Znam da je ovo u području manijakalnoga, no, svejedno- svoji smo si,
mogu si priuštiti loodilo među svojima

Dakle ovako: ja od rođenja govorim hrvatski književni jezik
i nikakav dijelekt. Tako mi se govorilo u kući, i nemam
emocionalnih trauma glede ovih ili onih hrvatskih narječja kao
eventualno "zakinutih".

No, odavno sam primijetio da je niz naših ljudi
dosta tvrdokoran oko lokalnih govora (a koji su
-što možda i ne znaju- prilično standardizirani).

Stoga jeste li za eventualno uvođenje
paralelnoga jezičnoga standarda ovom kojeg imamo ?
Kao što Srbi imaju ekavicu i ijekavicu (njihovu), tako
da mi npr ovaj jezik plus isti ovaj, ali s ikavskim jatom
(moguće je i nešto drugo) ?

Mali plus bi bio to da bismo tako integrirali
ponajveći dio baštine i pokrili veći dio pučkih govora.

Veliki minus je da je bi/polivarijannost standarda
generalno nepoželjna (Norvežani, Armenic, prije Albanci, Grci..),
te da nema društvenih snaga koje bi to uistinu htjele.

Ja sam za jedan jedinstvani knjizevni jezik..
A lokalne govore treba njegovati... I Podravac svoj i Dalmosi svoj i mi iz Bosne svoj kao i Hercegovci i Slavonci Istrijani, Zagorci..

O Hrvati, kad biste sastavljali književni jezik, da li biste za osnovu uzeli neki drugi dijalekt, neki zagorski i sl.

Što se mene tiče odgovor je - ne.

Dubrovačka ijekavska štokavica je jedini mogući kompromis izmedju ikavice, čakavice i kajkavskog.

Ali previše sliči srpskom, za razliku od kajkavice.

Hoćeš reći da srpski previše sliči hrvatskom?

Kako se uzme. Ovom aktuelnom književnom sliči, ali nekim dijalektima nikako.

Teško da je jedan jezik mogao nastati od Srba jer Srbi nisu pisali svojim jezikom sve do novog vijeka.

Pored toga notorno srpsko "dadakanje" (ja ću da, ti ćeš da) neosporno ukazuje da je srpski jezik ustvari prvotno nastao od bugarskog a tek kasnije došao pod uticaj Dubrovnika.

Ne počinje se iz zraka, nego ili od narodnih govora, ili
od već formirane pisane baštine. Tu je bitno različita hrvatska
od srpske situacije.

Srbi su mogli stiliziari neki od narodnih govora, ili
nastaviti usavršavati slavenosrpski jezik. Prevldalo je prvo, no miješanoga
tipa, jer je njihov kodifikator Vuk Karadžić usmjerio jezik
prema hrvatskim modelima ("ne pišem više hercegovački, nego
dubrovački"-VK u zreloj fazi). Kasnije taj jezik
odvučen više u "prostonarodnom" smjeru.

Kod Hrvata je moglo ići isto stilizacijom narodnog
govora, ili nastavljanjem neke od postojećih pisanih tradicija,
kojih ima -po različitim brojanjima- do 3 do 12, okvirno.
Išlo se s drugim, uz rastući utjecaj prvoga, tj. narodnih
govora.