Kako me policija ispitala i osumnjičila za bacanje izmeta na Antu Tomića

Indicija za obavijesni razgovor bilo je nešto što su policajci smatrali mojom polemikom 
s Antom Tomićem

Autor:
Nino Raspudić

Halo. Dobar dan, je li gospodin Raspudić?

– Da, izvolite.

– Zovemo iz Policijske uprave zagrebačke. Vaša supruga nam je rekla da ste trenutačno na Filozofskom fakultetu, trebali bismo obaviti obavijesni razgovor.

– O čemu?

– Ne bismo preko telefona, hoćete li da dođemo na fakultet?

– Može, samo recite koliko će trajati i na koju temu, jer imam nastavu za sat vremena.

– Ma vrlo kratko, nekoliko minuta. Po nalogu splitske policije, riječ je o napadu u Splitu, od 23. 2...

– Na Antu Tomića?

– Da.

– Ahhhhaaaa, ha, ha, ha....vi ste, ha, ha, ha.... vi me zaj., ha, ha... vi ste one Bijele udovice, što zovu.., ha,ha,ha...

Trebalo mi je deset minuta da se prestanem smijati (produžili su mi život za barem mjesec dana), a njima isto toliko, da me, i sami kroz smijeh, uvjere kako oni nisu Bijele udovice, riječki humoristi, koji telefonom nazivaju i sprdaju se s ljudima, već da me stvarno iz policije zovu na obavijesni razgovor o napadu na najvećeg hrvatskog književnika Antu Tomića kantom punom izmeta na splitskoj Pjaci.

Imao sam dojam da im je jako neugodno, ali da moraju postupiti po zahtjevu genijalca iz splitskog policijskog tima koji je, budući da im istraga tapka u mjestu, indicirao mene kao potencijalnog osumnjičenog.

Uljepšali su mi dan, nasmijali me do suza i osigurali temu za sljedeću kolumnu. Nakon što sam shvatio kako ipak nije riječ o šali, ljubazne i uzorno profesionalne policajce u civilu pozvao sam na kavu u bar preko puta fakulteta i farsa od obavijesnog razgovora mogla je početi.

Dao sam ime, prezime, ime oca, majke, djevojačko majčino prezime, datum i mjesto rođenja, prebivalište, zanimanje i titulu. Onda smo prešli na povijest, ontologiju i fenomenologiju mog odnosa s prvim prološkim perom.

Indicija za obavijesni razgovor bilo je nešto što su oni smatrali mojom polemikom s Tomićem, a ustvari se radilo o povodu kojeg mi je dao da javnosti objasnim fenomen “daidža”, šačice bosanskih franjevaca u službi bosanske/bošnjačke unitarističke politike. Bili su izvrsno upućeni u moj i Tomićev tekst, iz čega se može zaključiti da je policija posvetila silne sate analitičkog rada u potrazi za nasilnikom koji je kantom fekalija zalio Kutlina i Pavićeva miljenika.

Nakon što smo uz kavu protresli motive koji su me mogli nagnati da danima punim kantu i sa šiltericom kao komandos trčim po Pjaci i dovršavam probavom i kantom ono što valjda nisam mogao mozgom i tipkovnicom, prešli smo na pitanje mog, kao Juventusova obrana čvrstog alibija. Upitan gdje sam bio u vrijeme stravičnog napada na HAVC-ova miljenika, odgovorio sam da sam bio na cesti između Banjaluke i Mostara, kako i pristoji Dodikovom i Čovićevom plaćeniku, što mi mogu potvrditi i tri osobe koje su bile sa mnom u automobilu. Uz to, i granična policija može dokumentirano potvrditi da sam tog dana bio na teritoriju BiH, zemlje koju je Tomić, odvjetnik daidža, nedavno tako učinkovito branio od mene. Policajac koji je cijelo vrijeme susprezao smijeh, tada se nije mogao suzdržati pa je otvorio karte.

– Ali, gospodine Raspudiću, vi ste mogli to organizirati, tj. platiti nekome da to uradi...

