Suljagic kaže da je nakon presude bio tužan jer će Srbi i dalje imati svoju državu RS koja je skupila vec 30 godina tradicije, ali mu je pružila utjehu misao da će braća Arapi u Britanskom zatvoru pokušati ubojstvo Mladića

-Otkrilo se da je svog oca Demira sahranio u potočarima i ako mu je otac poginuo u decemru 1992 u Voljavici , pa sad kao svaki pravi talaiban preti onome koji je to objavio https://pbs.twimg.com/media/E3jp8i5WEAE ... name=small

Meni bi bilo gore živjeti s činjenicom da sam kao odrastao čovjek umjesto uzimanja puške u ruku i barem pokušaja obrane najmilijih odabrao put postanja na tviteru i skrivanja iza UN-a. Na hrvatskom takve likove zovemo pičkama. Neka moderacija cenzurira ako mora, ali ja nisam našao prikladniji naziv

Lažiranje spiska "genocidisanih".
Suljagićev babo, poginuo 1992. godine.

Čini se da je fensi počivati u Potočarima.

Višković: Međunarodni izvještaj zasnovan na činjenicama (VIDEO)

Predsjednik Vlade Republike Srpske Radovan Višković rekao je da je Vlada Srpske danas primila k znanju Izvještaj Nezavisne međunarodne komisije za istraživanje stradanja svih naroda u srebreničkoj regiji u periodu 1992-1995. godine.

https://lat.rtrs.tv/vijesti/vijest.php?id=435035

Priča Emira Suljagića: ‘Vjerovatno sam jedini preživjeli svjedok događaja koji neće biti uvršten ni u fusnotu istorije’

08.06.2021 09:22 Autor: Emir Suljagić za AA

Još uvijek se sjećam gdje sam bio kada je Ratko Mladić postavljen za komandanta pobunjene vojske bosanskih Srba u maju 1992. godine. Kao da još uvijek vidim kako se skupljamo oko “tranzistora” radija i slušamo vijesti iz Banje Luke, gdje je sjednica Skupštine bosanskih Srba zapečatila sudbinu mnogih ljudi oko mene. Još se sjećam osjećaja tamne slutnje dok su stariji ljudi razmišljali o našim sljedećim koracima, skrivajući se u voćnjacima i šumama na malom brdu iznad sela. Ne sjećam se većine muškaraca, jer nisu preživjeli. Vjerovatno sam jedini preživjeli svjedok događaja koji neće biti uvršten ni u fusnote istorije.

Tri godine kasnije sam i upoznao Ratka Mladića. To se dogodilo ispred baze UN-a u Potočarima, u kojoj je bio smješten holandski kontingent (Dutchbat) pri UNPROFOR-u, misiji UN-a u Bosni i Hercegovini. Bio sam u pratnji dvojice vojnih posmatrača UN-a, jednog iz Holandije, drugog iz Gane. Obojica su jasno vidjela šta se događa, za razliku od viših ešalona Dutchbata koji su nastojali umiriti desetine hiljada pristiglih u Potočare tražeći zaštitu, olakšavajući tako posao koji su Srbi namjeravali da obave: “selekcija” i razdvajanje muškaraca i dječaka, deportacija žene i djece, oportunistička ubistva muškaraca i silovanje žena. Za razliku od hiljada drugih, živ sam otišao sa tog sastanka. Preživio sam uglavnom zato što sam nosio “žutu karticu” – oznaku lokalnog tumača za cijelu misiju – i zato što dvojica muškaraca sa kojima sam bio nisu otišli i ostavili me samog s Mladićevim ljudima.

Dan ranije, 11. jula, kada je grad došao u Mladićeve ruke, proveo sam izvještavajući moje poslodavce iz obližnje Srebrenice i uspio se vratiti u bazu UN-a jedva na vrijeme kako bih izbjegao srpske trupe. Ono što sam učinio tog dana – dana oko kojeg se vrti čitav moj život – zaista je postalo istorijska fusnota. U izvještaju plaćenom više miliona dolara iz 2002. godine “Srebrenica – rekonstrukcija, pozadina, posljedice i analize pada ‘sigurnog’ područja”, holandski Institut za studije rata, holokausta i genocida opisuje moj beznačajni susret sa istorijom na sljedeći način:

“Suljagić je predložio povratak u Srebrenicu, jer vojni posmatrači UN-a u Potočarima nisu imali pristup informacijama o razvoju događaja u gradu. Tvrdio je da se posmatrači Ujedinjenih nacija neće usuditi vratiti. Zatim je zatražio mapu i voki-toki i rekao da će ići sam. Vojni posmatrači UN-a su mislili da je poludio, ali bili su sretni što se dobrovoljno javio jer ih je na taj način mogao ažurirati. Holandski major, De Haan, ponudio mu je mapu, radio i napunjene baterije i rekao mu da će raditi potpuno samostalno, te da neće prihvatiti nikakvu odgovornost za njega. Emir Suljagić se izbjegavajući granatiranje dolinom rijeke vratio u Srebrenicu. Nastavio je izvještavati iz zgrade PTT-a, UNHCR-a, MSF-a i bolnice do otprilike 19 časova te večeri”.

Martina kolega u lažiranju spiska genocidiranih.