Još je tu. - Na tvrdoj siki
Jošte leži nasukana.
Osamstoto minu ljeto,
Što je mlate sa svih strana,

Što je lome i drmaju
Burni vali i oluje.
Slomila se, prignula se:
Na p'jesku je - al još tu je!

Pokraj Drača i Sasena,
Blizu Krfa, pred Avlonom
Borila se ona slavno
I s galijom i s dromonom.

Na njojzi je sto tragovâ
Udaraca i uvreda,
Na njojzi je sto znakovâ
Veljih slavlja i pobjeda.

Konop zuji u vjetrini:
"Ko lanac sam gvozden bio,
Kad o meni, svet, slobodan,
Kockasti se barjak vio."

Škriplje krma: "Gdje si sada,
Snažna ruko kormilara?
Čemu, more, uv'jek na me
Tvoj se ljuti b'jes obara?"

A utroba u mećavi
Noćnoj ječi: "Oh, ta sika
Do kada će da me drži
U čeljusti od čelika?"

Sanja l'jepim o zemljama,
Hole borce i galije;
A vjetar joj krmu ruši,
A talas je u bok bije.

I lađa se snažno trza:
"Zar da ovdje tužno gnjijem?
Dignite me: neka đipnem,
Nek zajedrim morem tijem!"

Osamstoto ljeto teče,
I sve vali lađu biju,
I sve sikću munje žive,
I jesenje kiše liju.

Snažno o nju udaraju
Vjetar, talas i oluje.
Slomila se, prignula se:
Na p'jesku je - al još tu je!

Vladimir Nazor

CIKLAME, KRVAVE CIKLAME

Tam sunce je strusilo zlato
Čez listje na preprut i na me,
Iz luga su lukale guste
Dišeće črlene ciklame.

Ciklame, krvave ciklame,
Da broja ni moći im znati,
Tak puno, da čoveku čisto
I smililo nakel se stati.

Veliju, da negda je zdavna
Tam grobje zapušćeno bilo
I vsega je preprut prerasla
I cvetje ciklamah je skrilo.

Vuz reku železna je cesta,
Železna tam ružiju kola
I voziju naše soldate
Bez broja prek brega i dola.

I tam, gde su najgorši boji,
Gde nigdo se smrti ne straši,
I najviše gde ih pogiba,
Sigurno tam budeju naši.

Po celomu svetu su boji
Na hiljade zmirom ih pada
I samo se širiju grobja
Prek zemlje i sela i grada.

I došla je noć ili žalost
Na nebo, na zemlju i na me
I videl sem vsigde po svetu
Ciklame, krvave ciklame.

Dragutin Domjanić

Ahasver

Ti za mirom hlepiš, pogat uspomena
A mene ubija pokoj i mrtvilo
Ti bjegunac vječni, ja - sapeta zvjer.
Prognaše nas oba. Mene lanac drži,
Tebe vjetra krilo.

Sve pričaj što vidje u vrtlogu dugih
Vjekova, i zbori o tuzi i sreći,
O krvi i cvijetu - neka suze ronim,
Nek kličem od sreće i gnjeva - pa propo
Pod bremenom onim.

Ti ćeš da ublažiš vječnu žeđu moju.
Ti ćeš da ispuniš tu strašnu prazninu -
Ja sam ko pustinja žedna od iskona,
Ti si oblak kišni što ga vjetar tjera
S visa u dolinu.

Stani! Kamo hrliš u noć i oluju?
Vaj, ti moraš ići, ne smiješ nogom stati...
Udes je od groze i umora jači!
Čuj, ako li jednom ovom pustom prođeš,
Ovdje ćeš me naći.

Vladimir Nazor

I NOĆ JE MRAČNA BILA PLAČNA

Urlale su bure
i tukle litice sure
Zemlju je progutala tmurna noć
sva prepuna jezivih zvukova
i zavijanja vukova
Nad usnulim stvorenjima preuzeše vampiri moć

Iznenada preko rijeke
poput samrtničke jeke
prolomi se ustrašene sovuljage krik
i kroz gustu tminu
jedno svjetlo sinu
Ljudskog podrijetla je
nije đavolji trik

To se ukraj sela
malena i bijela
stisla kućica trošna kao odbačen vrč
U njoj pri svjetlu luči
staricu tuga muči
krhko joj tijelo plačni potresa grč