Vidio sam se već kako, kao neki hercegovački Michael Corleone, ubacujem kockicu šećera u kavu na benzinskoj crpki u Jajcu, dok se u istom trenutku, u drugoj državi, kanta sručuje na glavu nekadašnjeg člana Programskog vijeća HRT-a.

– Jeste li u danima nakon napada bili u Splitu? – pitao me drugi policajac.

– Jesam, tri dana nakon agresije na pitomca JNA, bio sam gost na jako posjećenoj tribini u Splitu.

– Koliko je ljudi bilo?

– Gotovo tisuću.

– Je li se spominjao napad na g. Tomića?

– Jest. Pred kraj tribine, jedan posjetitelj iz publike me je pitao kako komentiram napad na Tomića.

– I što ste rekli?

– Rekao sam da osuđujem svako nasilje. I da se ja s gospodinom Tomićem ni u čemu ne slažem, ali da smatram da njemu nedostaje pažnje, ljubavi i pouke. I da bi ga to učinilo boljim. A da se agresijom nikoga nije popravilo pa neće ni njega.

Nakon što su mi policajci rekli kako nemaju više pitanja, ja sam njih zamolio da mi odgovore na tri.

Prvo sam ih upitao trebam li im dati uzorak stolice na analizu, na što su se počeli tresti i previjati na stolicama, s mukom zadržavajući privid ozbiljnosti. Odgovorili su:

– Za sada ne.

Drugo pitanje je bilo – kako se kvalificira ono što se dogodilo u Splitu? Objasnili su mi da to ipak nije kazneno djelo poput napada nožem, već da je to prekršaj, uz elemente narušavanja javnog reda i mira i javno sramoćenje što bi se poslije moglo goniti po privatnoj tužbi.

U redu, pitao sam ih, je li uobičajeno da se za nešto što se kvalificira kao prekršaj provodi tako široka istraga i da se uključuje više policijskih uprava.

Mudro su preskočili odgovoriti. Na kraju mi rekoše kao znaju da ću se za tjedan dana s tim obavještajnim razgovorom sprdati u kolumni, ali da oni samo rade svoj posao tj. postupaju po nalogu. Rastadosmo se kao braća.

Iz prvog obavještajnog razgovora u životu izvukao sam nekoliko zaključaka.

Prvo me je začudilo to što me je žena odmah otkucala. Postupila je potpuno nerevolucionarno. Umjesto da kaže, kad su došli na vrata, kako me nije vidjela danima i ne zna gdje sam, locirala me je kao Šeks Gotovinu.

Drugo, dva zagrebačka policajca s kojima sam razgovarao ostavili su sjajan dojam uljudnih, inteligentnih i profesionalnih osoba, koji su u sprdnji od naloga i komediji od slučaja uspjeli zadržati dignitet struke, kad već nije taj lumen iz Splita koji je zaključio kako bi bilo super malo policijom cimnuti Raspudića.

Treće, nerazmjerno velika sredstva, radni sati i energija troše se na istragu jednog prekršaja.

Šestoaprilski cirkus u Sarajevu

Prvi april, međunarodni dan šale, ove godine je na području Sarajeva ozbiljnu konkurenciju dobio u šestom danu istog mjeseca. Dan kad su Titovi partizani zauzeli grad do danas se nastavio slaviti kao Dan grada Sarajeva.

Sljednica vojske koja je 1945. oslobodila najveći bosanski grad pokušala ga je ponovo oslobađati i 1992. s istim obilježjima na glavi. Ovaj put s manje uspjeha, osim dijela koji je nazvan Istočno Sarajevo, iz čega je nastala zlobna hercegovačka šala kako danas postoje dva Sarajeva: Istočno i Bliskoistočno. Unatoč svim povijesnim kontroverzama i nelijepim posljedicama i epilozima, veći dio grada 6. april obilježava Dan oslobođenja i Dan grada, kako nikada ne bi pali u zaborav oni koji su im omogućili da danas žive ovako slobodno i sretno.

