Nemam zivce slusat onu sarmu. Takve im braca u islamskim zemljama
Zatuku macolom al kad je kontra hrvata onda mEre da kenja i na tv-u

Ima danas opet kolumnu u VL baš na temu pretvaranja njegove osobe u čudovište. Ne znam baš koliko je uspjela, kad se kod ove klike nešto zakotrlja, teško je zaustavit. Samo, kad od Nine koji je u biti dobričina pokušavaju monstruma napravit, znači da mogu svakome se na vrat natakarit i stvarat sliku o njemu koja im paše. Posljedica je da je jedan Nino čudovište koje jede malu djecu a Perković domoljub koji se poskliznuo, o Mesiću da ne pričam.

Baš sam zgađen RH medijskim prostorom, a ni u BiH nije bolji, dapače...

I?

Valjda zna sa kakvim govnima posla ima..., ako očekuje neku demokratsku i argumentiranu debatu putem medija ili očiUoči od relikta komunizma i atavizama šerijata onda griješi u procjeni i troši energiju uzalud na medijska poklapanja i samo se približava onoj "kada predugo raspravljaš sa budalom, na kraju se neće vidjeti razlika".

naravno da zna.

znao je to valjda i prije 3 godine.

Zato me čudi da im replicira putem medija,..."nit' jbi, nit' kući vodi".

Gospodična ili gospođa prvo bi se trebala malo educirati, njezin stil je ispod pisanja djeteta od 5 godina.

Nacionalsocijalizam nije desničarski pokret nego lijevičarski pokret. NSDAP Nationalsozialistische Deutsche Arbeiterpartei prije se zvala DAP - Deutsche Arbeiterpartei.

A ovaj drugi dio o Franji Tuđmanu samo ih treba pitati imaju li dokaza koji to mogu pokrijepiti. Odmah će reći da su čuli od nekoga tko je bio tu ali mu ne znaju ime. Teorija koja je odavno pala u vodu - samo je se drže oni koji nisu unaprijedili svoje znanje nego i dalje kao kokoši slijede svoga pijevca.

možda nema više nijednu frontu otvorenu.

kad na fakultetu postaneš docent onda si napravio dobar dio posla u životu.

Evo te kolumne koju je Junuz spominjao, dobro im odgovorio. Inače, Ninova stranica na fejsu je dostigla gotovo 20 000 lajkova, što je više kleveta i laži, Nino nam je miliji draži

Njegov odsjek i katedra su ok orijentirani i on se ne mora bojati nikakvih napada s te strane.

Odoh ja u komšije.

Malo i Nino laprda. U NU2 veli da je Tomić u tekstu u Jutarnjem imao tipfeler i nije napisao da je Michelangelo Bounarroti, nego Buonarotti. I to mu zamjera kao veliku grešku, neobrazovanost, nespretnost. I njega i lektora i Jutarnjeg i EPH. Sve je povezao.

A onda mu jedna od glavnih teza u ovom tekstu bude netočna informacija. Rudanica nije rođena '39 u Rijeci, nego 10 godina kasnije u Opatiji. Što znači da je rođena u SRH, a ne u Kraljevini Italiji.

Dobra je taktička odluka nekad se povući u prikrajak, Nino se u posljednje vrijeme zanosi i iznosi svakakve ocjene o svačemu, postaje intelektualna posvuduša, a to nije nikad dugoročno dobar potez, bez obzira o kome se radilo

Nino se previše petlja u neke teme koje su solidno pokrivene raznim kolumnistima i diskutantima. U zadnje vrijeme vrlo malo minutaže ima o problemima Hrvata Varte.
No dobro, njegov život njegova stvar. Ali to su teme u kojima izađe jako posran, dok mu u temama o BiH ne mogu zamjeriti jer jako uočljivu i nimalo apstraktnu istinu govori.

Ne mogu mu zamjeriti jer ih to ne zanima. Nije im u fokusu. Govori on istine i o drugim temama ali to medijsko-politički kompleks ima svoje interese i tu izađe "posran".

