Evo jedna prava epska narodna, Vuk ju je iskopao negdje u Hrvatskoj:

Smrt majke Jugovića

Mili bože, čuda velikoga!
Kad se sleže na Kosovu vojska,
U toj vojsci devet Jugovića,
I deseti star Jug Bogdane.
Boga moli Jugovića majka,
Da joj Bog da oči sokolove
I bijela krila labudova,
Da odleti nad Kosovo ravno,
I da vidi devet Jugovića
I desetog starog Jug Bogdana.
Što molila, Boga domolila:
Bog joj dao oči sokolove
I bijela krila labudova;
Pa odletje na Kosovo ravno,
Mrtvih nađe devet Jugovića
I desetog starog Jug Bogdana,
I više njih devet bojnih koplja,
Na kopljima devet sokolova,
Oko koplja devet dobrih konja,
A pored njih devet ljutih lava.
Tad zavrišta devet dobrih konja,
I zalaja devet ljutih lava,
I zaklikta devet sokolova;
Al tu majka tvrda srca bila,
Da od srca suze ne pustila,
Već uzima devet dobrih konja,
I uzima devet ljutih lava,
I uzima devet sokolova,
Pa se vrati dvoru bijelome.
Daleko je snahe ugledale,
Malo bliže pred nju išetale:
zakukalo devet udovica,
Zaplakalo devet sirotica,
Zavrištalo devet dobrih konja,
Zalajalo devet ljutih pasa,
Zakliktalo devet sokolova;
I tu majka tvrda srca bila,
Da od srca suze nepustila.
Kad je bilo noći u ponoći,
Al' zavrišta Damjanov zelenko;
Pita majka Damjanovu Ljubu:
"Snaho moja, ljubo Damjanova,
Što ono vrišti Damjanov zelenko?
Il' je gladan pšenice bjelice,
Il je žedan vode sa Zvečana?"
Progovara ljuba Damjanova:
Svekrvice, majko Damjanova,
Nit' je gladan šenice bjelice,
Nit je žedan vode sa Zvečana,
Već je njega Damjan naučio
Do po noći sitnu zob zobati,
Od ponoći na drum putovati:
Pa on žali svoga gospodara
Što ga nije na sebi donio!"
I tu majka tvrda srca bila,
Da od srca suze ne pustila.
Kad ujutru danak osvanuo,
Doletješe dva vrana gavrana,
Krvavijeh krila do ramena,
I krvavih nogu do koljena,
Oni nose ruku od junaka,
A na ruci burma pozlaćena,
Bacaju je u krioce majci.
Uze ruku Jugovića majka,
Okretala, prevrtala s njome,
Pa dozivlje ljubu Damjanovu:
"Snaho moja, ljubo Damjanova,
Bi l' poznala čija j' ovo ruka?"
Progovara ljuba Damjanova:
"Svekrvice, majko Damjanova,
Ovo j' ruka našega Damjana,
Jera burmu ja poznajem, majko,
Burma sa mnom na venčanju bila."
Uze majka ruku Damjanovu,
Okretala, prevrtala s njome,
Pak je ruci tiho besjedila:
"Moja ruko, zelena jabuko,
Gdje si rasla, gdje l' si ustrgnuta!
A rasla si na kriocu mome,
Ustrgnuta na Kosovu ravnom!"
Al' tu majka odoljet' ne mogla,
Prepuče joj srce od žalosti
Za svojijeh devet Jugovića
I desetim starim-Jug Bogdanom.

barbara....

kak si lepa,kak si fletna...ti me fliskaš ja te vritnem.....
tak me peče,v glavi mi se muti,
reči hodi dragi,hodi meni Žuti....

Mene zovu iz ivanca Žuti,od pijanog jože ja sam unuk ljuti.....oooooooooo

....naišao sam na jednu slavonsku haiku....


Čvarci se cvrlje, a kulenova seka nervozno namiguje strancu. Prezvušt je nemiran.

Šta je to, haiku?

...da ...u narodnoj predaji taj pjesnički izražaj se njeguje kao svinjokoljiku....

eto stigo enter Džo..i to stigo osobno.....

