352. nećak Safeta, a sin Seada je Tino Sven Sušić, novi idol splitske Torcide.

351. Alen Halilović odbio igrati za Vartu jer ipak želi imati karijeru

Bi li mu i ti sad rado noge polomio ?

10 GENOCIDA NAD BOSNJACIMA

PRVI GENOCID nad Bošnjacima je od 1683. do 1699. godine. To je prvi genocid i prva prava, velika i kolektivna tragedija muslimana koja se događa tokom i poslije velikog ili bečkog rata između Turskog carstva i Austrije.

DRUGI GENOCID nad Bošnjacima događa se na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće, tačnije 1711. godine uoči Badnje večeri. Te noći je izvršena takozvana "istraga poturica", kada je približno 1000 muslimana, koliko ih je, prema mjerodavnim dokazima, tada živjelo na području "Stare Crne Gore" koja se sastojala od svega četri nahije sa sjedištem u Cetinju, bilo pobijeno ili izbjeglo u Nikšić i selo Tudemile kod Bara.

TREĆI GENOCID nad Bošnjacima, koji će poznati srpski historičar i diplomata Stojan Novaković označiti kao "generalno trebljenje Turaka - muslimana iz naroda" događa se na tlu Srbije između 1804. i 1820.

ČETVRTI GENOCID nad Bošnjacima Hati-š-Šerifa iz 1830. i njegova aneksa iz 1833. godine, kojima je Srbija stekla status vazalne autonomne kneževine unutar Osmanskog carstva.

PETI GENOCID Poslije ustanka u Hercegovini, potaknutih i vođenih uz pomoć Srbije i Crne Gore, dolazi do Berlinskog kongresa (1878. godine) na osnovu čijih odluka, dotadašnje autonomne kneževine Srbija i Crna Gora stiču potpunu državnu neovisnost, ali i uveliko proširuju svoje teritorije.

ŠESTI GENOCID nad Bošnjacima posljedica je austro-ugarske okupacije Bosne i Hercegovine.

SEDMI GENOCID nad Bošnjacima Sandžaka i Crne Gore, kao i pokušaj nasilnog pokrštavanja muslimana u Plavu i Gusinju;

OSMI GENOCID nad muslimanima traje od osnutka Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine do propasti Kraljevine Jugoslavije 1941. godine.
Naglašavamo da je 1919. godine također ubijeno 450 najuglednijih građana plavsko-gusinjsnog kraja.

DEVETI GENOCID nad muslimanima traje od 1941. do 1945. godine. Prema dosadašnjim istraživanjima Kocovića, Zerjavića, Dedijera i Miletića, sve nemuslimana, Drugi svjetski rat je odnio 103.000 muslimanskih života.

DESETI GENOCID, najbrutalniji, najzvjerskiji i najveći genocid nad muslimanima u Bosni i Hercegovini traje od aprila 1992. godine do završetka rata 1995. g.…

Zemlja u selu vec je bila razdata novonaseljenicima, koji su poslije ratova 1875- 1877 navalili iz planina na muslimanska imanja kao gladni vukovi na torine.

Skoro sve zemlje u kolasinskom kraju bile su otete od muslimana koji su- cim su ih Crnogorci posvojili- pobijeni ili odagnati do zadnjega sa svojih ognjista. I groblja njihova su zatrta da se ne zna da su nekad tu bili. Zakrvljenost izmedju dvije vjere bila je tolika da su muslimani i sami selili, napustajuci kuce i bastine. Nijesu bjezali samo age i begovi, nego i seljaci muslimani, cija je zemlja vecinom i bila. Prisvajanje muslimanskih zemalja shvatano je i kao nagrada za muke i pogibije i junastva u bitkama.

Kao pomama, kao pozar da je obuzeo citavu krajinu. Sve se nadiglo, mlado i staro, zene, cak i djeca, u pljacku muslimana, u Sandzak. Cak I ljudi koji nikad i ni na sta nijesu bili lakomi, nego su vijek prozivjeli pravicno i neupadljivo, najednom su se izbezumili. Mnogima nije bilo toliko do koristi, nego da ne zaostanu iza drugih, ili da nekom ne zapadne ono sto bi oni mogli da scepaju. Svi su znali da je grijeh u pljacku ici. Ali su svi skoro isli, kao da ih je bilo strah da nesto veliko i sudbinsko ne ispuste. To je bilo kao neka narodna seoba ili vjerski zanos.

