Lako za to. On 100% ima herpes a 90% je i HIV pozitivan. Ide po svijetu bez eura u dzepu i svuda lize i jebe kurve najnize kategorije, tko zna sta sve ima.

Kao sto je netko gore spomenuo, u svemu ovime najvise ti je zao roditelja, triba se pomolit da budu jaki i ne posalju mu nikad vise ni eura.

Znamo da muška stopala izgledaju bitno drukčije od ženskih. Ovo je bila žena. Meka mala slatka stopala. Izgledala potpuno obrnuto, nego što si pretpostavio. Bez šminke, omanjih prirodnih sisa, kovrčave kraće kose karakteristične za Karibe. Ne putujem kako bih se seksao, to su samo povremene neplanirane epizode. Nije to cilj mojih putovanja. Nisam zaražen.

Ovo sve što mi roditelji šalju je ustvari moj novac, što su oni meni dužni, ali teško je to objasniti jer kad bih išao objašnjavati iznio bih u javnost puno privatnih podataka. Najkraće rečeno, sestrama su kupljeni stanovi. Ja im nudim da se odreknem za sva vremena stana namijenjenog meni i svih nekretnina i cijelog imanja, u zamjenu za vrijednost stana u novcu. 100 000 eura. Oni su nekorektni što odbijaju isplatiti, još uvijek misle da ću ja doći doma, i dvije godine kako u Dubrovniku nema mene. Mene stvarno dok sam živ ništa ne zanima osim putovanja, jedini cilj je barem 150 država u životu.

The extraordinary case of the Guevedoces



Ti si sinko polizao stopala dominikanskom mladiću s malim kurčićem.
Ne znam je li to manje gay nego da si to odradio nekome s kurčinom do koljena?

Jedino sigurno rješenje je rukom provjeriti ima li hrenovkicu, nije dovoljno pretpostaviti da je žena zato što izgleda kao žena.

Prijatelju, vidin da si jako pametan i inteligentan te da voliš propitivati razne teme pa ću se malo osvrnuti na ovo. Dakle, po ovome ti sam sebe omalovažavaš govoreći da ne znaš kako je išta muško seksi? Ispada da su i žene lude, ne samo pederi. Pa upravo ta velika, dlakava stopala i hrapave ruke ih pale, ta muževnost. Ovisi o ukusima. Mislim, vjerojatno si govorio o tome da tebi muški ni na kraj pameti ne mogu biti seksi, ok, razumin, ali s druge strane to ne znači da upravo te muževne karakteristike ne privlače žene i neke muškarce.

Croato, slažem se. Prirodno je da muško tijelo bude primamljivo ženama, a žensko muškarcima. Meni ništa muško nije seksi.

Ja putujem bez ikakvog unaprijed osmišljenog plana. Bit pustolovine je da nema zacrtanog plana niti se išta zna unaprijed. Noćenje produljim ako mi se još stoji u istom gradu, pođem u drugi ako me uhvati želja. Život je nešto što samo po sebi nema specifičnog smisla. Osoba može sebi zadati neke ciljeve, ali oni su uvijek subjektivni. Objektivno ne postoji svrha života. Ja sam sebi zadao okvirni cilj posjetiti barem 150 država, ali redoslijed i tempo su potpuno nebitni i nije bitno koliko će godina proći dok se dođe do tog broja.

Kad sam u Pafosu išao kupiti aviokartu, nisam znao hoću li kupiti za Maltu, Rodos, Mikonos, Atenu, Tbilisi, Kairo ili Amman. Puna nesputana sloboda! Draž je u tome da se ništa ne zna i da je sve spontano i nepredvidivo.

U Cataniji ima puno divnih baroknih crkvi, da dah zastane od ljepote. A bilo ih je i u Ragusi i na Malti i na Gozu, ne sumnjam da je jednako krasno i u Palermu, Taormini, Sirakuzi, Agrigentu i u još tisuću talijanskih gradova i mjesta. Nema potrebe sad trčati iz Catanije obići druge zanimljive gradove na Siciliji, pogotovo uzimajući u obzir da nisam ni na koji način ograničen vremenom. Posjetio Senegal ove godine ili 2026. ili 2028., koja je razlika? Život je preda mnom, ako ne poginem.

Imam puno prijatelja čija djeca neće ništa. Gluvare i skrolaju. Ateist bar zna što hoće a djeluje dovoljno inteligentno da u jednom trenutku mu samo dopizdi sve ovo.

Dotad se nadamo da će preživjeti i pratimo putešestvije.

