E sad si objasnila u cemu je stvar..."zakon jaceg", barem si to ukapirala...

Nikad neces reci da je Oric, Dudakovic, Halilovic i ekipa iz tvog naroda koja je sprovodila ubijanje civila

Razlika izmedju tebe i mene je sto ja zlocinace iz reda mog naroda uvek jasno i glasno smestam na svoje mesto

Ti sad meni pripisujes temu o Dodiku i Rami u kojoj nisam ni ucestvovao

Ja u startu osporavam Hag kao sud

Vi Srbi možete kineskim zidom da se ogradite, što se mene lično tiče.A ne da osporavate sud u Hagu.Činjenice govore u prilog tome da ga morate poštovati i povinovati se njegovim odlukama.Sve dok on donosi presude u korist mog naroda, mišljenja sam da trebamo iskoristiti njegov rad.Naravno obnoviti tužbu protiv vas za genocid na širem područiju od Srebrenice, tužiti vas za ratnu oštetu itd itd :)

bez foliranja o pravicnosti i nezavisnosti

ali nikad nece imati moje postovanje, niti cu presude i definicije tamo uzimati kao relevantne...

HASAN HADŽIĆ, SVJEDOK I HRONIČAR NAJVEĆE BOŠNJAČKE TRAGEDIJE: Srebrenica i Podrinje su bezobzirno žrtvovani!
Subota | 24.09.2011.

Poznati bh. novinar, hroničar i učesnik ratnih zbivanja u Srebrenici i Podrinju, Hasan Haždić, u ekskluzivnom intervjuu za DEPO PORTAL govori o strateški planiranom žrtvovanju cijelog podrinjskog pojasa od strane ratno-poratnog bošnjačkog političkog vrha

Razgovarala: Angelina ALBIJANIĆ-DURAKOVIĆ

Hasan Hadžić je bh. novinar izuzetne profesionalne reputacije; karijeru je započeo prije rata ali će sam rat za njega značiti veliko životno i profesionalno iskustvo. Kao izbjeglica iz Zvornika, te godine provodi na ratištima oko Tuzle i Podrinja, objavljujući tekstove u mnogim tadašnjim medijima. Njegove izvještaji i reportaže sa prvih linija fronta se pamte; ti tekstovi su posjedovali novinarske stnadarde ali su imali u sebi i „nešto malo duše“.

Zbog toga je među ljudima o kojima je pisao Hasan Hadžić uvijek uživao respekt i poštovanje. Prvh godina nakon rata pisao je za magazin „BH dani“, da bi jedan period svog života proveo, zajedno sa grupom SDP-ovskih političara, u misiji izgradnje prosperitetnog Distrikta Brčko. Smatra je jednim od ključnih ličnost u izgradnji međuetničkog povjerenja o ovom specifičnom dijelu BiH. Dobar dio svog profesionalnog angažmana Hasan Hadžić je posvetio pitanju povratka bošnjačkog stanovništva Podrinja; danas je ponovo na vjetrometini života, vodeći novinarske bitke za bolji život u ovome dijelu BiH. Sprema dvije knjige; jedna je o istoriji socijaldemokratskog pokreta u Brčkom, a druga o njegovom rodnom Podrinju i tragičnoj sudbini ovog kraja posljednjih dvadeset godina.

Ipak, neposredni povod za ovaj intervju bio je norveški film „Srebrenica – izdani grad“, koji je podigao na noge ovdašnju javnost i izazvao buru negativnih reakcija, iako su saznanja o odgovornosti političkog vrha ratne BiH za krvoproliće koje se desilo u ovom bosanskom gradiću i ranije dospijevala u medije.

Odnos bošnjačkog vrha prema Srebrenici je samo jedan dio njihove strategije prema cijelom Donjem Podrinju, strategije beozobzirnog žrtvovanja cijele regije - teritorija i naroda. Strategije koja se mora iznijeti na svjetlo dana. Neka Haag istražuje i sankcionira krivce za genocid, neka neko drugi preispituje krivicu UN-a, Francuske, Amerike, Holandije ili koga već, ali šta je sve ili šta nije učinio naš vrh da se izbjegnu tolike žrtve u Podrinju, ne smije ostati nekakava unutarbošnjačka praznina – „bijela mrlja“ u historiji, što je bila praksa prošlog režima.

Gospodine Hadžiću, poznato je da ste još u ratu, kada je to bilo pravi bauk, izuzetno kritički pisali o odnosu bošnjačkog vrha prema Srebrenici. Ipak, da li je naslov filma „Srebrenica - izdani grad“, koji je izazvao šok u domaćoj i široj javnosti, pretjerana tvrdnja?

