Protiv Hrvatske se još od Vuka karadžića pa do danas vodi intenzivni specijalni rat. I dok su Srbi njime pokušavali utopiti Hrvate u srpsku naciju a lažima od svijeta tražili podporu danas se borimo protiv Srba, Jugoslavena koji žele Jugoslaviju natrag i dijela država koje imaju geopolitičke interese sukladne sa Srbijom preko koje bi nadzirali ovaj dio svijeta. Plan je bio zauzeti sve medije i pribaviti što više lajavih izdajnika na svoju stranu, što je učinjeno. Nakon toga su počeli zagušivati medijski prostor šireći svoju propagandu nadajući se da će tako slomiti hrvatsku volju i nametnuti svoje istine. Uvijek je ista taktika - napadati i obezvrjeđivati bilo što hrvatsko a veličati i nametati sve ostalo, bez obzira i po svaku cijenu. To traje već 10 godina bez prestanka. Pitanje je samo dokle će to narod trpjeti.

Namece se pitanje kako je liijevi Racan neizrucio Gotovinu, i niko mu to sa zapada nije zamjerio a desni Sanader odmah...

Zato jer Racan nije smio to uciniti, HDZ je jos bio jak i narod je bio uz njega!
Tada su nasli taj smrad da unisti HDZ i to iznutra, jer se jedino tako to moglo uspjeti, a onda je nastalo i rusenje drzave ...

Nije li on prvi koji se suprotstavljao Miloševiću?

Bio je premijer kad je tvoja čaršija povezana sa Čaršijetinom autocestom?

Ma ima još tona toga, mislim da je bio jedan od najboljih političara u Hrvata zadnja dva desetljeća, ako ne i najbolji. A eto, u životu nisam za SDP glasao. No Račan i još poneko, recimo kraljica Mirjana Kasapović, bi od mene uvijek dobili velike pluseve.

Možemo samo žalit što SDP s Račanom na čelu nije osvojio dovoljno glasova, pa je morao široku koaliciju radit...

Preda oružje TO Hrvatske, napustija Sabor kad se izglasavala nezavisnost, nakon dolaska na vlast 2000. prepustija Haagu nadležnost za Bljesak i Oluju, žmirija na Mesićevo dilanje transkriptima, obeća biračima kažnjavanje nelegalnosti iz pretvorbe i privatizacije a ni po tom pitanju nije napravija ništa, potpisa štetan sporazum s Drnovšekom vezano uz Piranski zaljev i granicu, proda dionice INA-e ispod svake cijene, u 3 godine vladavine proda 90% hrvatskog bankarskog sustava, ostavija zemlju sa 400 000 nezaposlenih (oko 100 000 više nego je naslijedija), počistija mnoštvo kvalitetnih kadrova iz diplomacije i državnih firmi provodeći svoju doslovno ČISTKU po partijskoj liniji...

Mogao bih ići tezu po tezu, pa davati perspektivu iz drugog kuta.

No, lakše mi je reći samo da sam se bolje osjećao u RH nego i u vrijeme ijednog drugog premijera.

A ovakvo nabijanje pojedinih poteza na nos, i spinanje istih, možeš komotno svakome natakarit Bože, i F.T.

ponedjeljak, kolovoz 3, 2009

SDP u dogovoru s KOS-om JNA predao oružje hrvatske teritorijalne obrane 1990. godine

Na stranici Necenzurirano.com čiji se tim bavi istraživačkim novinarstvom između ostaloga se može naći i zanimljiv tekst o tome tko je zapravo odgovoran za predaju oružja hrvatske teritorijalne obrane "Jugoslovenskoj narodnoj armiji". Tekst Domagoja Margetića je više nego zanimljiv. Zato Vam preporučam da izvojite malo vremena, te da ga pročitate.

Jedan od nerazjašnjenih događaja s početka „demokratskih promjena“ u Hrvatskoj, a neposredno prije početka Domovinskog rata, ostala je i predaja oružja Teritorijalne obrane tadašnje SR Hrvatske. Događaj i okolnosti predaje oružja koje je pripadalo Hrvatskoj, a SKH-SDP ga je predao „Jugoslavenskoj narodnoj armiji“, prikrivene su nakon saborske istrage, tajnim parlamentarnim dogovorom HDZ-a i SDP-a. Međutim, podatci o količini toga oružja sasvim sigurno ukazuju na činjenicu da bi situacija početkom Domovinskog rata izgledala potpuno drugačije da SKH-SDP to oružje nije predao JNA. Što se zapravo dogodilo u svibnju 1990. godine? Tajni iskaz Radenka Radojčića iz 1994. godine pruža nam uvid u pozadinu cijelog slučaja.

Ustroj Teritorijalne obrane

Položaj Teritorijalne obrane u bivšoj SFRJ bio je uređen saveznim Ustavom i ustavima republika iz 1974. godine, te saveznim i republičkim zakonima o općenarodnoj obrani. Savezni ustav u članku 240. određivao je da se oružane snage SFRJ sastoje od JNA i od Teritorijalne obrane kao najšireg oblika organiziranog oružanog „općenarodnog otpora“. Na temelju članka 239 tadašnjeg ustava SFRJ republike su imale pravo organizirati i rukovoditi Teritorijalnom obranom, što je bilo određeno i člankom 237. tadašnjeg Ustava SR Hrvatske.

Organiziranje Teritorijalne obrane je razrađeno tadašnjim saveznim Zakonom o općenarodnoj obrani iz 1982. i tadašnjim republičkim Zakonom o općenarodnoj obrani iz 1984. godine. U zakonima je tada bilo određeno da je neotuđivo pravo republike organizirati i rukovoditi Teritorijalnom obranom, te da svojim zakonima propisuje organizaciju, ustroj i rukovođenje postrojbama, ustanovama i štabovima koji čine jedinstvenu strukturu Teritorijalne obrane.

Sukladno rečenom, Teritorijalna obrana je prema tadašnjim propisima i na saveznoj i na republičkoj razini predstavljala republičku pričuvnu vojsku.

Na čelu Teritorijalne obrane bio je zapovjednik TO, kojega je imenovalo i razrješavalo dužnosti tadašnje predsjedništvo SFRJ na temelju prijedloga Predsjedništva tadašnje SR Hrvatske, sukladno odredbama članka 106. tadašnjeg Zakona o općenarodnoj obrani bivše SFRJ i članka 103. tadašnjeg Zakona ONO SR Hrvatske. Zapovjednik tadašnje Teritorijalne obrane po Zakonu je odgovarao za svoj rad Saboru SR Hrvatske i republičkom predsjedništvu, na temelju tadašnjeg članka 104. Zakona o ONO.

