“Alijina BiH” u četiri tačke

Na zajedničkoj sjednici vijeća Skupštine SRBiH, koja je održana 24. januara 1992. godine, donesena je odluka o raspisivanju referenduma o nezavisnosti i suverenosti BiH. Bila je to posljednja zajednička sjednica na kojoj su uoči skorog početka rata u BiH učestvovali i poslanici parlamenta srpske nacionalnosti. Sjednicom je predsjedavao Momčilo Krajišnjik, predsjednik Skupštine SRBiH. Dani objavljuju izvode iz transkripta magnetofonskog snimka na početku serije članaka kojima će podsjetiti javnost na događaje iz 1992. koji su odredili tok događaja u posljednje dvije decenije

Alija Izetbegović: Ne vidim nijedan razlog da se takav referendum ne zakaže. Ovdje sam bio maloprije neugodno iznenađen, da je neko referendum mogao nazvati bezakonje. Mislim da su pale neke i još teže riječi, zar jedan poziv narodu da odluči o svojoj sudbini, da odluči o bilo čemu može biti nazvan bezakonje, zar se uopće zahtjev da se provede referendum o nekom pitanju, može na bilo koji način diskvalificirati i smatrati nezakonitim, nelegitimnim i nedopuštenim.

Uz ove razloge koje sam naveo, navest ću jedan i formalni razlog koji naravno smatram najvažnijim, ali smatram dodatnim razlogom.

Naime, nakon našeg zahtjeva, kao što znate, za priznanje nezavisnosti od strane Evropske zajednice, od strane Arbitražne komisije koja je organ Mirovne konferencije Evropske zajednice, dobili smo odgovor čiji zaključni dio doslovno glasi: “U okolnostima koje je Arbitražna komisija imala, pošto je pregledala dokumentaciju koju smo dostavili. Vlada, Predsjedništvo, pa Srpska demokratska stranka i druge stranke, pošto su pregledali, dakle, tu dokumentaciju, proučili izvode iz našeg ustava koje smo im dostavili u engleskom prevodu, Arbitražna komisija je zaključila da se izražavanje volje – kako doslovno stoji stanovništva Bosne i Hercegovine da se Bosna i Hercegovina konstituiše kao suverena i nezavisna država, ne može smatrati potpuno osnovanim. Ta ocjena bi mogla da bude promijenjena kako tu piše, ukoliko bi u tom pogledu garancije pružila Republika koja je formulisala zahtjev za priznanje eventualno putem referenduma na koji bi bili pozvani da učestvuju svi građani Bosne i Hercegovine bez razlike i pod međunarodnom kontrolom.”

Dakle, to, kao što rekoh, nije za nas možda najvažniji motiv za raspisivanje, sazivanje i zakazivanje referenduma za ovaj prijedlog, ali jeste jedan dodatni razlog.

Što se tiče pitanja koje bi bilo postavljeno na referendumu, mi kao što vidite u prijedlogu nismo ništa naveli jer smo smatrali da to treba, da se to pitanje na neki način ovdje formuliše i izbrusi, ja sam slobodan da vam predložim jedno takvo pitanje, odnosno jednu formulaciju toga pitanja, ono bi po mom mišljenju trebalo da glasi ovako:

Da li ste za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, otvorenu prema susjedima i svijetu?

Mislim da bi za pripremu referenduma trebalo ostaviti rok od četiri sedmice.

Na kraju, kao čovjek koji vjeruje u nezavisnu Bosnu i Hercegovinu i koji će, u situaciji kakva jeste, na predloženom referendumu glasati za tu opciju, želim da kažem kako tu buduću Bosnu i Hercegovinu vidim.

1. Vidim je kao građansku Republiku, ravnopravnih i slobodnih građana i ravnopravnih i slobodnih naroda.

2. Vidim je kao Republiku koja nema cenzure, političkih zatvorenika, niti svemoći i nemoći vlasti i sa nezavisnim sudstvom i nezavisnim medijima.

3. Vidim je kao državu otvorenu prema susjedima, Evropi i svijetu. Dakle, sa otvorenim granicama, posebno prema Srbiji i Hrvatskoj, Na tim granicama neće vam tražiti pasoše niti ubirati carine.

4. Želio bih da se svaki građanin osjeća slobodnim, a posebno svaki pripadnik naroda, da koliko god je to moguće Srbin upravlja sam sobom, Hrvat i Musliman također, a da samo ono što je neophodno bude u nadležnosti zajedničkih institucija.

Ko god ponudi model takve strukture Bosne i Hercegovine, koji bi bio primjenljiv i mogao funkcionirati, a ne bi dovodio u pitanje suverenost Republike, smatram da nema nikoga ko bi imao pravo ili ovlaštenje da takvu ponudu odbije. Trebamo biti spremni da te nove odnose ugradimo u Ustav buduće nezavisne Bosne i Hercegovine i da zatražimo i dobijemo međunarodne garancije za poštovanje tog Ustava od strane svih i svakoga.

I na kraju, pošto je jedan niz poslanika Srpske demokratske stranke danas ovdje govorio o položaju srpskog naroda, aludirajući da je njegov položaj neravnopravan, neki su čak upotrijebili riječ ugroženost tog naroda, i pošto javnost takve izjave mogu da dovedu u zabunu i sumnju, ja predlažem i ovo je jedan moj formalan prijedlog, koji molim da bude razmotren danas u nastavku sjednice, da se obrazuje parlamentarna komisija da utvrdi kakav je položaj srpskog naroda, u svim oblastima javnog života, kakav je položaj u školstvu, policiji, vojsci, privredi, bankarstvu, da li je srpski narod, ne navodim naravno parlament, Vladu, opštine, kao što je poznato u Vladi je od 19 ministara 7 ili osam su srpski ministri, ovdje je 70 i nekoliko poslanika iz Srpske demokratske stranke, i ne znam koliko iz srpskog naroda, a ima ih još i iz opozicije, i mislim da su u 45 opština pripadnici srpskog naroda predsjednici tih opština itd., manje je međutim poznato kakav je položaj, koliko je srpski narod zastupljen u rukovodnim strukturama policije, vojske, privrede, školstva, bankarstva, itd. Ja sam to ispitao, gospodo, ja znam dobro kako ta situacija stoji, ali da se ne bi više manipuliralo s time, predlažem da jedna parlamentarna komisija, to nije veliki posao, ona to može uraditi za nekoliko dana, to može biti i ova naša komisija, kadrovska, recimo, ili sasvim jedna druga komisija, bilo kakva, sastavljena na paritetnoj osnovi, da utvrdi i da ovom domu i javnosti predoči kako izgleda.

Molim također da se Srpska demokratska stranka izjasni o ovom prijedlogu i da se prihvati nalaz te komsije kakav god on bude bio, da zajednički utvrdimo i da prezentiramo javnosti i da se više ne pozivamo na to da je srpski narod ugrožen, ako on nije ugrožen. Ja mislim da on nije ugrožen, ali ne bih prejudicirao i predložio bih da se to pitanje konačno skine sa dnevnog reda, u interesu je to i naših normalnih odnosa ovdje, u interesu je i pravilne obaviještenosti srpskog naroda, za koji mi se čini da ovakvim govorima kakve smo večeras ovdje mogli čuti, da mogu, odnosno da može biti jednostavno uvjeren, uvjeren da je on u jednoj podređenoj situaciji, da se ovdje njemu sprema nekakva nevolja, ja kažem ovdje, svečano izjavljujem, da bih se povukao sa ovog mjesta istog trenutka, ako bi jedan od ta tri naroda u Bosni i Hercegovini bio doveden u jedan podređen položaj, ja bih to smatrao svojim potpunim porazom i ne bih nijednog dana, nijednog trenutka ostao na tom mjestu.

Naime, i ako nalazi ove komisije, jer možda su moji podaci bili pogrešni, ako bi taj nalaz komisije pokazao zaista da je srpski narod doveden u jednu tešku poziciju, pa ima razloga za ovakve izlive osjećanja kako ovdje neki od njegovih poslanika čine, ja ću se istog trenutka povući.

Hvala.

(Aplauz)

Momčilo Krajišnik: Hvala lijepo! Javilo se više diskutanata, gospođa Plavšić, pa Šarac, Mičić, pa replika.

Biljana Plavšić: Poštovani predsjedniče, poštovani zastupnici i poslanici, ja sam htjela nešto vrlo kratko da kažem u vezi sa izlaganjem gospodina Izetbegovića.

Zaista je cijelu stvar inicirao onaj prijedlog Predsjedništva da se otvori rasprava o referendumu. Ovdje su bile primjedbe da taj prijedlog nije dovoljan, da su potrebna obrazloženja, a isto tako smo čuli od pravnika da ovakva suštinska krucijalna pitanja se ne mogu na licu mjesta predlagati u Skupštini i jedan poslanik nam je pročitao po Poslovniku kako to ide, i ja mu potpuno dajem za pravo.

Ovo su pitanja o kojima treba dobiti materijal, prostudirati ga i onda o tome raspravljati, a ovo sam shvatila, gospodine Predsjedniče, ovo obrazloženje koje ste vi dali, vi ste ga dali ili kao predstavnik, kao vođa SDA, jedino tako, a nikako kao obrazloženje iz Predsjedništva. Mislim da se dobro razumijemo, obrazloženje je ovdje dato od predsjednika Izetbegovića, ali predsjednik Izetbegović je u stvari predsjednik Predsjedništva i može da izlaže obrazloženje Predsjedništva, a takvog obrazloženja nema na Predsjedništvu.

Ja nisam bila na toj sjednici, ali sam uzela stenogram i detaljno sam ga pročitala, prema tome, dobro mi je poznato kako se ta sjednica Predsjedništva, odnosno taj problem u Predsjedništvu razmatrao. Samo toliko za informaciju.

Momčilo Krajišnik: (Predlaže da se raspravlja samo o referendumu, a da se ipak prolongira donošenje odluke za jedno određeno vrijeme.) Dobro – nastavlja se, gospodin Šarac.

Ivan Šarac: Nakon završetka izbora u republikama bivše Jugoslavije – konstituiranja sabora ili skupština po republikama, postavilo se pitanje uređenja međusobnih odnosa u budućnosti. Poznato je da su republike Hrvatska i Slovenija predlagale uređenje na principu čistih računa ili konfederalnoj opciji, sa mogućnošću zajedničkih institucija. Očekivalo se tada da će takvu opciju podržati i BiH i Makedonija. Međutim, to se nije dogodilo. I nakon razgovora koji su trajali nekoliko mjeseci, bez rezultata, Hrvatska i Slovenija se odlučuju na potpuno osamostaljenje. Na političku scenu otvoreno stupa jugoslovenska vojska, koja se tako zove još samo u medijima BiH, a i Srbi je zovu srpska, dakle srpska vojska, pokušavajući pokoriti Sloveniju, ali ne uspijeva.

Brzo odustaje, jer su Slovenci i Slovenija pružili otpor, a i zbog toga jer su u biti pravi cilj Hrvatska i BiH, pa tako izbija rat u Hrvatskoj koji vodi bivša jugoslovenska vojska pomažući pobunu lokalnog srpskog stanovništva koje manje-više prihvata četničku ideologiju, ciljeve, metode i simbole.

Rat koji se vodi u Hrvatskoj je nezabilježen u povijesti ratovanja. Razaraju se hrvatska sela i gradovi, ubijaju civili, djeca i starci, uništava se kulturna baština, crkve i bolnice, škole i dječji vrtići, tvornice i ceste, i u takvoj situaciji očito je ko je agresor, to su Srbija i vojska. Premda to formalno sa srpske strane nikad nije potvrđeno, ali je očito i to tako priznaje cijeli svijet, i tako ga kvalificira. Političko vodstvo Republike BiH, premda se Republika nalazi u istoj situaciji kao i Hrvatska, uopće ne reagira niti se jasno određuje prema agresiji na Hrvatsku. Čak, ministar vanjskih poslova gospodin Silajdžić, u Ateni izjavljuje kako su “obje strane podjednako krive”. Predsjednik Predsjedništva, gospodin Izetbegović, okrivljuje HTV i beogradsku televiziju podjednako, kao da se rat vodi u Srbiji, a ne u Hrvatskoj, a što je najgore hrvatski predstavnici u Predsjedništvu i Vladi, povodom ovakvih pristupa šute, ne oglašavaju se, što unosi dodatnu zabunu i nezadovoljstvo naroda.