Neću da dajem ocjene o samom filmu u smislu koliko jest ili nije zasnovan na realnom istraživačkom pristupu i koliko su korektne njegove suštinske poruke, jer stigao sam ga samo površno pogledati i obratiti pažnju prevashodno na nekoliko detalja koji se tiču upravo odnosa bošnjačkog vrha. To su od ranije poznata svjedočenja Hakije Meholjića, koji je prvi udario u taj tabu, i drugih bošnjačkih vojnih zvaničnika. Prije svega bih izbjegao termin izdaja, jer izdaja je nešto što se događa iznenada i neočekivano. Ja bih to što se tamo desilo, a u što sam sticajem okolnosti bio izuzetno dobro upućen, nazvao žrtvovanjem tog grada, jer sve što se od 1992. tamo dešavalo pred rat u ratu i nakon rata upućuje na planirano žrtvovanje – teritorije i naroda. Da je taj naslov, uz ponavljanje moje zasadašnje distance prema cjelini filma, glasio „žrtvovani grad“, ja bih rekao da je ta tvrdnja, ne prejaka, već nedovoljno jaka. Jer, odnos bošnjačkog vrha prema Srebrenici je samo jedan dio njihove strategije prema cijelom Donjem Podrinju, strategije beozobzirnog žrtvovanja cijele regije - teritorija i naroda. Strategije koja se mora iznijeti na svjetlo dana. Neka Haag istražuje i sankcionira krivce za genocid, neka neko drugi preispituje krivicu UN-a, Francuske, Amerike, Holandije ili koga već, ali šta je sve ili šta nije učinio naš vrh da se izbjegnu tolike žrtve u Podrinju, ne smije ostati nekakava unutarbošnjačka praznina – „bijela mrlja“ u historiji, što je bila praksa prošlog režima.

Prije navođenja argumenata za te tvrdnje, objasnite zašto insistirate na izjednačavanju Srebrenice sa okolinom, kada cijeli svijet tamošnji slučaj izdvaja kao najveći zločin u Evropi nakon Drugog svjetskog rata?

Govoreći uporno samo o Srebrenici – kroz osuđujuće rezolucije najjačih političkih faktora u svijetu, pa, eto, čak i Tadićeve Srbije, zatim kroz presude oba haška suda, kroz tužbe protiv UN i Holandije, kroz početke svih pridika bošnjačkih čelnika međunarodnoj zajednici itd. – upada se u opasnu zamku minimiziranja ostalih zločina u Podrinju i drugdje. Time se relativizira opći zločinački, genociodni, kako hoćete, plan Miloševićevog režima. Stvara se utisak da je Srebrenica izuzetak, eto kao neka greška pomahnitalog Mladića. Ne izjednačavam ja brojke, već samo tvrdim da je Srebrenica očekivani finale niza prethodnih zločina prema Bošnjacima u Podrinju koji su kvarili projekat ekskluzivno srpskog pojasa uz Drinu, začet u vrijeme Karađorđa koji je tvrdio da je Drina kičma srpstva, pa dograđivan preko Draže Mihajlovića i zaokružen s Miloševićem i njegovom paljanskom filijalom.

Možete li to konkretnije pojasniti?

Navest ću samo par primjera. Na području zvorničkih sela Đulići, Klisa i Šetići u jednom danu odvedeno je i na najzvjerskiji način pobijeno svih 700 nenaoružanih muškaraca od 15 do 70 godina. Ili, recimo, u mom rodnom selu Skočić pobijeno je svih 30 Roma koji su tamo ostali vjerujući da Rome niko neće dirati. Pobijeni su i starci i žene i djeca zbog svojih bošnjačkih imena. Haag se tim i nizom drugih zločina nikad nije ozbiljno pozabavio, bosanska tužba protiv Srbije takođe, a oba slučaja se sa velikim zakašnjenjem procesuiraju pred srbijanskim sudovima zahvaljujući samoubilačkim akcijama Nataše Kandić. Treba napomenuti i da je među osam hiljada poginulih u Srebrenici veliki broj Zvorničana, Bratunčana, Vlaseničana, koji su tokom rata potisnuti u taj poslednji bastion. Srebrenica jest pojedinačno daleko najveći zločin, ali ona je samo sasvim logičan završetak realizacije genocidne strategije za Podrinje. Tamo ne da nisu mogli ostati onih taktičkih 3 ili 5 posto nesrba, kao u Bijeljini ili Banjoj Luci; u Zvorniku, Bratuncu, Srebrenici i Vlasenici, kao većinskim bošnjačkim općinama, nije smio ostati ni jedan Bošnjak.

Kada iznosite tako tešku optužbu da je Podrinje žrtvovao bošnjački ratno-poratni vrh, koji sebe smatra najzaslužnijim za organiziranje otpora agresiji i spas BiH, šta navodite kao prvi argument?