Svog sina čeka
da dođe izdaleka
od srca se nada da još je živ
Prije mnogo ljeta
on ode preko svijeta
Od tada njen život je sasvim pust i siv

Predano Bogu se moli
za sina kojeg voli
da dođe i da ga vidi još jedan put
Još samo ta želja
i trenutak veselja
a potom neka je sahrane pod kamen ljut

I baš tog poznog sata
otvoriše se vrata
i u njima prepozna majka lik tako joj drag
Znano je bilo
to lice joj milo
iako vrijeme ostavi na njemu svoj trag

Dugo su se onda ljubili
za sve godine što su izgubili
i pustili su suze da im spiraju boli
Vani su pljuštale kiše
i srce ne izdrža više
sruši se starica mrtva na pod goli

Sahrani sin biće drago
svoje najveće blago
i vrati se opet u svoj daleki svijet
Puno godina prođe
ali on više ne dođe
Možda ga dovede čežnja kada bude htio mrijet

lirik

Lijepo Lirik.

Kosci u gradskom parku

Sunce je bacilo boje ko snove
sa zlatne svoje palete po svodu,
posulo ruže na gradske krovove
i slijedilo mene u hodu...

Tu volim da idem jer nema ljudi
iz grada, a grmlje pusto me sjeća
šipražja rodnog - pa da poludim
vuku me gore, bijel toranj ko svijeća...

Svečano hodam da slike ne poplašim
što su ko golubi na mozak sjele,
nešto me stegnu, a ko po našim
humcima kose se srebreno bijele.

A tako je klepac zveknuo nježno
i biser prosuo zvonki po kosi.
"Oh, dragi kosci, gorštaci moji,
što mi vas ovamo nosi?

Što ste umukli kad od vas miriše
čar sjenokoša - zar i vas je strla
daleka čežnja, što i mene siše
oh, gdje mlad je srndać, gdje su vam krila?

Bježite samo, za vas se bojim,
k humcima rosnim, selu i gori.
Dosta je što me grad ote mojim
gorama. Dosta, što mene bol mori."

Sve bih im reko da nije trak pao
sunčev za mnom poput rujnog plašta.
Pošao sam brzo pa od boli stao
a to mi se jutro učini ko mašta.

Ivan Goran Kovačić

Plava Grobnica

Stojte, galije carske! Sputajte krme moćne!
Gazite tihim hodom!
Opelo gordo držim u doba jeze noćne
Nad ovom svetom vodom.

Tu na dnu, gde školjke san umoran hvata
I na mrtve alge tresetnica pada,
Leži groblje hrabrih, leži brat do brata,
Prometeji nade, apostoli jada.

Zar ne osećate kako more mili,
Da ne ruši večni pokoj palih četa?
Iz dubokog jaza mirni dremež čili,
A umornim letom zrak meseca šeta.

Stojte, galije carske! Na grobu braće moje
Zavite crnim trube.
Stražari u svečanom opelo nek otpoje
Tu, gde se vali ljube!
Jer proći će mnoga stoleća, k'o pena
Što prolazi morem i umre bez znaka,
I doći će nova i velika smena,
Da dom sjaja stvara na gomili raka.

Ali ovo groblje, gde je pogrebena
ogromna i strašna tajna epopeje,
Kolevka će biti bajke za vremena,
Gde će duh da traži svoje korifeje.
Sahranjeni tu su nekadašnji venci
I prolazna radost celog jednog roda,
Zato grob taj leži u talasa senci
Izmeđ nedra zemlje i nebesnog svoda.

Stojte, galije carske! Buktinje nek utrnu,
Veslanje umre hujno,
A kad opelo svršim, klizite u noć crnu
pobožno i nečujno.

Jer hoću da vlada beskrajna tišina
I da mrtvi čuju huk borbene lave,
Kako vrućim ključem krv penuša njina
U deci što klikću pod okriljem slave.

Jer, tamo daleko, poprište se zari
Ovom istom krvlju što ovde počiva:
Ovde iznad oca pokoj gospodari,
Tamo iznad sina povesnica biva.

Zato hoću mira, da opelo služim
bez reči, bez suza i uzdaha mekih,
Da miris tamjana i dah praha združim
Uz tutnjavu muklu doboša dalekih.