Nino Raspudić l nezavisne.com

Koliki je značaj tog datuma i koja je civilizacijska i multikulturna razina do danas postignuta zahvaljujući tom davnom temelju najbolje je izrazio predsjedavajući Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović, rekavši kako je Sarajevo “grad ujedinjenih različitosti kakvima danas Evropa teži”. Ta izvrsna šala podsjeća na onu, nešto manje uspješnu, ali prihvatljivu kad je jedan Mostarac preko ljeta došao iz Švedske obići rodbinu i na pitanje kako je u Skandinaviji odgovorio – Ma, oni su trideset godina iza nas. – Kako to? – Pa kod njih je još dobro.

Šizofrena situacija između kukanja nad realnim stanjem i simboličkog slavljenja njegovih uzroka najjasnije se vidi na primjeru Sarajeva. Grad je, kao i cijela država, osiromašen, zapušten, nefunkcionalan, njime harače privilegirana manjina, primitivizam i nasilje. Svi smatraju da je stanje u državi loše, ali onda se bijes sručuje na onoga koji to kaže jasno i glasno. Biskup Pero Sudar je na jednoj konferenciji u Italiji u sklopu predavanja “BiH kao lakmus papir Europe” ovog tjedna izjavio kako je BiH umjetna država i umiruće društvo. Zanimljivo je kako je čaršijsko uho doseglo tako daleko i uhvatilo ga na Apeninskom poluotoku u verbalnom deliktu pa su njegovu izjavu sarajevski mediji počeli razvlačiti kao tobože skandaloznu. Potpuno je nejasno zašto.

Da je BiH umiruće društvo, to će se svi složiti. Nema nijednog društvenog aspekta u kojem se već desetljećima ne bilježi stagnacija. No, reći da je BiH umjetna država, to se valjda kosi s moralom i zdravim razumom pa bi trebalo biskupu objasniti sljedeće: Ne, BiH nije protektorat ni umjetna država. Svi su je željeli upravo ovakvu kakva jest. Svi Bošnjaci vole ovu BiH u svim njenim aspektima, naročito ljube Republiku Srpsku i većinske hrvatske kantone s njihovim znakovljem. Srbi obožavaju BiH, a pogotovo nogometnu reprezentaciju svoje države, koja nigdje nema tako toplu podršku kao u Banjaluci.

Samo spominjanje trećeg entiteta bilo je dovoljno da ga se od počasnog Sarajlije degradira u rang papka i javno osramoti, barem u onom dijelu javnosti koji drži do odluka gradskih vlasti

Hrvati se, kako što je općepoznato, žene pod plavo-žutom zastavom BiH, koju smatraju najljepšom na svijetu. O općoj snazi i stabilnosti te zemlje, kojoj su radosno vječne temelje udarili Izetbegović, Milošević i Tuđman u američkoj vojnoj bazi, svjedoči i visoki predstavnik Inzko svojim čudesnim djelovanjem. Umjetne zemlje imaju vladare koje sami biraju, dok prirodnima i pravima poput BiH upravljaju predstavnici međunarodne zajednice, kontaktnih skupina i stranih ambasada. Samo krajnje zlonamjerna osoba poput biskupa Sudara može tvrditi da je dejtonska BiH umjetna zemlja. Srećom, budući da je BiH tako prirodna i jaka, takve joj izjave ionako ne mogu naštetiti.

Ulogu glavnog klauna ovogodišnjeg šestoaprilskog cirkusa odigrao je zagrebački gradonačelnik Milan Bandić. Širinu i toleranciju duha kojeg danas utjelovljuje sarajevsko Gradsko vijeće osjetio je prošlog tjedna. Samo mjesec dana nakon što je odlučilo imenovati Bandića počasnim građaninom Sarajeva i uručiti mu priznanje na svečanoj sjednici povodom Dana grada, Gradsko vijeće je opozvalo vlastitu odluku, što je slučaj bez presedana. Ta zapanjujuća odluka donesena je kao reakcija na intervju što ga je Bandić 10. ožujka dao televizijskoj mreži Al Jazeera. U njemu je izrekao sljedeće: “Bosna i Hercegovina kao demokratska zemlja tri konstitutivna naroda i, nadam se, uskoro i tri entiteta, da svatko ima mogućnost da izabere svoje predstavnike.” Samo spominjanje trećeg entiteta bilo je dovoljno da ga se od počasnog Sarajlije degradira u rang papka i javno osramoti, barem u onom dijelu javnosti koji drži do odluka gradskih vlasti. Pao je dakle zbog verbalnog delikta.

