Hapšenje u centru Prištine zbog srpske zastave.
Kratak uvod- kako sam došao do Prištine
...nakon što sam otet na obroncima Juničke planine, tačnije na Košarama (Srpsko-Albanska granica) pakleno putovanje se nakon uspješnog bjekstva nastavlja iako sam želio da ga privremeno okončam.
Izvlačenjem ka Đakovici iz najozloglašenijeg kraja na Kosmetu gdje je data "besa" da tu "srpska noga više nikad neće kročiti" i gdje se odvija velik dio prenosa narkotika, oružja i bjelog roblja iz Albanije na teritoriju Kosova i Metohije otvara mi se put ka Prištini, ne želeći da provedem ni trenutka duže nego što moram u Đakovici, gradu u kojem nema ni jednog Srbina) sjedam u autobus za Prištinu.
Oko 8:30 ujutru dolazim u Prištinu i istog momenta kupujem kartu za Beograd koju plaćam 16evra, a autobus polazi u 11.00.
Napomena: od Novog Pazara do Đakovice (preko CG) sam putovao biciklom.
Sa željom da prekratim vrijeme sjedam na klupu i razmišljam kako sam napravio tu kobnu grešku da maltene sam upadnem u šiptarske ruke, zašto nisam napadnut na putnoj komunikaciji Šišman-Đakovica jer sam siguran da je svako selo na toj relaciji znalo ko sam i zbog čega sam bio tu, uvrede, zastrašivanja i prijetnje iz automobila postajale su sve učestalije pa sam napad očekivao sa dolaskom svakog novog auta. Da li sam mogao drugačije postupiti? da li sam trebao da istrčim tih prokletih 15 metara i postanem lovina, a ne zarobljenik!?
Misli su mi strujale glavom i nisam više htio da u afektu donosim pogrešne zaključke pa sam to ostavio po strani i krenuo u obilazak Prištine.
Znajući da će mi poznavanje Prištine u budućnosti sigurno mnogo značiti krećem sa istraživanjem, memorisanjem i analiziranjem što me polako dovodi i do strogog centra grada.
Snimajući kamerom, centar sam prošao dva puta ali nisam pronašao "to nešto"-tu njihovu zgradu odakle Srbima zagorčavaju život iz dana u dan, gdje vjerovatno sjedi više kriminalaca i ubica nego u svim zatvorima zajedno na Kosovu i Metohiji.
Ta naizgled glupa stvar je počela sve više da me kopka i pecka pa sam odlučio da pronađem tu zgradu i pogledam "šta se može učiniti".
Nije mi trebalo mnogo da prvobitno određenu kružnu liniju oko centra obiđem i postepeno sužavam prolazeći ulicu po ulicu dok nisam došao do zgrade koja je odstupala po samom izgledu i veličini od ostalih, iako nije bila nešto posebno.
Sama činjenica da su je obezbjeđivali policajci davala joj je na važnosti ali ono što je bilo uočljivo je to da na njenoj spoljašnjnosti nije bio nikakav natpis o čemu se radi i šta ta zgrada predstavlja.
Raspitavši se na licu mjesta, došao sam do informacija da je tu skupština/parlament/predsjednik i da se tu dočekuju sve strane delegacije koje su priznale šiptarsku nezavisnost.
Moralno slomljen zbog tih 500 metara koji su me djelili od same karaule Košare i ne ispunjenja jednog od ciljeva te obustavljanja kompletne operacije i činjenice da sam prevalio toliki put samo da bih iz daljine vidio karaulu, odlučujem da napravim barem jednu finu uspomenu sa ovog putovanja što se ispostavilo kao još jedna „pogreška“ u nizu.
Privođenje, hapšenje, maltretiranje
Postavljam kameru i uključujem režim za snimanje te uzimam zastavu i odlazim ispred kapije gdje sam i raširio zastavu.
Šiptarskog policajca srdačno pozdravljam sa starim srpskim pozdravom „Pomoz’ Bog!“ na šta dobijam neki odgovor na meni nepoznatom jeziku.
