Uz Dan Republike Srpske: Skupština Republike Srpske 1991-1996. govornica mržnje, straha, ksenofobije, linča, etničkog čišćenja i genocidne politike

Opredjeljujemo se za – rat!



Američki historičar Robert J. Donia je iz bogate haške dokumentacije izdvojio dio materijala sa sjednica Skupštine RS-a i uobličio ih u knjigu Iz Skupštine Republike Srpske 1991-1996. koju su zajednički objavili University press iz Sarajeva i Fondacija Istina Pravda Pomirenje iz Tuzle. Ovi dokumenti nisu ništa drugo do podsjećanje na sve ono što je ugrađeno u temelje Republike Srpske – od Bijeljine, Prijedora, Keraterma, Manjače i Trnopolja, preko živih ljudskih buktinja u višegradskoj Pionirskoj ulici, Markala, Kapije, opsade Sarajeva do genocida u Srebrenici

Strateški ciljevi

Rat će početi i završiti u Sarajevu

12. 5. 1992. Šesnaesta sjednica Skupštine, Karadžić – Srpska strana u BiH, Predsjedništvo, Vlada, Savjet za nacionalnu bezbjednost koji smo formirali, donijela je strateške prioritete srpskog naroda, odnosno strateške ciljeve srpskog naroda:

Prvi strateški cilj je razdvajanje od druge dvije nacionalne zajednice, državno razdvajanje.

Drugi strateški cilj je koridor između Semberije i Krajine. To je stvar za koju ćemo, možda, biti prisiljeni da ponegdje nešto žrtvujemo, ali je to od najveće strateške važnosti za srpski narod, jer to integriše srpske zemlje, ne samo Srpske BiH, nego i Srpske BiH sa Srbijom i Srpske Krajine sa Srpskom BiH i Srbijom. Dakle, to je strateški cilj veoma visoko rangiran, koji moramo da ostvarimo jer nema Krajine, nema Bosanske Krajine, nema Srpske Krajine, nema Saveza srpskih zemalja, ukoliko ne ostvarimo taj koridor koji će nas dobro integrisati i koji će nam omogućiti nesmetan protok iz jednog dijela naše države u drugi.

Treći strateški cilj je uspostavljanje koridora u dolini rijeke Drine, odnosno, eliminisanje Drine kao granice između dva svijeta. I s jedne i s druge strane Drine smo mi i naš strateški interes i naš životni prostor. Mi sada vidimo mogućnost da se neke muslimanske opštine, kao enklave, uspostave uz Drinu, da bi oni ostvarili svoja prava, ali da to u osnovi mora da pripadne Srpskoj BiH. Taj pojas koji je uz Drinu, koliko nama strateški pomaže na pozitivan način, toliko nam pomaže na način što štetimo interese naših neprijatelja da ostvare koridor koji bi ih povezivao sa islamskom internacionalom i uvijek činio ovo područje nestabilnim.

Četvrti strateški cilj je uspostavljanje granice na rijeci Uni i rijeci Neretvi.

Peti strateški cilj je podjela grada Sarajeva na srpski i muslimanski dio. Dakle, Sarajevo nam je, strateški gledano na petom mjestu, ali su borbe u Sarajevu i za Sarajevo, i strateški i taktično gledano od presudne važnosti, jer ne daju uspostavljanje čak ni privida, ali ni države. Alija nema državu dok mi imamo dio Sarajeva. Nema Vladu, nema Skupštinu, nema funkcionisanje, jer Aliji je bilo najvažnije da on za svijet stvara privid kako postoji država, a kako smo mi teroristi. Međutim, borbama za Sarajevo držimo borbe daleko od Krajine, daleko od Semberije, daleko od Drine, daleko od svih onih krajeva gdje bi se, eventualno, mogli sukobiti sa Muslimanima. Jer, borbe oko Sarajeva odlučuju sudbinu BiH i mi smo to i ranije slutili i o tome smo govorili. Ako rata bude, on će početi u Sarajevu i završiti u Sarajevu.

Šesti strateški cilj je izlaz Srpske Republike BiH na more.

------------------------------------------

Da je do pameti kao što nije, Miloradu Dodiku nikad ne bi palo na pamet da istrajava na 20-godišnjem kontinuitetu Republike Srpske. Kako pameti u djelovanju ovog čovjeka ima malo, tako nije ni mogao prozreti pogubnost vezivanja za 9. januar 1992. kada su, po ocjeni nacionalističke politike hrabrene i logistički podržavane iz Beograda, udareni temelji još jednoj srpskoj država – sa druge strane Drine. Dodik je u pravu, formiranje RS-a dogodilo se prije Srebrenice, ali sve ono što se događalo između ta dva događaja nedvosmisleno svjedoči o spremnosti da se nesrbi u BiH unište i protjeraju ne birajući sredstva. Genocid u Srebrenici se dogodio kao logičan slijed te politike.