SKH-SDP bio je na čelu Teritorijalne obrane Hrvatske

Tadašnji ustroj i zapovjedna crta Teritorijalne obrane Hrvatske također, uz citirane zakonske odredbe, dokazuje odgovornost SKH-SDP za vođenje i upravljanje, te organizaciju Teritorijalnom obranom Hrvatske 1990. godine, kada je došlo do sporne predaje hrvatskog oružja tzv. „JNA“.

U sustavu rukovođenja Teritorijalnom obranom značajnu ulogu je imao i Komitet za općenarodnu obranu i društvenu samozaštitu, koji je bio koordinacijsko tijelo republike čiji su sastav i ovlasti bili utvrđeni saveznim Zakonom o ONO. U Hrvatskoj to je bilo političko tijelo SKH-SDP, a činili su ga nositelji najodgovornijih dužnosti u tadašnjim tijelima SKH-SDP i drugih društveno političkih organizacija na razini republike, u predsjedništvu SR Hrvatske, Saboru i izvršnom vijeću Sabora SRH. Predsjednik Komiteta za ONO i DSZ bio je po funkciji predsjednik predsjedništva tadašnjeg CK SKH, koju je dužnost u trenutku predaje oružja JNA 1990. godine obnašao bivši premijer Ivica Račan.

Iz ovih ovlasti koje je SKH-SDP imao nad Teritorijalnom obranom tadašnje SR Hrvatske, nedvojbeno proizlazi i odgovornost SKH-SDP, te tadašnjih visokih dužnosnika te stranke za predaju oružja hrvatske teritorijalne obrane tzv. „Jugoslavenskoj narodnoj armiji“, i to neposredno prije primopredaje vlasti HDZ-u, te očitog početka agresije JNA na Hrvatsku.

Oružje je bilo vlasništvo Hrvatske, a ne JNA

Podatci o načinu financiranja Teritorijalne obrane jasno ukazuju i na činjenicu da je oružje Teritorijalne obrane koje je Račan protuzakonito i samovoljno predao tzv. „Jugoslavenskoj narodnoj armiji“, bilo financirano isključivo iz izvora tadašnje SR Hrvatske, te je slijedom toga bilo vlasništvo Hrvatske, a ne saveznih tijela ili JNA.

Republike su samostalno financirale svoje postrojbe Teritorijalne obrane, što je bilo regulirano tadašnjim Zakonom o općenarodnoj obrani (čl. 302. – 318.), koji govore o posebnom planiranju općenarodne obrane, a u okviru planiranja, opremanja i financiranja jedinica Teritorijalne obrane. Te je planove na razini Republike donosilo republičko predsjedništvo. Na osnovi planova su se osiguravala financijska sredstva za Teritorijalnu obranu.

Prema tada važećim propisima za općenarodnu obranu se izdvajalo 0,4% nacionalnog dohotka u privredi, a to su bila iznimno velika sredstva. Od tog se iznosa 50% koristilo za financiranje Teritorijalne obrane. Iz toga je razvidno da su materijalkno tehnička sredstva Teritorijalne obrane bila isključivo hrvatsko vlasništvo jer su i financirana sredstvima iz proračuna tadašnje SR Hrvatske.

Oružjem koje je SKH-SDP predao JNA moglo se naoružati 204 tisuće vojnika

Prema ovako raspoloživim podatcima, proizlazi da je zahvaljujući Ivici Račanu i SKH-SDP, Hrvatska napadnuta dijelom i njezinim vlastitim naoružanjem, koje je nakon što ga je Račan predao JNA, podijeljeno pobunjenim teroristima na područjima velikosrbijanske pobune.

Preko 50% naoružanja Teritorijalne obrane nalazilo se u skladištima TO koja su bila u sastavu kompleksa vojarna JNA, a ostatak u objektima i skladištima društveno političkih zajednica i radnih organizacija. Na području V. vojne oblasti naoružanje, streljivo i oprema Teritorijalne obrane čuvala se u 364 objekta, od čega je 178 objekata bilo u kompleksima JNA, a 186 objekata izvan vojnih kompleksa. Ukupno se čuvala oprema za oko 204 tisuće pripadnika Teritorijalne obrane.

Račan oružje neovlašteno predao nakon što je već izgubio vlast

Raspoloživi podatci o predaji oružja Teritorijalne obrane Hrvatske tzv. JNA, a koju je odradio SKH-SDP na čelu s Ivicom Račanom, dokazuju kako je Račan nakon što je u prvom krugu prvih demokratskih izbora izgubio izbore, predao oružje Teritorijalne obrane Beogradu. Drugim riječima, učinio je to nezakonito i neovlašteno u trenutku kada je morao predati vlast u tadašnjoj SR Hrvatskoj.

Poslije prvog kruga slobodnih izbora, a prije primopredaje vlasti, vojni vrh je procijenio da mora razoružati zapadne republike, odnosno oduzeti oružje od Teritorijalne obrane Hrvatske i Slovenije.

Da bi takvu akciju ozakonili Generalštab oružanih snaga SFRJ donio je Zapovijed o oduzimanju oružja od Teritorijalne obrane str. pov. br. 19-1 od 14. svibnja 1990. godine. Zapovijed je potpisao general Blagoje Aždić.

Ivica Račan i SKH-SDP oružje su predali bez protivljenja, te je akcija Blagoja Džića provedena brzo i učinkovito, zahvaljujući hrvatskim kadrovima u vrhu zapovjednog lanca Teritorijalne obrane Hrvatske.

Radojčićevo svjedočenje, međutim, dokazuje kako je ova operacija razoružavanja Hrvatske bila dio šire operacije koju je vodila Kontraobavještajna služba (KOS) JNA.

Tko su bili ključni „igrači“ KOS-a u SKH-SDP?

U svojem iskazu operativcima Službe za zaštitu ustavnog poretka, u ožujku i travnju 1994. godine, Radenko Radojčić, razotkrio je mrežu suradnika KOS-a JNA u vrhu tadašnjeg SKH-SDP, te političkim institucijama kojima je tada vladala Račanova stranka.

Tako, makar sa ovim vremenskim odmakom, možemo doznati tko su bili „igrači“ KOS-a JNA u SKH-SDP.