Iz Bosne i Hercegovine se svakodnevno artiljerijom tuku hrvatska sela i gradovi. Sa aerodroma u BiH svaki dan polijeću avioni koji siju smrt u Hrvatskoj. O ovome, zbog neodgovarajućeg informiranja u BiH, javnost nije dovoljno upoznata. U samoj BiH, u Gradišci, ubijaju Hrvate, otpuštaju s posla i na svaki način maltretiraju. U trebinjskoj općini više sela se sravnjuje sa zemljom, ljudi ubijaju i masakriraju, a u BiH se proglašava nekakva neutralnost.

Predsjednik Predsjedništva (kaže) kako to nije naš rat. Kojeg licemjerja? A hrvatski predstavnici opet šute. Bilo je pojedinačnih očitovanja, ali službeno, ispred Republike BiH, nedovoljno jasno i odlučno.

U trenucima najvećih povijesnih iskušenja za cjelokupni hrvatski korpus, predsjednik Predsjedništva, gospodin Alija Izetbegović šalje pisma De Cuéllaru i ostalim svjetskim političarima da se Hrvatska ne prizna. Znači li to da bi dao žrtvovati cijelu Hrvatsku da bi sačuvao mir u Bosni. A kakav je to mir u Bosni, uz Hrvate, osjetili su i mnogi Muslimani na svojoj koži, a posljednji primjer je onaj iz Živinica.

Uz sve ovo Adžićeva nazovi vojska, ustvari, i ubojice, i palikuće, i kradljivci – proglašavaju se za domaću vojsku u BiH, pa se čak s njima sklapa, između ostalog, i sporazum o nastavku vojne proizvodnje u BiH. Možda je upravo metak proizveden u BiH, ubio i mnoge Hrvate, pa i naše iz Tomislavgrada, koji položiše svoje živote za Hrvatsku, i ne samo za Hrvatsku, nego i za ostale.

Iz ovoga je očito da civilna vlast u BiH ne postoji, odnosno BiH u državno-pravnom smislu ne postoji. Vlast ne kontrolira barem 60-70 posto teritorija. Ne može štititi živote ljudi i imovinu svih svojih građana. Ljudi su prisiljeni na samoorganiziranje.

Uz vojnu okupaciju, postoji i monetarna i informativna okupacija. Pljačka se imovina Republike, proturaju se lažne vijesti. Narod se pokušava uplašiti, dezorijentirati i obeshrabriti. Razne obavještajne službe rade punom parom, a na sve to, nazovi vlast u Republici, ne reagira. Po mom mišljenju, ako je nemoćna reagirati i nešto ozbiljnije poduzeti, onda to mora javno priznati, kazati narodu, obznaniti.

No, bez obzira na sve ove, politička situacija u BiH se mora cjelovito i definitivno riješiti, jer je bolje riješiti sada mirnim putem i na zadovoljstvo svih, nego prihvatiti polovično rješenje, pa da onda za godinu ili pet godina naši nasljednici muku muče sa nacionalnim pitanjem, sa državnim pitanjem, itd.

Ovoga momenta ne mogu, i uz najbolju volju i niti u mašti, zamisliti kako bi to izgledala BiH kao država sa svim institucijama potrebnim za jednu modernu državu. Kada bi svi priznali suverenu i nezavisnu BiH, dakle i Srbi, bila bi to opet jedna zemlja rastrgana međunacionalnim sporovima, bez unutarnje snage za rješavanje važnih državnih poslova. Primjer su vam zasjedanja ove naše Skupštine, Vlade, Predsjedništva. A šta ako Srbi neće, a neće. Mogu li Hrvati i Muslimani stvoriti cjelovitu, naprednu BiH na cijelom području BiH. Moj odgovor je da bez Srba, i bez njihove volje, to ne mogu.

Ovog trenutka ne znam šta će uraditi Muslimani, to nije vidljivo, niti iz najnovijeg prijedloga Izetbegovića o nekakvoj asocijaciji, a niti je to vidljivo, evo ovdje neposredno ispred mene, kad je govorio o tom novom prijedlogu, kad nije spomenuta vojska, nije spomenut monetarni sustav, a mi ne mislimo samo putovati u Hrvatsku, valjda i u druge zemlje, pa potrebni će biti i pasoši.

Moram podsjetiti da su Hrvatska i Slovenija međunarodno priznate. Prema tome, potreban je novi stav SDA i oni će to svakako učiniti, ali što se Hrvata tiče siguran sam da ne žele ostati u bilo kojoj državi koju će gaziti srpska čizma. Mišljenja sam da to neće prihvatiti niti većina Muslimana. I da nije svega ovog naprijed rečenog, za mene osobno referendum ne bi bio prihvatljiv. Zbog pozicije mene, kao zastupnika u vlastitoj stranci i u skupštini, sve dotle dok se cjelovitim političkim razgovorom, politička situacija u Bosni temeljito ne razjasni. Jer vode se politički razgovori i pregovori – formalni i neformalni, sa pozicijom i opozicijom, a da nas zastupnike niko ništa i ne pita. A što se tek događa u tzv. diplomaciji iza kulisa, pojma nemamo. A onda svi traže od nas da podignemo ruku za ovo ili ono, i to slobodno možemo reći o povijesnim pitanjima o sudbini naroda itd. E, pa, gospodo, to neće tako ići i ne želim se izjašnjavati dok se ne uvaži mišljenje i nastup zastupnika.

A moje mišljenje i mišljenje većine građana iz Tomislavgrada, u ovom trenutku, ne u onom kad sam dobio pljesak amo, u ovom trenutku, jeste da živimo u mirnoj, demokratskoj, bogatoj, jadranskoj, evropskoj državi Hrvatskoj. Mišljenja sam da će nam se priključiti mnogi Hrvati, mnogi Muslimani i ostali. Svjestan sam da to možda neće ići tako jednostavno, ali ipak sam uvjeren da će se to dogoditi kad-tad – prije ili poslije.

Zbog toga budući politički razgovori u BiH ne mogu ići bez nas.

(U nastavku sjednice su govorili poslanici Mičić i Savo Knežević. Muhamed Čengić, potpredsjednik Vlade BiH, je želio da govori poslije pauze). (Nastavlja se)

Priredio: Esad Hećimović

Izetbegović o budućnosti BiH

1. Građanska Republika, ravnopravnih i slobodnih građana i ravnopravnih i slobodnih naroda

2. Republika bez cenzure, političkih zatvorenika, sa nezavisnim sudstvom i nezavisnim medijima

3. Država sa otvorenim granicama, posebno prema Srbiji i Hrvatskoj.

4. Svaki građanin slobodan, a posebno svaki pripadnik naroda. Koliko god je to moguće Srbin upravlja sam sobom, Hrvat i Musliman takođe, a da samo ono što je neophodno bude u nadležnosti zajedničkih institucija.

Dodikovo upozorenje: Referendum pogoršava stanje u BiH

Na zajedničkoj sjednici vijeća Skupštine SRBiH, koja je održana 24. januara 1992. godine, donesena je odluka o raspisivanju referenduma o nezavisnosti i suverenosti BiH. Bila je to posljednja zajednička sjednica na kojoj su uoči skorog početka rata u BiH učestvovali i poslanici parlamenta srpske nacionalnosti. Sjednicom je predsjedavao Momčilo Krajišnjik, predsjednik Skupštine SRBiH. Dani objavljuju izvode iz transkripta magnetofonskog snimka na početku serije članaka kojima će podsjetiti javnost na događaje iz 1992. koji su odredili tok događaja u posljednje dvije decenije

Muhamed Čengić: Evo već kasni sati, a ova skupština još nije usvojila ni dnevni red. I onda se pitamo pa kako ta vlada ne radi? Imamo poteškoća na svim poljima. Ne može da radi Vlada kada gospodin Predsjednik ne može da usvoji dnevni red za čitav radni dan. (...) I to je stvarno žalosno. Ja vam kažem da je to jako žalosno. I zato bih vas zamolio da mi počnemo da radimo, da usvojite ovaj dnevni red sa dopunom, jer oni koji ne žele da se sprovede referendum u BiH, odnosno oni koji ne žele da BiH bude ravnopravna, suverena i samostalna kao što su to ostale republike, imaju neki razlog a ja ću vama sada reći, i vama a i onima koji slušaju, koji je to razlog. To je razlog da se može iz BiH odvesti sve što ko hoće i na istok i na zapad, jer su uvele i Srbija i Hrvatska carine i policiju na granici prema BiH. I one ne dozvoljavaju da ulazi roba iz Srbije i Hrvatske u BiH, a mi ne možemo da uvedemo protutežu. Mi nemamo pravo da stavimo rampu i kažemo, e nećete ni iz BiH izvoziti i to pogotovo danas za neke pare za neke pare koje ništa ne vrijede. (...)

I zato vas molim da stvarno usvojite ovaj dnevni red, da sutra možemo donijeti zakone na odvojenim vijećima, jer bez tih zakona ova godina neće moći početi, u ovoj godini neće moći da funkcioniše vlast. Neće se moći prikupljati porezi, ili je to opet neki interes da se neko i dalje bogati. Jer otkako smo mi došli na vlast, jedan broj ljudi, a mogu to slobodno reći iz rukovodstva stranaka, a ovih dana smo i vidjeli na koji način se mogu obogatiti, dok na drugoj strani radnici siromaše iz dana u dan.

U ime svih građana BiH, u ime svih onih koji više vole da njihova djeca budu ovdje sita, nego da budu nečija djeca u Srbiji i Hrvatskoj, tražim da usvojite ovaj dnevni red i da se krene jedanput sa radom u ovoj skupštini, inače u suprotnom ni sutra Vlada neće moći efikasno da radi. (…)

(Govore poslanici: Naim Kadić, Mijatović, Avdo Čampara, Dragan Kalinić, Biljana Plavšić, Milovan Bjelošević)

Milorad Dodik: Čovjeku od straha od budućnosti, htio to ili ne, nameće se potreba da bude tolerantan, konstruktivan, da racionalno predloži određena rješenja. Ono što se meni čitav dan nameće kao jedna misao, može se sažeti u jednoj rečenici, a to je da je jadan ovaj narod ako je ovdje skoncentrisana sva njegova pamet.

Mi godinu i nešto dana jedni druge pokušavamo uvjeriti u ispravnost koncepcija, ove ili one, SDA pokušava da uvjeri SDS u nešto, SDS – SDA u nešto sasvim drugo, HDZ tu i tamo ubjeđuje i jedne i druge i treće. Stoga se, zaista, čovjeku nameće potreba da pojasni nešto i iz nekog drugog ugla, nekog drugog svjetla. Recimo, meni kao, po ubjeđenju Jugoslovenu, smeta što se ta Jugoslavija ovdje, počesto naziva bivšom. Svi oni koji to čine, po meni, i za mene su oni koji i kada su počeli politički da se angažuju, upravo su htjeli da ona bude bivša i to se uspjelo. Smeta mi što pojedina gospoda, recimo, kao što gospodin Šarac u svojoj poslijepodnevnoj diskusiji za ukupne probleme koje mi imamo na jugoslovenskim prostorima krivi samo jednu stranu. Ja bih volio da ima pomalo samokritike pa da se kaže da, recimo, u Hrvatskoj nisu sukobi otpočeli samo zato što je Jugoslovenska narodna armija okupatorska, nego zato što ponegdje je neka paravojska Hrvatske ušla na područje gdje žive većinom Srbi i htjela tamo da uvede red, mada je tamo vladao apsolutni red. Recimo, Okučani. Smeta mi što gospodin Šarac ovdje iznosi stavove i priča žalopojke samo o popaljenim hrvatskim selima. Gospodine Šarac, ako ste prisutni, ovdje u Hrvatskoj gore i neka druga sela i tamo ljudi isto pate. I njihova je patnja, u najmanju ruku, ista, kao i patnja ljudi iz hrvatskih sela.