Pošto u RS-u za svetkovinu nisu izabrali datum kada je potpisan Dejtonski sporazum i kada zvanično – uz blagoslov međunarodnih posrednika i prešutnu saglasnost onih koji su predstavljali Republiku BiH – dobijaju tapiju na dio teritorije koji je osvojen ratom, onda tu nacionalističko-fašistoidnu politiku valja stalno podsjećati na sve ono što je ugrađeno u temelje RS-a – od Bijeljine, Prijedora, Keraterma, Manjače i Trnopolja, preko živih ljudskih buktinja u višegradskoj Pionirskoj ulici, Markala, Kapije, opsjedanja Sarajeva do Srebreničkog genocida.

Citati što slijede izbor su iz bogate haške dokumentacije koju je poznati američki historičar Robert J. Donia uobličio u knjigu pod nazivom Iz Skupštine Republike Srpske 1991-1996. koju su zajednički objavili University press iz Sarajeva i Fondacija Istina Pravda Pomirenje iz Tuzle.

11. 12. 1991. Treća sjednica Skupštine, Milivoje Nadaždin – Ja sam mišljenja da mi nemamo ni metra zemlje ovdje, u ovoj Bosni, koju s nekim ili bilo s kim možemo ireverzibilno nepovratno dijeliti. Kome ne valja s nama i među nama, neka traži prostor.

9. 1. 1992. Peta sjednica Skupštine, Biljana Plavšić – Nijedan Srbin koji i malo drži do svog nacionalnog identiteta ne može pristati da bude pretvoren u bezimenog građanina u BiH, Bosni i Hercegovini u kojoj bi svi građani bili isti, recimo zeleni.

26. 1. 1992. Šesta sjednica Skupštine, Vojislav Maksimović – Ja ovdje ne prihvatam bilo kakvo pravno suzdržavanje. Ja od naših pravnika ne tražim da me sputavaju u kršenju zakona nego da mi pomognu da ja te zakone kršim.

15. 2. 1992. Sedma sjednica Skupštine, Vojo Kuprešanin – Moj je lični prijedlog da vojsku koja je u BiH, koju čine 90 posto srpski oficiri i 99 posto srpski rezervisti, konačno proglasimo srpskom vojskom. To će biti pravi pogodak. Rezultati bi bili fantastični, vojska će ostati u Jugoslaviji.

25. 2. 1992. Osma sjednica Skupštine, Milovan Bjelošević – Predlažem da veoma ozbiljno predložite gospodi Hrvatima u BiH, koji su svakako sastavni dio HDZ-a Hrvatske, jer bosanska ne postoji, i Tuđmanu zamjenu stanovništva na sjeveru BiH kako bi taj prostor od Knina do mora bio čist.

25. 2. 1992. Osma sjednica Skupštine, Milutin Najdanović – Vjekovni cilj srpskog naroda bio je izlazak na more. Mislim da je ovaj cilj u ovom važnom istorijskom trenutku za naš narod zanemaren. Biti kraj mora, a mi nismo ni Mađarska ni Češka, koje smo mi nekada posjedovali, a nemati izlaz na njega, isto je kao i stanovati u kući koja nema vrata. Crnogorsko primorje je crnogorsko i tamo nema mjesta za sve Srbe. Naš cilj mora da bude izlaz na more gdje su mu Srbi najbliži, a to je srpska Hercegovina.

25. 2. 1992. Osma sjednica Skupštine, Vojo Kuprešanin – Dakle, ja nisam ni za kakvu zajedničku instituciju s Muslimanima i Hrvatima BiH. Lično smatram da su oni nama prirodni neprijatelji. Vi već znate šta su prirodni neprijatelji i da mi više nikada ne možemo živjeti zajedno, niti možemo bilo šta zajednički raditi.

