Alo, antihristu, Vukota završio DIF!

4 godine izabrati Srbima predstavnika pa opet kroz 4 godine Hrvatima, bošnjači je nebitan, kakav god da je.
I tako svake 4 godine a moglo bi se u tom pravcu i treba ići kad BIH ne podržavaju.

Aleksandra Pandurović je ako ništa lijepa jbga. SAmo puno je antisprska.

U svakom slučaju zgodnija i ljepša od Dušanke ako baš moram birati.

U svakom slučaju zgodnija i ljepša od Dušanke ako baš moram birati.

Svaki Dodikov kandidat pobjeđuje na izborima.Ne mora to biti Darko Mladić.Može i Stevandić.Važno je što ubjedljivije sastrugati izdajničku opoziciju.

DODIK: Egzodus Srba iz Sarajeva najpotresnija slika u novijoj povjesti srpskog naroda
Objavljeno 17.03. - 14:31

Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik izjavio je Srni da je egzodus Srba iz Sarajeva nakon potisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma jedna od najpotresnijih slika u novijoj povjesti srpskog naroda i jedna od najvećih žrtava koju je srpski narod podnio za Republiku Srpsku.

“Napuštajući stoljetna ognjišta u miru, iznoseći sa sobom i svoje preminule, Srbi iz Sarajeva, koji su i u ratu podnijeli ogromnu žrtvu za Republiku Srpsku, pokazali su da je kuća tamo gdje će biti uvaženi i gdje neće biti poniženi, jer su se oni i u ratu borili samo za prava dostojna čovjeka koja su im prvim pucnjem u Sarajevu grubo oduzeta”, istakao je Dodik.

On je naglasio da su Srbi u Sarajevu predstavljali najveću koncentraciju intelektualnih i stručnih potencijala srpskog naroda u BiH.

“U tom gradu se vodila najjača politička bitka za prava naroda i upravo su Srbi iz Sarajeva poveli narod jer su znali da artikuliraju prave ciljeve za srpski narod u epicentru političkog sukoba nakon raspada bivše Jugoslavije. Ta artikulcija je bila stvaranje Republike Srpske”, rekao je predsjednik Srpske.

Srpska duguje ogromnu zahvalnost svim žrtvama

On je naglasio da zbog toga Republika Srpska, uz dužno poštovanje svim žrtvama koje su mnogi podnijeli za njeno stvaranje, duguje ogromnu zahvalnost upravo Srbima iz Sarajeva koji su nakon napuštanja svog grada stvorili novi život u Republici Srpskoj i unaprijedili kvalitet života zajednice u bilo kojoj sredini da su se nastanili.

Egzodus Srba sa područja Sarajeva počeo je u prosincu 1995. godine, a završen je u ožujku 1996. godine.

Oko 120.000 Srba iz Ilijaša, Vogošće, Hadžića, Ilidže, Rajlovca, Grbavice i dijela općine Stari grad napustili su stoljetna ognjišta i krenuli na prostor Republike Srpske, ne želeći živjeti pod muslimanskom vlašću, navodi Srna.

Mnogi Srbi su odlučili premjestiti posmrtne ostatke članova svojih obitelji. Na Sokocu je formirano Srpsko vojničko spomen-groblje Mali Zejtinlik, na koje su preneseni posmrtni ostaci blizu 1.000 boraca Vojske Republike Srpske.

Srpski borci su zaustavili ofanzive muslimanske vojske, obranili svoje domove, a onda su Ilijaš, Grbavica, Ilidža, Rajlovac, Hadžići, Mrkovići, Nahorevo i druga naselja, za stolom u Daytonu, pripala Federaciji BiH./HMS/

Za Sarajevo je kriv Slobodan Milosevic on je dao Srpske djelove Sarajeva muslimanima u Dejtonu pijuci viski

Po popisu stanovnistva iz 1991 godine Sarajevo je bilo vecinski hriscanski grad, a danas grad sa preko 90 odsto muslimanskim zivljem. Cak su i imena ulica sada uglavnom muslimanske. Sarajevo od multi-kulti sredine do Islamabada Evrope.

Ne sasvim. Naime, za razliku od Brckog kojeg je u ime RS dobio Milosevic, a izgubio Dodik, Sarajevo niti je skroz izgubljeno za Srbe niti je potonulo u Distrikt (ukljucujuci i srpske dijelove) vec je dobijeno ono sto danas zovemo Istocno Sarajevo, a koje se u zadnjih nekoliko godina intenzivnije razvija.

Po ovom filmu je srpska politika isplanirala i sprovela egzodus. Mogli su srbi traziti neki posebni status, zastitu UN dok se stanje ne smiri, a kasnije bi ovo sve bile srpske opcine , sa srpskim stanovnistvom u federaciji.

Pazi konstrukcije "većinski hrišćanski grad", a kao ratovalo jedno protiv drugog. Prozirno i jadno. Za šta se sve ne poteže u širenju mržnje prema Bošnjacima.