Stojte, galije carske! U ime svesne pošte
Klizite tihim hodom.
Opelo držim, kakvo ne vide nebo jošte
Nad ovom svetom vodom!

PJESMA JEDNOG SREDNJOŠKOLCA O VUKOVARU

Prije 20-ak godina, Vukovar je pao
Ja još nisam bio rođen i o tome ništa nisam znao
Ali sada znam sve, ko je bio kada i gdje
Ko je to mojoj Hrvatskoj rušio sne

Znam za heroje naše,da za Hrvatsku su život dali
Za Hrvatsku našu ti heroji su pali
Da sada ja, i prijatelji moji
Slobodno šećemo i da se nitko ne boji

Znam za Blagu Zadru i njegovog sina
Znam i koliko je ljudi poginulo zbog mina
Znam koliko je suza proliveno i ljudi ubijeno
I zašto bi se to oprostilo i bilo skriveno?

I čitam povijest našu kada je bilo "brat uz brata"
Od zajedništva tog, nije bila jača nijedna granata
I kada sve to čitam, odmah budem jako tužan
I znam da im je ovaj narod nešto ostao dužan

Hvala vam od srca heroji, to zaboravit vam neću
Za Vukovar i vas zapalit ću svijeću
I molit ću Boga još samo jednu stvar
Da mi vašu slobodu pokloni na dar

A sada dođimo do teme cajke!
Jer neki ljudi misle da su priče iz rata bajke
Neki kažu da ih slušaju jer mogu pjevati i skakati
Pogledajte film o Vukovaru pa će te plakati

I zašto im je teško jednu svijeću zapaliti
A nije im teško po klubovima naše domoljublje blatiti
I dragi Bože pošalji im malo pameti
Valjda će onda i oni Vukovar shvatiti

Šta će vam Mile Kitić ili Ceca
Zbog njenog muža ubijana su i djeca
Ali slušajte ih samo, to je vaše "hvala"
Hrvatskoj majci, koja sinove je dala

Čuvaj ovo sveto tlo sačinjeno od krvi i muke
Jer za ovu domovinu su se borile samo hrabre ruke
Kada se Markač i Gotovina vrate zasjat će suza u oku za moje Hrvate
Na kraju Bože samo jedno te molim Čuvaj moju Hrvatsku jer najviše je volim

kutak za romantičarke/re

Rashlađuje se dan...


I.

Rashlađuje se dan u večer...
Pij toplinu iz moje ruke,
krv moje ruke krv je proljeća.
Uzmi moju ruku, uzmi moju bijelu ruku,
uzmi čežnju mojih uskih ramena...
Bilo bi divno osjetiti
jedne jedine noći, ovakve noći
tvoju tešku glavu na mojoj grudi.


II.
Bacio si crvenu ružu svoje ljubavi
u moje bijelo krilo -
ja čvrsto držim vrelim rukama
crvenu ružu tvoje ljubavi što brzo vene...
O vladaru hladnih očiju,
primam krunu koju mi pružaš,
što saginje mi glavu prema srcu...

III.
Svog gospodara danas vidjeh prvi put,
dršćući odmah ga prepoznah.
Sad dobro ćutim tešku mu pest na svojoj lakoj ruci...
Gdje je moj zvonki djevičanski smijeh,
ženska sloboda uzdignute glave?
Sad dobro ćutim čvrsti mu stisak oko mog drhtavog tijela,
sad čujem stvarnosti tvrdi zvek
po mojim ružičastim,ružičastim snima.

IV.
Cvijet si tražio
našao plod.
tražio izvor
našao more.
tražio ženu
našao dušu -
razočaran si.

Nitko na svijetu nema vremena


Nitko na svijetu nema vremena
samo Bog.
i zbog toga mu dolazi sve cvijeće
i zadnja između cvjetova potočnica ga moli za jači sjaj u svojim plavim očima
a mrav ga moli za veću snagu
da zgrabi slamku.
A pčela ga moli za jaču pobjednu pjesmu
između purpurnih ruža.
A Bog je prisutan u svakom odnosu.
Kad je starica nenadano susrela svoju mačku kraj bunara
a mačka svoju hraniteljicu
bila je to velika radost za njih obje,
a najveća što ih je Bog sastavio
i zajamčio im ovo divno prijateljstvo
petnaest godina.



Edith Södergran