Ne sumnjajte ako im Varta uđe u fokus da će bošnjačka propaganda biti mila majka čega ćemo se naslušati.

To je ista ekipa. Koja je "napredna" jer je za homo brak, pa su "napredni" i ne izručuju komunističkog ubojicu, pa su opet "napredni" jer je Franjo fašist i djelitelj Bosne.

Isto sranje.

Samo im ovo trenutno nije zanimljivo.

Od tema o BiH sad je s njim glavna tema - on osobno, tj. da li je desničar ili nije, da li je ovakav ili onakav, šta je rekao ili nije rekao, analize njegovog osobnog političkog i ideološkog opredjeljenja i propitivanje stajališta (ne znam da li je to htio, ali se na to svelo). Osim tema o tome šta je gdje rekao, tu su razne teme u RH uglavnom nevažne za politiku u BiH. Od nedodirljive pozicije koja je bila jako komotna za komentirati BiH i gdje ga nitko nije dirao, došlo se do toga da većinu angažmana posvećuje uvjeravanju javnosti da je on ovo, i da nije ono.

Kao što je netko već rekao- veliki gubitak za Hrvate BiH, a RH je dobila svog 176. Ivkošića.

U prvi tren i ja to pomislih, ali nije pogriješio, zna on jako dobro odakle je Rudanica ali nije je htio opaliti na isti način kao ona njega, dapače, metnuo joj ga je fino. I dobar je primjer naveo, trebao je pokazat kako je glupo Hrvate BiH smatrati Hrvatima drugog reda jer ih RH nije obuhvatila.

Inače bih volio od njega dobit "kuharicu" s takvim primjerima, ja inače slične stvari govorim i dajem primjere, ali on to puno bolje čini, konciznije, preciznije.

Npr. neko vam navede kako ste manji Hrvat zatošto ste iz BiH. Odgovorite mu...

To se kod nas kaže-lako je biti katolik u Vatikanu...Da sam prepotentan,rekao bih da najveći Hrvati dolaze iz zemljopisno rubnih područja gdje obitavaju Hrvati ovog regiona.

To uopće nije prepotentno nego činjenični iskaz.

Koji vrijedi za sve narode, a ne samo Hrvate.

179.

Zaboravio si zadnju trojicu.

Citajuci ovaj post pade mi naum branjenje Gorana Babica sa strane Jergovica.

Goran Babić ili kako prognati pjesnika
Možda je sam otišao, možda mu ne bi nitko ništa, ali neće baš biti da je sam sebe istjerao iz hrvatskih pjesničkih antologija

Veliki osamljenik

Goran Babić - jedan od trojice najvećih živih
hrvatskih pjesnika
Najznačajniji živi izopćenik iz hrvatske književnosti je Goran Babić. Taj veliki pjesnik, jedan od trojice najvećih živih, izdao je domovinu 1991., kada je izbjegao u Beograd. Neko vrijeme podržavao je Miloševićev režim. Napisao je nekoliko gadnih novinskih tekstova po tamošnjim novinama. I stoga je kažnjen izbacivanjem iz svih – tojest, skoro svih – pjesničkih antologija sastavljanih nakon te nulte godine hrvatskoga pjesništva.

U međuvremenu, Babić nije optirao za srpsku književnost, nastavio je biti ono što jest, a njegovo osamljeništvo i izdvojenost, bez obzira na sva neslaganja s njegovim političkim i ideološkim opredjeljenjima, čitatelju mora imponirati. Uostalom, između velikih i malih pisaca, čitatelj će uvijek izabrati velike pisce. Ako je čitatelj i ako ne kani biti netko i nešto među malim hrvatskim piscima.