„Tintor Ljubica – pseudonim „Bezimeni“. O odnosu i suradnji s JNA poznato mi je: na vezi ju je držao p.puk. Ivan Sabolović. Ljubica je bila tajnica u Izvršnom vijeću Sabora i ostala je još neko vrijeme u stručnim službama Sabora, nakon 1990.g. Iz Sabora odlazi u Sveučilišnu nakladu „Liber“, kod Slavka Goledsteina. Imala je široki krug veza. Davala je vrlo kvalitetne podatke. Bila je u emotivnoj vezi sa Sabolovićem. Koliko mi je poznato, Zagreb je napustila koncem rujna 1991. Tijekom 1992. i 1993. dolazila u Beograd na kontakt sa Sabolovićem ...“, naveo je u svojem iskazu Radojčić.

„Grković Milan – pseudonim „Brada“. Na vezi ga je držao p.puk. Ivan Sabolović. Bio je šef interne sigurnosti u Saboru. Davao kvalitetne podatke ...“

„Željko Pavlović – njega poznajem još kad je bio šef kabineta Milke Planinc, kada je bila predsjednica CK, a bio je šef kabineta i Ante Markovića, kada je on bio predsjednik Izvršnog vijeća ...“

„Veljko Mihovilović – znam da je u Zagrebu bio tajnik Savjeta za zaštitu ustavnog poretka Predsjedništva RH. Slavko Malobabić i za Mihovilovića u razgovorima, još u Zagrebu, iznosio je konstatacije, da je Mihovilović na vezi vojnoj službi sigurnosti i to nekome od rukovodećih nivoa organa bezbednosti, najvjerojatnije u Beogradu. Također, „Brada“ – Grković Milan, spominje u svojoj izjavi, pred organima KOG-a Odelenja bezbednosti RV-a, da je Mihovilović u vezi sa službom sigurnosti u JNA, i to također, nekome iz visokog rukovodstva tih službi. I „Bezimeni“ – Tintor Ljubica, Mihovilovića u razgovorima, stavljala je kao vezu vojne službe sigurnosti, ali i kao izvora svojih saznanja, koja je prezentirala Ivanu Saboloviću“.

„Pavić Andrija – ja sam osobno jednom ili dva puta susreo Pavića, no, više o njemu znam po kazivanju Malobabića, još dok smo bili u Zagrebu u CK. Naime, Pavić je bio šef zdravstvene ustanove RSPU-a u Šarengradskoj ulici, često je dolazio k Stanku Stojčeviću u CK ...“

Jedan od ključnih igrača KOS-a, prema tvrdnjama Radenka Radojčića bio je i Marin Jurjević, danas vrlo glasni zastupnik SDP-a u Hrvatskom saboru. Prije osamnaestak godina, kako tvrdi radojčić, taj je današnji saborski zastupnik bio suradnik neprijateljskih obavještajnih služba.

„Jurjević – imena se ne mogu sjetiti. Inače, predsjednik je Općinskog komiteta SDP-a Split. U Splitu bio je vezan za kapetana bojnog broda Ljubišu Bearu načelnika OB VPO. Vrlo informiran najvjerojatnije od Beare. Osobni i vrlo bliski prijatelj Slavka Malobabića. U listopadu 1991. Malobabić je sugerirao puk. Rakočeviću da se u Splitu uspostavi kontakt sa Jurjevićem. Ponudio se da on, Malobabić, bude posrednik u uspostavljanju kontakta s Jurjevićem. Rakočević je to otklonio, tvrdnjom, da to već drugi rade, što sam shvatio da je Jurjević kontinuirano na vezi sustavu sigurnosti JNA.

O vezi Jurjevića s Bearom, odnosno, odelenjem bezbednosti VPO, meni je ukazivao i Gordan Martinac, koji je u to vrijeme u Splitu obnašao dužnost organa sigurnosti u ŠTO Split“.

„Ivo Družić – bio je unutar CK SKH visoki partijski funkcioner u Zagrebu i CK. Jedno vrijeme blikaz Stojčevićevo – Špiljakovoj grupi, protiv Šuvara. Na osnovu nekoliko segmenata i činjenica, nedvojbeno proizlazi, da je Ivo Družić bio na vezi višim oficirima u sustavu sigurnosti bivše JNA. Naime, negdje 1988.g., SDB MUP-a Srbije, u Beogradu je ukrala torbu s dokumentima, nivoa državne tajne, Ivici Račanu, koji je u to vrijeme bio savezni partijski funkcioner. Za tu činjenicu, unutar CK SKH, prvi je znao Ivo Družić. Ova krađa torbe Račanu, s dokumentima nivoa državne tajne, trebala je poslužiti za obračune iza scene, u sivoj zoni, s Račanom. U CK, tada je ustanovljeno, da je Družić taj podatak dobio od vojne službe sigurnosti, pretpostavljam, generala Negovanovića iz Uprave bezbednosti SSNO-a. Isto tako, negdje u to vrijeme 1988.g., u Zagrebu su se tajno sastali Stipe Šuvar, Azem Vlasi i general Abduli, načelnik TŠC „Ivan Gošnjak“ u Zagrebu. Sastanak je bio tajni u restoranu „Tomislav“. Prvi je s takvim podatkom, opet radi kalkulacija i obračuna iza scene sa Šuvarom, došao Ivo Družić. Podatak je dobio od vojne službe sigurnosti JNA, Odelenja bezbednosti V. vojne oblasti, koja je operativnim mjerama pokrivala generala Abdulila. Pretpostavljam da je taj podatak Družić dobio od pukovnika Divljakovića“.

„Drago Dimitrović – bio je sekretar predsjedništva CK SKH. Kada je došao na tu funkciju, pored čuđenja, kako je on izabran na tako visoku partijsku dužnost, bile su prisutne kalkulacije, ali i dovoljno argumentirane tvrdnje, da je kao direktor PTT-a Split, bio na vezi Odelenja bezbednosti VPO-a. U vezu da je stupio posredstvom oca, koji je vojno lice, te otud počinje suradnja sa sustavom sigurnosti JNA. Kalkuliralo se da je na vezi kap.bojnog broda Ljubiši Beari“.

