolitizam, da bi izbjegli etiketu „ognjištara“. Kao takvima dodijeljeni su im vodeći položaji u medijima (elektroničkim i tiskanim), u kojima – po nalogu svojih stranih poslodavatelja - oni šire među narod nepovjerenje u bilo koju hrvatsku vlast, pomanjkanje vlastitog pouzdanja hrvatskoga naroda, katastrofičnost i cinizam prema svemu „ognjištarskome“.

(3) Bijeg u neoliberalizam zbog nekih njegovih totalitarističkih crta sličnih onima komunizma, kao što su npr. egalitarno-globalističko usmjerenje, ideologija napretka na svim poljima života (ostatak prosvjetiteljstva), totalitarna i konformistička obilježja liberalizma ( „totalitarni liberalizam“ – Ernst Nolte), skretanje svih političkih stranaka prema centru, što vodi u konačnici prikrivenom jednostranačju, liberalizam, za razliku od komunizma, ne ubija niti šalje u logor svoje disidente, ali ih marginalizira, sprječava im zaposlenje, i tako ih ušutkava.

(4) Bijeg u anarhizam, gdje vlada potpuna relativnost svih vrijednosti, pravnih, moralnih i vjerskih.Ovo je uglavnom opcija djece članova bivše komunističke elite.

(5) Bijeg u bogaćenje svim dopuštenim i nedopuštenim sredstvima po paroli „nema Boga, nema drugoga života, sve propada i prolazi poput našega komunizma, stoga carpe diem“. Za vrijeme Domovinskoga rata oni su se okoristili pretvorbom, privatizacijom i „menadžerskim kreditima“ dok je narod gladovao a branitelji ginuli. U komunističkoj Jugoslaviji oni su bili nedodirljive „svete krave“, da bi danas u Hrvatskoj postali „zlatna telad“.

(6) Oni koji su izabrali političku karijeru priključili su se spontano, ili po zadatku, većim političkim strankama, kao što su SDP i HDZ, u njima ostali kao krtice i isplivali na najviše stranačke i državne položaje. Tu u svom anacionalnom karijerizmu sprječavaju hrvatsku pomirbu i slogu i postaju desna ruka stranim moćnicima koji žele obnovu Jugoslavije pod drugim nazivom.

(7) Oni komunisti, koji su bili samo prerušeni velikosrbi, sada otvoreno nastupaju s velikosrpskih pozicija u čemu dobivaju izdašnu podršku od anacionalnih karijerista u hrvatskoj vladi.

(8) I na kraju spomenimo kategoriju onih bivših komunista, koji su se iskreno razočarali u marksistički komunizam, njegovu metafiziku i njegova masovna ubijanja,pa su se ili povukli u svoj privatni život, ili su se obratili na neki drugi svjetonazor (npr. agnostički humanizam, kršćanstvo i sl.) i svojim angažmanom u javnome životu Hrvatske pokušavaju dati barem djelomičnu zadovoljštinu za onu štetu što su oni i njihov zločinački režim nanijeli hrvatskome narodu kroz više od pola stoljeća. Treba napomenuti, međutim, da ih je u ovoj kategoriji relativno malo.


Prof. Branimir Lukšić

[email protected]

UZ PORUKU HRVATSKOGA PREDSJEDNIKA O KAPI PARTIZANKI (1)

Tomislav Vuković

Udruženi zločinački pothvat u Srbu

Čini se da bi suvremeni povijesni »botaničari« željeli u Hrvatskoj umjetno uzgojiti nekakav braniteljsko-subnorovsko-četnički smrdljivi trolist i time pljunuti u lice svim poginulim i živim hrvatskim braniteljima, invalidima i njihovim obiteljima.