Bilo je u svemu tome i neceg drugog, jos dubljeg i trajnijeg: kao nekog izopacenog zavjeta, nekog dubokog unutarnjeg uzivanja sto se nasrtalo na tudju vjeru s kojom je zakrvljenost do istrage bila dugotrajni nacin zivota i misljenja. Sad je Crnogorce zapalo da namire davnasnje racune. Ko zna da li ce se to ikad ponoviti? A uz to da nesto i usicare. Ni inace ne ide jedno bez drugoga.

S bolesnih i zarazenih muslimanskih porodica skidani su pokrivaci i izvlacene posteljine, kupljeno sudje, a zatim je to sve islo u trampu, poklanjano, pozajmljivano, prepljackavano.Citave porodice su se zatirale.

Ni u mjestu ni u citavom kraju nije ostalo ni uha muslimanskog

Kucki vojvoda Marko Miljanov… bio je najveci junak svoga vremena- racuna se da je svojom rukom posjekao preko 80 Turaka.

Ali, glavno je bilo u samom narodu-stoljecima uvrijezena mrznja na Turke, osveta za ono sto su muslimani cinili stoljecima i jos u nedavnoj proslosti, spontana glad za turskim zemljama, koje muslimani kao da bespravno drze.- vec od Kosova

Muslimansko stanovnistvo protiv kojeg su isli, bilo je nenaoruzano, i inace mahom neratoborno…

Nikada nije bilo takvog pohoda, niti je iko mogao i pomisliti da se takvo sta natalozilo u onome sto se zove narodna dusa. Pljacka od 1918 godine bila je nevina igra prema ovome. Cak se i vecina ucesnika iz tog pohoda stidjela onog sto se dogodilo i sto su cinili.

Ali- cinili su. I moj otac, koji je bio sklon surovostima, nerado je pricao o svemu tome. I on je osjecao stid sto je sudjelovao u tim zbivanjima kakav vjerovatno osjecaj kad se otrijezne pijanci poslije izvrsenog nedjela.

Unistavanje muslimanskih naselja i ubijanje muslimana dobilo je takve razmijere i oblike da je morala biti pokrenuta i vojska, buduci da su se policijske vlasti pokazale nedovoljne i nepouzdane. Dogadjaj se pretvorio u mali vjerski rat, ali u kom je ginula samo jedna strana

Muslimanska sela su iza toga polako opustjela. Muslimani iz tih krajeva poceli su da se sele mahom u Tursku, prodajuci imanja budzasto. Sahovicki srez, dijelom i bjelopoljski, nesto istrebljenjem, i nesto od straha, ostali su dobrim dijelom bez muslimana i naseljeni su Crnogorcima.

Dogadjaj je mucno odjeknuo, cak i kod vecine onih koji su ga izveli.

Bili smo I mi, ja i najstariji brat, zgranuti i uzasnuti. Osudjivali smo oca sto se i on poveo za gomilom, mada u pokolju nije ucestvovao: kao bivsi oficir, nije mogao izostati iza svojih kolega i svojih bivsih vojnika, a da ne bude osramocen.

Zgrazavajuci se nad zlocinstvima, nas otac je u svemu video i nesto sto ja i brat nijesmo ni htjeli ni mogli da vidimo- neizbjezno istrebljivanje dviju vjera, zapoceto jos mnogo prije: obje moraju plivati u krvi, a bice jaca koja ne potone.

Jugoslavija je tada bila parlamentarna zemlja. Pa ipak, citav zlocin je bio zataskan. Da je kogod tada poveo maker i najpovrsniju isrtragu, veoma lako bi otkrio i one koji su vrsili zlocine i njihove vodje. No istrage nije bilo nikakve.

Ono sto je narocito pogadjalo dotad utvrdjene pojmove, nijesu toliko sama ubistva, koliko nacin na koji su vrsena….

Ali svirepi i necovjecni nacin kojim su ona vrsena i naslada koju su osjecali oni koji su taj posao obavljali- to je izazivalo zgrazanje i osudu cak i kad su muslimani u pitanju.

Stvar je bila u tome sto je on svako zlo muslimanima, koje je nazivao Turcima, smatrao ne samo za prirodno nego i za svoju neodloznu duznost, zamjerajuci svakom kao izdaju ako bi propustio priliku da se sveti tudjoj vjeri i da je tamani. Kod njega to nije bilo neko jasno saznanje nego vise muklo osjcanje koje je naslijedio kao nejasni zavjet od predaka. Zivjeci tu na granici, on je to osjecanje, ucestvujuci jos kao djecarac i u pohodima s one strane granice, mogao samo da ojaca i razvije. Viteska mrznja predja pretvorila se u drugim prilikama u zlocinacki nagon.