Nepredvidljivi Bandić, da li zbog političke intuicije, čiju ćemo dubinu mi obični smrtnici tek naknadno shvatiti, ili nedostatka obraza i samopoštovanja, nije se pomirio s odlukom da više nije “prava raja”. Na dan šege pojavio se u Sarajevu sa svitom i unatoč tome što mu je tjedan ranije sramotno oduzeto priznanje bio je gost svečane sjednice Gradskog vijeća povodom obilježavanja 6. aprila Dana oslobođenja i Dana grada Sarajeva. Bizarno je da je Ivo Komšić, maneken sarajevske multietničnosti, s govornice zaželio Bandiću dobrodošlicu, što je cijeloj toj farsi u Narodnom pozorištu dalo nadrealnu dimenziju.

Kao svojevrsnu utjehu jer nije počasni građanin Sarajeva, Bandiću je ujutro priznanje “doživotni član” uručio predsjednik HKD “Napredak” dr Franjo Topić. Tako “Napredak”, osim doživotnog predsjednika, sada ima i doživotnog člana. Drugim, običnim smrtnicima je članstvo valjda dano na određeno vrijeme, pa se mora produživati kao registracija automobila. Topić se, inače, proslavio izjavama poput one kad je u Zagrebu na pitanje “kako je u Sarajevu” odgovorio – meni dobro!, biserom kako Hrvati ni u Austriji nemaju političkih prava pa šta im fali, te plaćanjem oglasa preko cijele stranice u “Večernjem listu” novcem “Napretka” kako bi javnosti nabrojao lokalne radijske stranice i folklorna društva Hrvata u BiH, da bi ih po tu visoku cijenu uvjerio kako im “ništa ne fali”.

Nakon što je ovjekovječen u “Napretku”, Bandić se sa skupinom jarana prošetao Sarajevom. Uz doživotnog Topića, besmrtnog Ćiru Blaževića i vječnog Bandića, najozbiljnji dio ekipe koja se smucala između Vječne vatre i Baščaršije bio je glumac, političar i hrvatski državljanin Emir Hadžihafizbegović. Falila je još Jasmila Žbanić pa da, računajući na sredstva Hrvatskog audio-vizualnog centra, padne dogovor o snimanju filma “Bandić brani Sarajevo”.

Izbori koji će u BiH biti održani za pet mjeseci ne ostavljaju svima u BiH jednaku mogućnost izbora.
Tri konstitutivna naroda u BiH su u asimetričnim pozicijama, dok su "ostali" doslovno ostali izvan sistema, jer presuda "Sejdić i Finci" nije implementirana, a i sve se manje spominje. Situacija kod srpskih glasača je najjasnija.

Piše: Nino Raspudić/nezavisne novine

Osigurani institucionalnim okvirom Republike Srpske imaju izbora i mogu relaksirano odlučivati tko će biti njihovi politički predstavnici na svim razinama. Hrvatima je takva mogućnost pluralizma uskraćena. Već sada je izgledno da će se, zbog straha od preglasavanja, opet dogoditi učinak homogeniziranja oko najjače opcije. Hrvatsko-bošnjačka federacija, izborno prekrojena od strane međunarodne zajednice (čitaj SAD i njima odanih visokih predstavnika), postala je poprište sado-mazo političkog odnosa dva naroda. Počelo je 2000. godine s tzv. Alijansom za promjene, koja je sklepana bez ikakvog hrvatskog političkog legitimiteta i koja je kao jedinu promjenu uvela praksu da brojniji narod gazi političku volju malobrojnijeg, a sve pod lijepom građanskom krinkom. Pogubna praksa nastavljena je "građanskim" mazlumanjem s izborom Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva bošnjačkim glasovima, što se prvi put, 2006, i moglo pokušati opravdati kao naivnost SDP-a, koji je očekivao da će privući glasove Hrvata. No kada je i drugi put, 2010, stranka čiju biračku bazu golemom većinom čine Bošnjaci istaknula samo kandidata za hrvatskog člana Predsjedništva bilo je jasno da je Federacija supstancijalno mrtva. Trista tisuća Bošnjaka opet je počinilo amoralan čin, kako je to točno nazvao mostarski sociolog Ivan Vukoja, zaokružujući nekoga da predstavlja biračko tijelo kojem sami ne pripadaju.

