Izvor: http://www.stolac.co/stolac/vijesti/159 ... rokletstvo

Nakon 65 godina ponovno u rodnom zavičaju: Duhan je bio i naša sreća i naše prokletstvo

Martin Bošković napustio je rodnu Hercegovinu prije 105 godina. Bilo mu je tada tek 15, pa osim nejakih ruku i čvrste volje ništa nije imao što će ponijeti sa sobom u neizvjesnu iseljeničku tuđinu.

U zavičaj se vratio prvi put nakon 65 godina – već stariji za cijeli jedan život, bogatiji za mnoga iskustva i saznanja stečena u lutanjima uzduž i poprijeko američkog kontinenta.

Poslije rodnih Crnića kod Stoca, Sarajeva, Mostara, Požege i nekih drugih mjesta, posjetio je Martin i Zagreb, pa je u Domu iseljenika 1976. godine ispričao: "Iz Crnića ljudi su se počeli iseljavati u Ameriku još prvih godina 20. stoljeća. Moj brat Šćepan otišao je 1905., za njim se zaputio Ilija 1909., a dvije godine poslije put Amerike odoh i ja. Radio sam u početku svašta i svagdje: u rudnicima zlata na Aljaski, rudnicima bakra u Arizoni, gradilištima u Washingtonu... Lutao sam tako do 1935. godine, a od tada sam svoj gazda – radim samostalno".

U Los Angelesu, gdje je proveo najveći dio svoga iseljeničkog života, Bošković je stekao velik ugled kao građevinski poduzetnik.

Premda nije imao nikakve škole za to zvanje, životno iskustvo i urođena snalažljivost pomogli su ovom kršnom Hercegovcu da pronikne u sve tajne i toga posla.

Specijalizirao se isključivo za gradnju temelja. Tih godina podizao je temelje za 300 – 500 novih kuća, pa stoga nije teško zaključiti da je ovaj naš sunarodnjak tijekom nekoliko proteklih desetljeća ugradio svoj trud u mnoga nova naselja Los Angelesa.

Prvo viđenje zavičaja i domovine, poslije toliko godina provedenih u iseljeništvu, duboko ga se dojmilo.

S nostalgijom i zanosom govorio je o svakom susretu, o svakom doživljaju: "Ah, moji Crnići! Nisam ih prepoznao, toliko se toga izmijenilo. Danas se ondje živi sto posto bolje nego nekoć. Imaju traktore, automobile... Moji stari nisu imali ništa drugo osim duhana. Duhan je bio i naša sreća i naše prokletstvo: radilo se mnogo, a privređivalo malo..."

S Martinom Boškovićem te 1976. došao je u posjet i John Bošković, sin njegova pokojnog brata Šćepana. Njemu je to bio prvi posjet roditeljskom zavičaju. Iako je rođen u Americi, dobro govori hrvatski jezik i gaji duboku privrženost prema djedovini.

"Iznenadio sam se kako je ovo lijepa zemlja. Odmah sam se osjećao kao kod kuće. Drago mi je da sam vidio ona mjesta o kojima su mi roditelji često pričali. Iz Mostara otputovao sam i u selo Blizance, da posjetim djedov grob".

John Bošković i njegova braća Đuro i Filip bili su poznati u Kaliforniji kao "kraljevi luka".

Govori nam John da je u toj njihovoj "kraljevini" sve mehanizirano, sve osim – čupanja.

"Za to još nisu izmislili nikakav stroj, pa zato upošljavamo i po 350 radnika za čupanje luka".

Kad je Šćepan Bošković 1905. došao u Ameriku i prve svoje pečalbarske dolare privredio sadnjom luka u malom vrtu, sigurno nije ni pomišljao da će njegovi sinovi uzdići taj posao na razinu industrije.

Postigli su to sa svojih deset prstiju i marljivim radom.

N. Gol, 1976./Mojahrvatska.vecernji.hr

Zanimljivo da je ime Šćepan nekod bilo kod katolika iz Hercegovine , da neko danas da to ime umesto Stjepan odmah bi mislili da je lud ili Crnogorac ili Srbin.
Slični je kao kod Srba što je nestalo ime Stjepan ali ga ima u prezimenima(Stjepanović) kojeg nema npr,kod današnjih Hrvata.

Ovo je dobar primer kako se vremena menjaju i kako ništa nije monolitno ono što se trenutno zamišlja striktno nacionalno.