Među događajima ovogodišnjeg ljeta, koji su izazvali popriličnu reakciju i burne rasprave u domaćoj javnosti, svakako je i srpanjska proslava tzv. »ustanka naroda Like i BiH u Srbu«, i otkrivanja obnovljenog spomenika (s dopremljenim kamenom iz Srbije?!), za što je Hrvatska vlada, usprkos općem »rezanju« radnih mjesta, plaća, božićnica, regresa, prijevoza, toplih obroka, najvjerojatnije I školarina, mirovina i sl., izdvojila 3,3 milijuna kuna.
Iako sam događaj i poruke hrvatskoga Predsjednika, predstavnika Hrvatske vlade, političkih predstavnika Srba u Hrvatskoj i SUBNOR-a, te pokroviteljstvo Hrvatskoga sabora, nameću doista mnoštvo dvojba, pitanja i kontroverza, čini se da je samo jedno neupitno: na djelu je rehabilitacija četništva u Hrvatskoj! Tomu su pridonijele sve političke elite, i sadašnja vladajuća politička garnitura kao i oporbeni političari, sudionici proslave »ustanka« prijašnjih godina.

Hrvatski političari u teatru apsurda

Taj udruženi zločinački pothvat protiv hrvatskoga naroda, njegove povijesti, državotvornosti i, posebice, nevinih žrtava, koji se dogodio u Srbu, završni je čin tročinke »teatra apsurda« u Hrvatskoj.
Prvi je čin odigran nakon završetka Drugog svjetskog rata kada je američki predsjednik Harry S. Truman posmrtno u tajnosti dodijelio »odličje za zasluge« Draži Mihailoviću, zapovjedniku Četničkih odreda jugoslavenske vojske.
Puno godina kasnije, kada više nije bilo političkih razloga da se ta odluka skriva, 9. Svibnja 2005. u uredu američkog vojnog atašea u Beogradu primila je Gordana Mihailović, kći »Čiče«, kako je to četnički vođa od milja nazivan, u ime oca spomenuto odličje Američke vlade.
Glavni akteri drugoga čina bili su srpski narodni zastupnici, mjesto odigravanja je Narodna skupština Srbije u Beogradu, a vrijeme 21. Prosinca 2004. Tada su izglasane izmjene Zakonao pravima boraca, vojnih invalida i članova njihovih obitelji kojima su, pučki rečeno, četnici izjednačeni s partizanima. Tako se u čl. 1. izričito spominje da »prava utvrđenih ovim zakonom, imaju i pripadnici Jugoslavenske vojske u otadžbini (prvotni naziv za četničke postrojbe, op. T.V.) i ravnogorskog pokreta, počevši od 17. travnja 1941. do 15. svibnja 1945« («Službeni glasnik« br. 137/04 od 24. prosinca 2004). Odmah u čl. 2. utemeljuje
se »Ravnogorska spomenica 1941« po uzoru na »Partizansku spomenicu 1941«, kojom njezini nositelji dobivaju sva prava i povlastice kao i partizanski »prvoborci«. U svjetlu potpune rehabilitacije četništva od posebne je važnosti čl. 15, koji doslovce glasi: »Sva prava predviđena ovim zakonom odnose se na sve pripadnike NOR-a, bez obzira da li su osuđeni pravosnažnim sudskim presudama [sva su isticanja u citatima moja, T. V.] da su sudjelovali u borbama protiv partizanskih odreda narodnooslobodilačke vojske i Jugoslavenske armije.«