12. 5. 1992. Šesnaesta sjednica Skupštine, general Mladić – Mi trebamo još ovog momenta u prsten staviti aždajinu glavu Sarajevo i iz njega može da ima izlaza samo onaj koga ćemo mi pustiti, a ne svaki od nas već onaj ko je glavni, ko komanduje. Mi ne smijemo kazati: mi ćemo uništiti Sarajevo. Ne, mi nećemo, mi hoćemo da sačuvamo Sarajevo, nama Sarajevo treba. Mi nećemo kazati da ćemo srušiti dalekovod ili vodu isključiti. Ne, jer to Ameriku diže na noge... Prema toma mi moramo mudro saopštiti svijetu, gađali su oni, pogodili dalekovod i nestalo struje, gađali vodovod, vršimo napore i popravljamo. To je ta diplomatija. (...) Ljudi i narodi nisu piljci niti ključevi u džepu, pa ćemo ih premjestiti tamo-amo. (...) Prema tome, mi ne možemo očistiti niti možemo imati rešeto da prosijemo samo da ostanu Srbi ili propadnu Srbi i ostali da odu. Pa to je, to neće, ja ne znam kako će gospodin Krajišnik i gospodin Karadžić objasniti svijetu. To je ljudi genocid.

12. 5. 1992. Šesnaesta sjednica Skupštine, Dragan Kalinić – ... poznavajući ko nam je neprijatelj, u kojoj mjeri je on perfidan, i u kojoj mjeri mu se ne može vjerovati, sve dotle dok se on fizički, vojnički ne uništi i ne slomije, što podrazumijeva, naravno i eliminisanje i likvidaciju njegovih ključnih ljudi. Ja se odmah opredjeljujem za ovu prvu opciju, ratnu opciju...

12. 5. 1992. Šesnaesta sjednica Skupštine, Trifko Radić – ...ovaj rat moramo završiti što prije. Vjerujte, kod nas se ne radi već dva mjeseca, sve fabrike su zatvorene. Kod nas se, kako kaže naš narod, digla kuka i motika u rat. Mi smo spremni, mi držimo 50 kilometara okruženja oko Ilijaša. Mi smo organizovani, i ja sam molio TV da dođe da snimi kako smo mi organizovani za rat u Ilijašu, kako je organizovana odbrana linije. Jest istina da smo mi pokrali dosta stvari. Imamo mi svega još dole da živimo. Mi smo pokrali 32 tone cisterni nafte i benzina. Mi smo presjekli i minirali prugu i nema više dolaska u Sarajevo. Mi smo minirali i autoput. Sve ćemo učiniti da više neprijatelj iz pravca Zenice u Sarajevo neće doći, a i odozgo ko pođe, biće gotov.”

23-24. 11. 1992. Dvadeset druga sjednica Skupštine, Srđo Srdić – Nismo pitali ni vas, ni gospodina Karadžića, ni gospodina Krajišnika šta smo trebali da uradimo u Prijedoru. Jedina zelena opština u Bosanskoj Krajini je bio Prijedor, mi smo ih sredili i spakovali tvrdim pakovanjem tamo gdje im je mjesto.

23-24. 11. 1992. Dvadeset druga sjednica Skupštine, Biljana Plavšić – Vi govorite o paravojnim formacijama i o neparavojnim formacijama. Oprostite, to se mene ni malo ne tiče. Ja sam tražila ljude koji hoće da se bore za srpstvo, koji hoće da se bore na teritoriji Republike Srpske. Ta su pisma otišla i u Sovjetski savez, otišla su i Šešelju i Arkanu i Joviću. Molim vas lijepo, hoću da tu stvar razjasnim, jer ovo je već drugi put, gospodine ministre, ne da se govorka, nego sam to uradila, i vi me osudite. (Aplauz.)

general Mladić – Mi trebamo još ovog momenta u prsten staviti aždajinu glavu Sarajevo i iz njega može da ima izlaza samo onaj koga ćemo mi pustiti, a ne svaki od nas već onaj ko je glavni, ko komanduje. Mi ne smijemo kazati: mi ćemo uništiti Sarajevo. Ne, mi nećemo, mi hoćemo da sačuvamo Sarajevo, nama Sarajevo treba. Mi nećemo kazati da ćemo srušiti dalekovod ili vodu isključiti. Ne, jer to Ameriku diže na noge... Prema toma mi moramo mudro saopštiti svijetu, gađali su oni, pogodili dalekovod i nestalo struje, gađali vodovod, vršimo napore i popravljamo. To je ta diplomatija. (...) Ljudi i narodi nisu piljci niti ključevi u džepu, pa ćemo ih premjestiti tamo-amo. (...) Prema tome, mi ne možemo očistiti niti možemo imati rešeto da prosijemo samo da ostanu Srbi ili propadnu Srbi i ostali da odu. Pa to je, to neće, ja ne znam kako će gospodin Krajišnik i gospodin Karadžić objasniti svijetu. To je ljudi genocid.