Kompletna rukovodstva pomenutih općina, u kojima je SDA na prvim izborima osvojila vlast tvrdeći da će odbraniti narod od Šešelja i drugih koji su na drugoj obali Drine oštrili noževe, su ostavila narod i pobjegla najmanje do Zagreba. Tamo su formirali krizne štabove i šepurili se u ratnim uniformama i opasani škorpionima pred džamijom i na sajmištu. Narod je prepušten sam sebi, a ta famozna Patriotska liga, uz čast rijetkim momcima, poput rahmetli Mehdina Hodžića, zvanog Kapetan Senad, i njegovih sljedbenika, je nabujala tek poslije rata da bi se zakačila za državne povlastice. Na legendarnom zvorničkom Kula –Gradu, gdje je pružen prvi žestok otpor arkanovcima, niškim specijalcima i drugima, borili su se momci lavljeg srca sa zvorničke ulice i pijace, a ne oni koji će zbog tog herojskog otpora kasnije dobijati brigadirske i generalske činove.

Pominjali ste da ste i sami bili svjedok takvih situacija...

Kad su me samoorganizovani branitelji okružene Sapne, gdje je bio zbjeg od desetak hiljada izbjeglih sa Drine, sredinom aprila pustili da odvedem porodicu u Tuzlu bilo je to pod ultimatumom da uspostavim vezu sa rukovodstvom zvorničke općine i višim vojnim instancama i zatražim pomoć. Našao sam izbjeglog predsjednika općine Avdulaha Pašića u zgradi općine Tuzla koji se spremao za daleke pute. Rekao mi da je otpor u Podrinju besmislena partizanština i savjetovao da i ja idem rodbini u Njemačkoj. Šef zvorničke policije Osman Mustafić je okrenuo glavu od mene žureći na Zapad, kao i potpredsjednik općinske vlade Munib Pezerović i predsjednik zvorničke SDA Asim Juzbašić. Čelnici ostalih podrinjskih općina su slijedili ovaj primjer. Očito su znali koliko njihov stranački vrh „brine“ o Podrinju. Ja ne kažem da su se te teritorije uz Srbiju mogle odbraniti, ali oficijelne strukture na općinskim i višim nivoima nisu smjele ostaviti potpuno obezglavljen narod na kojem su pred rat zarađivale prodajući mu oružje.

HAJRUDIN MEŠIĆ - KAPETAN HAJRO: U toj čuvenoj operaciji, 30 oktobra 1992. godine, jedinom ozbiljnom pokušaju deblokade Srebrenice, zvorničke i teočanske jedinice su bile uspostavile koridor. Ponesen uspjehom, otišao je u zonu u koju nipošto ne idu komandanti, ako se ne zovu Hajrudin Mešić, i poginuo. Borci su bili šokirani, viša komanda je cijelu operaciju ignorirala, pa je sve propalo.

Šokiran tim primjerima, istovremeno nailazim na čudesan kontranst, na već spomenutog Kapetana Senada koji iz Tuzle sa šačicom saboraca kreće u Podrinje i kaže: „Idem da vam rušim mostove na Drini!“ Nekoliko dana kasnije, gine oslobodivši Zaseok, bez čega bi dvije tadašnje enklave, Sapna i Teočak, sa 20 hiljada ljudi, mogle postati Srebrenice prije prave Srebrenice. Da se ta mjesta povežu, prestanu biti enklave i pretvore u neprobojni bedem na domak Drine, pobrinut će se, opet mimo bilo kakve pomoći oficijelnih političkih i vojnih centara, narodni heroj Hajrudin Mešić, poznat kao Kapetan Hajro.

Iz tog vremena ostali su zapamćeni Vaši izvještaji na Radiju BiH o oslobodilačkim operacijama koje su bile veliko ohrabrenje za sve slobodne teritorije i kojima je komandovao Kapetan Hajro kojeg ovdje pominjete...

Tačno je da je Kapetan Hajro postao idol nacije, ali i da nije bio omiljen kod viših vojnih i političkih instanci. Njegov plan o probijanju koridora prema okruženim područjima Kamenice, Cerske i Srebrenice, koje su već u jesen devedeset druge zapadale u humanitarnu katastrofu, novi je dokaz da se radi o žrtvovanim krajevima. Zbog opstrukcija u komandi 2. korpusa, Hajro je pred više svjedoka rekao da očekuje totalnu opstrukciju od komande 2, korpusa u Tuzli. U toj čuvenoj operaciji, 30 oktobra 1992. godine, jedinom ozbiljnom pokušaju deblokade Srebrenice, zvorničke i teočanske jedinice su bile uspostavile koridor. Ponesen uspjehom, otišao je u zonu u koju nipošto ne idu komandanti, ako se ne zovu Hajrudin Mešić, i poginuo. Borci su bili šokirani, viša komanda je cijelu operaciju ignorirala, pa je sve propalo.

U to vrijeme se govorilo o sistematskoj opstrukciji odbrambeno-oslobodilačkih operacija u Podrinju od strane komande 2. korpusa. Ko su bili nosioci tih opstrukcija i zašto?