Hrvatska književnost veća je, šira i bogatija od onoga što su zapasali i ogradili ovlašteni i neovlašteni carinici hrvatske književnosti. Ali što je još važnije: hrvatska je književnost u svakome pogledu šarenija. I prostire se, u širinu i u dubinu, na prostoru koji daleko nadmašuje prostranost i dubinu svega drugog što među Hrvatima uspijeva

http://www.slobodnadalmacija.hr/Arterij ... fault.aspx

Ovako romanticarsko gleda Jergovic na Babica, Hrvata koji je na pocetku rata sta otvoreno na stranu Srba i Milosevica, koji je, sto ne spominje Jergovic, za vrime Jugoslavije napada jednog lickog lijecnika, kojega je cinka kao notornog Ustasu, zbog cega? Zbog dvi rici:umirovljeni casnik.

Vridi procitati slijedece:

Goran je Babić tobože reagirao na pismo nekog oficira JNA, objavljeno u Vjesniku od 15. listopada 1984, u rubrici Pisma čitalaca. Taj je srbokomunist napao uglednoga liječnika iz Pakraca, dr. Ivana Šretera, ovim riječima: »...Kad je htio saznati moje zanimanje (da ga unese u obrazac), ja sam jasno i glasno rekao penzionirani oficir JNA. Kad sam doputovao kući, pročitao sam da me taj liječnik (dr. Ivan Šreter) ‘unaprijedio’ iz penzioniranog oficira JNA u – umirovljenog časnika.«

slika Boris Dežulović

slika Miljenko Jergović

Zahtjev Gorana Babića

Babić je iskoristio to pismo za javni napad u kojem je napadu zatražio Šreterovo ubijanje. Ništa manje. Evo kako je zločinac za pisaćim stolom obrazložio svoj zločinački zahtjev:

»...No, što je htio naš liječnik, medicus iz Lipika, iz kraja gdje je ljekovite vode i rasnih konja? Zar njega, čedo Hipokratovo, zanima gramatika, pravopis, lingvistika općenito, zar morfologija i sintaksa mogu imati kakvog utjecaja na sastav bubrežnog kamenca? Da ga, možda, ne pokreće jedan drugi ili drukčiji interes, pogubna jedna znatiželja, koja se doduše, ovoga puta, zadržala na tome da izmijeni riječi, a sutra (istom idejom vođena) može jednako tako izmijeniti injekciju?«

Uporaba riječi časnik za Babića je ravna ubijanju injekcijom, čime se otvoreno aludira na nacističkoga liječnika Mengela, čime se stvarala psihološka podloga za likvidaciju dr. Šretera. »Jer – nastavlja Goran Babić – ako je, kako neki kažu, strah vječit i nužan; ako se (elem) netko bojati mora (ili mi ili oni); ako je, dakle, nespokoj trajno stanje stvari (fakata i svijesti); ako (nadalje) iz zla nećemo nikako i nikada; ako nas se u to (u muku, zlo i tjeskobu) utjeruje u nevolji (bolesti, pogibelji, starosti), a nekmoli u snazi i zdravlju – kakav će i kakav uopće može biti odgovor na prijetnju?«

Dakle, mi ili oni, pri čemu pod mi misli na jugokomuniste, a pod oni na nacionalno svjesne Hrvate. Dalje, uporabu riječi časnik Goran Babić proglašava političkom prijetnjom i time potiče policijski aparat na akciju. Kako bi bio što uvjerljiviji, navedenu riječ pretvara u ustaški poklič i stavlja u kontekst partizanske borbe, odnosno potpiruje žestoke emocije partizana-pobjednika. Srpsko poimanje osvete kao bitne odrednice etničkog identifikacijskog koda ovdje izbija u prvi plan. (»Ko se ne osveti – taj se ne posveti!«)

»Pitanje«, nastavlja Goran Babić, »ovakvo, lebdi naročito nad nama čiji su se roditelji (danas starci) prije 40 godina tukli s bandom i povjerovali da su pobijedili, da su se jednom zauvijek (i za se i za djecu svoju i unuke) riješili zločina koji je prijetio da zatre sve što se uopće može zatrti.«