Blijedi pokušaji Eugénea Ionesca

Kao što je već spomenuto, treći se čin dogodio ove godine u Srbu, u kojemu su glavni protagonisti najviši hrvatski državni čelnici: hrvatski Predsjednik, predstavnici Vlade i Sabora, te vladajućih i oporbenih političkih stranaka. Time je s motrišta hrvatskih nacionalnih interesa zaokružen krajnje apsurdan proces povijesne revizije, jer teško je naći primjer u svijetu u kojemu (hrvatsko) državno čelništvo rehabilitira zločince, tj. slavi i odaje priznanje onima koji su pobili nevine civile, pripadnike naroda (hrvatskog) u njihovoj matičnoj državi (Hrvatskoj).
Točka na cijeli »slučaj«, svojevrsni dramaturški rasplet, bio bi zahtjev, po uzoru na beogradsku skupštinu, da se četnici uz partizane izjednače u pravima s hrvatskim braniteljima! Tako bi se u stilu »svi su podjednako zaslužni« na istoj razni našli hrvatski branitelji, koji su podnijeli najveće žrtve i stvorili sadašnju hrvatsku državu, s članovima SUBNOR-a, koji su se većinom do posljednjeg trenutka borili protiv svake pomisli o stvaranju samostalne Hrvatske uživajući najveće društvene privilegije i boreći se tijekom cijele svoje zločinačke povijesti za Jugoslaviju, Tita JNA i Komunističku partiju. (Usputno, bilo bi dobro da svi zagovaratelji subnorovskih zasluga u stvaranju sadašnje Hrvatske predoče hrvatskoj javnosti barem jedan dokument od 1945. do 1990. o njihovu zalaganju za hrvatsku državnu samostalnost.)
Čini se da bi suvremeni povijesni »botaničari«, koji žele u Hrvatskoj umjetno uzgojiti nekakav braniteljsko-subnorovsko-četnički smrdljivi trolist i time pljunuti u lice svim poginulim i živim hrvatskim braniteljima, invalidima i njihovim obiteljima, stavili, izgleda, u istu razinu i pripadnike četničkih postrojba koji su klali, mučili, palili, silovali, rušili, etnički »čistili« hrvatske prostore u stvaranju Velike Srbije, plana koji su odmah već u rujnu 1941. dostavili izbjegličkoj jugoslavenskoj vladi u London. U tom kontekstu svjetski glasoviti književnik i dramatičar Eugène Ionesco, tvorac teatra apsurda, i sva njegova djela, od »Ćelave pjevačice « i »Stolica« do »Neplaćenog ubojice«, »Zračnog pješaka«, »Nosoroga« i dr., izgledaju tek kao početnički i blijedi pokušaji u usporedbi sa sadašnjim teatrom apsurda u Hrvatskoj i njegovim mehaničkim, gotovo lutkarskim likovima (što je također jedno od bitnih obilježja Ionescovih djela) na hrvatskoj političkoj pozornici.