Što su Komšićevi bošnjački/bosanski birači dobili za ovih osam godina? Je li BiH u koju se toliko kunu imalo jača, stabilnija, naprednija nakon što su osam godina uzurpirali mjesto hrvatskog člana Predsjedništva, procjenjujući da Hrvati ne znaju izabrati pravog "patriota" pa će oni to učiniti bolje umjesto njih? Je li ikome koristio ovaj cirkus s Komšićem? SDA kao stožerna bošnjačka stranka pristala je na platformašku smicalicu 2010. godine, što je neke analitičare iznenadilo, premda ona tu ambivalentnu igru između nacionalnog i građanskog igra od početka, tj. od prvih demokratskih izbora.

Za razliku od nacionalno i nominalno definirane Hrvatske demokratske zajednice i Srpske demokratske stranke, najjača muslimanska (kasnije bošnjačka stranka) 1990. nije u imenu nosila nacionalni predznak već je nazvana Stranka demokratske akcije. Već tada je bilo jasno da strateško političko savezništvo traže u fluidnoj "građanskoj" opciji, među ljudima koji su do rata bili politički Jugoslaveni, da bi kasnije postali "Bosanci". U toj igri je Alija Izetbegović našao paradne Srbe i Hrvate, uglavnom ljude koji su bili dio ranije političke i društvene elite, koji su ostali u Sarajevu i bili spremni na sve da bi zadržali privilegije, ali i dio ljudi koji su, zahvaljujući tome što su barem nominalno pripadali poželjnoj skupini za pokazivanje multietničnosti, postigli karijere koje vlastitom pameću i sposobnošću ne bi mogli ni sanjati. Željko Komšić je najbolji primjer. Činilo se da bošnjački nacionalizam koristi "građane" za svoje ciljeve, ali može se isto tako reći da su "građani" koristili "Bošnjake" kao bi zadržali svoje privilegije, konfrontirajući ih prije svega s Hrvatima u Federaciji.

Rezultat platformaške politike je definitivno političko približavanje hrvatske politike i javnog mjenja centrifugalnom srpskom viđenju BiH i to je nešto što će se, za života ove generacije koja pamti političko iživljavanje s Komšićem, teško vratiti unazad. Tražeći saveznike za alijanse/platforme, bošnjački političari su srozali kadrovske kriterije ispod svake razine, uzdižući na najviše funkcije i najbesprizornije tipove iz hrvatskog korpusa, samo ako su bili spremni pristati na njihovu igru. To objašnjava kako su npr. tipovi poput Lijanovića ili Budimira mogli postati bitni faktori u državi. Oni koji su ih uzdigli na te grane, nisu očito shvaćali da će vrlo brzo time državu i institucije svesti na mjeru takvih ljudi pa se danas čude što nam se događa na svim razinama vlasti. Platformaška politika je pritiskom koji proizvodi učinak homogeniziranja oko trenutno najjače opcije osigurala HDZ-u pobjedu među Hrvatima na predstojećim izborima, bez da mrdnu prstom kako bi je zaslužili. U međuvremenu i u HDZ-u je sazrela svijest da treba održati okvir Hrvatskog narodnog sabora i za izbore, iako bi, nakon izlaska i rasula HDZ 1990, izbore među Hrvatima nadmoćno dobili i sami.