HASANAGINICA

Što se bjeli u gori zelenoj?
Al' su snjezi, al' su labudovi?
Da su snjezi, već bi okopnuli,
labudovi, već bi poletjeli;
nit' su snjezi, nit' su labudovi,
nego šator age Hasan-age:
on boluje u ranami ljutim.
Oblazi ga mater i sestrica,
a ljubovca od stida ne mogla.
Kad li mu je ranam' bolje bilo,
ter poruča vjernoj ljubi svojoj:
"Ne čekaj me u dvoru b'jelomu,
ni u dvoru, ni u rodu momu!"
Kad kaduna r'ječ razumjela,
još je jadna u toj misli stala,
jeka stade konja oko dvora,
i pobježe Hasanaginica,
da vrat lomi kuli niz pendžere.
Za njom trču dvi ćeri djevojke:
"Vrati nam se, mila majko naša,
nije ovo babo Hasan-aga,
već daidža, Pintorović beže!"
I vrati se Hasanaginica,
ter se vješa bratu oko vrata.
"Da, moj brate, velike sramote,
gdi me šalje od petero dice!"
Beže muči, ne govori ništa,
već se maša u džepe svione,
i vadi njoj knjigu oprošćenja,
da uzimlje potpuno vjenčanje,
da gre s njime majci uzatrage.
Kad kaduna knjigu proučila,
dva je sina u čelo ljubila,
a dv'je ćeri u rumena lica:
a s malahnim u bešici sinkom,
od'jeliti nikako se ne mogla,
već je bratac za ruke uzeo,
i jedva je sinkom rastavio,
ter je meće k sebi na konjica,
s njome grede dvoru bijelomu.
U rodu je malo vr'jeme stala,
malo vr'jeme, ni nedjelju dana,
dobra kada i od roda dobra,
dobru kadu prose sa svih strana,
da najveće imotski kadija.
Kaduna se bratu svomu moli:
"Ah, tako te ne želila, braco!
Nemoj mene davat za nikoga,
da ne puca jadno srce moje,
gledajući sirotice svoje!"
Ali beže ne hajaše ništa,
već nju daje imotskom kadiji.
Još kaduna bratu se moljaše,
da njoj piše listak, b'jele knjige,
da je šalje imotskom kadiji:
"Djevojka te l'jepo pozdravljaše,
a u knjizi l'jepo te moljaše,
kad pokupiš gospodu svatove,
dug polduvak nosi na djevojku,
kada bude agi mimo dvor,
nek' ne vidi sirotice svoje!"
Kad kadiji b'jela knjiga dođe,
gospodu je svate pokupio,
svate kupi, grede po djevojku.
Dobro svati došli po djevojke,
i zdravo se povratili s njome.
A kad bili agi mimo dvora,
dvi je ćerce s pendžera gledahu,
a dva sina prid nju izhođahu:
tere svojoj majci govorahu:
"Svrati nam se, mila majko naša,
da mi tebi užinati damo!"
Kad to čula Hasanaginica,
starišini svatov' govorila:
"Bogom brate, svatov' starišina,
ustavi mi konje uza dvora,
da darujem sirotice moje!"
Ustaviše konje uza dvora.
Svoju dicu l'jepo darovala:
svakom sinku nazve pozlaćene,
svakoj ćeri čohu do poljane;
a malomu u bešici sinku,
njemu šalje u bošči haljine.
A to gleda junak Hasan-aga,
ter dozivlje do dva sina svoja:
"Hod'te amo, sirotice moje,
kad se neće smilovati na vas,
majka vaša srca arđaskoga!"
Kad to čula Hasanaginica,
bjelim licem u zemlju udrila,
uput se je s dušom rastavila,
od žalosti, gledajuć' sirota!
Na wikipediji pise da je ovo bosnjacka pjesma iako je nastala daleko od Bosne (Imotski), a pogotovo nema veze s modernim bosnjacima.