Naime, vrednovanje povijesnih zbivanja zanemarivanjem logičkog dijaloga, ne samo s drugim znanstvenim ocjenama i pogledima nego i s neupitnim povijesnim činjenicama, doista je samo i jedino - apsurd!

Povijesni agnosticizam hrvatskoga Predsjednika

Da apsurd u Srbu bude još veći, pobrinuo se i hrvatski Predsjednik, koji je u sada već pomalo prepoznatljivome agnostičkom stilu (tj. ne zamjeriti se nikome a dodvoriti se svakome, od Apsoluta do birača, na što je nedavno upozorio jedan od vodećih hrvatskih teologa dr. Tonči Matulić), nakon što je dva mjeseca ranije, točnije 20. lipnja, odao počast žrtvama Bleiburga i križnih putova, generalizirajući, bez ikakvih nijansa, uz gromoglasno skandiranje okupljenih »Tito, Tito!«, izjavio:
»Neki od vas nose i kape partizanke. To su lijepe kape, one su poruke ljubavi
i mira... slobodu i demokraciju su nosili partizani« («Jutarnji list« - »S ponosom stavite partizanske kape, one nose poruke ljubavi« i »Večernji list« - »S ponosom nosite partizanske kape«, 27. srpnja 2010).
Tako se bivšem predsjedniku, koji je svojedobno započeo reboljševizaciju hrvatske prošlosti i sadašnjosti, pridružio i sadašnji Predsjednik nastavljajući primjenjivati dvostruka mjerila prema totalitarnim ideologijama, njihovim ideolozima, sljedbenicima i provoditeljima, te ikonografiji. O njihovim razlozima doista je teško govoriti i bilo bi preuzetno tvrditi je li riječ o istinskom uvjerenju u komunističko mesijanstvo, možda, o najobičnijem pranju savjesti njihovih očeva ili nečemu trećem. No, da se povijesno gledajući kape partizanke s crvenom zvijezdom petokrakom i, što je najvažnije, svime onime što one predstavljaju, ne mogu tako olako i generalizirajuće vrednovati, pokazuju povijesne činjenice. One su neprijeporne, »ubojite« i ne može ih iskriviti ni jedan autoritet bilo koje državne funkcije, pa ni predsjedničke.
Zato glasovita sintagma »suočavanje s prošlošću« nije »rezervirana« samo za hrvatske generale, branitelje i hrvatsku sirotinju u Domovinskome ratu, kako se to uvriježilo u današnjoj hrvatskoj javnosti, posebice medijima, politici, nevladinim udrugama i pojedinim profesorima suvremene hrvatske povijesti, nego itekako vrijedi i za sve subnorovce, titoiste, »antifašiste «, bivše ili prikrivene komuniste, kao i one visoke državne dužnosnike koji se javno hvale članstvom u Savezu komunista, skupa s dvojicom hrvatskih predsjednika, bivšim istrošenim i pomalo primitivnim u svojim izjavama o povijesnim događanjima, kao i sadašnjim, uglađenim i kulturnim profesorom i maestrom.