„Duško Ečimović – ja ga dobro poznajem još kad je bio stručno-politički radnik u CK SKH. Znam da je u to vrijeme bio prisan sa Slavkom Malobabićem. Negdje krajem 1991.g., Malobabić ga je jednom doveo u prostorije „Opere“ u Beogradu. Znam da sam taj puta iskazao osobno nezadovoljstvo, što je došao u prostorije, jer me tako mogao kompromitirati. Tom prigodom smo dulje razgovarali. Tijekom razgovora, shvatio sam, da je vezan na SDB Srbije ...“.

U zaključku ovog dijela svojeg iskaza, Radenko Radojčić i sam zaključuje kako je postojala nedvojbena, trajna sprega vrha CK SKH i Kontraobavještajne službe JNA.

„Sada, kad sa ove retrospektive i na ovaj način, vršim rekonstrukciju, meni poznatih činjenica, a koje su se dešavale od 1988., intenzivnije, vidljive su u stvari dvije bitne činjenice:

Prva je, da je rukovodni dio CK SKH bio vezan uz službe sigurnosti JNA, i to kroz osobe koje sam ja pobrojao, Družić, Dimitrović, Radman i ostali, a što je onda vjerojatno bilo i na nižim nivoima, općinama, komitetima i konferencijama SK.

Druga činjenica jeste da su bitni nositelji procesa u tzv. Krajini od „balvan revolucije“, pa oružane pobune, pa formiranje državnih organa tzv. Krajine, najprvo bili suradnici organa vojnih službi sigurnosti, pa tek onda funkcioneri tih organa vlasti, npr. Babić, Martić, Paspalj, Božanić i dr.“.

KOS JNA je bio veza između SKH-SDP i krajinskih pobunjenika

Iskaz Radenka Radojčića, prvi put nakon desetljeće i pol, povezuje činjenicama vrlo bitne čimbenike u prvoj polovici 1990.-ih godina. Radojčić povezuje sam vrh tadašnjeg SKH-SDP sa terorističkim pobunjenicima u tzv. „RSK“, a kao glavnu vezu između terorista i vrha SKH Radojčić navodi upravo Kontraobavještajnu službu JNA.

U svjetlu tih podataka i Radojčićeva svjedočenja akcija s početka 1990. godine, u kojoj je SKH-SDP na čelu s Ivicom Račanom nezakonito predao oružje Teritorijalne obrane Hrvatske tzv. JNA dobiva potpuno novu dimenziju.

A otvara se neizbježno pitanje, čiji je instrument početkom 1990.-ih godina bio tadašnji SKH-SDP? Logičnim se nameće i pitanje je li razoružavanje 204 tisuće hrvatskih teritorijalaca, bilo ključni potez koji je otvorio put JNA za planiranu agresiju na Hrvatsku?

@ God & Croats

Dobra, zanimljiva, nepristrana, i točna analiza lika i djela.

Slijede novi haški udari protiv Hrvatske

Jedna od najvećih zabluda koju je Haška mreža nametnula u Hrvatskoj jest javno uvjerenja kako je haški sudski proces protiv 'šestorice' nevažan ili manje važan za Hrvatsku. A istina je tome suprotna, tj. taj sudski proces je najvažniji za hrvatsku budućnost u svakom pogledu, piše Josip Jurčević.

Autor: Josip Jurčević | 2.05.2011.

Stvari se polako vraćaju u normalu. Čini se da je prošao prvi javni udar prvostupanjske presude Haškog tribunala. Čini se da su svi pripadnici Haške mreže u Hrvatskoj ostali su na svojim mjestima, te mogu mirno nastaviti svoju razaralačku djelatnost.

Najodgovorniji u Hrvatskoj reagirali su predvidljivo, tj. krajnje neodgovorno. Vladajuća i oporbena upravljačka struktura najprije nas je obasipala lažnim izjavama da su šokirani, iznenađeni i razočarani, iako su godinama sustavno radili da presuda bude baš ovakva. Potom su neistinito tvrdili da se radi o presudi za pojedinačne zločine, a da su i Oluja i Hrvatski domovinski rat ostali blistavo čisti, iako je haška presuda prvenstveno presuda hrvatskoj državi, a to znači i Oluju i Hrvatskom domovinskom ratu.

Iza toga su opet pobjegli na svoje uobičajeno mjesto, tj. daleko od stvarnosti, izražavajući bezgraničnu vjeru da će konačna drugostupanjska presuda sigurno biti pravična. Neki su čak iznova lažno obećali kako će se sada stvoriti moćna udružena skupina briljantne obrane, koja će napokon u žalbenom postupku odraditi ono što nisu ni pokušali odraditi tijekom trajanja višegodišnjeg sudskog procesa. Iako je općepoznato koliko su i formalnopravno skučene mogućnosti u žalbenom postupku.

U sve se savršeno – kao i do sada – uklopio čelnik daleko najplaćenije obrane, koji je godinama – uz pomoć medija, širio lažne javne vijesti kako proces teče sjajno za njegova branjenika. On je sam zapanjujuće jednostavno izrekao da je obrana bila naivna, tj. potpuno nesposobna. Nesposobnost se zaista, ali samo na prvi pogled, mogla očitovati u činjenici da se obrana godinama bavila svime i svačime samo ne jedinom ključnom točkom optužnice – „udruženim zločinačkim pothvatom“.

Međutim, ne smijemo biti naivni te naivno prihvatiti samopriznanje naivnosti, jer se ta „naivnost“ obrane godinama savršeno uklapala u ciljeve tužiteljstva i ciljeve cijele Haške mreže. Isto tako, u ciljeve tužiteljstva i cijele Haške mreže savršeno su se godinama uklapale „šokirane“ institucije Republike Hrvatske.

U svakom slučaju, sačuvaj nas Bože žalbe koju će sastaviti ta „naivna“ obrana, uz pomoć „šokiranih“ institucija Republike Hrvatske.

Skladnost Haške mreže

Vlastodržačka struktura u Hrvatskoj je vjerojatno opet radosna i bezbrižna, jer misli da su haški udari odgođeni za narednih godinu ili dvije, koliko će vjerojatno trajati žalbeni postupak i izricanje konačne presude u slučaju „trojice“. Ta radost vlastodržaca se očituje u tome što su se proteklih dana već vratili svojoj staroj i sigurnoj pjesmi-uspavanci, kako se moramo baviti uobičajenim bitnim pitanjima oporavka gospodarstva i dovršetkom slavnih pristupnih pregovora s EU. Na tome valu radosti vjerojatno misle rutinski obaviti i naredne parlamentarne izbore.