Vi, gospodine Šarac, isto tako u svojoj diskusiji napominjete da u Bosanskoj Gradišci samo ginu Hrvati. To nije tačno. Vi ste ili politički slijepi ili ne želite da vidite da tamo ginu i pripadnici drugih naroda. Prema tome, čovjeku kad sve to sluša, nameće se jedna dilema, da li je moguće ako se samo jedni žale, a u jednom sukobu stradaju svi, kako se onda razmišlja o tom nekom budućem životu, odnosno suživotu sa drugim narodima u nekoj budućnosti.

Ja bih vjerovao svim zagovornicima, koncepcije u bivšoj Jugoslaviji, da se ovaj narod odvelo u neki boljitak, međutim, vidi se da je ovaj narod odveden u sukob, u rat, u bijedu, u haos, i sve ono što ima. Već dugo vremena ovdje slušamo prazne koncepcije kako je neko za Bosnu i Hercegovinu itd., a recimo, skoro se podiže velika halabuka oko guvernera Narodne banke zato što, vjerovatno, zbog toga što taj isti guverner Narodne banke nije stopirao odluku ili pokušao da stopira odluku o zamjeni novčanica sve do momenta dok cjelokupna novčana dinarska masa iz Hrvatske nije zamijenjena u zapadnoj Hercegovini. I, onda, u šta mi, koga, ovdje ubjeđujemo?

(...) Činjenica je da koncepcija državnog uređenja mora da se zasniva na trajnim postavkama, ukoliko se želi da ta država, zaista, bude trajna i dobra. Ukoliko nije tako, onda ta koncepcija države može samo da proizvede bijedu i haos. I gospoda iz SDS-a bi morala u svom političkom ponašanju, zaista, svugdje tamo gdje mogu da eliminišu sve ono što u političkoj borbi iritira druge da se odreknu određenih političkih mešetara, predstavnika srpskog naroda koji su, baveći se promocijom svojih ličnih interesa, upravo nanijeli najveće štete tom srpskom narodu. Ja ovo sve govorim sa stanovišta želje da u ovoj BiH jednom se prevlada jedan konstruktivni naboj i da mi počnemo da se dogovaramo (...). Međutim, čovjeku koji samo površno prati rad ove Skupštine, već je odavno jasno da ovdje nema dogovora. Mi možemo danima jedni druge uvjeravati kako smo mi u pravu. Međutim, nema ni početnog interesa da se prihvati drugi kao ozbiljan partner za razgovor a ne da se prihvati druga koncepcija kao ispravna. Politikom nacionalističkog kolektivizma u ovoj BiH, samo misleći ljudi su eliminisani, uništeni i njihova želja za borbom je minimalna. Pokušavajući da se probudi taj samomisleći čovjek, želja mi je da se u bosanskohercegovačkoj javnosti stvori takva klima koja će povući konstrukcije a ne destrukcije. Gospodo, najviše pravo čovjeka je pravo na miran život. I mi u ime bilo kakvih viših ciljeva ne smijemo da ugrozimo njegov miran život.

Zato donošenje bilo kakve odluke, bila ona o referendumu ili bilo čemu drugom, mora da ima u vidu tu činjenicu – koliko ona ugrožava miran život čovjeka i da li je ona u funkciji mirnog života čovjeka. Referendum u Bosni i Hercegovini, ovako kako se nastoji organizovati i provesti, mogao bi da bude uvod u još goru situaciju. Nisam ja ni za, ni protiv ovog referenduma u ovom momentu. Ja sam samo zato da pomalo sve ove stvari postavimo na jedan drugi način, a to je da pokušamo organizovati referendum u kome bi se ovaj narod BiH opredijelio o ovoj vlasti, da li on želi ovakvu vlast ili ne, pa ukoliko kaže da je to zaista dobro da ona posluži kao politička priprema za budući referendum o samostalnosti Bosne i Hercegovine i državno-pravnom uređenju na osnovu tog referenduma. Ukoliko se desi drugačije trebalo bi normalno ići ka nekim novim izborima ili nešto slično.

Želim samo još nešto da kažem. Prije godinu i po dana u ovoj BiH niko se nije plašio, bar ovakva kolektivna ekstaza nije vladala, od Velike Srbije neke, NDH, Muslimanije, raznih SAO, PAO, MAO... itd. (…) Ovu situaciju u BiH stoga treba smirivati. (…) Stoga zaista mislim da je ishitrena odluka i stavljanje na dnevni red odluke o referendumu u BiH zaista može, bar na određenim područjima, da proizvede još gore stanje nego što ga imamo, umjesto da idemo ka smirivanju i sanaciji stanja mi smo došli u situaciju da možda jednom ovakvom odlukom napravimo još gore stanje. Moram vam reći još nešto, prenosim mišljenje velikog broja ljudi, koje ja cijenim i zbog sopstvenog stava kojeg imaju, da većini tih ljudi je već i dosta i raznih i Jugoslavije i Hrvatske i Bosne i Hercegovine itd. I mnogi bi bili skloni tome da na ovom prostoru bude i 50 i 100 nekih novih država a samo da ovo krene nabolje, da se počne razvijati ovaj prostor u privrednom smislu i da se stvori neki ambijent da ljudi normalno žive. Mi smo godinu i po dana ovdje samo imali političke teme bez ijedne ekonomske teme, ako izuzmemo one falš programe koje smo ovdje čuli od raznih predstavnika tih programa. Hvala Vam.

(Krajišnik, Šaškinović)

Vlado Pandžić: Sa žaljenjem moram reći da sam se našao u poziciji da repliciram još u vrijeme dok raspravljamo o dnevnom redu kako bih rekao jednom za svagda jednom zastupniku koji uporno, iako je biran na takozvanoj reformističkoj listi, da mu preporučimo ako hoće učiniti bilo što djelotvorno da se konačno okane hrvatskog naroda i svega onog što dovodi u svezu sa hrvatskim narodom. Nema druge riječi nego, pred svima koji gledaju, moram reći gospodinu Dodiku, koji je od takozvanog reformiste prešao put do onoga koji naziva nesrpske narode fukarama, ovdje, pred cijelim auditorijem, prije nekoliko mjeseci da iskazuje opet takvu upornost i čak osvajačke pretenzije, da se miješa u države koje su međunarodno priznate. (...) Otkuda pravo gospodinu Dodiku da podučava hrvatski narod u BiH i da mu dijeli (lekcije) kada bi trebao, ipak, malo više brinuti se o sebi i svojima ili bar o dijelovima onim koji iskazuju osvajačke nakane i da malo o tome razmisli i da ne dozvoljava sebi taj luksuz da, opet, ponovo i uporno, govori o drugima, kada ne bi trebalo govoriti. Učinimo nešto da bismo bili djelotvorniji i da započnemo konačno raditi a ne da dopuštamo nekima da dijele neke lekcije i to cijelom narodu ili cijelim narodima.

Aleksa Buha: Ja moram reći da se mi, to je moj utisak, vrtimo u krugu i da se, što se tiče ove problematike nismo odmakli od početka. Ja ću sebi dopustiti da kažem gdje je uzrok svemu tome. Uzrok je u tome što mi stalno govorimo kad su u pitanju ove stvari u prvom licu plurala. Gospodin predsjednik je u svojoj riječi kazao naš zahtjev Evropskoj zajednici, ja moram reći da to nije naš zahtjev Evropskoj zajednici, odnosno da to nije zahtjev srpskog naroda, a jeste zahtjev legitimnih predstavnika muslimanskog i hrvatskog naroda Evropskoj zajednici. Da je na početku diferencirano ne bismo se našli gdje smo se sada našli, duboko zašli u noć, a nismo se makli od početka. Kamo sreće da smo mi građanska republika i da možemo biti građanska republika, mi bi u tom slučaju mnogo brže ove stvari rješavali, ali baš zbog toga što nismo građanska republika ne možemo ni postupati kao građanska republika. Ne može se o ovim sudbonosnim stvarima izjašnjavati, opet citiram predsjednika, narod kao cjelina. Tu moramo ići na plural, ovdje postoje narodi, znate, koji određene stvari mogu da rješavaju samo kao narodi. Postoji naravno vrsta poslova koje možemo rješavati kao narod odnosno kao građani. Kada su u pitanju ova kolektivna prava – ja mislim da (…) tek osiguranjem kolektivnih prava osiguravamo i građanska prava. (…) Tu postoje tri državotvorna naroda i u ovim stvarima se od tog postulata mora polaziti. To znači da onaj suverenitet koji je na silu pripisan Republici mora biti vraćen narodima, državotvornim narodima, Muslimanima, Srbima i Hrvatima. Kad svaki od ta tri državotvorna naroda bude odlučio o svojoj državnoj sudbini za svoj dio onda možemo, naravno, otvoriti raspravu kako ćemo živjeti na ovim prostorima. Ako ne možemo zajedno, onda jedni pored drugih. I vraćam se na pitanje koje je ovdje postavljeno, tobože u čudu, zašto smo protiv referenduma. Ako vi nama takvo pitanje postavljate poslije silnih naših govora, poslije razgovora, argumentovanja, razjašnjavanja, ubjeđivanja, itd. onda ja ne znam šta bi čovjek dalje radio. Mi smo protiv ovog referenduma zato što on ne može biti odgovor na pitanje koje smo mi postavili. Mi nismo išli u Evropsku zajednicu da tražimo nezavisnost, učinili ste to mimo volje srpskog naroda. Zbog toga smo mi protiv ovog referenduma a ne protiv referenduma kao institucije koja je, ovdje je to bilo kazano, ja ću to ponoviti, naravno, vrhunac demokratije, neposrednog izjašnjavanja naroda o svojoj sudbini. Ja bih dakle da predložim sljedeće. Dajte da se mi vratimo u svoje nacionalne kolektivitete, u svoje nacionalne zajednice, da svako za svoj dio se sabere i presabere da u pogledu buduće državne sudbine donese odluku u svoje ime pa da se onda sastanemo i da uvažavajući naravno odluku svakoga od tri državotvorna naroda BiH i jednako je tretirajući odlučimo zajednički šta nam je činiti. Ja ću, dopustite mi, završit ću brzo, ja ću ići dalje u tom predlogu pa ću reći recimo koje bi korake trebalo u tom smislu napraviti. Trebalo bi najprije napraviti reorganizaciju opština i to na etničkom principu, poslije toga bismo imali mnogo jasniju i čistiju situaciju, i mogli bismo onda ići na regionalizaciju i kantonizaciju, odnosno na stvaranje nacionalnih republika u BiH. Republike hrvatskog naroda, muslimanskog naroda i srpskog naroda i poslije toga se dogovaramo o budućoj državnoj sudbini jer nam je živjeti na ovim prostorima i ako hoćete da kažem svoje viđenje i u tom pogledu onda je moja opcija konfederacija koja bi omogućila srpskom narodu da se sa svojom maticom povezuje onako kako mu odgovara, Muslimanima da sa svojom slobodom, svojim suverenitetom čine ono što im je volja i kako im odgovara, i Hrvatima da sa svojom republikom i svojim suverenitetom čine i da se povezuju onako kako im odgovara. Ja mislim da je to pošteno i da je pravedno, a bez poštenog i pravednog rješenja nema rješenja za BiH koja će nas zadovoljiti i kao narode i kao ljude i kao građane. Još jednom se uzmimo za pamet, ne može ništa biti natureno silom jednom od tri naroda u BiH. Može to biti možda nekakvo rješenje na kratku stazu, ali će se bogami onome ko ga bude naturao ubrzo obiti o glavu, nemojte da to rizikujemo, nemojte da jedni druge ubjeđujemo u ono što je očigledno. (...).