Izvini toliko si proputovao, a balkanluk nisi izbacio iz sebe. Tvoji roditelji tebi nista nisu duzni ostaviti ni dati. Ninasta sto nisi osobno privrijedio nemas pravo
Uvjek me iznova iznenadi to balkansko misljenje da imas pravo na trud i rad svojih roditelja. Nemas. Imas pravo na ono sto ti odluce ostaviti, a i potpuno je uredu i njihovo pravo ako ti ne odluce ostaviti

Nema potrebe pretjerivati. Nisu herpes i HIV gripa da se tako lako prenose. Osim toga koliko sam izvukao iz postova njegov vrhunac je lizanje stopala i oralni sex. Dakle maximalno je mogao pokupiti hpv i kakvu klamidiju

Malo ću se osvrnuti na komentare. Već sam bio u Ujedinjenom Kraljevstvu, i to čak 48 dana. Neki kao da ne čitaju ili površno čitaju, a opet vole komentirati. Kako nisam isprobavao lokalna jela tijekom sedam tjedana na Cipru, kad sam opisao da jesam. Probao jela janjeći kleftiko, goveđi stifado, afelia, sir halloumi, moussaka, sheftalia. Obišao sam Kyreniju/Girne, Nikoziju, Ayia Napu, Larnaku, Limassol, Pafos i planinski lanac Troodos. Što sam još mogao na Cipru?! Jedino sam propustio Famagustu.

Nisam posjetio Machu Picchu jer je na prvom mjestu spontanost, izbjegavam znamenitosti za koje se za ulaznicu treba najavljivati prije i rezervirati i kupovati danima ili tjednima unaprijed. Ako želim posjetiti znamenitost za koju se plaća ulaznica, nju moram moći kupiti na licu mjesta kad dođem, bez predugog čekanja u dugom redu. Zato nisam posjetio neke prekrcane atrakcije poput Alhambre, Versaillesa, Bazilike svetog Marka u Veneciji, Louvrea iznutra, dvorca Bran, Vatikanskih muzeja, edinburškog dvorca itd. Bazilika svetog Petra u Vatikanu je, bez obzira na golemu konkurenciju jer na svijetu ima prekrasnih crkvi kao pljeve, ipak najveličanstvenija vjerska građevina. Stoga sam tu imao strpljenja čekati desecima minuta u redu, kako bih ju razgledao. Još neke znamenitosti su bile nakrcane tijekom mog obilaska, ali išao sam jer sam ipak mogao kupiti ulaznicu na licu mjesta. Maurski dvorac i palača Pena u Sintri, Mezquita-Catedral u Córdobi, Alcazaba u Málagi itd. U Plavu džamiju u Istanbulu sam išao, jer je ulaz besplatan, bez obzira na gužvu. U Aja Sofiju nisam, jer se ulaz plaća i sigurno je gužva, vidio sam ju izvana. Platio sam neke organizirane izlete. S Goza na Comino, iz Galwaya za litice Mohera (Cliffs of Moher). Potegnuo sam do Suomenlinne u Helsinkiju, a pri povratku naletio na Svetlanu i znamo što je dalje bilo. To je bio cijeli seks, cijeli čin od početka do kraja zaključno s penetracijom, a potpuno besplatan. Pokazala mi je put do hostela i općila sa mnom, a nisam ništa platio. Stoga je taj 27. svibnja ove godine zlatom urezan u moju osobnu povijest, iako mi je i svih drugih dana putovanja bilo super. Ali, tog dana sam pošao na izlet na divnu Suomenlinnu i imao potpuno besplatan cijeli seks s atraktivnom ženom.

Stoga iskustvo sa Svetlanom vrijedi više od plaćenih iskustava, te neplaćenih iskustava manjeg intenziteta (samo upoznavanje, poljubac, zagrljaj, poljubac u ruku ili taban). Svetlana je važnija od svih drugih. Njoj nisam ništa platio. Prekrasnoj Rumunjki u Amsterdamu sam platio 110 eura samo kako bih joj 15 min lizao stopala, a prekrasnoj Ruskinji sam dao nula eura za cijeli seks. Nije isto. Čitajte s razumijevanjem. Svetlana nije bila prostitutka, nego djevojka s kojom sam imao besplatan seks na jednu noć.

Posjetio sam i dvorac Trakai, nedaleko od Vilniusa. Bio sam u bratislavskom dvorcu, posjetio tvrđave Velikog Trnova, posjetio strukture nuraghi na Sardiniji. Plaćam ulaznice i rijetko organizirane ture i izlete, u skladu sa svojim mogućnostima, ako nešto izričito želim vidjeti i nije navala. Bio sam u dvorcu u Cardiffu.

U Meksiku dva mjeseca, Novom Zelandu mjesec dana, Peruu mjesec dana i davno u Kambodži mjesec dana, imao sam puno para odjednom na računu. Tamo sam puno više trošio na razne aktivnosti, nego sada kad imam neku siću dan za danom. Na Novom Zelandu sam odradio Abel Tasman Coast Track, plaćao skupe aktivnosti poput promatranja dupina u zaljevu Hauraki, obilaska Whakarewarewe i Te Puie u Rotorui, obilaska Larnachovog dvorca i promatranja žutookih pingvina i dupina u zaljevu Hauraki, krstarenja fjordom Milford Sound. Vozio sam se žičarom u Queenstownu.