I ja sam dugo bio ubijeđen da je dio komande 2. korpusa, zbog nekih svojih hirova, uzrok svih nedaća. Zanimljivo je da je to naše uvjerenje podgrijavao i sam predsjednik rahmetli Alija Izetbegović kad bi imao kontakte s podrinjskim delegacijama. Poslije, kad je padala Srebrenica, kad su operacijom probijanja obruča i prihvata pristiglih Srebreničana sa područja Sapne komandovali kapetani, a sa druge strane operaciju pokolja vodio sam Mladić, dok je istovremeno predsjednik Izetbegović sa svim svojim generalima u Zenici vodio odsudnu bitku za osudu idejnog skretanja Harisa Silajdžića, kad sam i sam imao specijalnu komunikacijsku vezu sa kabinetom predsjednika Izetbegovića preko kodiranog telefonskog aparata koji su mi, bez ikakvog mog zahtjeva i nametanja, dostavili preko časnog komandanta jedinice „Crni labudovi“ Haseta Tirića, valjda da zbog te počasti prestanem vjerovati sopstvenim očima i ušima, kad sam sagledao zastrašujući nemar i nehat državnog vrha prema najvećoj tragediji sopstvenog naroda - naknadno sam se dozvao pameti. Tada sam shvatio da podrška onog 30. oktobra, kad je poginuo Hajro, i u mnogim drugim situacijama, nije izostajala zbog komande 2. korpusa, već zbog strategije „oca nacije“ i njegovog kruga. Tada sam osjetio potrebu da se izvinem nekim ljudima iz 2. korpusa zbog prenemilosrdnih tekstova na njihov račun.

Kad sam sagledao zastrašujući nemar i nehat državnog vrha prema najvećoj tragediji sopstvenog naroda - naknadno sam se dozvao pameti. Tada sam shvatio da podrška onog 30. oktobra, kad je poginuo Hajro, i u mnogim drugim situacijama, nije izostajala zbog komande 2. korpusa, već zbog strategije „oca nacije“ i njegovog kruga. Tada sam osjetio potrebu da se izvinem nekim ljudima iz 2. korpusa zbog prenemilosrdnih tekstova na njihov račun.

Uz Kapetana Hajru, najpoznatije komandantsko ime iz Podrinja je Naser Orić. Kako bi izgledala Vaša usporedba te dvije ličnosti?

Ja nisam bio neposredni svjedok Orićevih komandantskih aktivnosti u Srebrenici. Sigurno je da nije bilo jednostavno biti prvi i najodgovorniji u takvoj sredini i situaciji. Uz sve druge priče iz enklave, ljudi Oriću ne spore hrabrost i neposrednio vođenje boraca. Ali, na osnovu onoga što pouzdano znam o Oriću, navest ću tri razlike između njih dvojice: Prvo – Hajro je poginuo u namjeri da spasi Srebrenicu, a Orić je Srebrenicu napustio kad joj je bio najpotrebniji; drugo – nema tog Rasima Delića, Alije Izetbegovića, Clintona ili bilo koga ko bi Hajri pokušao narediti da napusti svoje borce i narod u najtežoj situaciji, a da taj naredbodavac ne bude nokautiran; treće – Hajrina tri prioriteta su bila patriotizam, patriotizam i patriotizam, a Orićeva – novac, novac i novac.

Ovim odgovorom sugerirate zaključak i da je dolazak ratnih komandanata iz Srebrenice, na čelu s Orićem, na školovanje u Zenicu još jedan dokaz o žrtvovanju Podrinja?

Naravno! I onako splasnuti borbeni elan u enklavi, zbog svih teških godina u neimaštini i otvorenih ponuda iz vrha države za razmjenu teritorija, komandnim obezglavljivanjem je dokrajčen. Okrene mi se uvijek utroba kad vidim fotografiju, koju mi je sticajem okolnosti dao Orić, a na njoj je scena s dočeka kompletne srebreničke komande: Uz Orića i njegove potčinjene su skoro pa razdragani predsjednik Izetbegović, Rasim Delić, Bakir Alispahić i, naravno, Šaja. Bože, zapitam se, šta slavi ta vesela i gizdava družina, ako ne predstojeći pad Srebrenice?

Jeste li imali sami prilike susresti predsjednika Izetbegovića i razgovarati s njim?

Jesam, doveo sam mu jednu delegaciju podrinjskih političara i komandanata 1994. godine u namjeri da iniciram formiranje podrinjskog korpusa, kako bi se podrinjske jedinice usmjerile na oslobađanje svog zavičaja, a ne iscrpljivale na raznim drugim ratištima. Mislili smo, ako Krajišnici svoj korpus mogu formirati trista kilometara od slobodne krajiške teiritorije, zašto Podrinjci svoj ne bi formirali na slobodnoj teritoriji Sapne koja se Drini primiče na samo šest kilometara. Strahovito zainteresovano nas je saslušao, još jednom se složio sa osudama na račun 2. korpusa i na kraju ništa od svega. Uz dotadašnju jednu brigadu sa vjerskim predznakom – Prvu podrinjsku muslimansku brigadu, od podrinjskih elitnih manevarskih jedinica formirali su nam još jednu – Devetu muslimansku brigadu. Taj vjerski predznak je razvodnjavao oslobodilački žar prema Podrinju, jer jasno je da borba na vjerskim principima gura teritorije u drugi plan. Slali su ih na sva ratišta, samo ne u Podrinje. Sam pad Srebrenice udarne podrinjske jedinice su dočekale u brdima iznad Breze. Učestvovali su u onoj naučno-fantastičnoj operaciji za oslobođenje Sarajeva, dok je kod Nezuka, zbog nedostatka snaga, zatvoren prolaz iz obruča nakon što se iz džehenema izvuklo tek dvije hiljade Srebreničana, a bar tri hiljade ih zauvijek ostalo nadomak slobode.