Raširujem zastavu i okrećem se prema kameri, šiptar vadi telefon i zove pojačanje jer sam tek kasnije saznao da je ovo za njih „najveća uvrjeda koju mogu da dožive u svojoj državi“ i kad je primjetio „kolegu“ policajca koji dolazi iz pozadine procjenjuje da može fizički da se obračuna sa mnom jer mu ovaj drugi može priteći u pomoć ako zagusti te pokušava da istrgne zastavu iz mojih ruku, što mu naravno nije pošlo za rukom jer da bi mi uzeo zastavu iz ruku prvo mora ruke da mi otkine.
Drugi policajac odlazi „svojim poslom“ ali se onda pojavljuje osoba u civilnoj odjeći za koga sam na prvi pogled procjenio da je bivši pripadnik OVK isključivo na osnovu starosti i pogleda ispunjenog mržnjom kad je vidio zastavu i čuo kako razgovaram na srpskom jeziku.
Pokušao je da se ubaci u priču, nije mu uspjelo tako da je produžio dalje okretajući se par puta da me još jednom „strijelja“ pogledom.
Policajac uviđa da je opet ostao sam tako da su njegov stisak i sila kojom je povlačio zastavu postepeno opadala dok zastava konačno nije bila u mojim rukama na sigurnom.
Sam postupak privođenja trajao je skoro dva sata jer sam odbijao da predam zastavu, izvršen je nelegalan pretres mog ruksaka protiv moje volje i uz oštro protivljenje i tom prilikom je pronađen maskirni vojni nož što je izazvalo oduševljenje kod šiptarskih policajaca kojih je u tom momentu bilo 7 do 8 ispred male kućice sa desne strane kapije, naravno oni su aplaudirali kolegi koji je pronašao nož, meni se smijali i govorili nešto na albanskom..
Nakon četrdesetak minuta pojavila su se dva policijska vozila i pet-šest novih policajaca koji su veoma grubo postupali prema meni ali uprkos divljačkom ponašanju nisu uspjeli da slome moj stav i držanje tako da smo od tog momenta proveli nešto preko sat vremena u raspravi i njihovi pokušaji zastrašivanja, vrijeđanja, unošenja u lice, urlanja nisu urodili plodom jer zastavu niko nije mogao da mi uzme iz ruku.
Dolaskom nekog „gospodina“ u odjelu koji savršeno priča srpski postižemo kompromis da zastavu stavim u torbu jer je albanci smatraju provokacijom dok sam ja uporno tvrdio da srpska zastava ne može da bude provokacija u srpskoj državi.
Nedugo poslije toga koriste moj trenutak nepažnje i vraćaju nož koji su pronašli, u moju torbu te mi nasilno uzimaju ranac pod sumnjom „da imam oružje“.
Na taj hinjski način su mi stvari zaplijenjene i bilo mi je jasno da bi bilo kakav pokušaj vraćanja torbe u njihovom kontekstu bio pokušaj da sačuvam oružje.
Istog momenta mi je rečeno da se okrenem, raširili su mi noge i ruke i počeli sa pretresom odnosno prepipavanjem.
Njihovom oduševljenju nije bilo kraja kada su pronašli lovački nož u desnom džepu mojih pantalona. Uz sveopšte veselje mi stavljaju lisice i guraju u policijsko auto.
Vožnja do stanice je trajala dva do tri minuta gdje su pokušali da me uvedu savijenog što im nisam dozvolio i sa lakoćom sam savladao njihov potisak i „ušetao“ u policijsku stanicu sa lisicama na rukama ponosno i dignute glave.
Dočekan sam kao ozloglašeni kriminalac, prolazeći kroz uzak hodnik na prvom spratu sa lijeve strane bili su poredani policajci koji su znatiželjno gledali u Srbina iza kojeg je išlo još pet-šest policajaca koliko ih me privodilo (ako ne računamo čuvare zgrade tzv. Vlade).
Uveden sam u drugu sobu sa lijeve strane koja se nalazi na oko 20 koraka od početka hodnika, prostorija je zauzimala 40 kvadrata i bila je spojena vratima sa prvom prostorijom na lijevoj strani od ulaza.
Zidovi su u potpunosti bili zaklonjeni limenim ormarićima na kojima su bili ispisani brojevi sa četri znamenke – vjerovatno broj uniforme ili lični broj koji nose na ramenima.