U Peruu sam išao u obilazak prašume u Tambopati, te izlet iz Arequipe u kanjon Colcu. U Meksiku je bilo puno toga. Tura za veoma zabačeni majanski grad Calakmul, usred prašume. Tura za kanjon Sumidero, promatranja divljih američkih krokodila iz čamca na rijeci Grijalvi. Xochimilco u Ciudad de Méxicu, tura iz Ciudad de Méxica za NP Iztaccíhuatl–Popocatépetl.

Probao sam puno egzotičnih i poznatih jela, i o tome sam pisao. Vi kao da uopće ne čitate, a komentirate. Ceviche, rocoto relleno, odrezak od alpake, anticucho de corazon, Inca Cola, chica morada, saltado, domaći zamorčić (cuy/guinea pig) itd. u Peruu. Puno toga u Meksiku, zaboravih imena jela. Janjetinu na Novom Zelandu.

Fish and chips u Londonu, riblju juhu bouillabaisse u Marseilleu (najbolje jelo ikad), pizze po Italiji, paella u Córdobi, marokanska jela. Šaltibarščiai i cepelinai u Litvi. Adana kebabı i lokum u Turskoj.

Što se tiče džamija, smatram ih manje arhitektonski i umjetnički vrijednim objektima od crkvi. Nema slika, kipova, nadvratnika, fresaka, natpisa, grobova, spomen-ploča, mozaika, katakombi, slikarija, vitraja, skulptura, rezbarija itd. Puno više smisla ima ići od crkve do crkve i diviti se i fotografirati, jer je svaka drukčija, s drukčijim repertoarom umjetnina. Džamije su ujednačenije, uglavnom nalikuju jedna drugoj, ima urešenih tapita i kaligrafije.

U Maroku sam gledao džamije izvana, nekima sam vidio unutrašnjost ako su bila otvorena vrata, ali nisam išao unutra jer niti jedna nije otvorena za turiste. Samo za vjernike. Jedino je otvorena za turiste suvremena džamija kralja Hasana II. u Casablanci, ali ulaznica je bila skupa, oko 13 eura, pa se nisam odlučio.

U Turskoj ima jako puno džamija, izvana su meni oku ugodnije i monumentalnije od marokanskih. Velike, bijele, savršeno čistih glatkih zidova, visokih i vitkih minareta, s lijepim dvorištima punim mačaka za maziti. Ušao sam unutra u Plavu džamiju u Istanbulu, te u jednu u povijesnoj jezgri Antalyje, opisao sam zgodu o upoznavanju Turčina hrvatskog podrijetla (Ekrema) u toj džamiji.

Meni je nekako krasna džamija u Pafosu, na Cipru, sva od kamena. Nije monumentalna, ali nekako mi je neobično divna i posebna.

https://commons.wikimedia.org/wiki/File:D%C5%BEamija_u_ciparskom_gradu_Pafosu.jpg

Crkve i budistički hramovi, poput Angkora gdje sam bio 2018., mi imaju veću umjetničku vrijednost od džamija, zbog mnoštva pojedinosti. Crkve često razgledavaju ljudi koji nisu kršćani, samo zadivljeno promatraju i fotografiraju kulturno-povijesnu baštinu. U većini džamija nemaš što raditi ako nisi musliman i ne klanjaš namaz, stoga rijetko ulazim unutar džamija. Ta najsvetije su zabranjene za nevjernike, poput Meke i Medine. Neki su krivo shvatili da omalovažavam džamije, samo sam kazao da mi zbog nedostatka slika, kipova i pojedinosti imaju manju umjetničku vrijednost nego crkve i budistički ili hinduistički hramovi.

Jutros sam se dugo divio veoma impresivnoj katedrali u Cataniji, posvećenoj svetoj Agati. Ulaz je besplatan. Onda sam za 6.2 eura otišao autobusom u Sirakuzu. Tamo sam prošetao povijesnom jezgrom, vidio Apolonov hram i razgledao unutrašnjost katedrale, plaća se ulaznica 2 eura. Ne znam zašto se za ovu u Sirakuzi plaća ulaznica, a za ovu impresivniju u Cataniji ne. Vidio sam već milijun čudesno prekrasnih crkvi diljem svijeta. Onaj Norvežanin u hostelu, onomad u Kaunasu, mi je rekao da mu ne znači puno vidjeti jednu više divnu crkvu kad ih je već vidio bezbroj i ima ih još za vidjeti bezbroj. Crkvi ima kao pljeve, na svakom koraku, broje se u milijunima. Samo u Italiji ima 368 katedrala, a Rimokatolička crkva ima 3113 (prema drugom izvoru 3391) katedrala, 358 konkatedrala i 526 bivših katedrala. Grube procjene govore o čak 37 000 000 crkvi na svijetu, te oko 3 600 000 džamija (od toga najviše u Indoneziji, 800 000).