No, toj očekivanoj idili objektivno prijete novi i još daleko veći haški udari. Radi se prvenstveno o prvostupanjskoj presudi šestorici Hrvata iz Bosne i Hercegovine, koja presuda se može očekivati nakon ljetnog odmora, tj. uoči parlamentarnih izbora u Hrvatskoj. O datumu izricanja ove, kao i drugih haških presuda, može se samo približno zaključivati na temelju dosadašnjih haških iskustava, jer nema propisanog roka u kojem se – nakon dovršetka rasprave - izriče presuda.

Zanimljivo je što se, prema nekim ranijim predviđanjima, izricanje prvostupanjske presude „šestorici“ očekivalo prije izricanja prvostupanjske presude „trojici“. No, dogodilo se obrnuto. Jedan od razloga tome je svakako i u činjenici što je tijek raspravnog postupka u procesu protiv „trojice“ bio pod potpunim nadzorom Haške mreže, a idilična skladnost tužiteljstva i članova sudskog vijeća bila je potpuno očigledna za sve koji su i površno pratili internetske prijenose raspravnog postupka. Stoga je presudu „trojici“ bilo zaista jednostavno sastaviti.

U ovaj haški sklad su se savršeno i sustavno uklopile i državne institucije RH, koje su pristale biti pokorne sluge haškog tužiteljstva, koje je i prema haškim pravilima tek jedna od dvije suprotstavljene stranke u sudskom postupku. Na taj način su državne institucije RH teško diskriminirale drugu stranku u sudskom postupku – optužene Hrvate iz RH i iz BiH.

„Usput“, a to je daleko najvažnije, državne institucije RH su tako – služenjem tužiteljstvu te mnogobrojnim opstrukcijama i krivotvorinama prema optuženima – bile jedan od glavnih čimbenika izgradnje optužnica i presuda u kojima se stvarno presuđuje hrvatskoj državi.

Taj haški okvir su vjerno slijedile i obrane „trojice“, koje su se utapale u sekundarnim i tercijarnim detaljima, pa je i s ove strane neokrznuta ostajala jedina ključna točka optužnice – „udruženi zločinački pothvat“.

General Praljak radi namjesto hrvatske države

Za razliku od potpuno kontroliranog tijeka sudskog procesa protiv „trojice“, haška idila u procesu protiv šestorice Hrvata iz BiH je najozbiljnije procesno, medijski i politički narušena zahvaljujući jednome od optuženih – generalu Slobodanu Praljku. On je očigledno bio i jedini od optuženih Hrvata - iz RH i iz BiH - koji je i prije odlaska u Haag shvatio cijelu hašku igru. General Praljak je shvatio da je Haški tribunal politički sud, te da za tužiteljstvo rade i korumpirano-izdajničke državne institucije RH. Isto tako, on je očigledno shvatio i da je velika većina obrana sinkronizirani dio haške predstave.

I ono najvažnije, general Praljak je shvatio da je „udruženi zločinački pothvat“ jedina bitna točka optužnice.

Zbog svega toga, general Praljak je – namjesto hrvatske države - uložio golemi napor i sredstva kako bi se temeljito propitala ta ključna točka optužnice u odnosu prema BiH. Najprije je organizirao prikupljanje te tematsku i pojmovnu katalogizaciju iznimno velike količine povijesnih izvora: pisanih i grafičkih dokumenata, literature i iskaza svjedoka, te izvornih video i audio zapisa.

Tu golemu povijesnu građu je digitalizirao i učinio je svima dostupnom putem internetskog portala, a najvažnije zbirke dokumenata su tiskane u velikoj nakladi i odaslane na nizove važnih adresa u svijetu. Tijekom trajanja sudskog procesa genaral Praljak je osobno koristio većinu kvote vremena koju je sud dodijelio njegovoj obrani, te je u izlaganjima iznio veliki broj činjenica, a goleme nizove dokumenata je službeno uveo u sudski proces.

Posebno je važno što je general Praljak sudskom vijeću predložio, a vijeće je prihvatilo da se napravi znanstvena ekspertiza o odnosu državnih institucija RH prema BiH u razdoblju 1990 – 1995. godine. Ekspertiza ne samo što je pokazala potpunu neutemeljenost „udruženog zločinačkog pothvata“ države RH prema državi BiH, nego je pokazala da je RH u iznimno velikoj mjeri – politički, vojno, humanitarno i na druge načine – kontinuirano pomagala uspostavu i obranu cjelovite države BiH.

Na taj način, nitko od zainteresiranih u svjetskoj politici, struci i javnosti neće moći reći da nije znao ili da nije bio pravodobno obaviješten o svemu što je relevantno u sudskom procesu protiv „šestorice“. To nikako neće moći reći ni nitko u sudskom vijeću, na kojem je odgovornost donošenja sudske presude te moralna odgovornost pred sudom pravne struke, javnosti i povijesti.

Stoga će biti višestruko i iznimno zanimljivo pratiti izricanje ove presude, jer se sudsko vijeće nalazi pod dva nepomirljiva pritiska. S jedne strane nalaze se brojne čvrste činjenice, a s druge strane su nelogične tužiteljske spekulacije o navodnom „udruženom zločinačkom pothvatu“ koje zastupaju krugove određenih moćnih međunarodnih interesa.

Jedini koji se uporno prave gluhi i slijepi su upravljačke strukture i mediji u Hrvatskoj. To je na neki način i razumljivo, jer je za njih čak i haško tužiteljstvo reklo da su u korist tužiteljstva dostavili i odradili više nego je i zatraženo. U tome „višku“ posebno mjesto pripada krivotvorinama na štetu optuženih, a koje krivotvorine su za svoje interne potrebe proizvele državne institucije RH.

Za razumijevanje koliko čvrsto haški interesi nadziru situaciju u RH, te koliki strah od istine imaju pripadnici Haške mreže u Hrvatskoj, znakovit je i odnos vlasti RH i medija u Hrvatskoj prema suđenju „šestorici“. Najprije je to suđenje bilo drastično iskrivljeno prikazivano i marginalizirano, a u najvažnijem – završnom – raspravnom razdoblju i gotovo potpuno prešućivano. Isto tako je u Hrvatskoj bila potpuno prešućena i iznimno važna ekspertiza.