Milorad Dodik: Ja sam u međuvremenu prelistao svoje istupanje maloprije i u njemu ništa nisam našao što bi moglo na ovaj način da iritira gospodina Pandžića. Samo da vam kažem, gospodine Pandžiću, bez obzira na vašu nadmenost i podsmijevanje, ja vam se nisam smijao i vi to imate pravo da radite. Niste vi na svu sreću hrvatski narod, niti je HDZ sav hrvatski narod. Ja znam izuzetno mnogo Hrvata koji ne podržavaju politiku HDZ-a. Niti se može reći za bilo koju nacionalnu stranku da je to narod. Oni su samo politički predstavnici tog naroda.

(Nastavlja se)

Dogovor Karadžića i Čengića o regionalizaciji BiH

Na zajedničkoj sjednici vijeća Skupštine SRBiH, koja je održana 24. januara 1992. godine, donesena je odluka o raspisivanju referenduma o nezavisnosti i suverenosti BiH. Bila je to posljednja zajednička sjednica na kojoj su uoči skorog početka rata u BiH učestvovali i poslanici parlamenta srpske nacionalnosti. Sjednicom je predsjedavao Momčilo Krajišnik, predsjednik Skupštine SRBiH. Dani objavljuju izvode iz transkripta magnetofonskog snimka na početku serije članaka kojima će podsjetiti javnost na događaje iz 1992. koji su odredili tok događaja u posljednje dvije decenije

Momčilo Krajišnik: Vojo, ja se izvinjavam što prekidam pusti, Čengića...

Gospodin Čengić, drugi put o istoj tački..

Muhamed Čengić: Dame i gospodo, htio bih da vas obavijestim i predložim nešto. Vlada BiH je dobila nalog i donijela Odluku da izvrši novu regionalizaciju BiH. Ja smatram da SDS, kao i SDA i HDZ, treba da daju svoje zahtjeve, kakva treba da bude ta regionalizacija, šta treba tamo da se uradi i mislim da bi bilo korisno da mi tu regionalizaciju napravimo, to je i zadatak Vlade, a da mi zakažemo referendum, da odredimo rok i za referendum i za tu regionalizaciju. Neće biti referendum prije nego se dobije kompletan elaborat regionalizacije. Mislim da bi to bilo rješenje i da bi zadovoljilo sve građane BiH, jer ne vrijedi nama da mi pričamo o tome da žele svi Srbi da žive u jednoj državi, ili Muslimani ili bilo ko, ali moramo početi da razgovaramo međusobno. Moramo se približiti, a to je jedini način, i ako BiH bude suverena i samostalna ili ako bude u sastavu ne znam koje asocijacije mi se moramo odrediti i unutar BiH kako želimo da živimo. Prema tome ovaj moj prijedlog koji sam sada ponudio i gospodinu Karadžiću koji se slaže sa ovim – mislim da bi bio prihvatljiv. I tražim da se izjasnite oko toga.

Momčilo Krajišnik: Gospodin Naim Kadić!

Naim Kadić: Gospodine predsjedniče, kolege poslanici, bilo bi jako loše kada bih ja sada rekao da se mi moramo povući u Klubu poslanika na pauzu. Mi to nećemo napraviti jer ja dobro znam šta je naša linija i šta želimo. Prihvatljivo je ovo što je sada iznio potpredsjednik, vjerujte da se nismo prije toga ništa posebno dogovarali, prihvatljivo pod uslovom da se danas donese odluka o raspisivanju referenduma i odredi datum kada će biti taj referendum održan, a u međuvremenu da se ova regionalizacija napravi.

Momčilo Krajišnik: Evo, gospodin Karadžić.

Radovan Karadžić: Oprostićete mi zbog toga što mi glas nije baš najbolji. Taman nam se učini da smo se dogovorili, a onda za jedan mali stepen iskrivimo, a u stvari promijenimo kompletnu suštinu. Potpuno je jasno da BiH ne može da mimoiđe i da izbjegne promjene koje se oko nje dešavaju. Ne može. Te promjene nalažu da se sankcioniše novo faktičko stanje i da se postigne jedna pravnost i da se postigne novo pravno stanje i u tom smislu bi bio prihvatljiv za srpski narod novi referendum, ako bi prije toga bila izvršena demokratska transformacija BiH u jednu novu tvorevinu, na koju bi pristala sva tri suverena naroda. Dakle, za novo postignuto stanje, ja vjerujem da bi sva tri naroda izašla i na nacionalni i na zbirni građanski referendum. Bez konsenzusa tri naroda nije moguće ništa u BiH. Ja moram da vam predočim šta sve – znači ako ne uradimo tako, ako ne uradimo tako mi stvaramo prilike da se proglasi s našim pristankom kao nezavisna država. Zato je prema zakonu sadašnjem koji je neustavan, jer nije usklađen sa Ustavom, jer u ustavu piše da za referendum treba 66,6 posto glasova, po tom zakonu koji je neustavan i nećemo da ga prilagodimo novom zakonu potrebno je 51 posto glasova. Za promjene stanja po novom Ustavu treba nam 66,6 posto, a i Srbi i Hrvati zajedno nemaju 66,6 posto glasova i sve će manje imati učešća u bosanskohercegovačkoj opštoj populaciji. Dakle, ako mi sada izađemo na referendum prije transformacije BiH, Srbi i Hrvati su zatvoreni, zaključani u međunarodno priznate granice koje više niko nikad ne može promijeniti i nalazi se u potpunoj vlasti domaćina i gazde BiH, odnosno onoga ko je u tom trenutku najbrojniji i koji će biti sve brojniji i brojniji i koji će moći da tako, takva su razmišljanja, da radi šta hoće.

Gospodo, ne možete odbraniti tu tezu da vi nećete da nametnete nešto Srbima i Hrvatima. Mi nećemo da vama nametnemo ništa. Ne tražimo da ostanete u Jugoslaviji. Ne tražimo da se uključite kao “autonomna pokrajina” u “Veliku Srbiju”. Ne tražimo da vam nametnemo svoje, ali ne dopuštamo da vi nama nametnete svoje, da mi ostanemo u nezavisnoj Bosni u kojoj smo gotovi, jer ni sada, kad smo suveren narod, kao i Muslimani i Hrvati, ne uspijeva nam ništa. Ova skupština je dokaz da u ovim uslovima srpski narod je, prije svega, recimo, u javnim glasilima, potpuno porobljen narod. Zar vi mislite da bi srpski (narod) u ovim uslovima, kad nema nikakvog pristupa u sredstvima javnog informisanja, izlazio na neki referendum. Kakvu bi to propagandu mogao da napravi srpski narod? S druge strane, referendum nije ništa drugo nego put dolaska do mišljenja naroda, odnosno do volje naroda. U Sovjetskom savezu je bio referendum i prema tom referendumu je trebao da se sačuva Sovjetski savez. Je li se sačuvao? Nije. Šta bismo uradili kada bismo napravili referendum u BiH – referendum građana i referendum u ovakvoj nepromijenjenoj Bosni? Došli bismo do nekog rezultata kojeg ne bismo mogli da provedemo, jer Srbi i pravno i faktički i kako god hoćete, imaju vlast na određenim prostorima u BiH i tu vlast ne daju nikome. Nijedan zakon koji nije prihvaćen od njih tamo ne može da se provodi, ne bi mogao da se provodi. Faktičko stanje bi bilo takvo da BiH takva nezavisna, suverena ne kontroliše preko 60 posto svoje teritorije. Ko će to da prizna? Hoćemo li na silu da uvedemo vlast na tim prostorima? Dobićemo ono što smo imali u Hrvatskoj. S druge strane, nikakvih potreba srpski narod nema da izlazi ponovo na neki referendum, kad se o istoj stvari već izjasnio plebiscitarno. Srpski narod može da izađe samo ako BiH prilagodimo i promijenimo. Molim vas, na nama je potpuno otvoreno sa naše partnerske strane rečeno da srpski i hrvatski narod nisu suvereni narod u takvoj Bosni jer njima može pasti na pamet svašta. Mi bismo dakle izgubili suverenitet, svoj narodni i građanski suverenitet, u takvoj BiH. Pa ne pada nam na pamet, ja ne znam da li Hrvatima pada na pamet. Kako god hoće, to je njima zaista od volje, ali Srbi to neće da urade, niti rukovodstvo srpsko to može da uradi, jer srpski narod to ne bi prihvatio.

Zato, ovo što je i gospodin Čengić predložio, on je tamo predložio drugačije, pa sam se ja opravdao, hajdemo da pristupimo, da donesemo rok od šest nedjelja, osam nedjelja da se izvrši demokratska transformacija BiH.

Molim vas, vjerujte da možete da se opravdate da ne želite da nam nametnete nezavisnu BiH u kojoj ćete vi da vladate nad nama, jer mi vama ne namećemo ništa. Ne tražimo da ostane u Jugoslaviji, tražimo da se Bosna transformiše tako da su Srbi u jakim vezama sa Jugoslavijom, da Hrvati nisu ni u kakvim vezama sa Jugoslavijom, da su u jakim vezama sa Hrvatskom, a da su Muslimani u vezama sa Hrvatskom i Jugoslavijom onoliko koliko oni hoće, odnosno recimo srpsku federacijom ili bilo gdje ne mora da se zove Jugoslavija, ali ono što mi nudimo ne može biti poštenije da svaki narod distancu prema drugima odredi sam i da sam vlada sa sobom i da sačuva svoju suverenost, pa nemojte se zavaravati da će Srbi i Hrvati u BiH pristati da izgube suverenost. Jedini način je da nešto zajednički uradimo da prvo preuredimo BiH tako da bude prihvatljiva za sva tri naroda, nećemo nametati jedni drugima ništa, nećemo stati, radićemo danonoćno dok ne postignemo takvu državnu organizaciju i takvu formu na koju će sva tri naroda moći da stave potpis i Hrvati i Srbi i Muslimani. I onda ćemo izaći na referendum koji može biti gotov za 15 dana. To je, gospodo, jedini način da se izbjegne neželjeni efekat, da se narodi smire, da počnu konačno normalno da žive. Vjerujte, ne pitamo se mi, situacijom rata i mira, situacije su vrlo često nekontrolisane i uvijek takve situacije su često nekontrolisane, ja mogu sada i svi mi možemo da zamislimo šta bi se desilo gospodo, kada bi ne daj Bože započeo nemir, međuetnički i međuvjerski rat u BiH, možemo to da nacrtamo na tabli, Srbi bi bježali iz muslimanskih krajeva, a Muslimani iz srpskih, Hrvati u svoje krajeve, usput bi bilo pucnjave, bilo bi rušenja gradova, bilo bi krvi do koljena i gdje bismo se zatekli isto gdje i sada, Srbi u srpskim krajevima, Muslimani u muslimanskim, Hrvati u hrvatskim, samo potpuno homogeno, i šta bismo morali, morali bi opet da sjednemo da se dogovaramo, da stavimo tri potpisa, bez tri potpisa nema rješenja BiH.

Ili pokušava se promijeniti guverner, zato što je učestvovao u monetarnoj zaštiti BiH, ja vam kažem kada bismo sada uveli monetu, prvo je ne bilo u 60 posto BiH, drugo dobri ljudi i domaćini koji su sticali decenijama postali bi sirotinja za dvije tri nedjelje jer bi takvim bezvrijednim papirom zamijenili svoje bogatstvo i došli u tešku situaciju, ko to može sebi da dozvoli, kao da nas je uhvatilo ludilo da obavezno i pod svaku cijenu stvorimo toliko udaljene državne entitete međusobno što nigdje u svijetu nema danas i danas nigdje u svijetu ne postoje takvi državni entiteti, kakve mi želimo da postignemo. Ja vam zato predlažem, Bosna može biti uzor zemlja, Bosna je balkanska Švicarska, Bosna mora biti konfederacija, ako će da mijenja svoj položaj, a sigurno hoće nešto da mijenja, Hrvati neće da ostanu sa Srbima u istoj državi, i molim vas lijepo mi moramo pogledati činjenicama u oči, mi i Hrvati nikad nismo bili neprijatelji do 1918. godine, dok nismo ušli u zajedničku državu, mi smo bilo veliki prijatelji, velike težnje su bile za sjedinjavanje, kada smo ušli u zajedničku državu vidjeli smo da ne valja. Dvije vjere, dvije kulture, dva okupatora su bila nad nama, iako smo bliski, govorimo isti jezik itd, ali očigledno jedna država je učinila Srbe i Hrvate tjeskobnima jedne prema drugima. Ako 1918. nismo bili neprijatelji ja sam uvjeren da i poslije 1992. godine nećemo biti neprijatelji.