Mogao bi cijeli život obilaziti crkve. Ova u Sirakuzi je značajna jer je ustvari preuređeni starogrčki dorski hram, što se vidi u arhitekturi njene unutrašnjosti.

https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Katedrala_talijanskog_grada_Sirakuze.jpg

https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Katedrala_u_Sirakuzi_11._studenog_2025.jpg

https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Katedrala_u_Sirakuzi.jpg

https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Katedrala_Sirakuze_11._studenoga_2025.jpg

https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Katedrala_u_talijanskom_gradu_Sirakuzi_11._studenoga_2025.jpg

Kad se počelo smrzavati, osjetio sam mrtvilo ulica nalik onome u Ragusi, dok je Catania živa noću i na glavnom trgu i u okolnim ulicama uvijek ima puno ljudi. Dva McDonaldsa rade do ranojutarnjih sati i imaju za koga. Stoga sam se odlučio vratiti natrag u Cataniju, u kojoj sam upravo sada. U Sirakuzi sam bio na jednodnevnom izletu, a sutra planiram isto tako u Taorminu. Catania je baš na pola puta, oko 70 km sjeverno od Sirakuze i isto toliko južno od Taormine. Onda bih otišao u Palermo i možda na neki izlet iz Palerma, najvjerojatnije u Cefalù. Zatim treba iz Palerma trajektom napustiti Europu, otići u Tunis, 45. državu.

Lani sam želio iz Casablance odletjeti u Dakar, ali tada se nisam zaputio dublje u Afriku, nego se vratio u Španjolsku i onda obišao i okružio cijelu Europu, da nemam što više raditi u njoj. Možda bih iz Tunisa, s presjedanjem u Casablanci, mogao otići u Senegal. To bi bilo nešto drukčije i izazovnije, zemlja koja nije toliko razvikana i prilagođena turistima. Tunis je Afrika, ali opet Sredozemlje i opet veoma razvijena turistička infrastruktura, kao i u Maroku. Treba nekamo dublje u Afriku, u neku divljiju zemlju, gdje bi svakodnevno snalaženje bilo izazovnije. Peru, Meksiko i Kambodža su bile daleke zemlje, ali opet turističke. Novi Zeland je daleko, ali također razvijena zemlja po kojoj je lako putovati, međutim ipak nije puno Hrvata turistički bilo zbog udaljenosti, cijena aviokarte i cijena tamo. To je zemlja u kojoj sam ja bio, a izrazito malo Hrvata je bilo turistički 32 dana. Tu se mogu pohvaliti. Isto tako, nije puno Hrvata bilo u Meksiku 61 dan. Ovo po Europi, Maloj Aziji i sjevernoj Africi je zabavno, ali opet su u pitanju lako dostupne zemlje, razvijene turističke infrastrukture, u kojima je i puno drugih Hrvata bilo. U Peruu sam bio 32 dana, u Kambodži 28, u Maroku čak 79.

U hostelu u Cataniji sam razgovarao s nekom Nizozemkom koja tamo volontira, ima 18 godina i više zemalja od mene! Ona oko 50, ja 44. Da su ju roditelji, kad je bila osmogodišnja djevojčica, vodili u autu po cijeloj Europi i Aziji. Mene roditelji nikad nikamo nisu vodili, a još su me zapostavljali, verbalno zlostavljali pa čak dok sam bio jako mali i tukli. Nisu znali uživati u životu, a imali i imaju goleme pare, otac kao pomorac (chief engineer) zarađivao i do 10 000 eura mjesečno. Bez obzira na to, uvijek bio škrtac i mrgud i sve gleda u cent i što je na akciji u supermarketu, čuva pare ne znajući ni sam zašto. Da je naučio samo na red, rad i disciplinu, nikad nije bio u restoranu, nikad nije pivo popio u kafiću, nikad nije odsjeo u hotelu. Samo gomilao cigle. Hvali se time što ne zna uživati u životu, kao da je to nešto pozitivno i nešto čime se treba ponositi, ništa sebi ne priuštiti bez obzira na divovsku zaradu. Nisam im ja kriv što oni ne žele živjeti, oni su se dragovoljno odrekli života kako bi gomilali kuće i stanove, to nije moja grješka.

Razgovarao sam i s nekom Čehinjom iz Praga, te s nekom Amerikankom kineskog podrijetla iz Seattlea. U sklopu hostela sam, za pet eura, oprao sve komade robe što imam u backpacku. Par čarapa, tri para gaćica, jednu donju majicu, kupaće gaćice i jedan ručnik! To je sve što imam, a da nije na meni. Na sebi imam jedne gaćice, jedan par čarapa, jedne tene, jedne duge hlače, jednu donju majicu, jednu majicu dugih rukava i jednu vidnjaku. To ne mogu dati na pranje, ostao bih gol, nemam niti jednu promjenu. Morao bih kupiti desetak komada robe, a otkud pare? Ima vašar s jeftinom odjećom baš tu u Cataniji, na velikom trgu Piazza Carlo Alberto. Poviše štandova punih prodavača, kupaca i šetača, nalazi se marijansko svetište i bazilika.