Viteska mrznja predja pretvorila se u drugim prilikama u zlocinacki nagon.

Zločin u Šahovićima je bio masovno ubistvo između 120 i preko 1.000 (u zavisnosti od izvora informacija) civila islamske veroispovesti koji su počinile crnogorske komite u mestu Šahovići, danas Tomaševo, tokom noći između 9. i 10 novembra 1924. godine.[1]
U masakru je učestvovao i Nikola Đilas, otac Milovana Đilasa, koji je pisao o ovom događaju u svojoj knjizi Besudna zemlja.[2]

ZLOČIN U ŠAHOVIĆIMA

PRVI PUT OTVORENO O JEDNOM OD NAJVEĆIH ZLOČINA U CRNOJ GORI

Šta se dešavalo u Šahovićima prije 85 godina?... Šahovići su današnje Tomaševo... U ovom kraju više ne žive Muslimani... Kako je poginuo Boško Bošković?... Kako je njegova pogibija poslužila da se lažno optuže Muslimani i da se krene u njihov pokolj?... Zašto se o tome nije ništa napisalo?... Da li je Milovan Đilas jedini Crnogorac koji je govorio o ovom zločinu?...

Na 85 godišnjicu jednog od navjećih zločina koji su se desili u Crnoj Gori, Prof. Dr. Šerbo Rastoder se obratio široj javnosti sa tekstom, u dnevnom listu Vijesti, kojim je podśetio na zločin koji se desio 9 i 10. Novembra 1924. godine. U tekstu se kaže:


"Možete li zamisliti zemlju u kojoj u jednom danu bude pobijeno nekoliko stotina ljudi, a da za to ne samo da niko nije odgovarao, već nije ni sprovedena bilo kakva istraga? Možete li zamisliti društvo koje o "najvećoj mrlji crnogorske novije istorije" nikada javno nije progovorilo? Možete li zamisliti potomke žrtava koji ni poslije 85 godina od događaja šapatom govore o istom? Možete li zamisliti potomke dželata koji uz rijetke izuzetke, odbijaju da javno govore o događaju o kojem znaju mnogo iz priča starijih? Možete li zamisliti uopšte potrebu autora da ovim tekstom podsjeti na jedan događaj od prije 85 godina, kojeg se danas stide svi, bili potomci dželata ili žrtava? Jedan od paradoksa ovih prostora je i činjenica da kada je u pitanju suživot različitih vjerskih i nacionalnih entiteta postoje dvije potpuno različite priče. I, nažalost, obje su tačne. Jedna je ona o suživotu, toleranciji, vječnoj upućenosti jednih na druge. Druga je atavistička i govori o sukobljavanju, satiranju, potiranju, nasilju nad slabijima. Rekao sam, ne slučajno "nažalost, obje su tačne" da bih pokazao njihovu međusobnu zavisnost i naglasio da priča o toleranciji i suživotu ima smisla samo ako se prethodno racionalizuju ove druge priče iz tamnih naslaga naše iskrivljene podsvijesti i predaju organizovanom sjećanju kao nauk generacijama. U protivnom, naša atavistička svijest se samo dodatno truje i zločini će se ponavljati, o čemu tako ubjedljivo svjedoči novija istorija. Jedna od takvih priča je ona o pokolju nad muslimanskim življem u Vraneškoj dolini prije tačno 85 godina. Da bi mogli dati bar djelimične odgovore na pitanja sa početka ovoga teksta navodimo činjenice.