RS je, već sam prije pisao, u nizu elemenara slična NDH. To je za sada usješna
inačica NDH u novim vremenima.

Neke od bitnih karakteristika NDH:

1. stvoriti u BH etnički čistu državu- uspjeh icilj RS

2. dio nepoćudnih pobiti, no većinu protjerati i raseliti- u NDH su pokušali, ali
im je propalo; u RS su uspjeli

3. konclogori i pokolji po selima- isto u obje tvorevine, samo je
i NDH to bilo na široj razini zbog mogućnosti 2. svj.rata, pa su
si dali više "truda".

4. nasuprot komunističkim bljuzgama, cilj NDH nije
bila, poglavito, fizička likvidacija većine, nego kroz masakre
i evakuacije etničko čišćenje. To je RS i uspjelo.

5. formalna razlika- rasni zakoni. No opet- drugačiji povijesni trenutak,
i Pavelić ih je donio kao saveznik Hitlera. RS to nije mogla zbog
prevlasti demokracije u zapadnom svijetu i nazočnosti medija

6. ...

Više manje, to su slične tvorevine. To što je svijet priznao RS kao dio
BH (to bi bilo kao da prizna NDH, a svim "stečevinama",
kao dio neke nove Jugoslalvije nakon rata) pokazuje kamo je taj svijet "otišao".

Za 50-100 godina se nitko neće sjećati neke Srebrenice i sl.

Ne slažem se. Pogledaj samo Srbe sa Jasenovcem. Takvi će i Muslimani ostat sa Srebrenicom vjerojatno dok postoje.

Pa Jasenovac je 10x veće stratište (ili 100x po Srbima), a i to je na razini folklora bez upliva u dnevnu politiku.

možda, a morebit bidne i neko zlopamtilo tipa Mladić koji je Srebrenicu tumačio kao osvetu turcima i dahijama, samo u ovom slučaju četnike i vojvode,...ta osveta je stvar koja se temelji na kolektivnom pamćenju ili ispiranju mozga rječima "genocid", "konc.logori" i sl., to vidimo na primjeru Srba prije, a muslimana sada.

Samo što se kolo sreće uvijek okreće...

Zvuči loše, ali za dugoročnu opstojnost naroda se nekad mora biti i "đubre do kraja", ljudi su osigurali srpsku državu, a "moralni pobjednici" i moralizatori mogu sjesti i plakati. Za 50-100 godina se nitko neće sjećati neke Srebrenice i sl.

Ima dosta razlika između NDH i RS. Nije to toliko slično. U NDH je cvjetala kultura i umjetnost dok u RS nije.

U intervjuu za sarajevsku televizijsku stanicu 10. aprila 1991. Izetbegović je rekao: „Ili će biti kako Muslimani kažu, ili nema dogovora... Desetine hiljada mladih Muslimana spremno je da brani BiH najstrašnijim terorizmom.

24. juna 1991. u Beču Alija Izetbegović dao je intervju listu „Profil“ gde je rekao: „Mi Muslimani ćemo se boriti. U BiH živi dva miliona Muslimana, ova dva ostala naroda, Srbi i Hrvati, nisu dovoljno brojni da bi mogli da nas progutaju.

"...Govorio je i Muhamed Čengić, potpredsednik Vlade BiH i potpredsednik SDA, vrlo razložno pitajući poslanike kuda to vodi i šta će biti sa BiH ako se tako nastavi i da li su poslanici svesni svoje odgovornosti. Izetbegović je izašao na govornicu i prekinuo Čengića rečima: „Ko ti je dozvolio da govoriš?“, a potom je izjavio: „Žrtvovaću mir za suverenu Bosnu“ (str. 148). Čengić je jednom kasnije, 1993. godine, ispričao Biljani Plavšić šta mu se desilo iza zasedanja Parlamenta. Život mu je bio u opasnosti, iste večeri otputovao je za Beograd, a onda u Tursku, gde mu je već bila porodica.

...u skladu sa slikom u avu...starije kameno doba...

I Hitler je bio odusevljen umetnoscu, sam je bio prosecan slikar koji je pred ww1 zaradjivao tako sto je prodavao naslikane razglednice Beca... obozavao je Vagnera i u njemu trazio inspiraciju, pravio monumentalne predstave, masovke, koncerte klasicne muzike, opere, voleo je da se druzi sa glumicama... sa Albertom Sperom projektovao potpuno novi Berlin koji po kolosalnosti gradjevina parira starom Rimu...

Sve u svemu...divan momak, samo malo neshvacen, kao i svi umetnici...