Tamo sam u nedjelju bio na misi. Par puta sam ušao u crkvu i počinjala misa, pa me nešto privuklo i odslušao misu od početka do kraja. To mi se dogodilo u Algheru na Sardiniji, u Andaluziji i sada ovdje. Divim se arhitekturi i umjetnosti i gledam i slušam obred. U Andaluziji sam odslušao misu na španjolskom, na Sardiniji i na Siciliji na talijanskom. U Mellieħi na Malti sam ušao u crkvu i kratko promatrao obred na malteškom, što je bio zanimljiv doživljaj. Ušao sam u red kad se dijelila hostija, ali mi časna nije udijelila hostiju pa sam se samo vratio na klupu. Vjerojatno nije htjela dati hostiju strancu s backpackom, bit će u toj crkvi prevladavaju uvijek isti dobro poznati lokalci. Stoga u Cataniji nisam ni krenuo uzeti hostiju, kad se dijelila, nego sam ostao na klupi. Polako se prisjećam da moraš imati ispovijed kako bi uzeo hostiju. Katoličanstvo sam bio skroz odbacio u dobi od 14 godina, da bih se prije par godina opet zazanimao za religiju i sada sam otvoren za sve mogućnosti. Još se tražim.

Pojeo sam u pizzeriji L'ISKA dobru pizzu, u povijesnoj jezgri Catanije, a dan kasnije sam dao 12 eura za salatu od hobotnice u objektu preko puta. Sad ne znam kako se zvao. Salata od hobotnice je jedno od meni omiljenih jela, a konobarica u restoranu je izrazito atraktivna i mami goste na ulazu u restoran. Par sati nakon što sam pojeo, put me naveo natrag u ulicu gdje je restoran i pitao sam ju da me fotografira. Slikala me, s crkvom preko puta restorana, u pozadini. Rekoh joj you look very beautiful, odgovorila je thank you. Osjetio sam potrebu nekome udijeliti kompliment, budući da su mene ljudi često vrijeđali i prigovarali mi, ja ne nalazim radost u vrijeđanju i napadanju drugih ljudi. Više volim hvaliti nego njorgati.

S obzirom da redovno čitam tvoje upise i sve te priče o neimaštini, spavanju po klupama i snalaženju po svijetu, iskreno sam očekivao da ću te na sada na linku Instagrama iz potpisa vidjeti mršavog i iscrpljenog, a ti, izgleda, imaš čak i koji kilogram viška.

Nemam, tako izgleda na pojedinim slikama jer je vjetar podigao majicu iznad stomka, odlijepio ju od samog trbuha. Ova crna duga majica, koja mi je jedino ostala, je preuska i pretanka, zato ne može pokriti stomak. Nije problem u stomku, nego u odjeći i krivom držanju. Jedno rame mi je uvijek spušteno. Igrao sam vaterpolo, kao skladištar sam nosio bačve od 38 kg od Ulice Miha Pracata do samog vrha dubrovačkih zidina.

Vjerojatno si napisao negdje ali previše je toga da bih išao tražiti. Pa ću pitati, koliko imaš godina?
Lizanje stopala ne bih komentirao, budući da mi je to prilično uvrnuto

Ima tri banke ravno.

Onda predvidjam maksimalno još koju godinu ovakvog života i povratak doma i neku vrstu skrašavanja. Ne mora biti uopće doma ali skrasiti će se u svakom slučaju. To što on radi je super i lijepo ali tako ne možeš cijeli život a kada još godine malo sustignu neće biti više niti neke volje za tim svim. Ostaje mu svakako super iskustvo kakvo malo ljudi ima.

Zasto to mislis? Imas ti "hipija" po svijetu koji se ni u 50toj nisu "skrasili" niti zele

Ima, ali mi njegovo pisanje odaje da je prilično inteligentan. Jednostavno će doći do točke kada će sam sebi priznati, ne može dalje. A na to da ima hipija ti odgovaram da na svijetu ima mnogo više milijunaša nego hipija pa ne žive tako, na kraju se svi skrase na neki način čak i najgori buntovnici
No nije moje da ga odgovaram od bilo čega, njegov život i živi ga punim plućima na tom mu čestitam.