Vjerujem da imate još obrazloženja za optužbe koje ste izrekli. Ali, da sa ratnih pređemo na poratne teme. Sa Fadilom Banjanovićem Bracikom ste pionir ideje i realizacije pokreta povratka u BiH. Ima li razočarenja što se mali postotak ljudi vratio?

Bracika je zdušno, s nevjerovatnom energijom, predvodio jedan izuzetno kompleksan proces; bilo je premlaćivanja i pogibija, ali nije se stalo. Dramatične povratke u Mahalu i Jusiće malte ne direktno su prenosile najznačajnije svjetske tv stanice. Tamo gdje je on svojim radom bio najviše usmjeren, u Donjem Podrinju, rezultati povratka su najveći, mada daleko ispod željenih i mogućih. Da nije bilo direktnog odmaganja, u prvim godinama nakon rata, kad je kritična masa Podrinjaca bila na tuzlanskom području i kad se taj pokret bio zahuktao, bilo bi znatno bolje. Tu vidim kontinuitet one ratne politike prema Podrinju, odnosno nerad odnos vlasti prema povratku ljudi na teritorije na kojima su u ratu počinjeni toliki propusti. Ali da najprije istaknem pozitivne primjere: Prvi guverner TK-a Izet Hadžić punim srcem i značajnim budžetskim sredstvima je stao iza pokreta. Zahvaljujući njemu Bracika se našao na čelu Ureda za povratak TK-a, prve povratničke institucije u zemlji.

Koliko nam je poznato, i u državnom vrhu Bracika je od samog početka bio hvaljen i podržavan...

Jest verbalno i javno, ali nerijetko su mu isti ti tapšači iza kulisa pravili prepreke. Žao mi je što o rahmetli predsjedniku Izetbegoviću moram govoriti loše i u ovom kontekstu. Međutim, to i nije nešto novo, jer sam u mnogo tekstova, još za vrijeme njegovog života, razotkrivao licemjeran odnos prema povratku kao velikoj, neiskorištenoj šansi da se u značajnoj mjeri ponište ratni rezultati i zemlja reintegrira.

Na šta konkretno mislite kada kažete 'licemjeran odnos prema povratku'?

Tako Izetbegović primi najsrdačnije Braciku i delegaciju predvodnika povratka, istakne na televiziji značaj njihove misije, a onda za ministra za povratak u Vladi TK-a postavi famoznog Adiba Đozića sa uputstvom da koči povratak. Đozić onda parama u budžetu izdvojenim za povratak plaća preseljenje Podrinjaca u upražnjena naselja oko Sarajeva, a kasnije, kad Srbi počnu vraćati stanarska prava, kuda su mogli ti ljudi nego u prekookeanske zemlje. Sjećam se kad su jednom prilikom izbjeglice nastanjene u Vozućoj pozvale Hakiju Meholjića i Braciku na dogovor o povratku u Bajramoviće, prvo povratničko naselje u općini Srebrenica. Međutim, euforične pripreme naprasno su prekinute. Đozić je ubacio novac za razbijanje akcije i poslije je mnogo muke trebalo da se narod organizuje, a ministar je zbog takvih uspjeha ubačen u Izvršni odbor SDA. Tada je važilo i do danas u velikoj mjeri zadržano pravilo da SDA –ovi odbornici u podrinjskim općinama, „podrinjski“ poslanici u Banjoj Luci i Sarajevu i uopće svi predstavnici povratnika na svim nivoima moraju imati stanove i kuće u Sarajevu, Tuzli i drugim gradovima u Federaciji. To je destimuliralo povratak više nego išta drugo, jer gostujući kadrovi nemaju interesa za poboljšanje stanja u povratničkim sredinama.

Temeljito ste pratili i arbitražni proces za Brčko, te uspostavu Distrikta. Sada sve češće ima ocjena da je taj projekat izgubljena šansa. Kako Vi gledate na takve tvrdnje?