Presuda „šestorici“ je najvažnija za Hrvatsku

Jedna od najvećih zabluda koju je Haška mreža nametnula u Hrvatskoj jest javno uvjerenja kako je haški sudski proces protiv „šestorice“ nevažan ili manje važan za Hrvatsku. A istina je tome suprotna, tj. taj sudski proces je najvažniji za hrvatsku budućnost u svakom pogledu.

Jedina ključna, i prva, točka optužnice svakom od šestorice Hrvata iz BiH glasi da su pripadnici „udruženog zločinačkog pothvata“, kojem su na čelu bile sve ključna državne, političke, vojne, policijske, sigurnosne i druge institucije RH. Optužnica kaže da je cilj toga navodnog „udruženog zločinačkog pothvata“ bio u etničkom čišćenju dijelova teritorija BiH, te njegovom pripajanju teritoriju RH. Pritom se u optužnici navodi da je „udruženi zločinački pothvat“ (država RH i optuženi pojedinci), radi postizanja navedenih ciljeva, počinio niz najtežih međunarodnih ratnih i humanitarnih zločina.

Iako je glavna točka optužnice protiv „trojice“ gotovo ista kao i u slučaju „šestorice“ (tj. „udruženi zločinački pothvat“), ipak se u slučaju „šestorice“ optužuje država RH da je najteže ratne i humanitarne zločine navodno počinila protiv državljana i države BiH, a u slučaju „trojice“ protiv dijela svojih državljana i dijela svojeg teritorija.

Stoga bi bile i daleko veće i dugoročnije sve štete – političke, percepcijske, identitetske, pravne i materijalne – koje bi imala hrvatska država, hrvatsko društvo i svi hrvatski državljani, u slučaju da bilo tko od „šestorice“ bude osuđen na temelju teze o „udruženom zločinačkom pothvatu“. Pritom, sama visina kazne - koja je i u slučaju „trojice“ i „šestorice“ veoma bitna za optužene i njihove najbliže – ne bi nimalo utjecala na ovu tragičnu sudbinu Hrvatske.

Dakle, drugi najteži haški udar na Hrvatsku moguć je u narednih nekoliko mjeseci. U takvim okolnostima, za sada treba samo tek podsjetiti da se u Haškoj mreži polako i sigurno priprema i treći haški udar na Hrvatsku, a to je povlačenje hrvatske tužbe koja je - pred stalnim Međunarodnim sudom u Haagu - podignuta protiv Srbije.

No, sve naznačeno zapravo i nisu neki veliki problemi, niti treba biti imalo malodušan, jer ipak nam je sretna najvažnija okolnost. Naime, i u svim hrvatskim haškim problemima odlučujući čimbenik su bile - i ostale su - državne institucije Republike Hrvatske. A o (ne)redu i osobama u njima ipak svojom izbornom voljom izravno odlučuju samo hrvatski građani.

Jesmo li – uoči presudnih parlamentarnih izbora- svjesni ove jednostavne i sjajne činjenice?

http://www.dnevno.hr/kolumne/josip_jurc ... 95925.html

U Hrvatskoj se treba znati "Tko je tko i tko kome pripada?!"
(Povod za ovaj članak mi daje protuhrvatska "Prizma" novi srbski nasrtaji na Hrvatsku)

Umjesto uvoda evo nekoliko zapažanja i pitanja:
Dokada će HTV Prizma vrijeđati Hrvatski narod i državu Hrvatsku na slučaju Srba?!
Dokad će Hrvatska dozvoliti velečetničku vlast Milorada Pupovca u Hrvatskoj?!
Dokada će drski Beograd nastaviti vladati Hrvatskom preko "Pupovaca" i inače?!
Znadu li hrvatski političari, da Beograd nastavlja vladati Hrvatskom kroz "Region"?!
Dokada će velečetnički zločinac Savo Štrbac obtuživati Hrvate, a RH pravosuđe drijema?!
Tko su Srbi u Hrvatskoj - građani i pravni subjekt Hrvatske ili Srbije?
Po kojermu to kriteriju Nikolu Teslu svojata beogradska - čaršijska Srbija?!
Svaki žitelj u Hrvatskoj je građanin Hrvatske i pravna osoba RH bez obzira na gene!
U nijednoj državi svijeta namaju nacionalne manjine toliko prava kao u Hrvatskoj.
Treba im dati još više prava, ali uz uvjet recipročnosti za Hrvate u njihovim državama!
U brojnim državama su Hrvati bezpravni, a građani tih država u RH su nadpravni?!
Hrvatsko pravo u svima svojim ulogama trebalo bi biti aktivnije u zaštiti Hrvata!

Predstavljam se i pišem ovo samo u svoje ime, ali za javnost
Potomak sam nepriznate Švicarske nacionalne manjine u Hrvatskoj, ali svoju ljubav pošteno dijelim Hrvatskoj, gdje sam rođen i životno dozorio, i Švicarskoj, koja mi je pružila utočište, zaštitu, rad i dom, kad se je 1971. titova srbsko-komunistička gamad urotila protiv Hrvata i svih nepodobnih u domovini Hrvatskoj.

Znatan dio Prizme je nekorektan i bezobrazan prema Hrvatima i Hrvatskoj
Snagom dokumentarne istine tvrdim, da u nijednoj državi svijeta nemaju nacionalne manjine ni približno toliko svih prava, nadprava pa i svevrsnih povlastica kao što ih imaju nacionalne manjine u Hrvatskoj.
Emisija HTV Prizma direktno ili zakulisnom taktikom vrijeđa Hrvatsku i Hrvatski narod kroz iskrivljenu "prizmu" nacionalnih manjina.

Redovito pratim "Prizmu", ali još nikada nisam čuo pohvalu Hrvatskoj ili zahvalu Hrvatskoj i Hrvatskome narodu za sva dobročinstva i za sva (nad)-prava koja imaju u Hrvatskoj sve nacionalne manjine, koje kriterijem brojnosti imaju po Ustavu RH status nacionalnih manjina.
Jedino Muslimanske institucije se pohvalno izražavaju u svima HTV emisijama o susretljivostima države Hrvatske prema njima.