Jučer i prekjučer sam išao u Taorminu i vraćao se navečer u Cataniju. Povratna karta vlaka samo 11 eura. Ne znam zašto je vlasnik hostela nahvalio Sirakuzu više od Taormine, meni je Taormina spektakularna. Panoramski pogledi na more, prirodu, vulkan Etnu i gradić oduševljavaju, uz cvrkut ptica. Penjao sam se stubama sve do ulaza u saracenski dvorac, na uzvisini visoko iznad gradića, ali nisam išao u dvorac jer je ulaznica 10 eura. S divljenjem sam provodio desetke minuta u nekoliko crkvi, sve imaju tako krasnu unutrašnjost da dah zastane od ljepote.

https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Katoli%C4%8Dka_crkva_u_Taormini.jpg

https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Sakralna_umjetnost_Sicilije.jpg

https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Umjetnost_Sicilije.jpg

https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Talijanska_nabo%C5%BEna_umjetnost.jpg

https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Crkva_u_Taormini_2025.jpg

Panoramski pogledi su čarobni.

https://commons.wikimedia.org/wiki/File:ITALIJA.jpg

https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Talijanski_otok_Sicilija.jpg

Ovo je jedno od spektakularnijih mjesta na kojima sam bio, iako je konkurencija jako velika. Tu bi se moglo lijepo živjeti. Ima puno uspinjanja uzbrdo i spuštanja nizbrdo, uz sjajne poglede u svim pravcima, a pješačiti je zdravo. More je jako čisto, kao što je bilo i na Sardiniji. Ljudi često lažu kako je more u Italiji prljavo, u usporedbi s morem u Hrvatskoj. To uopće ne odgovara istini. Od talijanskih gradova u kojima sam bio, samo oni na sjevernoj jadranskoj obali imaju šporko more, poput Ancone ili Venecije koja je podložna poplavama. Na Sardiniji i na Siciliji je kvaliteta mora izvrsna, a nije loša ni na jugu niti na jadranskoj niti na tirenskoj strani.

Vlasnik hostela mi je kazao da je sicilijanski jezik veoma različit od talijanskog. Doma sa svojima rabi sicilijanski, a u službene svrhe talijanski i engleski. Govornik standardnog talijanskog, koji je utemeljen na toskanskim govorima, bi teško razumio išta od sicilijanskog. Imao sam u glavi sliku kako bi sicilijanski mogao biti nalik malteškom, budući da je Malta samo dva sata vožnje trajektom prema jugu. Malteški dijeli 40% rječnika s arapskim, a Sicilijom su prije dolaska Normana također vladali Arapi. Međutim, ovaj vlasnik kaže da između malteškog i sicilijanskog nema skoro nikakve sličnosti, te da je Malta iako blizu, skroz drukčija zemlja s kulturom bitno drukčijom od one na Siciliji. Da su oni britanska kolonija. Rekoh, ako ništa, isto su katolici kao i vi. Složio se da im je zajedničko katoličanstvo, ali da generalno nisu slični Maltežanima, što je izgleda bila moja pogrješna pretpostavka.

Tunis je isto blizu, a nije bio pod talijanskom upravom, nego pod francuskom. Nakon što razdani, uzet ću autobus za Palermo. Razgledat ću na Siciliji još njen glavni grad, uz mogući izlet u niti 10 km udaljeni gradić Monreale. Katedrala u Monrealeu je jedan od najvećih znamena normanske arhitekture, započeta 1174., duga 102 m i 40 m široka. Također, možda odem u sedamdesetak km udaljeni mali grad Cefalù, čija panorama na fotografijama i snimkama izgleda prekrasno.

Zatim treba, trajektom iz Palerma, otići u 45. državu. U Tunisu planiram vidjeti grad Tunis, Kartagu, Sidi Bou Said, Sousse, Sfax i Kairouan. Cijena trajektne karte, na stranicama kompanije Grimaldi Lines, uvijek se vrti oko 40 eura, što je prilično povoljno. Riječ je o oko 11 sati vožnje. Opet ću biti u jednoj arapskoj afričkoj zemlji, nakon Maroka lani.

Lani sam baš sredinom studenoga kanio iz Maroka otići dublje u Afriku, u manje razvijene i poznate turističke zemlje. Tada sam maštao o Senegalu, u kojeg je otišao Slovenac Metod Marolt, kojeg upoznah u hostelu u Marrakechu. Bio je izravni let iz Casablance za Dakar, oko 300 eura. Ipak sam se vratio iz Maroka u Španjolsku, pa onda gotovo dovršio Europu. Sve se nizalo logično. Nakon Španjolske i Portugala Francuska, pa nove mahom meni nove države. Švicarska, Belgija, Luksemburg, Njemačka, Nizozemska, Danska, Švedska, Norveška, Finska, tri baltičke, Poljska, Češka, Slovačka, Mađarska, Rumunjska, Moldova (i Transnistrija), Bugarska, Turska. Iz Turske trajektom na Cipar, s Cipra avionom na Maltu, s Malte trajektom na Siciliju, pa još treba trajektom sa Sicilije u Tunis. Nakon toliko vremena na Sredozemlju, bilo bi lijepo otići u neku divljiju manje razvikanu zemlju. Senegal zvuči zanimljivo. Nije skupo, nije opasno, ne treba viza. Vjerojatno nije teško iz Tunisa naći zrakoplovnu konekciju za Dakar.