Brčko je pod dvoipogodišnjom vladavinom farmaceutskog tajkuna Dragana Pajića, koji je prije nekoliko dana konačno smijenjen s funkcije gradonačelnika, uspjelo u dobroj mjeri da prokocka velike privredne rezultate i ugled koji su strpljivo gradili Pajićevi prethodnici, uz veliku podršku međunarodnih struktura i američkih supervizora. Brčko je postalo najperspektivnije mjesto u zemlji, sa najvišim stupnjem obnove mjultietničke zajednice. Osam mjeseci je trajala blokada rada Vlade i Skupštine Distrikta zbog Pajićevog sukoba interesa, sa katastrofalnim posljedicama po privredu i investicije, te uz bujanje kriminala u Fondu za zdravstvo i nekim drugim službama.

Znači li to da je sadašnji supervizor Roderick Moor, za razliku od svojih prethodnika, pružao podršku tom razgrađivanju Distrikta?

Nema govora o tome da je on imao loše namjere prema Distriktu. On je naslijedio vruć krompir od prethodnika Raffija Gregoriana koji je instalirao Pajića taktički povlađujući Dodiku zbog nekih strateških razloga. Poslije su se te njegove i taktike i strategije pokazale pogubnim. Naravno, Mooru nije bilo jednostavno sklanjati Gregorianovog izabranika, ali je nedopustivo što se na to nakanjivao osam mjeseci.

Ima li sada šanse, sa novim gradonačelnikom Gavrićem, koji je takođe iz SNSD-a da stvari krenu ponovo nabolje?

Distrikt ima zdrav temeljni koncept, za razliku od, recimo, Mostara i tamošnjih paralelizama koji proizvode vječne nevolje. Dalje, Gavrić nije stasao u tajkunskom miljeu, ima pred sobom i frišak primjer kako završavaju zvaničnici koji krše osnovne pravne norme i ignorišu volju parlamentarne većine. Na kraju, teško je očekivati da će i američka administracija dopustiti da Distrikt kao njeno čedo ponovo bude ugrožen bilo čijim avanturama.

Godinama ste u „Danima“ i drugim medijima sistematski razotkrivali i dokumentovali najteži kriminal u TK-u i šire, te bili žrtva odmazde. Je li sve to imalo smisla?

Jeste. Mene čini mirnim to što sam radio profesionalno i odgovorno, što sam ponekad i tužen radeći taj zaista opasni posao, ali nikad i suđen, jer su tužitelji odustajali zbog nedostatka kontraargumenata. A što su u samo malom postotku tih slučajeva tužiteljstva i sudovi obavili svoj dio posla, to je njihova stvar. Pravosuđe u cijeloj BiH je veoma korumpirano, u TK-u užasno, bar dok sam ja bio na svakodnevnom frontu s kriminalom.

Šta biste izdvojili kao najružniji, a šta kao najljepši dojam iz bogatog novinarskog staža i opusa?

Oba ta dojma vezao bih za jedan slučaj - kad je naoružana grupa ljudi džipovima opkolila zgradu u Tuzli u kojoj sam stanovao. Jasno smo ih mogli vidjeti kroz prozor ja i grupa prijatelja koji su pritekli u pomoć. Telefonom su tražili da prestanem pisati tekst koji je ujutro trebalo da se štampa u „Danima“, i ako poslušam da ću biti bogato nagrađen. U suprotnom, pobit će cijelu porodicu. Tada sam prvi put odlučio zatražiti pomoć od ministra policije, bio je to Bahrija Dautović. Uzalud, policija nije bila voljna ometati mafiju. Nakon toga, za moju kćerkicu odlazak u školu ili bilo gdje je bio trauma. Najljepši dojam ostavili su omladinci-dobrovoljci iz Tuzle koji su već druge večeri po smjenama stražarili pred zgradom. Ima Tuzla to nešto što ni jedan drugi grad u BiH nema. To je mentalitet u kojem nisu mogli da se okaleme nekakve ratne Juke, Ćele i Cace, i ovi mirnodopski razni „heroji“ iz drugih gradova-da ih ne nabrajam. Treće večeri, pošto je američki ambasador zatražio hitnu istragu i zaštitu moje porodice, i ministar Dautović mi je poslao eskadron zaštitara.

(DEPO PORTAL)

ZLOČIN MLADIĆ: Tereti ga se da je od 1991. do 1993. isplanirao i organizirao rušenje brane i hidroelektrane Peruča s ciljem potpunog potapanja civilnih i gospodarskih objekata preko 50.000 stanovnika nizvodno od brane i rijeke Cetine u Sinju, Trilju i Omišu.

Iako je naredio povlačenje vojske i aktiviranje 30 tona eksploziva, potpuno uništenje brane spriječili su djelatnici HEP-a.

Glasnogovornica Županijskog suda u Zadru Dijana Grancarić rekla je da je 1992. stigao zahtjev za istragu protiv više članova 9. korpusa bivše JNA, a da je 2005. taj zahtjev proširen i na Mladića koji je bio zamjenik zapovjednika. Istraga je još u tijeku, a hoće li zadarski sud biti taj koji će odlučivati o podizanju optužnice, još nije sigurno. Naime, osim Haaga, objasnila je Grancarić, očekuje se otvaranje četiriju specijalnih sudova za ratne zločine u Rijeci, Zagrebu, Osijeku i Splitu. Tada bi Mladićev slučaj preuzeo Specijalni sud u Splitu.