(Nastavlja se u idućem broju GLASA KONCILA)

POPIS POGINULIH STRANIH DRAGOVOLJACA
DOMOVINSKOG RATA

01. Tahirović, Assad - (Australija) - Poginuo za Hrvatsku
02. Herman, Ivan - (Austrija) - zarobljen, mučen i strijeljan na Ovčari - Poginuo za Hrvatsku
03. "Meho" - (Austrija) - zarobljen, mučen i strijeljan - Poginuo za Hrvatsku
04. Jardas, Edmond - (Belgija) - Poginuo za Hrvatsku
05. Gogov, Stojan - (Bugarska) - Poginuo za Hrvatsku
06. DeTomasso, Eric - (Kanada) - Poginuo za Hrvatsku
07. Pereversov, Ronnie - (Kanada) - Poginuo za Hrvatsku
08. "William" - (Kanada) - Poginuo za Hrvatsku
09. "Vlado"- (Republika Češka) - Poginuo za Hrvatsku
10. Fredriksen, Brian - (Danska) - Poginuo za Hrvatsku
11. NEPOZNATI engleski vojnik - (Engleska) - Poginuo za Hrvatsku
12. NEPOZNATI engleski vojnik - (Engleska) - Poginuo za Hrvatsku
13. Arnold, Derek - (Engleska) - Poginuo za Hrvatsku
14. Frame, Malcolm - (Engleska) - Poginuo za Hrvatsku
15. "Frank" - (Engleska) - Poginuo za Hrvatsku
16. Lambert, John (Engleska) - Poginuo za Hrvatsku
17. "Mak" (Engleska) - Poginuo za Hrvatsku
18. Mann, Anthony Grant (Engleska) - Poginuo za Hrvatsku
19. McClutchey, Chris (Engleska) - Poginuo za Hrvatsku
20. Richmond, Cody (Engleska) - Poginuo za Hrvatsku
21. Rowley, John (Engleska) - Poginuo za Hrvatsku
22. Skinner, Edmund (Engleska) - Poginuo za Hrvatsku
23. Stallard, David (Engleska) - Poginuo za Hrvatsku
24. Thomas, Christian (Engleska) - Poginuo za Hrvatsku
25. White, Edward (Engleska) - Poginuo za Hrvatsku
26. NEPOZNATI francuski vojnik (Francuska) - Poginuo za Hrvatsku
27. Gay, Dominique (Francuska) - Poginuo za Hrvatsku
28. "Marcel" (Francuska) - Poginuo za Hrvatsku
29. Metral, Pierre (Francuska) - Poginuo za Hrvatsku
30. Nicolier, Jean-Michel (Francuska) - Zarobljen, mučen i strijeljan na Ovčari - Poginuo za Hrvatsku
31. Pellay, Jean-Yves (Francuska) - Poginuo za Hrvatsku
32. Pires, Francois - (Francuska) - Poginuo za Hrvatsku
33. Roulet, Francois - (Francuska) - Poginuo za Hrvatsku
34. Jah, Mohammed - (Gambija) - Poginuo za Hrvatsku
35. NEPOZNATI njemački vojnik (Njemačka) - Poginuo za Hrvatsku
36. Bieske, Constantin (Njemačka) - Poginuo za Hrvatsku
37. Buhner, Andreas (Njemačka) - Poginuo za Hrvatsku
38. "Cristophe" (Njemačka) - Poginuo za Hrvatsku
39. "Heinz" (Njemačka) - Poginuo za Hrvatsku
40. Herrer - Herker, Uwe - (Njemačka) - Poginuo za Hrvatsku
41. Kolb, Andreas (Njemačka) - Poginuo za Hrvatsku
42. Linder, Thomas (Njemačka) - Poginuo za Hrvatsku
43. “Oliver” (Njemačka) - Poginuo za Hrvatsku
44. Schmidt, Jurgen - (Njemačka) - Poginuo za Hrvatsku
45. Schteften, Hans - (Njemačka) - Poginuo za Hrvatsku
46. "Stefan" - (Njemačka) - Poginuo za Hrvatsku
47. Strassburger, Hans - (Njemačka) - Poginuo za Hrvatsku
48. Von Besinger, Arnold - (Njemačka) - Zarobljen, mučen, i strijeljan na Ovčari - Poginuo za Hrvatsku
49. Wiesenack, Hans - (Njemačka) - Poginuo za Hrvatsku
50. " Gio" - (Njemačka) - Zarobljen, mučen, i strijeljan - Poginuo za Hrvatsku
51. NEPOZNATI mađarski vojnik (Mađarska) - Poginuo za Hrvatsku
52. "Janos" - (Mađarska) - Poginuo za Hrvatsku
53. Crowley, Thomas (Irska) - Poginuo za Hrvatsku
54. Mighero, Miko "Gino" (Italija) - Poginuo za Hrvatsku
55. Tilder, Johannes (Nizozemska) - Zarobljen, mučen, i strijeljan - Poginuo za Hrvatsku
56. Van der Mast, Erwin - (Nizozemska) - Poginuo za Hrvatsku
57. Fernandes, Alexandre (Portugal) - Poginuo za Hrvatsku
58. NEPOZNATI škotski vojnik (Škotska) - Poginuo za Hrvatsku
59. Schubert, Christian (Švicarska) - Poginuo za Hrvatsku
60. Wurtemburg, Christian (Švicarska) - Poginuo za Hrvatsku
62. Borovoj, Albert (Ukrajina) - Poginuo za Hrvatsku
63. NEPOZNATI američki vojnik (SAD) - Poginuo za Hrvatsku
64. McKenzie, Robert C. - (SAD) - Poginuo za Hrvatsku
65. Webster, Colette (bolničar) - (SAD) - Poginuo za Hrvatsku
66. Freel, David (Zimbabve) - (SAD) - Poginuo za Hrvatsku