Pizza u restoranu u Cataniji bude od 8.5-9 eura (margherita, napoletana), pa do 12 eura (capricciosa). Nedavno sam platio 14 eura, na računu piše 12 eura capricciosa i 2 eura coperto. Što im dođe to coperto? Koliko sam razumio, zauzimanje stola. Neki uz pizzu, na računu dodaju servizio, uslugu donošenja pizze. Čudno. Hostel platim na aplikaciji Booking 25 eura, ali za svaku noć moram dati na recepciji još dva eura nekakve općinske boravišne pristojbe. City tax.

Vidjet ćemo koliko je Tunis konzervativan, Maroko i Turska su se pokazali prilično liberalnim za turiste, bez obzira na puno konzervativnih lokalaca. Baš me zanima koliko žena nisi hidžab i nikab u Tunisu. Postoje ograničenja za seksualne kontakte u islamskim zemljama, iako sam se ja baš u Casablanci zabavljao s Fatimom, ali to je bilo na ulici da nitko ne vidi. U Maroku, a tako će biti i u Tunisu, fragmenti šerijatskog prava su ukorporirani u građansko pravo. Zabranjeno je vršiti promidžbu neke druge vjere, osim islama. Nevjenčani par ne smije dijeliti hotelsku sobu, ja Fatimu nisam mogao dovesti u sobu, što je bilo bilo je na ulici, tamo uz ocean iza supermarketa. Muslimanka se ne smije udati za nemuslimana. U Tunisu ću se morati priviknuti na restrikcije za seksualne kontakte, koje vladaju u većinski islamskim zemljama, stoga je dobro što sam se nalizao stopala na Cipru, na Malti i na Siciliji.

Jedino mi to ne odgovara u islamskim zemljama. Alkohol ionako nikad ne pijem, samo energetska i gazirana pića. Svako alkoholno piće mi ima odvratan okus, osobito pivo. Stoga mi ne smeta ako nema alkohola. Svinjetinu jedem, ali ima i drugog dobrog mesa, ne ću propasti bez svinjetine. Prednost islamskih zemalja je velik broj uličnih mačaka, a ja volim maziti mačke, koje je Muhamed neobično cijenio. Smatrao je psa prljavim, a mačku čistom životinjom koja smije boraviti u kući, pa čak i ući u džamiju. Toga sam se već dotakao, pišući iz Maroka. Dakle, u islamskim zemljama mi se sviđa puno mačaka za maziti, a ne sviđa nepostojanje prostitutki i ograničeni seksualni kontakti, te pokrivanje žena. Također, smatram džamije manje arhitektonski i umjetnički impresivnim zdanjima od crkvi, ali isto dojmljivim.

Senegal je isto mahom islamska zemlja.

Cesto govoris da sreces ljude koji idu u drzave koje i ti planiras posjetiti ili uskoro ici kao ovaj Slovenac u Senegal. Zasto se ne prikljucis nekome od njih? Evo recimo sa Slovencem si mogao u Senegal jer i onako zelis. Ili radije putujes sam?

Kupljena karta za Tunis, 45. državu, obišao sam cijelu Europu i vrijeme je za Afriku. Svrnuo sam u ured kompanije Grimaldi Lines, trajekt iz Palerma ima samo dva puta tjedno, ponedjeljkom i subotom. Stoga sam odlučio osigurati kartu, polazak u iduću subotu, za točno tjedan dana. Cijena trajektne karte 40 eura, što je veoma povoljno. Trajekt vozi 12 sati. Prvi put ću biti u afričkoj arapskoj islamskoj zemlji, nakon Maroka lani.

Ovih tjedan dana, što sam još u Europi, bih volio kupiti zbir gaćica, čarapa i donjih majica. Bar dva para kratkih hlača, dva para dugih hlača, bar dvije duge i dvije kratke majice, te pričuvne tene. Backpack je gotovo prazan, sve je propalo, nemam niti jednu promjenu. Tunis je blizu Europe i nije neka divljina, kao što ni Maroko nije bio. Možda i tamo mogu kupiti robe, upravo su islamske zemlje poznate po bazarima s jeftinom robom, ali radije bih osnovno što mi treba kupio tu u eurozoni. U Maroku mi je trebala lokalna valuta i veoma često gotovina, pretpostavljam da je slično i u Tunisu. Ne znam koliko se primaju kartice tamo. Dijelovi uz granice s Libijom i Alžirom su rizični zbog islamskog terorizma, ali mjesta koja ja kanim posjetiti slove kao sigurna. Grad Tunis, Kartaga, Sidi Bou Said, Sousse, Kairouan, Sfax. Ne bi vozio trajekt iz Palerma redovito, da je tako rizično, kako piše na internetu.

Iz Tunisa bih volio odletjeti dublje u Afriku. Senegal, ili još bolje, Tanzanija. Ne bih se vraćao u Italiju niti u Europu, a zemlje s kojima Tunis graniči ipak imaju prelošu reputaciju za nastaviti kopnenim putem. Alžir i Libija. Stoga iz Tunisa jedino avionom, što je moguće južnije u Afriku.