Na sredini je bio ogoman sto okružen drvenim klupama gdje su mi naredili da sjednem.
Prvo sam identifikovan pomoću ličnog dokumenta koji sam imao kod sebe, a onda je uslijedilo pitanje od policajca sa brojem uniforme 6345, šta radim na Kosovu?
Odgovorio sam da obilazim srpske svetinje i manastire na Kosovu i Metohiji.
Zatim je bučno lupio šakom od sto i proderao se: „ŠTA JE METOHIJA?“
Rekao sam da je to izraz koji u prevodu znači „crkveno zemljište“ ili „manastirska zemlja“
Lupio je šakom po stolu prekinuvši me dok sam govorio i ustao proderavši se „A GDE JE!??“
Pogledao sam ga jako u oči i rekao „tamo gdje su srpski manastiri“.
Iznenada me udario lijevom rukom pa desnom otvorenim dlanom te je prošao oko stola i počeo krvnički da me lupa po leđima, rebrima, vratu i glavi dok se derao na lošem srpskom naglasku „p...a TI MATERINA“, „KOSOVO REPUBLjIK“...
Mogu otprilike procjeniti da sam primio između 40 i 60 udaraca pri tom ne davajući nikakvu reakciju u vidu ispuštanja nekakvih uzvika, urlika ili govora uopšte.
Svo vrijeme ruke su mi bile vezane lisicama za leđa i sjedio sam na klupi, nakon prva dva udarca nagnuo sam se prema naprijed da zaštitim lice od direktnih udaraca.
Iživljavanje šiptarskog policajca je trajalo sve dok mlađa plavokosa djevojka nije ušla u prostoriju u kojoj je tada osim nas dvojice bilo petnaestak policajaca koji su sve to nijemo posmatrali.
Zaštitnik reda i mira sa oznakom „6345“ odlazi oko stola i sjeda preko puta mene i bjesnim tonom izgovara „TI ĆEŠ MENI..!!“
Primjetivši da je on sjeo, polako se oduspravljam i dižem glavu osjećajući kako mi se krv sliva iz nosa u usta i dalje nastavlja da curi niz bradu i vrat, sa spuštenom bradom dižem pogled u visini njegovih očiju i blago se nasmijah želeći da mu stavim do znanja nešto kao „jel’ to sve!?“
Istog momenta je brzim pokretom desne ruke pokazao ka vratima i rekao nešto na albanskom i dva policajca su me zgrabila i podigla sa klupe te sam krenuo sa njima.
Mislio sam da idemo u neku izdvojenu sobu gdje će svi pošteno da se izredaju ili bar onaj „6345“ bez mogućnosti da ih neko prekine.
Odveli su me do toaleta i skinuli lisice gdje mi je naređeno da se očistim što sam naravno odbio da učinim.
Uzeli su papirne ubruse i stali da mi čiste lice, ruke, majicu i ostale djelove gdje je bilo krvi.
Kad je krv prestala da ide vraćen sam u tu istu prostoriju i nastavili su sa ispitivanjem.
Ispitivanje je preuzeo neki drugi policajac, a 6345 je izvadio sve moje stvari iz torbe na sto, a za razliku od njegovih kolega on je u tajnoj pregradi uspio da pronađe karte i dokumente (ukupno oko 60listova) i jedan mu je baš zapao za oko.
Riječ je o dokumentu koji mi je vraćen, a ovo je njegova slika:
http://s2.postimg.org/68zsydqig/26072013415.jpg„6345“ ponosno uzvikuje „A ŠTA JE OVO!?“, „PA TI NISI STUDENT, TI SI ČETNIK“...
Nakon podužeg monologa vadi telefon i zove šefa stanice da dođe što prije.
...
U tih 4 sata koliko je trajalo ispitivanje, mislim da je barem pola policajca koji su bili na dužnosti u Prištini došlo da me pogleda, pregledaju dokumente, stvari na stolu.. vidio sam sigurno preko 150 različitih lica.
...
Negdje iza 12 časova dobijam papir za zaplijenu imovine.
Na spisku se nalaze 4 stvari: lovački nož, vojnički nož, zastava Republike Srpske i kamera.