Kme kme

U početku su se vodile borbe sa srpskom vojskom, a prošao je sva ratišta na području Bugojna i Donjeg Vakufa, uglavnom štiteći bošnjačka sela. Jedno od ratišta koja su mu posebno ostala u sjećanju je selo Vesela, mjesto stanovanja donedavnog ministra boraca i invalida, Zukana Heleza. Za mjesto su se vodile višednevne teške borbe, sve dok konačno pod zapovjedništvom Jurgena Schmidta srpske snage nisu razbijene i selo obranjeno. Tek je manji dio bugojanskih Bošnjaka bio uključen u redove HVO-a prilikom obrane ovih mjesta.

Prividno mirno stanje među Hrvatima i Bošnjacima uskoro se pokazuje kao velika iluzija. Početkom 1993. Bošnjaci postavljaju kontrolne punktove u svim mjestima gdje imaju kontakta s Hrvatima. Premda je na izborima HDZ BiH imao 21 vijećnika u Bugojnu, a SDA 20, Bošnjaci preuzimaju vlast u gradu isključujući Hrvate iz svih sfera upravljanja općinom. Ipak, kada je već došlo do podjele vojske, bugojanski Bošnjaci napuštaju obranu grada i prepuštaju je HVO-u. Napetosti i dalje rastu, a sve je izvjesnije kako će sve eskalirati u oružanom sukobu Hrvata i Bošnjaka. Upravo tako se i dogodilo. Uskoro su uslijedila mnoga neriješena ubojstva hrvatskih civila, a oni preživjeli su prestrašeni i bježe dok im se imovina otima i uništava. Stvarne namjere Armije BiH se pokazuju u srpnju 1993. u selu Vrbanji gdje na jednom kontrolnom punktu bez ikakvih upozorenja ili razloga otvaraju vatru na vozilo u kome se nalazilo nekoliko pripadnika HVO-a. Ubijena su tri vojnika, a kasnije se ispostavilo kako su među počiniteljima bili i mudžahedini. Nešto kasnije istog mjeseca počinje opći napad ABiH na Bugojno koji je završio za deset dana zauzimanjem grada. Odsječeni, pripadnici HVO-a su vodili teške borbe uz velike gubitke. Naime, poginulo je 90 pripadnika HVO-a, mnogi su zarobljeni i odvedeni u logore, a 13 tisuća Hrvata Bugojna je protjerano.

Za vrijeme hrvatsko-bošnjačkog sukoba u središnjoj Bosni na visoravni Rostovo između Bugojna i Novog Travnika nalazio se mudžahedinski trening kamp gdje su odvođeni bojovnici HVO-a iz logora “Stadion”. ”Tamo su mudžahedini nakon završene obuke morali uhvatiti živog čovjeka na velikom prostoru. Puštali su zarobljenike Hrvate u šumu i hvatali ih. (…) To je pričao i sam Gasal. Hvalio se kako je sve to osobno vidio. To je pričao i policajcima hrvatske nacionalnosti. On je, naime, nakon rata bio u bugojanskoj policiji”, svjedočio je jedan od zatočenika logora. Nakon iskopavanja ostataka pronađena su obezglavljena trupla, a općepoznata činjenica je da su mudžahedini ritualno ubijali odsjecanjem glava.

Među zarobljenim pripadnicima Prve bojne bio je i gospodin Topić. Zarobljen je 19. srpnja 1993. pri pokušaju izvlačenja vojnika nakon što je već uspio izvući četvoricu, a iz logora je razmijenjen punih osam mjeseci kasnije, 19. ožujka 1994. Svoje zatočeničke dane proveo je u logoru „Stadion“ te bugojanskoj bolnici.

„U logoru nas je u jednom trenutku bilo oko 400. Već danima prije kada bi nam donosili hranu, vojnici Armije su urinirali u nju. Donijeli bi hrane za 20 ljudi i rekli da to raspodijelimo na svih 400 kako god znamo. Jedina voda koju smo imali na raspolaganju za piće nalazila se ispod staje, kontaminirana životinjskim izmetom. Znali su nas zatvoriti u podrumske prostorije, bez prozora i bilo čega, samo goli beton, puno vlage. Držali su nas tu po nekoliko dana. U takvim uvjetima mi se zdravstveno stanje jako uništilo. Od maltretiranja koja sam i tu prolazio trpio sam velike bolove, a nehumani uvjeti su doveli do toga da su mi bubrezi bili pred otkazivanjem onoga trenutka kada sam poslan u bugojansku bolnicu.“

U knjizi „Razmijenjeni iz bugojanskog logora ‘Stadion’“, autora Josipa Kalaice može se naći i detaljno opisano kakvi nehumani uvjeti su vladali u logoru i kako su se zvjerski pripadnici ABiH odnosili prema zarobljenicima. Konkretno, za „Stadion“ su bili zaduženi pripadnici 307. motorizirane brigade ABiH.

Po dolasku u bolnicu gospodin Topić kao ni ostali zatočenici nije imao mira od zlostavljanja.

EGZODUS dokumentarni film