Romi, Srbi i Talijani su drski prema Hrvatskoj
Nažalost, neke nacionalne manjine, u čemu prednjače Romi, Srbi i Talijani nisu zahvalni Hrvatskoj za sve što im ova lijepa i do krajnosti uslužna država daje, nego traže još više, a ponegdje se ta traženja pretvaraju u drskost pa se Srbi kroz velikosrbina Milorada Pupovca i Talijani kroz svoje "pupovce" prijete Hrvatskoj s Europskim sudom u Strassbourgu, a Romi su to čak učinili i dakako Hrvatska je morala platiti novčanu kaznu.
Imaju li takvi Romi obraza živjeti u Hrvatskoj ili nomadski njastaviti put iz nje u neku državu, gdje će im biti bolje?! Nitko u Hrvatskoj im ne spriječava potragu za boljim.
Trebalo bi Hrvatske Rome poslati pod pravne norme Francuske, Slovačke pa i najdemokratskije Švicarske pa u Bugarsku i u njihovu Srbiju, da se uvjere u Hrvatsku kao nacionalnomanjinski raj za ljudska prava.

Valja zapitati nacionalne manjine u Hrvatskoj, kako se njihove matične države odnose prema Hrvatskoj nacionalnoj manjini koja živi njihovim matičnim državama?!
Bilo bi previše osvrtati se na svih 22 ili 23 priznate nacionalne manjine u Hrvatskoj pa spomenimo samo neke, abecedno:

Albanci
Albanci/Kosovari mogu u Hrvatskoj carevati, a ti isti kosovski Albanci su prognali s Kosova Janjevačke i Letničke Hrvate, koji su tamo živjeli dulje, nego brojni doseljeni Albanci na Kosovo. Nisu kosovski Albanci po zločinu na Hrvatima bili ništa bolji od trajno zločinačkih Srba, kojima je zločinstvo prema Hrvatima u genima. Simbolični ostatak Hrvata na Kosovu nema status niti pravo nacionalne manjine.

Bošnjaci
O ponašanju jednog dijela (Ne svih!) Bošnjaka u Hrvatskoj može se govoriti sa zabrinutošću. Većina Bošnjaka su genetski čišći i rasniji Hrvati, nego Hrvati katolici, a oni protivno znanstvenoj genetici ne ponašaju se po utvrđenome kodu i po nacionalnosti svojih predturskih predaka, nego hoće biti nacionalna posebnost, kako ih je usmjerio gigazločinac Tito.
Neka je Bošnjacima sretno u novoizmišljenoj naciji (čak i jeziku!), ali bi barem trebali pustiti u miru one muslimane, koji se u Hrvatskoj i u BiH osjećaju Hrvatima, neka se takvima osjećaju.
Suprot tome, svima poznati vođa novostvorene nacije Bošnjaka vrši pritisak na Hrvate muslimanske vjeroispovjesti, da se moraju izjasniti Bošnjacima.
Kad bi se tako ponašali Hrvati u Hrvatskoj po nacionalnom pitanju prema ljudima sebi svojstvenog opredjeljenja proglasilo bi se Hrvate nacionalistima, šovinistima i tko zna kakovim sve pogrdama ne, uz prijetnju Sudom za ljudska prava.

Česi
Česi, inače jedna od najlojalnijih, najkulturnijih, ponajboljih i najpoželjnijih nacionbalnih manjina u Hrvatskoj, znadu da je država Češka (u eri Čehoslovačke) izvršila etnocid na Moravskim Hrvatima: progonom, raseljavanjem i ubijanjem. O tome ima podataka u dokumentarnoj povijesti "Moravski Hrvati" od Dr. Dragutina Pavličevića i u brojnim dokumentarnim zapisima.
Simbolički ostatak Hrvata u Češkoj nema status niti pravo nacionalne manjine. Nismo nigdje vidjeli da je Češka nacionalna manjina u Hrvatskoj poduzela bilo što u svojoj matičnoj državi da zaštiti Hrvate, ukazujući na potrebu bar simbolične recipročnosti.

Makedonci
Makedonci kao nacionalna manjina u Hrvatskoj imaju status i sva nadprava nacionalnih manjina, a Hrvati u Makedoniji nisu uopće priznati kao pravni subjekt, kao Hrvatska nacionalna manjina. Zašto? Gdje je zakazala politika nacionalno-ljudskih prava i barem poštivanje recipročnosti?!

Romi
Romi kao narod bez svoje nacionalne države nemaju nigdje u svijetu, nijednoj državi toliko prava, sigurnosti i svevrstnih susretljivosti kao u Hrvatskoj i još nisu zadovoljni pa kaljaju ugled Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava.
Hrvatska biva novčano kažnjena jer je europsko pravosuđe naviklo kroz cijelu povijet vješati Hrvatsku na stup srama i kažnjavati, od Bečkog Novog Mjesta i ranije do Den Haaga i diktature Europske Unije.

Imaju li Romi kriterij za usporedbu svoga stanja i svih prava u Hrvatskoj s romskim sunarodnjacima u susjednim državama. Kad bi imali takav kriterij onda bi poštivali Hrvatsku, a ne bi je ucjenjivali za još više prava, još više privilegija i novčanih podpora, nego bi se barem zapitali: Čime mi Romi zaslužujemo, da nas Hrvatska udomljuje, školuje i još plaća?!

Slovenci
Slovenci kao nacionalna manjina u Hrvatskoj imaju više svekolikih prava, nego im je potrebno, ali to ne vrijedi recipročno. Oko 50.000 Hrvata u Sloveniji namaju ni status ni prava nacionalne manjine. Zašto Slovenska nacionalna manjina u Hrvatskoj, u znak prijateljstva između dva susjedna naroda ne postavi ovo pitanje vlastima Republike Slovenije u Ljubljani?!

Talijani
Hrvatske nacionalne manjine u Italiji nitko ne ugrožava zato jer su Hrvati, ali im se niti ne daju istaknutija prava nacionalnih manjina. Oduzeti Hrvatski dom u Trstu se ne vraća Hrvatima. Hrvatskih škola u Italiji nema, osim možda simbolično u pokrajini Molese.

Nacionalno stanje Hrvata u Italiji je u svemu na tako niskom stupnju da se ne može uspoređivati sa stanjem i pravima Talijanske nacionalne manjine u Istri i drugdje. Talijani u Istri imaju sve na svome jeziku počev od dvojezičnih natpisa ulica i mjesta preko škola na talijanskom jeziku do kazališta i političkih organizacija, u kojima se talijanči.
Nisu česti, ali ih ima - talijanskih provokacija prema Hrvatima, što je u obratnom slučaju Hrvata prema Talijanima u Italiji neevidentno ili statistički neobuhvativo.