Spisak odbijam da potpišem zbog 3. i 4. stavke i nakon poduže rasprave prekrižena je 4. stavka uz dogovor da potpišem za prve tri.
Oni su bili zadovoljni jer su mislili da će mi uzeti zastavu zbog provokacije, a ja sam znao da ću je vratiti zato što zastava bilo koje države ne može da bude smatrana provokacijom bilo gdje na svijetu.
Slika zahtjeva za konfiskovanje opreme:
http://s9.postimg.org/xtmpiusbi/kamera1.jpg....
„Vječnost“ nakon toga dolazi djevojka po imenu Sabrina u uniformi KPS koja mi prvi put nudi vodu i ljekarsku pomoć, što sam naravno opet odbio.
(Nisam želio šiptarsku pomoć u materijalnom smislu, a iako sam bio žedan postojao je rizik da mi ubace narkotička sredstva te optuže „nadrogiranog srpskog četnika kako sa srpskom zastavom šeta Prištinom naoružan do zuba“ ili nešto slično.
Ona je bila zadužena za određivanje ličnog opisa: visina, težina, tetovaže, ožiljci..
Polako se prostorija ispunila šiptarskim policajcima i prilikom pregleda mojih ožiljaka pronađen je i jedan na glavi dužine 3.5cm, na pitanje kako je nastao taj ožiljak odgovor je bio da sam jednom prilikom u vojnom kampu u Italiji brutalno pretučen od 14 muslimana iz Federacije BiH zato što se zovem Slobodan i nisam htio da priznam njihovu državu -„Bosnu i Hercegovinu“, a da se odreknem svoje -„Republike Srpske“.
Takođe sam rekao da je na neki način sličan slučaj bio i danas kad se nisam odrekao Srpskog „Kosova i Metohije“, a priznao „Kosova“ termin koji označava „vašu nelegalnu državu“
...
Uživao sam ogromno strahopoštovanje u toj prostoriji samom činjenicom da sam došao apsolutno sam, da nisam davao nikakve reakcije na maltretiranje bilo ono fizičko ili psihičko.
Prolazio sam noću djelovima kuda „mrak jede ljude“ bez obzira na nacionalnost, vjeru i boju kože, samim činom ispred zgrade Vlade, takođe i načinu prelaska „granice“ koji je bio za njih sporan, a za mene i više nego legalan.
Inače imam običaj da „gledam kroz ljude“ ali šiptare sam gledao u oči, snažno i jako oni kojima bih pogled uhvatio prije nego što ga skrenu rijetko bi izdržali preko 2 ili 3 sekunde.
Šiptari su slobodno mogu da kažem plašljivci! I pored svih strahota što su činili Srbima u protekle dvije decenije za koje zna svaki iole informisan čovjek, Srbi se i dalje vraćaju!
Sjećaju se „Lazareve Kletve“, odaju počast svojim herojima, koračaju hrabro i slobodno svojom zemljom, stoje i dalje prkosno i ponosno.
I toga se šiptari plaše, takvog Srbina – gazde svoje kuće!
...
Pred istražnim sudijom.
Nakon izvjesnog vremena šiptari mi donose papir sa mojim pravima i zahtjevaju da ga potpišem maltene bez gledanja što opet odbijam i informišem se o svojim pravima koja su mi uskraćena i onemogućena.
Petnaestak minuta sam analizirao papire i potpisao da sam ih razumio i shvatio.
Stavljene su mi lisice i odveden sa do automobila kojim su me prevezli do istražnog sudije.
Prilikom izlaska iz auta opet su htjeli da me saviju i opet im nisam dozvolio, u mojoj pratnji bilo je 6 policajaca u tri policijska automobila (ja sam sproveden u srednjem).
„6345“ ulazi u prostoriju, a onda me drugi pulicajac ugurao unutra, dok su četvorica čuvala stražu ispred vrata.
U prostoriji ispred mene nalaze se četiri žene i jedan muškarac, dvije žene ispred mene su sudija i javni tužilac, sa moje lijeve strane prevodilac i moj advokat po službenoj dužnosti(za kojeg sam saznao kasnije!?), a sa desne muškarac –javni bilježnik.