Prema tome, napravimo BiH kakva može da bude da Hrvati u svakom trenutku (aplauz) da Hrvati nisu izgubljeni za Hrvatsku, da imaju veze, da imaju svoje predstavnike i u Zagrebu, i da imaju svoje predstavnike u Sarajevu. Ako mi priznamo, ako međunarodna javnost prizna tu granicu između Hrvatske i Bosne, Hrvati ostaše u Bosni za sva vremena, kao i Srbi. Ali neće u takvoj Bosni u kojoj će izgubiti, Travnik su, gospodine, već izgubili zbog muslimanskog nataliteta, Travnik je bio nekada većinsko hrvatski.

Mi smatramo da se Bosna i Hercegovina može učiniti Švicarskom, da je organizujemo da bude kopča između Srbije i Hrvatske, a bez toga i prije toga sve je katastrofa. Mene je obradovao predlog gospodina Čengića, hajdemo u ovom pravcu, donesimo odluku, dajmo čvrsto rok do kada da se izvrši demokratska transformacija BiH, poslije toga 15 dana da se uradi referendum, kako god da se dogovorimo opet moramo da se dogovorimo da bude pune sloboda sva tri naroda.

Muhamed Čengić: Gospodine doktore, dogovorili smo se ovako i da sada zaključimo ovdje nas dvojica pred svima.

Momčilo Krajišnik: Gospodine Čengiću, neka samo završi gospodin Karadžić, nemojte skupa.

Muhamed Čengić: E, neka se vidi da smo skupa. To je pravo i jedino rješenje. To je kao na kvizu. Mi smo se dogovorili i to bi trebali da ispoštujemo, da od sutra krene izrada regionalizacije BiH, koja je po zakonu i obavezna da je uradi Vlada BiH, da se dostave svi zahtjevi SDS-a, HDZ-a i SDA oko toga kakva treba, odnosno ako treba biti regionalizacija, takvu ćemo regionalizaciju napraviti da zadovolji sve građane u BiH, raspisujemo referendum koji treba biti pet dana ili nedjelju dana poslije donošenja konačnog rješenja regionalizacije, znači, mi za tri sedmice treba da izvršimo regionalizaciju, za četiri sedmice referendum i tačka. To je ono što smo se dogovorili i mislim da bi to trebali prihvatiti i to je pravo rješenje.

Radovan Karadžić: Ja mislim da su sada razlike još manje, samo molim vas lijepo da se ne desi da zapadnemo u cajtnot, da nismo uradili, ne regionalizaciju samo, transformaciju BiH na prihvatljivim osnovama za Srbe, Hrvate i Muslimane, i 15 dana poslije toga obavezan je referendum, ali molim vas što ne treba referendum, narod treba da nam odobri ono što smo radili. Molim vas lijepo, mislim da smo napravili veliki napredak, napredak je u tome što se svi slažemo da treba Bosnu transformisati, da bude prihvatljiva za sva tri naroda, da se očuva suverenitet Srba, Hrvata i Muslimana, da nikad niko Hrvatima ne uzme suverenitet, nikad niko Srbima ne oduzme taj suverenitet, nikad niko Muslimane ne gurne tamo gdje oni neće, da obezbijedimo tri narodna suvereniteta i 15 dana poslije toga je referendum. Samo što mislim da to Vlada ne može da uradi, moraju da rade ekspertne grupe koje bi zajedno sa vladom.

Momčilo Krajišnik: Gospodine Čengiću, samo da završi Karadžić pa ćeš onda ti.

Radovan Karadžić: Ja ću poslije gospodina Čengića, mislim da smo u ovom trenutku najbliže do sada u svim diskusijama, najbliže smo tu.

Momčilo Krajišnik: Dobro, sada neka Čengić uzme riječ, a Karadžić je gotov. Nadam se da su ovo doprinosi da završimo sjednicu. Zbog toga, ipak malo neuobičajeno, gospodine, da se za govornicom nađu dva govornika. Izvolite!

Muhamed Čengić: U tom slučaju, znači, morali bi referendum pomjeriti za nedjelju dana. Čekajte.

Momčilo Krajišnik: Pauza 20 minuta.

(Nakon pauze)

Muhamed Čengić: Molim vas, prihvata se da referendum bude 10. marta a ne prvog. Alija Izetbegović, ako te već interesuje, gospodine Kreso.

Mariofil Ljubić: Gospodine predsjedniče, gospodo zastupnici, način na koji naš potpredsjednik Vlade kaže: “Ja sam razgovarao u hodniku sa predsjednikom Srpske demokratske stranke za mene je neprihvatljiv, način na koji smo mi dopustili da se razgovara u ovom parlamentu nije primjeren ni gostionice, ni restorana nekog, a ne ovako visokog zdanja i molim da zaštitimo svi dostojanstvo skupštine, da razgovaramo kao ozbiljni ljudi. Molim vas za pauzu od 20 minuta da se dogovorimo.

(Nastavlja se)

Priredio: Esad Hećimović

Pazi Raše, borca za Hrvatsku ravnopravnost!

Zna san ja da je on čovik na mistu.

Dvadeset godina poslije: Posljednja zajednička sjednica svih izabranih poslanika višestranačke Skupštine BiH (V)

SDA odbila uslovljavanje referenduma dogovorom Karadžić – Čengić

Na zajedničkoj sjednici vijeća Skupštine SRBiH, koja je održana 24. januara 1992. godine, donesena je odluka o raspisivanju referenduma o nezavisnosti i suverenosti BiH. Bila je to posljednja zajednička sjednica na kojoj su uoči skorog početka rata u BiH učestvovali i poslanici parlamenta srpske nacionalnosti. Sjednicom je predsjedavao Momčilo Krajišnik, predsjednik Skupštine SRBiH. Dani objavljuju izvode iz transkripta magnetofonskog snimka na početku serije članaka kojima će podsjetiti javnost na događaje iz 1992. koji su odredili tok događaja u posljednje dvije decenije

Momčilo Krajišnik: Nastavljamo sa sjednicom. Gospodin Pandžić.

Vlado Pandžić: Gospodine predsjedniče, gospođe i gospodo zastupnici,

Što reći nakon ovog maloprijašnjeg susreta ovdje za govornicom gospodina Karadžića i gospodina Čengića, mi smo s nekom dragošću slušali odnosno promatrali taj susret, ocjenjivali, prosuđivali, a i nastavili smo razgovore tijekom ovog odmora. (...)

U prvom planu je nagovješten problem preoblike, administrativne preoblike ili transformacija, odnosno regionalizacija. Kako je već Vlada BiH dobila takvu zadaću, mi smatramo da Vlada u tom pravcu treba da nastavi raditi, i to još intenzivnije i brže, po mogućnosti kako je već maloprije rečeno, da bi se to moglo napraviti već u roku nekoliko tjedana. Postoji u naših zastupnika djelomice sumnje, da se to može napraviti taklo brzo, ali smatramo da to ne bi trebalo zaustaviti referendum i našu odluku da se u određenom terminu i roku izađe na referendum. Predložen je u jednom prijedlogu termin 29. veljače i 1. ožujka. Također, postoji i drugi prijedlog od 6. i 7. ožujka. Nama se čini da to nisu daleki termini, da je to prikladno, ali u svakom slučaju bh. vlada ima jednu zadaću koju će morati raditi vrlo brzo uz pomoć demografskih stručnjaka i drugih stručnjaka za takve poslove. (...)

Ja predlažem da mi večeras prihvatimo ovaj dnevni red, o prihvaćanju ove odluke o referendumu i ovih odluka o preobličavanju administrativnih jedinica da krenemo i napravimo što možemo napraviti, ali smatram da bi bilo prikladnije nastaviti sutra u 10 sati. (...)

Nek’ mi bude dopušteno, a i gospodin Karadžić, njemu ću prepustiti da on kaže, dao je obećanja da će i srpski narod, odnosno srpski političari utjecati na vojne snage da čuvaju ono što bi inače trebale čuvati da bi se mogao izvesti pod odgovarajućim uvjetima ovaj referendum. To znači da bi bilo ukinuto izvanredno stanje i opasnost, da bi svaki čovjek mogao mirno izaći na taj referendum, da ne bi bilo ugrožavanja suvereniteta nijednog naselja, nijedne kuće pripadnika drugih naroda, on je posebno naglasio hrvatskih sela, hrvatskih mjesta, Hrvata, itd. On će to i preciznije reći. Nadalje, unaprijed je rečeno da bismo tako došli do garancije i dogovora o povratku vojske, da se vrati tamo gdje se treba vratiti, i o međunarodnoj kontroli koja u svakom slučaju se očekuje kad se izvodi jedan ovako značajan referendum.

Momčilo Krajišnik: Evo, gospodin Karadžić.

Radovan Karadžić: Ja, naravno, nisam vojnik. Ali, mogu da potvrdim da sam rekao da ćemo se svim silama truditi da JNA ni na koji način ne omete naš politički dogovor, tj. ono što mi zaključimo i dogovorimo kao tri nacionalne zajednice, i na šta mi stavimo potpis, a ja predlažem da to bude ustavni akt, ustavna deklaracija o preuređenju BiH, ako mi na to stavimo potpis ja sam uvjeren da u JNA nema nikoga ko će imati primjedbu ili htjeti da ima primjedbu na nešto što su dogovorili legitimni predstavnici tri nacionalne zajednice, i što će narod, ja predlažem da se fiksira tako, 15 dana nakon potpisivanja tog akta, automatski nakon 15 dana da je zakazan referendum, i da ga niko drugi ne može odložiti. U tom sam uvjeren, to jedna stvar.

Druga stvar, kad smo govorili o reorganizaciji, rekao sam da hrvatski suverenitet u BiH i suverenitet hrvatskog naroda ne smije biti ničim, naravno mislio sam pri tome i na srpski i muslimanski suverenitet, ne smije ničim biti ugrožen, to jest kad mi završimo svoje političke poslove, postignemo sporazum, postignemo ustavni akt, oktroišemo to na našem referendumu, nema toga ko će moći da ugrožava taj suverenitet, a s druge strane mislim da će i potreba za vojskom biti sasvim drugačija, i da ako mi ovdje ne pravimo rat, sve će biti mnogo lakše dovesti u neke normalne mjere i okvire.

Meni se čini da nismo nikada bili bliže, da ne smijemo ovu šansu propustiti, da BiH postane balkanska Švicarska. Možemo obezbjediti svakoj enklavi, svakom selu, bez obzira na to gdje se nalazi, obezbjediti da ima svoju administraciju, da pripada svom suverenitetu. Možemo učiniti da popuste napetosti. Možemo uvesti da niko ne bude vlast nad nekim drugim. Za sva vremena možemo završiti posao kao dobri domaćini i to potvrditi na referendumu. Ne budemo li tako uradili, napravićemo rješenja koja neće trajati dugo, koliko rukopis po vodi. Zato sam obradovan istupom gospodina Pandžića. A mogu reći da isto tako tokom referenduma ne vjerujem da će neko praviti smetnje. Ja mogu da kažem da kad je srpski narod pravio plebiscit u vrlo malo mjesta bilo smetnji. Doduše, u nekim opštinama, nisu dali spiskove, ali smo mi napravili spiskove. U nekim opštinama su nam dali spiskove i obezbjedili prostorije, kao što je recimo u Zvorniku. Bilo je još primjera koje treba istaći da bi se ponosili.