Pokolj u Šahovićima je bio najveći zločin nad muslimanima u mirnodopskim uslovima u Kraljevini SHS. Događaj se zbio između 9. i 10. novembra 1924. godine. Prethodno su 7. novembra 1924. crnogorski komiti ubili Boška Boškovića, načelnika Kolašinskog okruga. Za ubistvo Boškovića optužen je lažno muslimanski komita Jusuf Mehonjić, koji se tada nije ni nalazio na tom području. Tokom sahrane Boškovića donijeta je odluka o \\\"osveti\\\". Noću između 9. i 10. novembra krenulo je oko 2.000 \\\"osvetnika\\\" na muslimanska sela u Pavinom Polju i Šahovićima, koja su, dva dana ranije, razoružale tadašnje vlasti. Vlasti su bile pokupile taoce pod izgovorom da su im životi ugroženi. Međutim, 28 talaca je ubijeno, a ostali su uspjeli da se otkupe. Dijete od 13 godina je spasio jedan Crnogorac, koji zbog ovog čina umalo nije doživio sudbinu ubijenih. Prema podacima načelnika Pljevaljskog okruga, ubijeno je oko 120 muslimana i zapaljeno oko 45 kuća, dok Milovan Đilas navodi da je pobijeno preko 350 ljudi, izvršena brojna silovanja, kuće su popaljene i opljačkane. Drugi izvori navode brojku od najmanje 500 ubijenih i zaklanih, dok reis-ul-ulema Džemaludin Čaušević navodi cifru od preko 1.000 djece, žena i ljudi. Slična sudbina je bila namijenjena i muslimanima Bijelog Polja, koji su navodno radi zaštite trebalo da budu prebačeni preko Šahovića, ali ih je spasio jedan srpski oficir koji je otkrio zavjeru. Pokolj u Šahovićima je uzrokovao potpuno iseljavanje tamošnjeg stanovništva, najvećim dijelom u Tursku, mada se dio njih naselio u Pljevlja, Sarajevo i istočnu Bosnu. U tadašnju opštinu Gornji Rahić, srez Brčko, naselilo se 140 porodica sa oko 400 članova. Prema popisu iz 1921. (dakle prije pokolja) na tom području je živjelo 2.755 muslimanskih stanovnika (1.559 u Pavinom Polju i 1.195 u Šahovićima). Poslije pokolja ostalo je da živi samo jedno muslimansko domaćinstvo, koje je prešlo u pravoslavlje.

Tadašnja država je bila parlamentarna zemlja. Pa ipak, čitav zločin je bio zataškan. Da je ko god tada makar poveo i najpovršniju istragu, veoma lako bi otkrio i one koji su vršili zločine i njihove vođe. No, istrage nije bilo. Osuđena su, simbolično dva – tri stražara zatvora u Šahovićima, jer su se bili dogovorili s "osvetnicima"da im predaju zatvorenike. Razumije se, bila je najavljena obimna istraga. Sve je ispalo sprdnja s pravdom, bar tako tvrdi Đilas, osoba koja je javno i prva progovorila o ovom zločinu bez pandana u crnogorskoj istoriji. Danas se pouzdano zna da su Boška Boškovića ubili kolašinski (rovački komiti), zna se i koji, sveteći se zbog ubistva Petra Dulovića, koji je ubijen samo zato što je bio brat poznatog komite Todora Dulovića, inače pobratima ubica Boška Boškovića.

Paradoks svakog zločina je u tome što mu se naknadno u interpretacijama daje smisao. Đilas motiv pokolja smješta u kontekst vjerskog atavizma i mržnje između "krsta i polumjeseca", što je, po nama, sasvim pogrešno objašnjenje, jer kako onda objasniti brojne zločine među istovjercima o kojima isti autor naširoko piše.

Zločin najbolje objašnjavaju posljedice i odnos potomaka prema njemu. Paradoksalno, ali se u tome može prepoznati i „smisao“ ovoga zločina. Sa jednog prostora je nestalo muslimansko stanovništvo, osuđeno od „osvetnika“ da ispašta „grijehove“ vjekova, taložene u mitskoj svijesti onih koji misle da postoji njihova gradacija, po kojoj se oni mogu dijeliti na „manje“ ili „više“. Ako razgrnete maglu nataložene mitske svijesti kod svih balkanskih naroda, vrlo često ćete otkriti da se iza patetičnog pozivanja na istoriju, najčešće krije prizemno koristoljublje proisteklo iz ne rijetkog shvatanja rata kao „zanatske“ djelatnosti i načina privređivanja.

Nije za poređenje, ali samo kao primjer atavizma i neznanja koje caruje ovim prostorima - ako danas šetate Istanbulom, veoma često ćete naići na zgrade čija je polovina fasada uređena, a druga ruinirana. Objašnjenje je da su u ruiniranom dijelu zgrade nalaze stanovi Grka koji su napustili te prostore poslije rata 1923. Do danas se u te stanove ne smije useliti niko, jer njihove tapije glase na imena vlasnika iz vremena prije rata.