Smrt Senjanina Iva

Sanak snila Ivanova majka,
Đe je Senje tama popanula,
Đe se vedro nebo prolomilo,
Sjajan mjesec pao na zemljicu
Na Ružicu nasred Senja crkvu;
Đe zvijezde kraju pribjegnule,
A danica krvava ižljegla,
A kuka joj tica kukavica
Used Senja na bijeloj crkvi.
Kad se baba iz sna probudila,;
Uze štaku u desnicu ruku,
Ode pravo ka Ružici crkvi,
Te kazuje protopop-Neđeljku,
Kazuje mu, šta je u sna snila.
A kad stari baku saslušao,;
On joj ode sanak tolkovati:
"Čuješ mene, ostarila majko!
"Zlo si snila, a gore će biti,
"Što je Sanje tama popanula,
"Ono će ti pusto ostanuti;
"Što l' se vedro nebo prolomilo,
"I što mjesec pao na Ružicu,
"To će tebe Ivo poginuti;
"Što su zv'jezde kraju pribjegnule,
"To će ostat' mloge udovice;
"Što j' danica krvava ižljegla,
"To ćeš stara ostat' kukavica;
"Što l' ti tica kuka na Ružici,
"To će ti je oboriti Turci,
"A i mene stara pogubiti,";
Tek što stari u riječi bješe,
Al' eto ti Senjanina Iva,
Sav mu vranac i krv ogreznuo,
Na Ivanu sedamnaest rana,
nosi desnu u lijevoj ruku;
Dogna vranca pred bijelu crkvu,
Pa govori ostariloj majci:
"Skin' me, majko, sa konja vrančića,
"Umij mene studenom vodicom,
"A pričesti vinom crvenijem.";
Hitro ga je mati poslušala,
Skide njega sa konja pomamna,
Pa ga umi studenom vodicom,
I zali ga vinom crvenijem;
Pa ga pita ostarila majka:;
"Što bi, sine, u zemlji Taliji?"
Ode Ivo 'vako govoriti:
"Dobro, mati, u zemlji Taliji:
"Dosta majko, roblja narobismo,
"A jošt više blaga zadobismo,;
"Pa se zdravo doma povratismo;
"No kad bismo na prvom konaku,
"Tu nas stiže i prva poćera,
"Crni konji, a crni junaci,
"Crne nose oko glave čalme,;
"Po jednom se vatrom preturismo
"Od njih niko ne ostade, majko;
"No kad bismo na drugom konaku,
"Tu nas stiže i druga poćera,;
"B'jeli konji, a bješnji junaci,
"Bijele im oko glave čalme,
"Po jednom se vatrom preturismo,
"Od nas niko ne pogibe, majko,
"Od njih niko ne ostade, majko;
"No kad bismo na trećem konaku,
"Tu nas stiže i treća poćera,
"Crna struka, a dugačka puška,
"Pregorele noge do koljena,
"Po jednom se vatrom preturismo,
"A po drugi biti započesmo,
"Od njih, majko, niko ne pogibe,
"Od nas, majko, niko ne ostade,
"Do ostade tvoj sine Ivane,
"I on ti je rana dopanuo,;
"Evo desne u lijevoj ruke!"
To govori, a s dušom se bori,
To izusti, laku dušu pusti,
I umrije, žalosna mu majka!
Bog mu dao u raju naselje!
Nama, braćo, zdravlje i veselje!