Jučer sam razgledao čarobnu katedralu u Palermu, ulazi u red najupečatljivijih crkvi, od milijuna koje sam vidio, iako je konkurencija golema. Bazilika svetog Petra u Vatikanu, Mezquita-Catedral u Córdobi, crkve u dolini Puebla-Cholula u Meksiku, samostani Lime i Arequipe u Peruu. Cijeli dan možeš provesti u jednoj građevini, diveći se golemom broju pojedinosti. Ispred katedrale u Palermu, koja ljepotom opija poput crkvi koje sam prethodno nabrojio, je širok trg, a na njemu možeš hvatati i besplatan javni internet.

Palermo mi izgledom ulica i građevina veoma nalikuje Napulju, da ne znam gdje sam i da nema natpisa mislio bih da sam u Napulju. Jako podudaran ambijent, arhitektura. Isto ima puno smeća, beskućnika, prosjaka, a istodobno ulice u povijesnoj jezgri vrve turistima i u njima ima puno restorana, objekata brze prehrane i dućana. Često čujem hrvatski jezik, srećem neobično puno turista s hrvatskoga govornog područja (Hrvatska, BiH, Srbija, Crna Gora).

Čitam po internetu zastrašujuće priče kako su granični policajci u luci La Goulette veoma strogi i često bezrazložno odbiju ulazak u zemlju i pošalju natrag u Italiju. Da ne poznaju engleski nego samo francuski. Da traže rezervirani i plaćeni smještaj za svaki dan boravka, povratnu ili kartu za nastavak putovanja, a nekad i dokaz da imaš para. Ja ne mogu kupovati kartu za nastavak dok ne odlučim kamo ću dalje, niti znam koliko ću točno biti u Tunisu. Želim posjetiti grad Tunis, Kartagu, Sidi Bou Said, Sousse, Kairouan i Sfax. Ne mogu rezervirati smještaj u svakom gradu, jer ne znam koliko ću boraviti u kojem.

Kanio sam rezervirati smještaj u prvom gradu, gradu Tunisu, za svaki slučaj. Međutim, čitam kako gotovo svi hosteli i hoteli traže gotovinu. Po Europi smještaj platim online, preko aplikacije Booking, prije dolaska. Smještajni objekti u Tunisu, na aplikaciji Booking, uopće ne nude opciju plaćanja karticom online unaprijed. Svi imaju naznačeno nema plaćanja unaprijed, plaćanje objektu prije dolaska, ili plaćanje isključivo u gotovini. Mogu rezervirati, ali ne i platiti online. Kako onda carinici traže potvrdu o plaćenom smještaju, kad uopće ne možeš platiti unaprijed sve kad bi htio?! To jedino možda kad bi išao organizirano preko neke agencije, ili u neki luksuzni skupi resort.

Koliko se sjećam, i u Maroku je za smještaj trebala gotovina. Nigdje nisam mogao platiti unaprijed online, ili možda jesam jedan objekt u Asilahu i dva u Marrakechu. Nekakve pristojbe su bile isključivo u kešu. Većinu objekata sam platio na recepciji, u gotovini. U Chefchaouenu je za sve trebao keš. Kartice prolaze na rijetkim mjestima u najvećim gradovima poput Casablance, Rabata i Marrakecha. Samo u suvremenim trgovačkim centrima i objektima za turiste poput boljih restorana, McDonaldsa, KFC-a i slično.

Tunis je, kako piše na internetu, također društvo u kojem je keš kralj. Tako je bilo i u Maroku. Ne znam jesu li ove priče o odbijanju ulaska u zemlju turistima koji stižu trajektom iz Palerma istinite. Sve i kad bi odbili i vratili ne u Italiju, nije katastrofa, osim ako činjenica da ti je jednom odbijen ulazak u zemlju otežava daljnja putovanja. Britanci su se nećkali hoće li me pustiti, nisu se mogli uvjeriti da imam para, ali su me pustili i bio sam 48 dana. Da nisu, zvonila bi putovnica na svakom aerodromu da je jednom ulazak bio odbijen. Međutim, Velika Britanija je moćna i renomirana svjetska velesila, ne vjerujem da bi tuniška odbijenica imala tako dalekosežne posljedice. S vizama i graničnim policajcima znali su se mučiti i mnogo poznatiji putnici, pa i vloggeri, i pisali o tome. Stoga ni neka odbijenica ne bi bila velika sramota. Nadam se da su to samo preuveličavanja i da ću lako ući u Tunis.

Ne mogu kupovati kartu za nastavak još. Rezervirati smještaj ne mogu u svakom gradu, onda ne bih bio fleksibilan. Možda mogu prvih nekoliko noći u prvom gradu, no i tu ne mogu platiti online unaprijed, kad tuniški hosteli ni ne nude tu mogućnost. Kao najbolja jeftina opcija u gradu Tunisu se, na aplikaciji Booking, ističe Nomads Hostel Tunisia.