Slijedi tipično udbaško krvoločno prenemaganje, gdje liječnika povezuje s ustašama i ustaškom emigracijom:

»...Pretpostavimo (ako nije zabranjeno) da je on (pobijeđeni, poraženi) otišao, da ga je nestalo (u hladnome grobu ili u Paragvaju), da je tek u skrovitim šavovima društvenoga bića ostalo njegovo sjeme, spore i sjemenke. Hipoteza naša nalaže da se kaže kako iz te klice ništa nije nicalo kroz dugo neko vrijeme, a da je, nakon što su se prilike postupno izmijenile, polako počela jedna za drugom sjemenka na svjetlo danje da izbija (...). I – da ne pretpostavljamo dalje – stigosmo napokon do (mladog?) našeg medicusa, stručnjaka za jezik i jezične probleme, koga od svih bolesti i tegoba (starosti) zanima ponajviše ona od prije 40 godina, smrtna boljka ustašluka. Što kažem – zanima? Ne samo zanima, nego još i više – on se, očito, osjeća i ponaša kao pobjednik u tom (historijskom) sporu. Nekadašnji junak (moćnik, mladi snažni partizan) sad stiže nemoćan, slab, star, bolestan preda nj (gromovnika, medicusa, u čijoj je ruci odluka o životu i smrti, Hermijin štap za san i nesanicu). Oh, kako su se prilike izmijenile – oh, da me sad vidi onaj moj (od prije 40 godina), koji je onda poražen nestao negdje u magli, negdje u povijesti! Da se samo načas pojavi na javi pa da vidi ovaj prizor, ovu scenu. Kako se osvećujem za sve njegove boli i nedaće, za sve zlo što mu je ovaj grmalj nekoć (jednoć) nanio. Treba crvendaća, idiota, naučiti pameti, treba mu pokazati da naše nije prošlo, a da njegovo (i njihovo) nepovratno jest. Minulo da je sve u što se kleo, za što se borio i da sad je bivši po svemu, sjenka negdašnje moći preda me došla da krepa!«

http://www.matica.hr/vijenac/396/Govor% ... r%20smrti/

Toga Babica Jergovic prikazuje kao malo sasavog, ali, jebiga, sebi dosljednog titana hrvatske knjizevnosti.

I sad uzporedite to sa hajkon na Simunica, Raspudica itd.....
Nije da nismo znali, ali potribno je sakupljati takve dokaze, da se pokaze moralno crnilo jugokomunjarskih placenika.

Nino je rijetko viđeni intelektualac, a s obzirom da je "naš" odnosno iz BiH time je još važnije da ostane takav. Ipak kako su počeli komentari ići u smjeru da je malo preširoko otišao moram se dobrim dijelom složiti i evo napisati da je najbolje ako ikako postoji mogućnost da se drži BiH i hrvatskog pitanja unutar iste, jer o ovim temama s kojima se uhvatio u koštac u zadnje vrijeme ima na stotine znalaca i poznavatelja i tu će igrati i biti samo jedan prosjek dok njegovo poznavanje o BiH na javnoj Hrvatskoj TV je neprocjenjivo a još k tome zna ga izreći razumljivo svakom gledatelju, dakle mišljenje je da se više vrati na teme zbog kojih i jeste počeo nastupati po TV a to je BiH i hrvatsko pitanje unutar kvazi tvorevine.

P.S.
Jer na kraju krajeva nije isključeno da ga namjerno uvlače u svakojake teme da mu ime izgubi sjaj, jer koliko god neprikosnoven bio treba se držati što manjeg broja tema u kojima može biti prepoznat kao ekpert.

Ante Tomic Lula Mira i Indijanac
277

"Trakavica u vezi s izručenjem Josipa Perkovića Njemačkoj u završnoj je epizodi poprimila elemente farse, od DORH-a koji bi sudio sudovima, preko Nobilove polušale kako žali što mu klijent nije prijavio prebivalište u Velikoj Gorici pa do zadnjeg izmotavanja tobožnjim strahom od letenja. Perković je mogao na put i 1. srpnja prošle godine, bez teškog sramoćenja zemlje kao (post)totalitarnog rezervata, ali dobro je što se konačno razotkrila prava struktura moći.