„Ovaj drugi“ policajac pokušava da mi skine lisice dok mu se ruke tresu kao da ima artritis, tri minuta su mu bila potrebna da uspješno ukloni lisice sa mojih ruku što je već izazvalo nervozu kod policajaca i ostalih u prostoriji dok je mene na neki način zabavila nesposobnost šiptara da izvrši prost zadatak tako da sam mu u jednom momentu rekao „Šefe, daj meni ključ da ja sam skinem, vidim da ti ne ide“.
Kada su lisice uklonjene, sjeo sam na stolicu i upoznat sam na brzinu sa svim prisutnim iako nisam shvatio da imam advokata.
Poslije mog opširnog objašnjenja ko sam, šta sam, zašto sam ovdje, noževi, zastava, dokumenti..
Sa stolice lijevo od mene ustaje gospođa koja izjavljuje: ...„da se u potpunosti slaže sa klijentom“ na šta sam joj izbio papir iz ruku te prekinuo govor obraćajući se prevodiocu „Ko je ova!?“ da bih dobio odgovor „Vaš advokat po službenoj dužnosti“.
Zahvaljujem se ironično na pomoći advokatu što je učinio sve da mi pomogne i omogućujem joj da nastavi svoje izlaganje koje sam poslije prekinuo šest ili sedam puta dajući do znanja da imam žalbu na ono što je rekla.
U žalbi sam rekao da je oružje pronađeno na nelegalan način, da sam fizičkom silom uvučen u dvorište zgrade vlade, da sam se slikao na javnoj površini, da nigdje ne postoji znak zabrane slikanja, da zastava jedne države ne može da se smatra kao provokacija, da su noževi korišteni u svrhe kampovanja i da je vojnički nož cijelo vrijeme bio u torbi za razliku od lovačkog.
Žalba je usvojena, moj nametnuti advokat je trabunjao opet nešto, pa sam opet uložio žalbu tražeći da se branim sam jer advokat nema mentalne kapacitete da shvati razmjere ovog postupka te da nije dovoljno edukovan i stručan u svojoj oblasti da bi mi pružio adekvatnu pravnu pomoć i da cijelo vrijeme opstruira moju odbranu izvlačeći ključne stvari iz konteksta zanemarujući ih ili ignorišući.
Nije mi dozvoljeno da se branim sam, tako da sam na svako obraćanje „nametnutog advokata“ burno reagovao i prekidao govor ispravljajući ono što je govorio što je u velikoj mjeri nerviralo sudiju i javnog tužioca.
Da bi prekinuli ovu farsu od suđenja u sudu koji sam rekao da ne priznajem: sudija se obratio sa riječima; da se optuženom „Slobodanu G..“ određuje policijsko zadržavanje od 48 sati, predlaže novčanu kaznu u iznosu od nekoliko stotina evra te deportaciju iz „države Kosovo“ prilikom pokretanja sudskog postupka protiv mene.
Ulažem opet žalbu u kojoj objašnjavam da mi je sigurnost ugrožena i da se ne osjećam bezbjedno u Prištini jer policajci koji bi trebali da čuvaju red i mir brutalno premlaćuju strane državljane (ja sam državljanin Republike Srpske pa sam službeno u Srbiji stranac), da bih eventualnim ostankom u policijskoj stanici bio prinuđen da se branim na život i smrt tako da bih mogao predstavljati opasnost po okolinu i ljude u slučaju novog pokušaja ispoljavanja policijske brutalnosti.
Javni tužilac me prekida sa riječima „da li je to istina?“ obraćajući se policajcima iza mene, na šta sam odgovorio tako što sam ustao i pokazao tragove krvi na patikama koje su promakle šiptarima kada su me brisali i krv koja se osušila na pantalonama u prečniku oko 15cm.
Uslijedilo je pitanje „Ko vas je tukao“, rekao sam da je to bio terorista sa oznakom na rukavu „6345“. Javni tužilac zatim gleda ka policajcima, prema meni i vraća pogled na policajca desno iza mene sa izrazom iznenađenja na licu.
„6345“ je bio iza mene, reakcija me nije interesovala ali sam siguran da je znao šta sam rekao jer je natucao srpski sa lošim naglaskom.