Zato mislim da bi večeras trebalo ići u tom pravcu da se ne samo Vlada nego da se i vladina komisija ojača ekspertima, što kaže gospodin Babić, demografima iz tri nacionalne zajednice, da se ojača ta komisija i da radi intenzivno svakodnevno na preregionalizaciji opština, na stvaranju regiona i na ustrojstvu, državnom ustrojstvu kojim se utvrđuje suverenitet sva tri naroda. Da se stvori jedan takav ustavni akt, on može biti za nekoliko sedmica sigurno napravljen, a onda može ista odluka da podrazumijeva da je onog trena kad se stave potpisi sve tri nacionalne zajednice, njihovih legitimnih predstavnika na takav ustavni akt u ovoj skupštini, da je automatski 15 dana poslije toga referendum sva tri naroda. Treba nam referendum, nećemo mi referendum da bi odbio nešto, nego da bi nam potvrdio neki dogovor koji smo postigli, koji poslije vlade mora doći na ovu skupštinu, poslije skupštine neka ide na referendum.

Ja vam molim da konstruktivno mislimo u tom pravcu. Mislim da nikad nismo bili bliže dogovoru i mislim da je u ovom prijedlogu potpuno jasno da nijedan narod nema nikakvu prednost nad drugim narodom, da ono što dobija jedna narod dobija i drugi i treći narod. To moramo imati na umu. Ako bude iko od nas želio da ostvari prevlast na drugim narodom, rješenja nema. I zato ćemo zajednički sjesti i upozoravati ko gdje želi da ostvari prednost od jednog milimetra, da se vrati u svoje dimenzije, ne smije da ostvari prednost nad drugim narodom. Hvala.

Momčilo Krajišnik: Gospodin Izetbegović.

Alija Izetbegović: Gospodine predsjedniče, gospodo delegati, poslanici, ja sam malo umoran pa se izvinjavam. Ja sam večeras izložio ovdje u ovom jednom, nekako da kažem uvodnom izlaganju, ja sam izložio poglede na to kako vidimo BiH.

Mi ostajemo pri tome kako smo rekli, osnovna misao tog pogleda je bila da želimo takvu konstituciju u BiH da niko ni nad kim ne vrši vlast koliko je to moguće da se postigne jedno takvo ustrojstvo. Mi ćemo u tome i ostat ćemo dosljedni tome, ali mi ne možemo prihvatiti nikakvo odlaganje niti vezivanje referenduma i datuma referenduma sa time. Mi možemo, mi smo tu predložili, odluku o referendumu u kome stoji i datum i dan i pitanje, kako bi ono glasilo. Možda bi bilo moguće pomjeriti to za sedam dana, umjesto kako stoji tu 29. februar i 1. mart , može se to odložiti na 7. i 8. mart, ali mi ne možemo uslovljavati ni vremenski niti rokom uslovljavati uspjeh tih, tok tih razgovora sa referendumom, mi ostajemo pri zahtjevu i zato molim predsjednika Skupštine da stavi konačno na glasanje dnevni red u kome stoji naš zahtjev da se zakaže referendum, odnosno da se donese odluka o referendumu, u smislu ove odluke, sada imamo i tu pismenu odluku. Mi pri tome ostajemo.

Dakle, da ponovim, mi ostajemo na tome i željeli bi da ovi razgovori koje će obaviti tri stranke u kojima bi željeli mi da učestvuju svakako i sve ove druge stranke, i da se to odvija pred licem javnosti, i da se to odvija čak u ovoj sali, želimo uspjeh tih razgovora, želimo da konačno ova BiH postane država, i da se sve blokade sistema kojih tu i tamo ima, da se otklone ali ne možemo i ne prihvatamo nikakvo uslovljavanje referenduma tim razgovorima, tokom tih razgovora. Što se tiče nas, mi smo spremni i da te razgovore obavimo za 15-20 dana, ali nismo spremni da time vežemo rok ovog referenduma.

Dakle, smatramo da referendum treba da se održi 29. februara i 1. marta, ili najkasnije 7. i 8. marta, dakle sedam dana mogli bi eventualno da pomjerimo. To je naš konačan prijedlog. Ja molim predsjednika Krajišnika da ovaj prijedlog stavi na glasanje, i da se konačno utvrdi to, da se utvrdi to. Zamjerili bi predsjedniku Krajišniku način na koji je on vodio današnju sjednicu nie bio u skladu sa Poslovnikom.

Naime on nije dozvolio da se meritum pitanja, suština pitanja raspravlja u okviru rasprave o dnevnom redu, dnevni red je trebao za 10 minuta da bude završen, to bi bilo normalno a ne za 10 sati ili ne znam koliko ima, čak i više od 10 sati. Krajišnik je dozvolio da ljudi iznose beskonačno razne svoje ispovjedi, svoja viđenja istorije, svoja viđenja sudbine naroda, svoja viđenja prošlosti, budućnosti, i slično, umjesto da je ograničio razgovor o izlaganju samo na pitanje – uključiti referendum u dnevni red ili ne, ili čak kako kaže poslovnik jednostavno nema rasprave, ko je da se to stavi na dnevni red, glasanje, i onda se tek može raspravljati kad je to usvojeno i kad je već ušlo na dnevni red, tada je moguće da se iznose različita gledišta o referendumu, o roku, o pitanju itd. Ovo očigledno nije bilo u redu, ovu grešku bi mogli sada da ispravimo, ako bi sada vrlo brzo, sada je već skoro 2 sata, donijeli konačno odluku o tom dnevnom redu. Hvala.

Momčilo Krajišnik: Hvala lijepo. Nemam namjeru da repliciram, u svakom slučaju svako ima pravo da da primjedbu na svačiji rad, pa evo dozvoljavam da je to primjedba gospodina Izetbegovića. Vjerovatno sticajem okolnosti nije sjednica tekla onako kako je bilo predviđeno, ali odbacujem ove primjedbe jer da smo se držali dogovora u početku ove sjednice, ne bi došlo do cijele ove polemike, evo gotovo 20 sati.

(Milan Trbojević)

Vojislav Maksimović:Ja bih prvo u ime Kluba postavio jedno pitanje čelnicima SDA – da li oni ostaju pri onome dogovoru koji je bio ovdje naznačen između Karadžića i Čengića, ili mi treba da se ovdje izjašnjavamo na osnovu sada već formulisanog predloga gospodina Izetbegovića.

Odgovor na to pitanje je za nas vrlo važan jer iza toga slijedi naš stav, zavisi od vašeg mišljenja, ja bih molio zaista, da li vi još mislite nešto jer nagli su obrti, vrlo su brze promjene i zbog ćutanja, znači, vi ostajete pri onome. Molim vas, ovdje je još riječ normalno o utvrđivanju dnevnog reda...

Momčilo Krajišnik: Slažete li se ipak da odgodimo ovo izjašnjavanje od sutra u 10 sati? Pristajete li vi na ovu odluku što je sada gospodin Izetbegović predložio – ovu odluku da se o njoj izjašnjavamo – vi iz SDA, to je da se uvrsti ovakva odluka u dnevni red. Dobro, evo hoće sada da se izjasnimo. Izvolite.

Vojislav Maksimović: Pošto ovdje nije postignuta saglasnost, pošto ova ideja gospodina Karadžića i Čengića nije prihvaćena, da se naime odloži donošenje odluke o referendumu i da se to radi zajedno sa projektom o novoj regionalizaciji, mi smo došli do uvjerenja o nepromjenljivosti stava predlagača i kao Klub imamo svoje mišljenje. Klub srpskih poslanika ne može da prihvati najprije stavljanje na dnevni red i potom donošenje odluke o raspisivanju referenduma na kome bi trebao da se izjašnjava i srpski narod u BiH. Pri tome mi ne osporavamo takvo pravo Muslimanima i Hrvatima u BiH. Naši razlozi su već detaljno saopšteni na današnjoj sjednici Skupštine BiH, u nizu diskusija poslanika SDS-a. Ovdje ponavljamo samo neke činjenice. (..)

Pošto je u pitanju ustavna materija veoma suštinska za ukupne nacionalne odnose u BiH, Klub srpskih poslanika smatra da mišljenje o raspisivanju referenduma u BiH treba da prethodno iskaže i Savjet za pitanje nacionalne ravnopravnosti.

To je uvjerenje koje smo mi dobili na osnovu analize naših brojnih pravnika. Uz lični potpis predviđenih 20 poslanika prijedlog o referendumu upućujemo spomenutom Savjetu kako to nam omogućava Poslovnik, odnosno amandman 70 na Ustav BiH. Ova naša odluka je uslovljena prema tome objektivnim prilikama pa i namjerama da ostanemo dosljedni svojim poslaničkim pravima i obavezama pa smo uvjereni da će za ovaj naš postupak imati puno razumijevanja narod koji mi predstavljamo. Rekao sam već da to činimo na osnovu amandmana 70 na član 10 Ustava SR BiH i članova 52, 53 i 54 Poslovnika Skupštine BIH. (...) Zbog stenograma slijede imena poslanika: Vojislav Maksimović, Branko Simić, Trifko Radić, Petko Čančar, Duško Pejović, Jovo Mijatović, Rajko Kasagić, Dragan Milanović, Dragan Đurić, Vojo Kuprešanin, Zlatko Kelečević, Dobrivoje Vidić, Nikola Kisin, Savo Đorda, Momir Gaković, Gavro Bogić, Miroslav Vještica, Milenko Vojinović, Milan Novaković, Svetozar Timarac, Srđa Srdić, Dobrisav Milanović i Duško Pejović. Ovdje je malo više od tih 20 potrebnih.

Momčilo Krajišnik: Samo da ja završim, pa ćemo nastaviti. Dužan sam da o ovoj tački prekinemo diskusiju, a možemo se izjašnjavati o ostalim tačkama, jer imamo pet tačaka da uvrstimo u dnevni red. Ovu tačku po službenoj dužnosti ne mogu da uvrstim u dnevni red. Za riječ se javio Naim Kadić.

Naim Kadić: Gospodine predsjedniče, kolege poslanici.

U replici kao predsjednik Kluba poslanika SDA mom kolegi Voji Maksimoviću, također predsjedniku Kluba SDS moram da kažem sljedeće: ne radi se nikako o zadiranju u prava nacionalne ravnopravnosti ako se ide na raspisivanje referenduma za izjašnjavanje građana, ne tražimo mi donošenje odluke ovdje nego kao što je rekao jedan od mojih prethodnika, odlučujemo da narod odluči. Nema mjesta da se sada ovo pitanje upućuje Savjetu za ostvarenje nacionalne ravnopravnosti. Stoga, ne možemo prihvatiti ovakav zahtjev poslanika SDS. Ja vas lijepo molim, gospodine predsjedniče, da stavite na glasanje dnevni red, to ste dužni i o tome vas ovlašćuje Poslovnik ove skupštine kojeg smo zajednički donijeli. Ako to ne uradite, ja moram da konstatujem da ste prekršili osnovna načela vođenja ove skupštine.

(Potom su govorili poslanici Naim Kadić, Rijad Rašić, Mustafa Šaškinović)

Irfan Ajanović: Gospodine predsjedniče, dame i gospodo.