ZLOČIN: Zapovjedio je topničke i minobacačke napade na civilne ciljeve u Zadru i okolici i to u tri navrata: točno na Božić 1991. i zatim nekoliko dana kasnije na Staru godinu. Početkom 1992. naredio je još jedan napad. U tim napadima poginulo je više osoba i na desetke ranjeno. Uništeno i oštećeno je oko 50 crkava.

Prema informacijama Državnog odvjetništva, protiv Mladića se vodi istraga i na Županijskom sudu u Slavonskom Brodu. Ipak, predsjednik suda Zoran Mirković objasnio nam je da u vrijeme podnošenja zahtjeva za istragu njihov sud nije postojao te nas je uputio na Županijski sud u Požegi. Tamo pak, nitko tko smije komunicirati s medijima nije bio na poslu, stoga još ne znamo u kojoj je fazi istraga, a niti tko je za nju nadležan.ZLOČIN: Sumnja se da je 26. rujna 1995. s područja Bosne i Hercegovine kao zapovjednik Vojske Republike Srpske izravno zapovjedio raketiranje Požege projektilom tipa 'orkan' s kazetnim punjenjem pri čemu je ozlijeđeno više civila.

Protiv Mladića u Hrvatskoj donesena je jedna presuda: Županijski sud u Šibeniku sudio mu je u odsutnosti i presudio mu na 20 godina zatvora, tako da ga čekaju tek na izvršenju kazne - ako mu za iste zločine ne odluči ponovno suditi Haag.

ZLOČIN: Mladić je izdavao naredbe svojim podčinjenima u sastavu 9. Korpusa da iz svih raspoloživih tenkovskih, topničkih i raketnih jedinica 26. kolovoza 1991. napadnu selo Kijevo. Tada je ispaljeno oko 1.600 granata raznih kalibara među kojima i 16 kazetnih bombi nakon čega je selo Kijevo potpuno srušeno.

Teretilo ga se da je kao načelnik štaba zatražio djelovanje borbenih zrakoplova i izdao naređenje jedinicama da se iz tenkovskog, topničkog i raketnog oružja napadnu područja općina Sinj, Vrlika, sela Maljkovo, Potravlje, Šatrić i Dabar. Na području Šibenika naređivao je borbena djelovanja po civilnim osobama i objektima, spomenicima kulture, industrijskim i drugim gospodarskim objektima, uslijed čega je stradalo više osoba i uništena je imovina većeg opsega.

"Srebrenica Genocide is not a matter of anybody's opinion; it's a judicial fact recognized first by the International Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia and subsequently by the International Court of Justice."

Tacka.

Tvrdim da genocid nije rec koja moze opisati ista sto je u vezi sa zadnjim ratom, i nikakva argumentacija da je to presudio neki sud u Hagu mi ne znaci nista, zato sto se to kosi sa zdravom logikom.

Nije tesko to zakljuciti, samo treba procitati definiciju genocida, uporediti to sa primerima pravih genocida u proslosti, i shvatiti koliko se sa ovim terminom manipulise, sve to poprima odvratne razmere, i sprecava bilo kakav ozbiljan dijalog kako i zasto se ono tamo desilo.

Dobra stvar je sto je BHT pustio Hakiju da govori, sazrece vreme kad ce se sve to staviti u siri kontekst, pa nece biti samo da su pomahnitali Srbi pobili sve sto mrda, vec da je to unapred dogovoreno, sto ne abolira "izvrsioce radova" koje bi u lance okovao, a ne abolira ni mastermind-ove celog balkanskog i BIH inzinjeringa.

Sa normalnoscu i slobodom da se o svemu na SVIM STRANAMA otvoreno progovori se stvaraju uvijeti da se najzad rekonstruira tko je gdje ubijen i kako

ali neki su izgleda ubijeni i u borbama oko Srebrenice

Htio bih da se jednog dana ustanovi tocno iz dana u dan, iz sata u sat, STO se i gdje zapravo zbilo. Zalosno je da mi to jos ne znamo, da ne postoje spiskovi i opisi od lokaliteta do lokaliteta koji bi bili nedvojbeni i prihvaceni od svih strana u ratu.

Ironija je da medju Bosnjacima gotovo nikakve volje za to nema medju nekakvom sararevskom "elitom", a jos manje medju "sveckom bojnom" koju zivot na Zapadu izgleda nije ni malo prosvijetlio, nego medju obicnim ljudima na terenu, konkretno u Srebrenici.

No bice da MNOGI dobro zive od visedesetljetnog "ukidanja RS". Ili im je to jedini smisao u zivotu, socijalna pomoc velika pa mozes kuckat po cijeli dan i jos imati dojam da nesto prevazno radis..