Na predstojećim izborima, Hrvati dakle nemaju puno izbora, jer sve izvan Hrvatskog narodnog sabora "tukne" na buduću platformu. Luksuz pluralizma imat će tek kada se promijeni Izborni zakon, koji će im osigurati da sami biraju svoje političke predstavnike.

Za razliku od Hrvata, koji nemaju izbora, Srba koji izabiru sebi kao svoji na svome, Bošnjaci imaju i dodatni izbor. Osim što će birati svoje političke predstavnike, izabrat će i hoće li opet zaigrati nečasnu političku igru odabira zastupnika malobrojnijeg naroda. SDP, koji je bio nositelj i Alijanse i Platforme, je u velikim problemima i gotovo sigurno će biti najveći gubitnik izbora. Izgledno je, a to se dalo upratiti i tijekom prosvjeda na daljinski upravljač iz američke ambasade, da će unutar stare paradigme koja se nasukala s platformom, a koju je gurao bivši američki veleposlanik Moon (znakovito je da još nije stupio na dužnost novi), zadnji trzaji nakon prosvjeda biti petljanja oko Martina Raguža kao tobože novog lica hrvatske politike u BiH. Što mogu učiniti genijalci iz velike ambasade? Sklepati koaliciju u kojoj bi bošnjačke/bosanske glasove vukla Komšićeva Demokratska fronta, privid hrvatskog legitimiteta davao očerupani Ragužev HDZ 1990, uz logistiku Lijanovića te eventualno postpravaških halal-strančica od Budimira do Jurišića? Umješno raspoređeni Hrvati na listama po većinskim bošnjačkim županijama bi možda konačno mogli napuniti šest od sedamnaest hrvatskih mjesta u Domu naroda, tako da siroti Inzko ne bi morao mijenjati zakone matematike u BiH kao prošli put pa bi se i legalno formirala bošnjačka vlast s par pohlepnih hrvatskih ikebana-majstora.

Generalna proba s prosvjedima u veljači nije prošla baš blistavo, ali očito je da bi se isti scenarij mogao ponoviti vođen od dijela NVO scene navezanog na američku ambasadu i financiranog od National Endowment for Democracy, čiju pipu prema BiH kontrolira notorni Reuf Bajrović. Na što se troši novac američkih poreznih obveznika u BiH i kakve posljedice to ostavlja po zemlju valjda će se nekada zapitati i netko nadređen iz američke administracije. Koliko je BiH funkcionalnija, stabilnija, koliko je povjerenje između ljudi i naroda poraslo nakon svih tih, novcem američkih poreznih obveznika financiranih zahvata?

Izbori će se odigrati po starom izbornom zakonu, koji, ako se dovoljno bošnjačkih glasova privuče "građanskom" ublehom i uz pravilno raspoređene "Hrvate", omogućava preglasavanje na svim razinama. No ako se i treći put ponovi već viđeni scenarij, to sigurno neće biti "treća sreća", već će se postojeće negativne tendencije samo dodatno intenzivirati, BiH će i dalje ostati raspadajuća država i podijeljeno društvo, uz još četiri godine političkog mrcvarenja i ekonomske i društvene stagnacije. Stoga, umjesto da se okreću potrazi za hrvatskim političkim i moralnim karikaturama koje su im spremne za komadić vlasti biti politički podanici, bošnjački lideri bi trebalo definitivno da odustanu od preglasavanja malobrojnijeg naroda, da postignu s legitimnim hrvatskim predstavnicima dogovor o izmjeni Izbornog zakona, kako bi se i teoretski slične stvari izbjegle ubuduće. Tek to će Hrvatima omogućiti pravi politički pluralizam, na koji im nije ostavljeno pravo u dva zadnja izborna ciklusa.

Odlično rečeno!

Rezultat platformaške politike je definitivno političko približavanje hrvatske politike i javnog mjenja centrifugalnom srpskom viđenju BiH i to je nešto što će se, za života ove generacije koja pamti političko iživljavanje s Komšićem, teško vratiti unazad.