Ukoliko bi na ovaj način predsjednik Skupštine po ko zna koji put vodio sjednicu onda bismo doveli narod koji nas je izabrao u situaciju da nije u mogućnosti da izrazi svoja najelementarnija demokratska prava. Mi na ovoj sjednici, predsjednik Kluba poslanika SDA je to lijepo kazao, ne donosimo nikakvu odluku i takvom odlukom ne ugrožavamo nikakva prava bilo kog naroda, odnosno bilo kog građanina, mi se samo obraćamo narodu ne bojeći se njegovog odgovora na referendumsko pitanje, odnosno ne bojeći se njegovog suda, prema tome, nonsens je, besmislica je, neustavno je, niti je u skladu sa Poslovnikom, tražiti da se obustavi rasprava o unošenju u dnevni red predloga ove odluke, zbog toga što bi Savjet za nacionalnu ravnopravnost prethodno trebao da dadne o ovome svoje mišljenje. Ja molim predsjednika ponovo i po ne znam koji put u ime Kluba poslanika SDA da stavi Predlog odluke na glasanje, da predlog uđe u dnevni red, i da nastavimo sa našim radom, ukoliko predsjednik to ne bude htio mi ćemo saglasno Poslovniku, zbog opstrukcije predsjednika, slično kako smo to učinili 15. oktobra prošle godine, ovlastiti potpredsjednika Skupštine da vodi ovu skupštinu u interesu naroda. Ne donosimo nikakvu odluku, nikoga ne ugrožavamo, dajemo samo demokratsko pravo i demokratsku mogućnost našim narodima, našim građanima, da se izjasne o onome što je najsudbonosnije za sudbinu svih nas zajedno. Hvala lijepo.

Momčilo Krajišnik: Molim vas da, iako nisam dužan, da samo ponovim. Savjet obavezno razmatra pitanje ravnopravnosti naroda i narodnosti na inicijativu poslanika u Skupštini. Ako najmanje 20 poslanika smatra da se predloženim propisom ili drugim aktom iz nadležnosti skupštine narušava ravnopravnost naroda i narodnosti, predlog o kome Skupština odlučuje utvrđuje Savjet. Zamolio bih vas, ako dozvolite, mislim da svako zna svoj posao. Ako može da ovo pokušam privesti kraju i da uključimo dnevni red. Ako mislite da treba drukčije, onda znate, kako je rekao gospodin Ajanović, šta ćete raditi. Zato mislim da je izlišno uključivati u dnevni red. Imamo više tačaka koje su predložene. Izvolite.

(Nastavlja se)

Priredio: Esad Hećimović

SDS napustio Skupštinu, većina izglasala referendum

Na zajedničkoj sjednici vijeća Skupštine SRBiH, koja je održana 24. januara 1992. godine, donesena je odluka o raspisivanju referenduma o nezavisnosti i suverenosti BiH. Bila je to posljednja zajednička sjednica na kojoj su uoči skorog početka rata u BiH učestvovali i poslanici parlamenta srpske nacionalnosti. Sjednicom je predsjedavao Momčilo Krajišnik, predsjednik Skupštine SRBiH. Dani objavljuju izvode iz transkripta magnetofonskog snimka na početku serije članaka kojima će podsjetiti javnost na događaje iz 1992. koji su odredili tok događaja u posljednje dvije decenije

(Izet Muhamedagić, Momčilo Krajišnik, Rajko Kasagić, , Momčilo Golijanin, Momčilo Krajišnik)

Ibran Mustafić: Gospodine predsjedniče, poštovani poslanici, po Poslovniku o radu Skupštine, pošto je ovo po riječima predsjednika naše skupštine tek početak sjednice u pola tri poslije pola noći, ja bih onda, pošto još nije usvojen dnevni red, predložio novu tačku dnevnog reda. To je smjena predsjednika Skupštine BiH. Onda da idemo na drugu tačku dnevnog reda, a to je donošenje odluke o provođenju plebiscita u BiH, jer ja više nisam majmun u ovoj Skupštini da me neko ovoliko, godinu i po dana, pravi majmunom. Ja više neću odustajati što se nećemo izjasniti o povjerenju predsjedniku Skupštine, a najmoralniji bi čin bio da se ne izjašnjavamo o povjerenju da on, ako ima imalo savjesti podnese ostavku na ovoj sjednici.

Momčilo Krajišnik: Gospodin Čampara, pa onda ćete Vi. Gospodine Mustafiću, nemojte brinuti, sad ćemo riješiti taj problem.

Avdo Čampara: Gospodo poslanici, svi se pozivate na Poslovnik. Mislim da od početka sjednice do ovog časa radimo u suprotnosti sa Poslovnikom i niko nikome nije dao za pravo da to radi. Svaki poslanik, predsjednik Predsjedništva i predsjednik Vlade ima pravo da na sjednici podnese zahtjev za uvrštenje nekog pitanja u dnevni red. O tome on, o toj hitnosti, na samoj sjednici podnosi obrazloženje i poslanici se odmah izjašnjavaju. Prvo da li je potrebno da se to stavi na dnevni red ili ne. Dizanjem ruku ili da prozivamo. Nema niko pravo da diskutuje hoće li se staviti ili ne na dnevni red, već poslanici odlučuju svojim glasom, a ne niko drugi ni predsjednik, ni potpredsjednik, ni klubovi, niti iko drugi, već poslanici. Ako poslanici usvoje, to ide na dnevni red. Onda o toj jednoj tački može biti rasprave deset sati, a ne ovako da mi 14 sati raspravljamo a da nismo usvojili dnevni red. Prema tome, i ovo pitanje referenduma, i svako drugo pitanje, mora da se o njemu izjasne poslanici jesu li za to da se stavi na dnevni red ili ne.

Momčilo Krajišnik: Prvo, ja mislim da je gospodin Čampara sjedio pokraj mene sve vrijeme i trebao je to reći na početku.(...) Nemojte se, gospodine Mustafiću, brinuti, vjerujte, koliko god ste vi siti mene, ja sam sit rada ove skupštine, (neću da kažem vas) jer vjerujte mnogo je teže ovdje nego sjediti tamo. Ja bih najsretniji bio da mogu svojim radom doprinijeti jedinstvu i slogi ovog naroda, ali ni u kom slučaju da mogu raditi kako kome odgovara, nećete zamjeriti što ja to ne radim, jer stvarno radim mimo svoje savjesti, a na kraju krajeva ne mogu raditi jer vi hoćete ustavnu materiju, po jednom zakonu koji ne stoji, da provedete. To gospodo ne rješava mir u Bosni i Hercegovini je l’ to vama jasno, i ja ne mogu da mir uzurpiram. Sve vrijeme sam molio da nađemo rješenje. Dajte, nemojte da raspravljamo o problemu, jer znam šta će predložiti gospodin Maksimović. Vidjeli ste maloprije koliko je to bilo komično, dva su čovjeka sjedila ovdje, ja sam rekao: “Gospodine Maksimoviću, sklonite se”, zbog toga da se pokuša naći rješenje. Ne radim ja to radi sebe. Lako ćete vi promijeniti predsjednika i sve ostalo, ali ne možemo promijeniti nas, i lijepo vas molim, molim predsjednika da ako može prije nego nastavimo glasanje da nam kaže proceduru, htio bih da po proceduri se odmah izjasnimo o predsjedniku skupštine. Molim radi toga što smatram da u ovom momentu ne može niti ne želi da pod nekom torturom ovdje radim. Nemojte misliti da mene neko može prevariti. Molim gospodina Čampara da nam objasni kako se može glasati o povjerenju predsjedniku Skupštine. Molim vas da mi neko kaže proceduru i odmah idemo po proceduri. Molim vas, ne može Ibran Mustafić, da ja nešto pravim drugačije. Ovo je gospodo, neustavno što hoćemo da provedemo na ovaj način. Shvatite, ovo je referendum – 51 posto. Izvolite.

Mustafa Sedlarović: Ja se izvinjavam, ne bih htio da ponavljam, ali ću ponoviti kolegu Muhamedagića da upućivanje na savjet ovog referendumskog pitanja nije potrebno i ne dolazi u obzir. Hoću da kažem da predsjednik nije u pravu da može to pitanje da uputi prije uvrštavanja u dnevni red, jer ono što nije uvršteno u dnevni red, to jednostavno ne postoji, a ne može se ono što ne postoji upućivati pred Savjet. (Aplauz)

Momčilo Krajišnik: Stvarno bih zamolio, uzmite Poslovnik pa pogledajte, nigdje ne kaže da li je to u dnevnom redu ili nije. Ono je izneseno na Skupštini.

(Goran Zekić,Momčilo Krajišnik)

Mustafa Sedlarović: Ja se izvinjavam. Odluka kada se pitanje uvrsti u dnevni red ne znači da se mora donijeti odluka o raspisivanju referenduma ili odvijanju referenduma. Odluka je i da se upućuje na savjet pa će se raspravljati hoće li se uputiti na Savjet ili će se odbiti prijedlog ili će se usvojiti da se raspiše referendum. Stvar je poslanika kakva će se rasprava voditi i kakva će se odluka donijeti.

Momčilo Krajišnik:Hvala, izvolite.

Mirsad Ćeman: Ja bih rekao, dragi moji sapatnici i saputnici, na ovom poslu. Pravnik sam i ja ali mi ni na kraj pameti ne pada da sa našim vrlim predsjednikom skupštine ukrštam pravne argumente o tome ne samo kako treba voditi ovu sjednicu nego kako doći do dnevnog reda iz prostog razloga što sam se za ovih godinu i nešto dana uvjerio da to ne vrijedi. Zaista ne vrijedi. Stoga zahtijevam da gospodin predsjednik, ako ništa drugo bar udostoji i sebe i nas glasanja o tome da li je dobro vodio ovu sjednicu od jutros do ovog momenta i zavisno od toga bar da pokušamo izaći iz ove situacije na zadovoljavajući način. Podsjetio bih ga da u fiokama njegovih kancelarija ima dosta pitanja koja je trebao staviti na dnevni red, bez toga da ga mi kao poslanici bukvalno molimo. Jedno od njih je upravo ovo o kome danas ovoliko raspravljamo. Da je to uradio, a meni je poznato da je na to bio upućivan, onda ne bismo gubili ovoliko vrijeme, bar ne na ovakav način, nego bismo u najmanju ruku u okviru definisane tačke dnevnog reda ukrštali argumente referendum da ili ne. Na ovakav način gospodin predsjednik nas najbrutalnije lično ponižava i ja mu to kao poslanik negdje 50 hiljada ljudi sa jedne opštine ne dozvoljavam. Ako on vodi računa o interesima građana BiH, neka bude malo skromniji i shvati da i mi isto tako, sa možda u najmanju ruku isto toliko odgovornosti, vodimo računa o interesima tih građana. I molio bih, dakle, i zahtjevao da u tom smislu stavi na glasanje moj prijedlog, a to je da se ne pozivamo na Poslovnik jer u njegovm slučaju je to izlišno. Da li je ili ne u najmanju ruku korektno vodio ovaj dosadašnji dio da ne govorimo da li ga je vodio u skladu sa Poslovnikom. Hvala.

Momčilo Krajišnik: Moram razočarati gospodina Ćemana. Nije ovo na dnevnom redu, kao što rekoh maloprije, zato ja predlažem, gospodo, da vi glasate o povjerenju i da me smijenite. Ne može mene sada Ćeman, provocirati time jesam li vodio ili nisam kako treba sjednicu, sigurno, kome ne odgovara ovo vođenje, nisam vodio. Je li u redu, gospodine Ćemane? A da budem korektan, korektniji sam prema vama, nego što ste vi sada rekli. Vjerujte, u ovom momentu vi ste pokušali da skrenete na drugu stvar. Zašto niste ustali pa diskutovali kao pravnik da li je sve ovo pravilno? Ne vrijedi što biste vi trebali reći da li je ovo po zakonu ili nije.

Petko Čančar: Ja moram kao pravnik da reagujem i da kažem da gospodin generalni sekretar sjedi pored predsjednika Skupštine i paradira i sluša 10 sati kako Predsjednik navodno ne vodi sjednicu po Poslovniku umjesto da mu priđe i da mu kaže, da ga instruira, da ga pripremi za svaku sjednicu. Evo kolega poslanika iz Vijeća opština, neka kažu, ja sam postigao rekord jer smo za dva sata i 45 minuta prošli 27 tačaka dnevnog reda. Ali mene moj sekretar, moj tajnik, pripremi bez obzira što sam i ja pravnik. Prema tome, gospodine generalni sekretaru, izrazito je nekorektno, tu sjediti a ne pomoći predsjendiku Skupštine.