Ko zna nemački, interesantno štivo, Der Mythos Srebrenica und Massaker:

Jedno je ako je netko ubijen u borbi ili pokusaju proboja iz obruca a posve drugo ako se predao pa upucan metkom u celo iz blizine.

I civili nazalost mogu teoretski biti i "kolateralna steta"

Tebi je to mozda sve jedno ali vecini normalnih nije

Svakoj zrtvi, svim poginulima, se duguje da se sto vise toga dokumentira i otkloni svka dvojba oko toga kako, gdje, i kada su nastradali. To je jednostavno stvar civilizacijskog pristupa, pa ti misli kako hoces.

Glede RS, slobodno ti sikci i ukidaj je, zelim ti puno uspjeha...

PS Vi da ste pametni i da vam je stalo do BiH (a ja sve vise sumnjam i u jedno i u drugo) SAMI bi trazili da se uspostavi jedna federalna jedinica sa hrvatskom vecinom.

A vi navalili na "genocidase" i na "ustase" tako da vasa poruka svim "drugima" osim vas u BiH ne moze biti jasnija, a i MZ-u ste se vise popeli na onu stvar.

No dobro, stvari polahko dolaze na svoje mjesto, bez obzira sto "svecka bojna" htjela. Samo se vi zabavljajte i ratujte po portalima, mashAllah.

Al' se uspalila ova "svecka bojna" , genocid, agresija, genocid, agresija, genocid... sve po pravilima PR-a, sto vise ponovis neke "key words" to bolje. Jos samo fali ono "heljp Baznija".

Ja sam 92-ge vec odavno zivio u Americi, i prateci vijesti mi nikako nije bilo jasno kako su nekakvi "kosturi sa tandzarama" iz Srebrenice

uspjeli pobiti po Kravicama i drugim srpskim selima oko Srebrenice toliko naroda.

I kako to da mi Naser Oric uvijek na svim filmovima veoma uhranjeno izgleda pa jos i pobjegao na sigurno bez ogrebotine.

No to je ono sto je problem, neki ne bi da se pitanja postavljaju da, pa ih tako smetaju i Bosnjaci koji sada izlaze sa svjedocenjima.

Glede konstitutivnosti, apsolutno sam za to da se svima mora garantirati pristup imovini i sva druga prava kao u bilo kojoj civiliziranoj zemlji.

A sama konsitutivnost i jednakopravnost se najbolje moze osigurati tako da se oforme 3 jedinice tako da u svakoj jedan od naroda ima vecinu. To je jedini recept da se nikome nista (pa ni neki novi Komsic) na namece.

, nemam ja vremena ni blizu ko ti, je ne zivim u socijalizm

Džonijev tekst u cijelosti prenijet sa druge teme


Ovo prvo je jedna od odvratnih lazi koje proturate, a posle ocekujete razumevanje za svoje stradanje...

Sami otisli...ma keve ti, otac od mog dobrog prijatelja ceo zivot je radio da bi stvorio 2 prodavnice u Sarajevu, i veliku kucu u centru grada. Ostao je do pred sam kraj mogucnosti da izadje iz grada jer su mu Dobri Bosnjani pretili, proveravali, usli u radnju, jebali majku dok na kraju nije izasao, poslao porodicu u kolibu pored Herceg Novog, i otisao na Trebevic da vas posoli vrelim celikom. Da je ostao dosao bi mu gospodin sa finim manirima, izvesni Juka Prazina ili Celo da mu provere status kamena u zuci.
Ovo je samo jedan primer kako je nakazna ta prica o dobrovoljnom odlasku, koliko je desetina hiljada porodica imalo istu dramu, niko ne napusta dom u kome se rodio, odrastao, grad za koji ga vezu sve uspomene, ako nije u velikoj opasnosti... velika je manjina onih strvina koji su to uradili iz obesti, onih kriminalaca i ubica kojih imas svugde u malom procentu.
Nesposobnost da sagledate tu veliku zrtvu obicnih Srba koji se nista zivo nisu pitali, a najebali u ratu, mi govori da isticanjem samo svojih zrtvi vi pravite jednu odvratnu samoreklamu, i da malo vas uopste iskreno zali te zrtve. Ja nikad nista slicno ne bi rekao o zrtvama tvog naroda jer je to grozno neljudski, samo se gadim onoga sto vi od tih zrtava radite, kako ih obrcete u grobu bednom politikom zrtve i prosenja love na tome.

Meni i mom detetu Srebrenica nece biti nikakav kamen, jer sam pred Bogom cist da sa time veze nemam... i to je jos jedna prevara koju proturate, vama je malo sto ce se osuditi skoro svi vinovnici tog zlocina, vi hocete da stigmatizirate jos nerodjenu decu, u bolesnim umovima krivo je i dete koje jos nije ni u materici, zato sto time vasa farsa dostize vrhunac.

Na kraju ce vam se ovakva politika obiti u glavu, pa cete posle da se zamislite gde ste pogresili, ili da skrenete u novu paranoju da vas niko ne razume... al to je vec vas problem