Zidanje Skadra

Grad gradila tri brata rođena,
Do tri brata, tri Mrnjavčevića:
Jedno bješe Vukašine kralje,
Drugo bješe Uglješa vojvoda,
Treće bješe Mrnjavčević Gojko;
Grad gradili Skadar na Bojani,
Grad gradili tri godine dana,
Tri godine sa trista majstora;
Ne mogaše temelj podignuti,
A kamoli sagraditi grada:
Što majstori za dan ga sagrade,
To sve vila za noć obaljuje.
Kad nastala godina četvrta,
Tada viče sa planine vila:
"Ne muči se, Vukašine kralje,
Ne muči se i ne harči blaga!
Ne mož, kralje, temelj podignuti,
A kamoli sagraditi grada,
Dok ne nađeš dva slična imena,
Dok nenađeš Stoju i Stojana,
A oboje brata i sestricu,
Da zaziđeš kuli u temelja:
Tako će se temelj obdržati,
I tako ćeš sagraditi grada."
Kad to začu Vukašine kralje,
On doziva slugu Desimira:
"Desimire, moje čedo drago,
Dosad si mi bio vjerna sluga,
A odsade moje čedo drago!
Hvataj, sine, konje u hintove,
I ponesi šest tovara blaga;
Idi, sine, preko b'jela sv'jeta,
Te ti traži, sine, Stoju i Stojana,
A oboje brata i sestricu;
Ja li otmi, ja l' za blago kupi,
Dovedi ih Skadru na Bojanu,
Da ziđemo kuli u temelja,
Ne bi l' nam se temelj obdržao,
I ne bi li sagradili grada."
Kad to začu sluga Desimire,
On uhvati konje u hintove,
I ponese šest tovara blaga;
Ode sluga preko b'jela sv'jeta,
Ode tražit' dva slična imena:
Traži slugu Stoju i Stojana,
Traži sluga tri godine dana,
Al' ne nađe dva slična imena,
Al' ne nađe Stoje i Stojana,
Pa se vrnu Skadru na Bojanu,
Dade kralju konje i hintove,
I dade mu šest tovara blaga:
Ja ne nađoh dva slična imena,
Ja ne nađoh Stoje i Stojana."
Kad to začu Vukašine kralju,
On podviknu Rada neimara,
Rade viknu tri stotin' majstora:
Gradi kralje Skadar na Bojani,
Kralje gradi, vila obaljuje,
- Ne da vila temelj podignuti,
A kamoli sagraditi grada!
Pa dozivlje iz planine vila:
"More, ču li, Vukašine kralju,
Ne muči se i ne harči blaga!
No eto ste tri brata rođena,
U svakoga ima vjerna ljuba;
Čija sjutra na Bojanu dođe
I donese majstorima ručak,
Ziđite je kuli u temelja:
Tako će se temelj obdržati,
Tako ćete sagraditi grada."
Kad to začu Vukašine kralju,
On doziva dva brata rođena:
"Čujete li, moja braćo draga,
Eto vila sa planine viče,
Nije vajde što harčimo blago,
Ne da vila temelj podignuti,
A kamoli sagraditi grada!
Još govori sa planine vila:
Ev' mi jesmo tri brata rođena,
U svakoga ima vjerna ljuba;
Čija sjutra na Bojanu dođe
I donese majstorima ručak,
Da j' u temelj kuli uzidamo:
Tako će se temelj obdržati,
Tako ćemo sagraditi grada.
No je l', braćo, Božja vjera tvrda
Da nijedan ljubi ne dokaže,
Već na sreću da im ostavimo,
Koja sjutra na Bojanu dođe?"
I tu Božju vjeru zadadoše
Da nijedan ljubi ne dokaže.
U tom ih je noćca zastanula,
Otidoše u bijele dvore,
Večeraše gospodsku večeru.
Al' da vidiš čuda velikoga!
Kralj Vukašin vjeru pogazio,
Te on prvi svojoj ljubi kaza:
"Da se čuvaš, moja vjerna ljubo!
Nemoj sjutra na Bojanu doći,
Ni donijet' ručak majstorima,
Jer ćeš svoju izgubiti glavu,
Zidaće te kuli u temelja!"
I Uglješa vjeru pogazio,
I on kaza svojoj vjernoj ljubi:
"Ne prevar' se vjerna moja ljubo!
Nemoj sjutra na Bojanu doći,
Ni donijet' majstorima ručak,
Jera hoćeš mlada poginuti,
Zidaće te kuli u temelja!"
Mladi Gojko vjeru ne pogazi,
I on svojoj ljubi ne dokaza.
Kad ujutru jutro osvanulo,
Poraniše tri Mrnjavčevića,
Otidoše na grad na Bojanu.
Zeman dođe da se nosi ručak,