IZVOR: Udruga Stranih Dragovoljaca Domovinskog Rata 1991-1995.
Association of Foreign Volunteers of the Croatian Homeland War 1991-1995.

Počivali u miru Božjem, vično smo im zahvalni ... navik oni žive, ki zginu pošteno.

Pridružujem se također,Hvala i počivali u miru Božjem
R.I.P.

Sramota da Hrvatska vlast financira spomenik i proslavu četničkog ustanka u srbu nakon kojeg je oko 700 Hrvata masakrirano u manje od 20 dana, ti četnici za vrijeme svog postojanja pobili oko 10000 večinom Hrvata ostalo muslimana na teritoriju današnje Hrvatske i u BiH-a.
A od Hrvata se putem medija traže dobrovoljni prilozi za spomenik Oluji i Hrvatskim Braniteljima, krajnje sramotno licemjerno.

Eto vidi se kako smo daleko dogurali.

"KARDINALE BOZANIĆU IDITE U ŠPILJU KAO SVETI JERONIM"
(Globus)

Ova je „Globusova“ preporuka, koju je prenijela „Slobodna Dalmacija“ od 9.9.2010., najprije fizički teško ostvariva , jer u Hrvatskoj skoro nema prazne špilje, budući da su skoro sve špilje pune kostiju žrtava koje su komunisti u Drugome svjetskom ratu i poraću bez suda ubili. No mislim da poticaj za ovu preporuku treba tražiti u drugoj stvari. Crkva nekima smeta svojom kritikom društvenih zbivanja. Oni se pozivaju na odvojenost Crkve od države, pri čemu oni tu odvojenost tumače na način, da se Crkva treba povući u sakristiju, ili čak u špilju, osim kada crveni pojas crkvenih visokodostojnika naokolo ukrašava istaknute političke figure. Nepotrebno je i reći , da autori ovakvih speleoloških preporuka ne shvaćaju ni što je Crkva, ni koja je njezina uloga u društvu.Oni ne znaju, da su Crkva svi vjernici, i da su ti vjernici ujedno i članovi civilnog društva.Stoga kada bi se cijela crkvena hijerarhija povukla u špilju, laički vjernik se mora baviti politikom, jer politika odlučuje o općem dobru svih članova društva, dakle i vjernika. Ali i crkvena hijerarhija se mora baviti politikom, ako politika znači i upozorenje na ona zbivanja u državi i društvu, koja su u suprotnosti s Evanđeljem. Stoga se i od crkvenog klera očekuje, da se oni bave politikom u smislu upozoravanja na ono što je u političkim odlukama suprotno kršćanskoj nauci i moralu, i da u tomu smislu igraju aktivnu ulogu u društvu. Opasnost je za Kristovu Crkvu da šuti tamo gdje ona mora svjedočiti. Da se njezin Utemeljitelj bavio samo teologijom, vjerojatno bi doživio mirnu starost. U smrt ga je poslalo Njegovo kritiziranje nepravde u društvu, dakle politička implikacija Njegova naučavanja. Prema tomu, čak kada bi se i pronašla prazna špilja za kardinala Bozanića da se on u nju povuče, špilja u kojoj komunisti nisu ubijali narod zbog njihove ljubavi prema narodu, on bi kao privatna osoba i hrvatski državljani imao pravo i dužnost i iz te špilje kritizirati društvene nepravde. Valjda bi mu bilo dopušteno i u špilji primati globokratsku tiskovinu „Globus“, koja bi ga vrlo objektivno informirala o svemu što se izvan špilje događa. Stoga postoji opasnost, da bi kardinal Bozanić, i drugi članovi crkvene hijerarhije protjerani u špilje da ne smetaju globokratima, i iz špilje ukazivali na širenje u Hrvatskoj „velevlasti one crne zvijeri s otiskom pandže“ (Mile Pešorda). Kada bi Crkva, ne samo kao hijerarhija i kler, nego kao cijela zajednica Kristovih vjernika (a to je pravi pojam Crkve), shvatila depolitizaciju u smislu da se odrekne svog emancipacijskog poslanja, da se ne zauzima za potlačene, obespravljene, siromašne i progonjene, da ne ukazuje na korumpiranost političkih partitokracija, da prepusti vlast u Hrvatskoj i svijetu piramidi koja želi manipulirati čovječanstvom i u čijim je rukama velika većina elektroničkih i tiskovnih medija u Hrvatskoj, tada bi tako shvaćena depolitizacija bila izdaja njezina poslanja. Crkva koja ne želi postati obljutavljena sol mora ukazivati na to, da se iza krinke političkog, vojnog i gospodarskog globalizma krije neokolonijalno izrabljivanje svijeta od strane financijske internacionale, da nema spasa u promjeni društvenih struktura, nego u promjeni čovjekova mentaliteta, koji onda stvara sebi prikladne društvene strukture . To je razlog zašto korumpirana politička elita u Hrvatskoj, bilo da je sastavljena od bivših udbaša, kosovaca i komitetlija, ili od onih koji to nisu bili, ali koji poput njih prihvaćaju pupkocentrički svjetonazor, naime da im je vlastiti pupak centar svijeta kojemu je sve ostalo podređeno, zašto, dakle, ta korumpirana elita ne može preobraziti hrvatsko društvo. Ta elita ne mari za zapuštena socijalna pitanja, za siromašne, gladne i nezaposlene, za čistoću neovisnog hrvatskog doma. Ona takvim ponašanjem pridonosi rasulu i dezintegraciji hrvatskoga društva i hrvatske države. Ovo vrijedi i za one vođe radničkih udruga, kojima je taj njihov položaj samo ljestvica da se popnu na vodeće političke položaje.