Javni tužilac uzima riječ i povlači tužbu protiv „Slobodana G..“ zato što su noževi korišteni u svrhe kampovanja, a razgovorom je utvrđeno da je dotični odgovorna osoba te iste ne bi koristila za ugrožavanje tuđih života i imovine.
Sudija me proglašava slobodnom osobom na šta ulažem opet žalbu.
Tražim da mi se konfiskovana zastava Republike Srpske vrati jer po međunarodnom pravu zastava bilo koje države ne može da predstavlja provokaciju bilo gdje na svijetu.
Zatim se obraća sudija koji iako sam ovo spominjao ranije sada donosi odluku da mi se zastava vrati u policijskoj stanici po okončanju istražnog postupka.
Slika vraćanja zastave:
http://s23.postimg.org/e7hgttcxm/vracanjezastave.jpgI svoj govor sudija završava ironično „Sada kad ste slobodni i zastava vam je vraćena da li želite opet da se žalite na nešto?“
Odgovaram: „Rado bih vratio svoje noževe ali zadovoljan sam i ovako“
Sudija: „Neka, neka noževe ću ja ponijeti sledeći put kad budem išla na kampovanje, a nadam se da kada vi budete dolazili sledeći put na Kosovo, nećete dolaziti sa noževima.“
Odgovaram: „Ja se nadam da ću sledeći put dolaziti sa tenkovima ali vidjećemo..“
Ustajem sa stolice i uzimam zastavu iz vreće te napuštam prostoriju ne želeći da se rukujem sa „javnim braniocem“ i javnim tužiocem što mi je sugerisao prevodilac zato što je to običaj.
Sam postupak kod istražnog sudije trajao je oko 40minuta gdje sam na svaki mogući način pravio smijuriju želeći da im dokažem da nisu u stanju da zavedu red u svojoj sudnici.
Odvezen sam u stanicu policije, potpisao dokument kojim mi se zastava vraća i odšetao slobodno ka centru Prištine do policajca ispred zgrade tzv. Vlade Kosova sa zastavom ispod ruke.
Da sam se slikao sa zastavom SAD, Njemačke, Albanije ili neke druge države koja je priznala njihovu nezavisnost sigurno ne bih bio priveden već srdačno dočekan.
...
Jasno je bilo da Srbi nisu dobrodošli tamo gdje Šiptari trenutno vladaju i bilo je mnogo pokušaja da me zastraše i uplaše da se ne bih vraćao više na Kosmet.
Ja ću pisanje ovog teksta završiti svojom mišlju koja je bila u prvom planu prije, u toku i poslije hapšenja:
DOGODINE NA KARAULI KOŠARE!
...
Odlazim sa biciklom do autobuske stanice, sjedam u autobus za „Mitrovicu“ vjerujući opet da se bliži kraj pustolovine.
Po dolasku u „južnu Mitrovicu“ gledajući veliku srpsku zastavu na tvrđavi Zvečan lako dolazim do srpskog, sjevernog dijela Kosovske Mitrovice i pronalazim policijsku stanicu.
U stanici prijavljujem „6345“ policajca za brutalno nanošenje fizičkih povrijeda, da bih sledeći dan na jezeru u Erdeviku dobio poziv u 09:27 da je prijava napisana na starom formularu i da trebam doći u Kosovsku Mitrovicu kako bih lično potpisao prijavu na novom formularu što mi opet pobuđuje sumnju kako Srbi ne žele da pišu takve prijave jer sam i u stanici čekao preko sat vremena da se dobije saglasnost od „viših nivoa“ za pisanje te prijave.
...
Nakon svih proživljenih stvari, fizički iscrpljen vraćam se kući još više „vezan“ ovim iskustvima za Kosovo i Metohiju.
I podsjećam vam sve koji ovo čitate na Kosovsku kletvu!
Ko je Srbin i srpskoga roda,
i od srpske krvi i kolena,
a ne doš'o na boj na Kosovo,
ne imao od srca poroda,
ni muškoga ni devojačkoga!
Od ruke mu ništa ne rodilo,
rujno vino ni pšenica bela!
Rđom kapo dok mu je kolena!