A redak je gospođi kraljici.
Ona ode svojoj jetrvici,
Jetrvici, ljubi Uglješinoj:
"Ču li mene, moja jetrvice!
Nešto me je zaboljela glava,
Tebe zdravlje, preboljet' ne mogu;
No ponesi majstorima ručak."
Govorila ljuba Uglješina:
"O, jetrvo, gospođo kraljice!
Nešto mene zaboljela ruka,
Tebe zdravlje, preboljet' ne mogu;
Već ti zbori mlađoj jetrvici."
Ona ode mlađoj jetrvici:
"Jetrvice, mlada Gojkovice!
Nešto me je zaboljela glava,
Tebe zdravlje, preboljet' ne mogu;
No ponesi majstorima ručak."
Al' govori Gojkovica mlada:
"Ču li, nano, gospođo kraljice!
Ja sam rada tebe poslušati,
No mi ludo čedo nekupato,
A bijelo platno neisprato."
Veli njojzi gospođa kraljica:
"Idi", kaže, "moja jetrvice,
Te odnesi majstorima ručak,
Ja ću tvoje izaprati platno,
A jetrva čedo okupati."
Nema šta će Gojkovica mlada,
Već ponese majstorima ručak.
Kad je bila na vodu Bojanu,
Ugleda je Mrnjavčević Gojko;
Junaku se srce ražalilo,
Žao mu je ljube vijernice,
Žao mu je čeda u kolijevci,
Đe ostade od mjeseca dana;
Pa od lica suze prosipaše.
Ugleda ga tanana nevjesta,
Krotko hodi, dok do njega priđe:
"Što je tebe, dobri gospodaru,
Te ti roniš suze od obraza?"
Al' govori Mrnjavčević Gojko:
"Zlo je moja vijernice ljubo!
Imao sam od zlata jabuku,
Pa mi danas pade u Bojanu,
Te je žalim, pregoret' ne mogu!"
Ne sjeća se tanana nevjesta,
No besjedi svome gospodaru:
"Moli Boga ti za tvoje zdravlje,
A salićeš i bolju jabuku!"
Tad junaku grđe žao bilo,
Pa na stranu odvratio glavu,
Ne šće više ni gledati ljubu;
A dođoše dva Mrnjavčevića,
Dva đevera Gojkovice mlade,
Uzeše je za bijele ruke,
Povedoše u grad da ugrade,
Podviknuše Rada neimara,
Rade viknu do trista majstora;
Al' se smije tanana nevjesta,
Ona misli da je šale radi.
Turiše je u grad ugrađivat';
Oboriše do trista majstora,
Oboriše drvlje i kamenje,
Uzidaše dori do koljena:
Još se smije tanana nevjesta,
Još se nada da je šale radi;
Oboriše do trista majstora,
Oboriše drvlje i kamenje,
Uzidaše dori do pojasa:
Tad oteža drvlje i kamenje;
Onda viđe šta je jadnu nađe,
Ljuto pisnu kako ljuta guja,
Pa zamoli dva mila đevera:
"Ne dajte me mladu i zelenu!"
To se moli, al' joj ne pomaže,
Jer đeveri u nju i ne glede.
Tad se prođe srama i zazora,
Pake moli svoga gospodara:
"Ne daj mene, dobri gospodaru,
Da me mladu u grad uzidaju!
No ti prati mojoj staroj majci:
Moja majka ima dosta blaga,
Nek ti kupi roba il' robinju.
Te zidajte kuli u temelja."
To se moli, no joj ne pomaže.
A kad viđe tanana nevjesta
Da joj više molba ne pomaže,
Tad se moli Radu neimaru:
"Bogom brate, Rade neimare,
Ostavi mi prozor na dojkama,
Isturi mi moje b'jele dojke,
Kada dođe, moj nejaki Jovo,
Kada dođe, da podoji dojke!"
To je Rade za bratstvo primio,
Ostavi joj prozor na dojkama,
Pa joj dojke upolje isturi,
Kada dođe nejaki Jovane,
Kada dođe, da podoji dojke.
Opet tužna, Rada dozivala:
"Bogom brate, Rade neimare,
Ostavi mi prozor na očima,
Da ja gledam ka bijelu dvoru
Kad će mene Jova donositi
I ka dvory opet odnositi."
I to Rade za bratstvo primio,
Ostavi joj prozor na očima,
Te da gleda ka bijelu dvoru
Kade će joj Jova donositi
I ka dvoru opet odnositi.
I tako je u grad ugradiše,
Pa donose čedo u kol'jevci,
Te ga doji za neđelju dana,
Po neđelji izgubila glasa;
Al' đetetu onđe ide hrana:
Dojiše ga za godinu dana,
Kako tade, tako i ostade,
Da i danas onđe ide hrana:
Zarad' čuda i zarad' lijeka,
Koja žena ne ima mlijeka.