Zašto danas uopšte pisati o zlu u vremenu kada naše političke elite afirmišu vjerski i nacionalni sklad, toleranciju i suživot kao osnov za optimizam koji svako razuman podržava? Mislimo da svaku, pa i ovu priču, zrelo društvo treba da racionalizuje, činjenično potvrdi i ovjeri i smjesti je u istoriju kao već ispričanu priču. Istorijsko iskustvo pokazuje da su na Balkanu, i ne samo na njemu, svi sposobni za zločin. Ali na ovim prostorima priče o zločinima nerijetko liče na propagandu zla u začaranom krugu beskonačnih osveta. Takvo shvatanje često uzrokuje poimanje istorije kao priručnika zla, koje sadrži samo one lekcije koje mogu „pravdati moje zlo“. Zato na Balkanu svi narodi misle da imaju pravo na zlo i da se to pravo uvećava brojem „mojih žrtava“. Otuda i potreba da se one stalno uvećavaju u vremenima kada se krug zla želi ponovo odmotati u svijesti onih koji smisao svog življenja nalaze u nesreći drugih. Zato je o zlu podjednako teško i pričati i ćutati, jer i jedno i drugo može ličiti samo na svjesno ili nesvjesno pravdanje ljudske destrukcije. A nje je na ovim prostorima bilo više nego bilo gdje drugdje. Zato su knjige o zločinima i najdeblje, a priče o zlu i najduže. Kada pročitate samo jednu, iz istog tematskog kruga, vi možete postati saučesnik. Kada pročitate sve, možete se razočarati u ljudsko biće. Mislim da je vrijeme da ćutanjem o zločinu odbijemo da budemo saučesnici i da jedna cjelovita i argumentovana do kraja ispričana priča može biti poželjna terapija za liječenje ostataka atavističke svijesti koja čuči u svima nama. Za početak bilo bi lijepo kada bi bar jedna ulica u Bijelom Polju nosila ime oficira koji je odbio da bude saučesnik u zločinu, ako mu se ime uopšte zna."

Boško Bošković ( na slici) je bio crnogorski oficir, vatreni pristalica ujedinjenja Srbije i Crne Gore 1918. godine. Postao je i načelnik Kolašinskog okruga. Bio je sin poznatog crnogorskog četovođe Lazara Boškovića. Predvodio je gušenje pobune crnogorskih komita u Rovcima. Ova pobuna ugušena je u krvi, a desetine porodica Bulatovića oćerano u zatvore i poubijano.

Bošković je poginuo 07. Novembra 1924. godine, na putu od Mojkovca prema Šahovicima u mjestu obod kod Cera. Dugo vremena se vjerovalo da su Boška ubile crnogorske komite Radoš i Drago Bulatović iz Rovaca. Njih je angazovao Boškovicev glavni politički protivnik Dimitrije Bulatović, učitelj iz Rovaca. .

Bošku je postavljena zaśeda u mjestu Cer. Boško se tu pojavio u pratnji svog bližnjeg rođaka Milete Boškovica. Komite su otvorile otvaraju vatru, Boška ubijaju, dok je Mileta bio ranjen.

Boškovićeva sahrana je obavljena 09. Novembra, a prema pisanim podacima prisustvovalo je preko 2 000 ljudi, što je i najveća sahrana ikad zapamćena u tom kraju. . Držani su vatreni govori, za ubistvo su optuženi lokalni muslimani, begovi Jusuf Mehonjić i Husein Bošković. . Govornici su pozivali na osvetu, a Načelnik kolašinskog okruga pozvao je prisutne da se u roku od 24 sata osvete za Boškovu smrt.

Raspaljena masa odmah je pošla u napad na Muslimane u mjestima Šehoviće i Vranješ. Ovaj iznenadni i podmukli napad izvršen je 9. i 10. novembra. 1924 godine. Tako su Crnogorci, nakon Boškove sahrane i proturene lažne vijesti, krenuli, predvođeni oficirima starocrnogorske vojske, u napad na Muslimane. Napad je izvršen pred noć i tokom noći, prilikom čega je stradalo više od 500 Muslimana. Ubijani su na najsvirepiji i najpodmukliji način.

Tema je tu jer Bošnjaci prave sprdnju sa "genocidima". Ako se želiš žaliti proslijedio bih te na Avaz i Klix.

Ja mislim BBC da je ovaj djiha Hrvat i da si opet promašio dijagnozu " Mujaga ":)

Ja mislim BBC da je ovaj djiha Hrvat i da si opet promašio dijagnozu " Mujaga ":)

Nisam Hrvat iako imam Hrvata medju rodbinom.

Nisam Hrvat iako imam Hrvata medju rodbinom.

Trofrtalj poput mene ? Ili polovnjak ?:D