Momčilo Krajišnik: Molim vas, da mi ipak ovo privedemo kraju. Pristajete li da se izjašnjavamo o dopunama dnevnog reda, izuzev ove koja je upućena na Savjetu. Ako ne pristajete, onda moram po Poslovniku dati sat vremena pauze i odgoditi za sutra ujutro. Sjednica se smatra neregularnom ako se ne dozvoljava glasanje. Pauza je do 3,30 minuta.

(Nastavak rada poslije pauze)

Napravili smo sat vremena pauze. Da li su se stvorili uslovi za nastavak sjednice? Naime, u članu 112 stav 3 nakon toga predsjednik skupštine daje pauzu od jednog sata. Ukoliko se za to vrijeme ne steknu uslovi za nastavak sjednice, predsjednik Skupštine o tome obavještava poslanike i obavezno zakazuje nastavak rada sjednice za naredni dan. Mi bi trebalo da priđemo usvajanju dnevnog reda. Stvarno bih želio da skrenem pažnju da se o ovom pitanju ne možemo izjašnjavati. Ako možemo da se izjasnimo o onim nespornim pitanjima, a to su 4 tačke dnevnog reda koje su dopunske. Zamolio bih da se priđe izjašnjavanju. Prva tačka je izbor i imenovanja. Imate li primjedbu? Izvolite.

Irfan Ajanović: Prva tačka dnevnog reda po prijedlogu predlagača dopune raspisivanje referenduma. Ne stoji primjedba i zahtjev da se to stavi na Savjet za nacionalnu ravnopravnost. Vi ste, predsjedniče, dužni da stavite prijedlog dopune na naše izjašnjavanje. Pošto vi opstruirate rad skupštine cijeli dan, na očigled javnosti tendenciozno volite ovu sjednicu, Klub poslanika SDA u skladu sa članom 3. Poslovnika Skupštine BiH ističe svoj slijedeći zahtjev: Članom 3. Stav 2. Poslovnika Skupštine BiH, Skupština je ovlaštena da donese poseban Zaključak o uređenju pitanja koja Poslovnikom nisu uređena. Ovim Poslovnikom nije uređeno šta Skupština može da čini ukoliko njen predsjednik sjednicu vodi tendenciozno, odnosno opstruira rad Skupštine. Saglano članu 3. Stav 2. Poslovnika predlažem da Skupština SRBiH donese sljedeći zaključak: Zbog opstrukcije i vođenja sjednice suprotno Polovniku, Skupština oduzima pravo predsjedniku Skupštine Momčilu Krajišniku da vodi zajedničku sjednicu oba vijeća 24. i 25. januara 1992. Godine. Vođenje sjednice povjerava se potpresjedniku Skupštine Mariofilu Ljubiću. Pozivam potpredsjednika Mariofila Ljubića da prijedlog ovog zaključka stavi na glasanje.

Ovo je u skladu sa članom 3. Poslovnika koji glasi: Ako neko od pitanja organizacije rada Vijeća nije uređeno Poslovnikom vijeća shodno se primjenjuju odredbe ovog Poslovnika. Način rada Skupštine i Vijeća o pitanjima koja nisu uređena ovim Poslovnikom odnosno poslovnikom vijeća uređuju se zaključkom Skupštine, odnosno Vijeća. Zaključak Skupštine je predložen na usvajanje.

Potpredsjednik skupštine će ovo staviti na glasanje. Inače mi ćemo biti prisiljeni da na svoj način privedemo ovu sjednicu, onako kako to Poslovnik dozvoljava, a pridržavaćemo se Poslovnika, jedino tako želimo da radi naša zajednička sjednica.

Momčilo Krajišnik: Hvala lijepo. Samo da dam objašnjenje. Pošto se nisu stekli uslovi za nastavak sjednice i zbog toga što gospodin Ajanović želi i insistira da sjednica teče mimo Poslovnika i mimo Ustava i zakona, ja sam dužan prema Poslovniku da zakažem sjednicu za sutra, za naredni dan, znači zakazujemo sjednicu u nedjelju u 10 sati. Gospodo draga, završavam današnje zasjedanje a gospoda mogu raditi kako im odgovara. Hvala lijepo. (Aplauz)

Sat vremena je bilo da bi se stekli uslovi. Pošto se nisu stekli uslovi, ovo je iza te pauze moralo uslijediti. Molim vas, gospodine Ajanoviću, cijeli vaš rad je opstrukcija. Od onoga kako opstruirate u Skupštini SFRJ dovde. Ja sam nudio da se dogovorimo. Završio sam sjednicu. Ovo je mimo dnevnog reda.

Mariofil Ljubić: Riječ ima generalni tajnik.

Avdo Čampara: Kao što sam rekao, predsjednik Skupštine bio je dužan da svaku tačku dnevnog reda koja je predložena stavi na izjašnjavanje poslanicima Skupštine. Pošto to predsjednik Skupštine za ovo vrijeme nije učinio, a pošto je dao pauzu od jednog sata, uslovi su se stekli da Skupština nastavi rad, ukoliko ima kvorum i da odmah počne sa radom.

Prema tome, u članu 3, o kome je govorio poslanik Ajanović, mislim da poslanici mogu donijeti zaključak da potpredsjednik Skupštine nastavi rad sjednice.

Mariofil Ljubić: U skladu sa članom 212. Poslovnika Skupštine BiH, budući da je jedan Klub napustio sjednicu, dajem pauzu od sat vremena.

(Nastavak rada poslije pauze od sat vremena)

Predlažem da zastupnici u Vijeću općina dignu ruku.

U Vijeću općina imamo kvorum 59.

Molim poslanike u Vijeću građana da dignu ruke da utvrdimo imamo li kvorum.

Možemo punovažno odlučivati. (...)

Irfan Ajanović: Dame i gospodo, drugarice i drugovi, tekst prijedloga zaključka je bio slijedeći: zbog opstrukcije Skupštine i vođenja sjednice suprotno Poslovniku, Skupoština BiH oduzima pravo predsjedniku Skupštine Momčilu Krajišniku da vodi da vodi zajedničku sjednicu oba vijeća 24. i 25. januara 1992. godine. Vođenje sjednice povjerava se potpresjedniku Skupštine Mariofilu Ljubiću. (...)

Mariofil Ljubić: Hvala. Ko je za predloženi zaključak?

Za 123. Uzdržana 2. Usvojen je zaključak da nastavimo sa radom.

(..) Za četvrtu tačku dnevnog reda predlažemo donošenje Odluke o raspisivanju Republičkog referenduma za utvrđivanje statusa BiH.

Ovu tačku dnevnog reda je predložilo i 53 poslanika, tako da Skupština mora usvojiti odluku o raspisivanju referenduma. (Aplauz) Odluka o raspisivanju republičkog referenduma za utvrđivanje statusa o BiH je jednoglasno usvojena . (Aplauz) U dnevni red, to se podrazumijeva.

(...)

Prelazimo na četvrtu tačku dnevnog reda.

(Mirsad Đapo, Petar Ravlija, Nenad Zec, Roko Markovina, Avdo Čampara, Roko Markovina, Vlado Pandžić, Irfan Ljubijankić, Hadžo Efendić, Faik Uzunović)

Mariofil Ljubić: Zahvaljujem gospodinu Uzunoviću. Budući da je Klub zastupnika HDZ zatražio pauzu, dajem pauzu od pet minuta.

(PAUZA)

(Nakon pauze) Pošto je usaglašen prijedlog Odluke kakav je i dostavljen zastupnicima, molim zastupnike da se izjasnimo o Odluci o raspisivanju Republičkog referenduma za utvrđivanje statusa Bosne i Hercegovine dizanjem ruku? Ko je za? Hvala. Ko je protiv? Niko. Suzdržan.

Konstatiram da je jednoglasno Skupština BiH usvojila Odluku o raspisivanju republičkog referenduma za utvrđivanje statusa BiH.

1. Raspisuje se referendum u Republici BiH.

2. Referendum će se održati 29. veljače i 1. ožujka 1992. godine.

3. Na referendumu će se građani SR BiH izjasniti o pitanju – Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana – narodna Bosne i Hercegovine, Muslimana, Srba i Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?

Referendum će provesti Republička izborna komisija.

Ova odluka će se objaviti u Službenom listu.

(Aplauz)

Zahvaljujem .

Irfan Ajanović: Dame i gospodo, drago mi je što smo umorni. Ovo je sladak umor. Ja bih samo htio da uđe u stenogram, da se ne bi manipuliralo našom odlukom, da je nastavkom sjednice u okviru koje se došlo do ovakve odluke o raspisivanju referenduma, pored tri nacionalne stranke, da su učestvovale i stranke, takozvanog, da se ne naljute na mene, lijevog bloka, dakle i reformisti, i SDP i DSS i MBO (Ajanović navodi i Liberalnu stranku, ali potom ponovo izlazi i kaže da oni nisu u Sali p. p.), neka ovo uđe u stenogram da se zna, da je sedam stranaka učestvovalo u raspravi o referendumskoj odluci i da je glasalo za njih. Hvala lijepo. (Aplauz)

Mariofil Ljubić: Hvala.

Avdo Čampara: Imam jedan prijedlog. Molim da Skupština usvoji zaključak da će referendum pratiti posmatračka (misija), a ima i u odluci.

(Bajramović, Irfan Ajanović, Muharem Cero, Mariofil Ljubić)

(Kraj)

Priredio: Esad Hećimović

Skupština srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, kao najviše predstavničko
nacionalno tijelo svojim odlukama usmjeravala je proces osnivanja i uspostavljanja oblasti i
regija. Na drugoj sjednici Srpske skupštine 21. novembra 1991. godine donesena je odluka o
uspostavljanju teritorija opština, mjesnih zajednica i naselja koji se smatraju teritorijom
Jugoslavije. Na trećoj sjednici od 11. decembra iste godine Srpska skupština donijela je
odluku o osnivanju srpskih opština i organa vlasti na tim teritorijama.

Zajednica opština Bosanska krajina proglašena je 7. aprila 1991. godine, zatim se
transformisala u Autonomnu regiju Krajinu 16. septembra iste godine. Krajina je imala
Skupštinu sastavljenu od delegacija opštinskih skupština, po 7 delagata iz svake opštine i
Vladu kao izvršni organ od sedam članova. U okviru nadležnosti regije formirana su javna
preduzeća i javni fondovi. Zajednica opština Romanija proglašena je 8. maja 1991. godine, a
zatim se transformisala u Srpsku autonomnu oblast Romanija 21. septembra iste godine.
Zajednica opština Stara Hercegovina osnovana je 27. maja 1991. godine, a zatim se
transformisala u Srpsku autonomnu oblast Stara Hercegovina 12. septembra iste godine.
Srpska autonomna oblast Birač proglašena je 9. novembra 1991. godine, i Zajednica opština
Sjeverna Bosna proglašena novembra 1991. godine, a 14. decembra osnovana je Srpska
autonomna oblast Semberija i Majevica, ranije Sjeveroistočna Bosna.

Naime on nije dozvolio da se meritum pitanja, suština pitanja raspravlja u okviru rasprave o dnevnom redu, dnevni red je trebao za 10 minuta da bude završen, to bi bilo normalno a ne za 10 sati ili ne znam koliko ima, čak i više od 10 sati. Krajišnik je dozvolio da ljudi iznose beskonačno razne svoje ispovjedi, svoja viđenja istorije, svoja viđenja sudbine naroda, svoja viđenja prošlosti, budućnosti, i slično, umjesto da je ograničio razgovor o izlaganju samo na pitanje – uključiti referendum u dnevni red ili ne, ili čak kako kaže poslovnik jednostavno nema rasprave, ko je da se to stavi na dnevni red, glasanje, i onda se tek može raspravljati kad je to usvojeno i kad je već ušlo na dnevni red, tada je moguće da se iznose različita gledišta o referendumu, o roku, o pitanju itd. Ovo očigledno nije bilo u redu, ovu grešku bi mogli sada da ispravimo, ako bi sada vrlo brzo, sada je već skoro 2 sata, donijeli konačno odluku o tom dnevnom redu. Hvala.