Vojvodina i Srbija
Hrvati u Vojvodini i u dijelu Srbije (u bivšoj Hrvatskoj Mačvi i u Beogradskom pašaluku, koji je prije Turaka bio Hrvatsko-mađarski prostor) su Hrvati starosjedilački narod, a ne došljačka nacionalna manjina, ali su ne samo bezpravni u svima ljudskim i nacionalnim pravima, nego su i svestrano ugroženi.
Nažalost, Srbija već stoljećima progoni, ubija i svestrano zlostavlja Hrvate na svojim starim ognjištima. Cilj joj je imati etnički čistu Srbiju, iako na tuđem prostoru, kojeg su raznim političkim velikosrbskim ideologijama uzurpirali Srbi i blagoslovila politička srpska pravoslavna crkva.

Srbija vrši svakovrsnu diskriminaciju na Hrvatima u Vojvodini (i to je srbski naziv za bivšu hrvatsko ugarsku zemlju!).
Srbija ne dozvoli Hrvatima da se deklariraju svojim nacionalnim imenom, nego ih razdvaja na ugrožene Hrvate, na Šokce i na Bunjevce, čak i na katoličke Srbe.

Hrvate u Vojvodini i u dijelu Srbije se toliko zastrašuje raznim metodama psihocida, da se boje izjašnjavati Hrvatima, a srbska nacionalna manjina u Hrvatskoj srbuje, caruje, traži i dobiva sve više nadprava i privilegija, koje ostvaruje političkim metodama, ucjenama, čak i prijetnjama Sudom za ljudska prava.

U Vojvodini su ukinute gotovo sve hrvatske institucije u gradovima, kao na primjer Hrvatsko narodno kazalište u Subotici i Somboru, sve starije hrvatske publikacije, brojne hrvatske udruge..., a istovremeno u Hrvatskoj cvjeta Srpska prosvjeta, politička srpska pravoslavna crkva, Rade Šerbedživa posrbljuje Brijune, otvaraju se svi stupnjevi srpskih škola i već se naslućuje otvaranje Srpske akademije nauka i umetnosti - SANU u Zagrebu...

Broj Hrvata u Srbiji se rapidno smanjuje, a o nacionalnim pravima za Hrvate, svedene na jedva toleriranu nacionalnu manjinu ne može se uopće govoriti.

To je zato jer država Hrvatska ne vodi brigu o Hrvatima izvan granica RH, što napose osjećamo kao minus mi Hrvati u dijaspori i svi Hrvati u susjednim državama, gdje žive kao starosjeditelji na svome ili kao nacionalna manjina.

O velečetničkom djelovanju Milorada Pupovca i vukovarskog zločinca Vojislava Stanimirovića plus raznih Uzelaca, plus Srpska prosvjeta, plus Srpska pravoslavna crkva itd..usw...etc... pjevaju i vrapci na granama, ali to ne vidi lijeno i neodgovorno Hrvatsko pravosuđe i još manje druge hrvatske vlasti jer vladajuće stranke u Hrvatskoj nemaju nacionalne časti niti nacionalnog poštenja pa su sklone svoj nemoral dijeliti sa svima pa i sa zločinačkim Srbima.
Vukovarski zločinac Vojislav Stanimirović sjedi u Hrvatskoj vlasti. To se ne bi moglo dogoditi niti među jadnim i nedužnim bolesnicima u Vrabču, ali se događa među dušobolnim i mozgobolnim hrvatskim političarima na Markovu Trgu i na Radićevome trgu u Zagrebu.
Sram vas budi, hrvatske izdajice, moralne propalice, kriminalci i nitkovi!!! Podpisujem: D.H.

Zar ovo zajedničko hrvatsko-srbsko participiranje u nemoralu svake vrste i u protuhrvatskoj politici ne vide oni koji bi to trebali vidjeti i osuditi. Da, svi to vide, ali ne osuđuje nitko!

Ponavljam već x-ti put:
- Zašto Hrvatsko pravosuđe ne ukine Zakon o aboliciji i amnestiji srbskih zločinaca? Je li to, uz Den Haag jedna od tekovina Europske Unije, o kojoj svakodnevno slušamo superlažne slavopojke.
Hrvatice i Hrvati, EU vam je spremila med i mlijeko pa i džeparac. Nitko ne će trebati raditi kad Hrvatskom zavlada Brüssel i Beograd kroz Region. Imat ćemo opet "Austrougarsku" samo u njenom najlošijem iuzdanju. Onda se je vladalo s Hrvatskom iz Beča i Budimpešte s vladinom ispostavom u Zagrebu.
U novoj "Auistrougarskoj" = EU plus Region vladat će se iz Brüssela i iz Beograda, a u Zagrebu će biti beogradska vladina ispostava.
"Radujte se Hrvatski narode, kada opet čuješ glas..." iz Beograda i Brüssela.

- Na beogradske tužbe protiv Hrvatskih branitelja treba odgovoriti ukidanjem spomenutog zakona, koji štiti srbske zločince i uhapsiti ih najmanje pet tisuća. Neka si zločinački srbi za svoj zatvorski boravak obnavljaju Goli Otok. Tamo će im pjevati Rade Šerbedžija.

- Zašto Hrvatsko pravosuđe ne traži izručenje zločinačke vlade i generalstaba tzv. srbske krajine, koji slobodno djeluju protuhrvatski u Beogradu?! To spada u zanat potaknutoga Vladimira Šeksa.

- Zašto Hrvatsko pravosuđe ne traži izručenje ratnog zločinca Savu Strbca?!

- Zašto Hrvatsko pravosuđe ne primjeni srbske metode kindapiranja srbskih zločinaca, kao što Srbija kindapira i strogo kažnjava Hrvatske branitelje?!

- Za Hrvatskog branitelja Marića u Beogradskome zatvoru treba Hrvatsko pravosuđe kindapirati i osuditi barem 50 srbski zločinaca, koji slobodno šeću po Hrvatskoj.

- Ne može se Hrvatska Bozanićevim metodama oprosta srbskim zločincima ravnopravno suprostavljati daljnjim nasrtajima velikosrbskog nametanja Hrvatskoj i Hrvatima, nego biblijski "Zub za zub"!

- Za jednog zlostavljenog Hrvata bilo gdje izvan Hrvatske linijom srbske politike, treba strpati u zatvor Milorada Pupovca ili barem 10 srbskih zločinaca pa ćemo imati mir od svih srbskih zlostavljanja. Nota bene!

Dragan Hazler - u službi Hrvatskoj

Basel, 26. rujna 2011.