Pokazalo se ne samo kako nije kasno za lustraciju, već kako će, ako se s tim procesom ubrzo ne započne, biti kasno za stvaranje istinskog demokratskog društva. Trulo srce hrvatskog društva su strukture unutar institucija koje razaraju samu njihovu bit i smisao, DORH prije svega. Da nije došlo do sloma komunizma, da su ostali jednopartijski sustav, verbalni delikt i štafeta, doslovno bismo gledali iste likove na čelu društva, od čelnika javne Radiotelevizije preko glavnih novinskih moćnika, vrha pravosuđa pa sve do bizarnih tipova koji su prije trideset godina bili čelnici partijske omladine, a danas se nude kao djevičanski nova lica, treći put između prvog i drugog partijskog puta.

Da se provela lustracija ne bi bilo tog kontinuiteta, a Hrvatska bi bila puno bliže Poljskoj i Češkoj nego Bjelorusiji po funkcioniranju institucija i demokratskim standardima. Priču o preživjelim strukturama totalitarnog režima, nekoj vrsti državne mafije bez ikakve ideologije osim pukog održavanja moći, smatrao sam kao paranoju tipičnu za hrvatske žrtvoslove, ukopane u prošlost i okamenjene u svojim ožiljcima i frustracijama. Lustracija mi se činila poželjnom kao simbolička potreba raščišćavanja i s drugim, trajnijim totalitarnim naslijeđem hrvatskog društva koje ne haje za rezolucije Europskog parlamenta o osudi komunističkih režima, u kojem su svi demokratski izabrani predsjednici nakon Mačeka bili članovi Partije i gdje najljepši trg u glavnom gradu nosi ime diktatora po kojem su za života nazivali gradove, a nakon smrti mu štitili lik i djelo posebnim zakonom. No sve što se događalo oko slučaja Perković pokazalo je kako potreba nije simbolična, nego i te kako stvarna. Lustracija trenutačno nije primarni, ali je, dugoročno gledano, vjerojatno najdublji problem hrvatskog društva.

Prvi argument protivnika lustracije jest da taj režim nije bio poput onog u npr. Poljskoj ili Slovačkoj, tj. “uvezen na sovjetskim tenkovima”, već da je samonikao. Riječ je o povijesnoj neistini, dovoljno je pročitati Đilasov Revolucionarni rat da bi se vidjelo kako je Kominterna cijelo vrijeme vodila i kontrolirala uspostavu tog režima, koji joj se kasnije oteo. Valjalo bi iz povijesnog zaborava izvući i Staljinova generala Ždanova, zapovjednika Trećeg ukrajinskog fronta, koji je vodio akcije za oslobađanje Beograda, nakon kojeg je Crvena armija prisvojila sav ratni beogradski plijen, a J. B. Tito se žalio kako su njegovoj vojsci dali samo pet kamiona. No sve i da je jugoslavenski komunistički režim doista bio samonikao, dakle da nije bilo kao onaj u Češkoj, već kao u Sovjetskom Savezu, znači li to da je zbog toga bio dobar? Ako je zlo izvorno, tj. samoniklo, je li onda manje zlo? Je li režim sustavno kršio ljudska prava? Je li po partijskim odlukama ubijao ljude do samoga kraja? Ako je taj režim bio samonikao i plod duboke narodne želje, zašto nisu provjeravali taj legitimitet, dopustili izbore, slobodu misli i govora?