Stoga se kardinala Bozanića šalje u špilju, ne da bi poput svetog Jeronima iz špilje moralno prodrmao tadašnji svijet, nego da bi u špilji postao bezopasan duhovni kostur, da ga se tamo udalji iz današnje političke i društvene pozornice, da ne smeta globokratima i njihovim domorodnim slugama, kako bi ovi u Hrvatskoj nesmetano „razvaljivali obiteljska gnijezda i duhovna središta kao ognjišta života naroda i narodnoga preporoda“ (Mile Pešorda).

Prof. Branimir Lukšić

[email protected]

ne da mi se čitat uvodni
da skrati to malo ::))

Čudi me da je ovo poskocima promaklo:

http://www.zabranjeni.url/-nisam-zena-furi ... n-/884405/

ne kontam

???
Lakše ti je gledati slikice ili crtance (stripove) ?
Ako ti je to je pre dugo, onda tebi nema velike koristi ni od skraćene verzije članka:
"KARDINALE BOZANIĆU IDITE U ŠPILJU KAO SVETI JERONIM" (Globus)

Preneseno s druge teme gdje nije mjesto ovome postu.



Inače, na ovome forumu je dosta pisano o teškom položaju hrvata u BiH, o neravnopravnosti i majorizaciji od strane drugih. Možda je nekima manje poznato da se to na lokalnim razinama vrši i u samoj Hrvatskoj.

Evo jedan primjer iz Zadarske županije, iz jedne općine sa približnim brojem hrvata i srba.
Isječci su sa sjednice općinskog vijeća.

Dok god Hrvati u Hrvatskoj ne budu razmislili za koga glasaju bit ce ovako.

Vrlo zanimljiv video-zapisnik!
Izgleda "Yugosfera" s "bratstvom i jedinstvom" već je stigla!!!

pitanje za DEFENSE

prvo te srdacno pozdravljam

molim te mozes li mi objasniti kakvo je ono pljuvanje na forum.hr (tocnije PDF domovinski rat), gdje se svako malo javi neki hrvatski dragovoljac
objasnjavajuci kako je HVO bio DUREX od vojske i neke zasluge HVO-a pripisuju jedinicama HV itd.
mislio sam da je omalovazavanje HVO na forum.hr sporadican slucaj izazvan od nekog laznog branitelja sa ciljem razdora jedinstva dragovoljaca.
medjutim prevario sam se,jerbo tolika je hajka od vecine ucesnika foruma (izjasnjavaju se dragovoljcima) na HVO da je to za povracanje

primjer koji mi je pao za oko je bio kad je forumas izjavio da je jedan od kljucnih cinbenika pada vukovara i taj da je oruzje namjenjeno vukovaru,nekim cudom zavrsilo u hercegovini....naravno to nije kraj price i prestalo mi je biti smijesno kad je neki dragovoljac izjavio da je dubrovnik doveden u losu ratnu situaciju jerbo je opet oruzje zavrsilo u hercegovini.....odnosno prevedeno jebu mater braniteljima iz HB

doista zabrinjavajuce,cak i za povracanja jer se radi o nekoj masovnoj fobiji izazvanoj ne znam ni ja cim

ako moze neko pojasnjanje bio bih zahvalan

ZDS

Ma to su dragovoljci koji tamo pišu isto ka i ja koji sam ima 6 godina. Pusti ti njihovo dragovoljevanje, tamo ima likova koji kažu da su bili u DR, a nisu ga, čini mi se po stavovima, vidili ni na televiziji.

Inače, mali osvrt na popis stanovništva u RH:

http://www.hrvatska-hrvatom.com.hr/2011 ... dvije.html

pročitali na poskoku, indexu i sličnim portalima pa pišu gluposti. balavurdija što o ratu uči preko foruma i jugo medija.

poskoku?

Manjak soli i višak stereotipa

http://www.hercegbosna.org/kolumne/poli ... -3285.html