U obrani režima danas se sve intenzivnije pokušava šminkati mrtvaca. Spominje se kako je J. B. Tito izgradio prugu i tvornice, ali ne i da je opljačkao i zatro staru građansku klasu i nepovratno uništio selo. Da je vratio neke nacionalne teritorije, ali ne i da je druge izgubio, ili da je etnički očistio čitave narode. Neki ga nesvjesno brkaju s vlastitom mladošću te s općim pozitivnim učincima modernizacije i razvoja tehnologije. Pa valjda hladnjaci, rokenrol i auti ne bi do nas došli da nije bilo Tita i Jovanke. To bi bilo kao reći da ne bi bilo mobitela i interneta da nije bilo HDZ-a. Kao da vrhunski rezultati ne bi nastali i u drugačijem okviru, da Vojin Bakić ne bi i u demokratskoj parlamentarnoj demokraciji stasao u velikog kipara ili Štulić u rokera i pjesnika. HTV nas u udarnim terminima zasipa propagandnim jugoslavenskim socijalističkim trešom. U vremenu sveopće krize reže honorare, ali obilno financira nostalgičarske projekte koji trebaju pokazati kako je bilo divno početkom osamdesetih. Misle valjda privući mlade gledatelje koji će se diviti kako je njima bilo super između Kavkaza i Zvečke.

Dovođenje u pitanje dogmi titoizma i danas automatski vuče optužbu za revizionizam. To opet govori o totalitarnoj svijesti jer svaka ozbiljna historiografija je revizionistička u smislu da preispituje, u svjetlu novih dokumenata i teorija, dotadašnje spoznaje, pogotovo kad su ih proizvele Komisije za (h)istoriju pri komitetima Saveza komunista, a metodološki branio argument pendreka.

Argument kako je kasno za lustraciju pobijaju događaji oko Perkovića. Lustracija ne znači da je svatko tko je predavao estetiku, igrao lijevog beka, vozio tramvaj, projektirao zgrade ili radio vrhunske kipove po narudžbi režima problematičan. Ali jest onaj tko je bio u vrhu nomenklature, bio partijski cenzor i komesar na televiziji i novinama, tko je surađivao s partijskom tajnom policijom, bio svjedok tužiteljstva na montiranim političkim procesima ili bdio nad ideološkim i kadrovskim pravovjerjem na politički osjetljivim studijima i institutima.

Hrvatska je, u smislu neprovedene promjene političke i društvene elite, sličnija Bjelorusiji i Rusiji nego Estoniji, Poljskoj ili Češkoj. Očito je da su te strukture kočnica bilo kakvih društvenih promjena. Da isijavaju totalitarni mentalitet koji vidimo u svim strankama. Znanac iz Makedonije, jedine zemlje bivše Jugoslavije koja je započela s lustracijom, lani mi je govorio kako nije prekasno i da su u tijeku procesa otkrili vrlo zanimljive stvari, da su suradnici službe bili i neki ministri i predsjednički kandidati, a što je posebno zanimljivo i čelnik Soroševa Otvorenog društva za Makedoniju Vladimir Milčin. Makedonski lustratori provjeravaju i tajkune koji su se obogatili u privatizaciji devedesetih. Nastoji se utvrditi jesu li došli do kapitala poduzetništvom ili zahvaljujući tome što su kao suradnici službe bili dio strukture. Uvjet EU Beogradu o omogućavanju pristupa arhivima Udbe već je postavljen. Sad je sve do nas, potrebno je provesti kvalitetnu javnu raspravu o modelu lustracije, donijeti zakon, utvrditi procedure kako bi se izbjegla krivotvorenja, i u demokratskoj atmosferi provjere po jasnim procedurama, a ne lova na vještice, konačno započeti demontažu totalitarnog naslijeđa u Hrvatskoj."

http://www.vecernji.hr/hrvatska/lustrac ... amo-916855

X2

U vrijeme Beogradske operacije 1944. general-major Vladimir Ivanovič Ždanov bio je zapovjednik 4. gardijskog mehaniziranog korpusa, podređenog Trećem ukrajinskom frontu kojim je tada zapovijedao maršal Fjodor Ivanovič Tolbuhin.

***

Standardno odlična kolumna.