To znaci da protestantski pokret Cimokatolicke crkve odumire?
Ostat ce zabiljezen kao kuriozitet povijesti religija na ovim prostorima.

Nemaš ni ti nikakve veze s Herceg Bosnom i Hrvatima pa visiš na cimilićkim temama, koji su to kompleksi?
Imaš teme za švedsku protestantsku crkvu i iz švecke pa izvoli.

To te zanima katolicizam, nemoj molim te, ja ti preporučujem vjeru otadžbine, drže se ti Svenska kyrkan, oni su pravi anti-papisti a voljeli su tvoje zelene, pravi izbor za tebe.

Šta ja znam, ja ne ćurim na teme islam, nit me zanima šta ima u džametu u Taočaku.

Vratimo se našoj izvornoj Babunskoj Veri , proterajmo latinske,grčke i turske okupatore sa naših svetišta , i mir će doći.

Pa ova zupa i jest odmetnuta od Pape.

Vodi ju "fra" Luka, privatni fratar.

Fra Luka je dobio otkaz u KC (razrijesen svecenstva) i ekskomuniciran no jos uvijek vodi zupu, krsti, pokapa itd.
Ljudi mu dolaze i vole ga.

Sa civilom se fra Bernard probudio kao jedan od devetorice franjevaca iz ‘hercegovačkog slučaja’, ukratko rečeno, dijela fratara hercegovačke provincije koji nisu htjeli predati nekoliko župa na upravljanje biskupu mostarsko-duvanjskom Ratku Periću, kako bi ih, prema davnim dogovorima, preuzeli biskupijski svećenici.
Donovi i monsinjori, oni koji nose bijele kolare i crne reverende, za razliku od fratara odjevenih u smeđe habite, uspomene na vreće povezane konopom koje je sveti Franjo Asiški odredio sebi i svojoj siromašnoj subraći za jedinu imovinu.

U Grudama, pored raskošne crkve sv. Katarine, što ju je krajem tridesetih godina XX. stoljeća gradio fra Gabro Grubišić, tri su fratra; sa fra Bernardom (72) još su fra Stanko (55) i fra Ante Šaravanja (60).

U Čapljini su fra Mile Vlašić, fra Bonifacije Barbarić i fra Bože Radoš, u Crnaču fra Leonardo Hrkač, u Mostaru fra Luka Marić, u Tepčićima fra Martin Planinić. Svi su odlukom Generalne franjevačke uprave u Rimu izbačeni iz franjevačkog reda, biskup Perić oduzeo im je pravo da dijele sakramente, no digao se narod.

I uz puno buke ostali su, za službenu Crkvu, kao ilegalci, ali nastaviše obavljati župničke i svećeničke službe kao da se ništa nije dogodilo.

Postoje dvije predodžbe o franjevaštvu – započinje fra Bernard – jedna gledana činjenicama i vjerom, te promatrana kroz propise crkvenog feudalizma. Dakle, ti si ono što ti dozvole da budeš, i ako živiš po feudalnim pravilima dobit ćes korito iz kojeg će te nahraniti.

Poslušnost Bogu je iznad svih poslušnosti, a on traži suradnju s čovjekom. Poslušnost roditeljima i Crkvi očitovanje je posluha Bogu, no to ne znači da se, kao nama na procesu u Rimu, ne dozvoli ni riječ obrane! Svetom Pavlu je priziv na krvavog cara Nerona spasio život, a ja kao fratar s pedeset godina redovništva i svećeništva nemam pravo na priziv na svog Papu…

Kakvo je to onda pravo?! Istina je spora, ali dogodile su se i u Crkvi promjene. Nekoliko stoljeća prije završili bismo na lomačama. I danas postoje lomače, ali administrativne, na kojima se spaljuju naši identiteti. Ako zakon nije usklađen s etičkim i biblijskim načelima, ne da ga nisi dužan poštovati, nego mu se mora i otpor pružiti – drži fra Bernard, shvaćajući kako vjernici kojima ovi svećenici dijele sakramente, poput krštenja, krizme i vjenčanja, imaju problema.

Mostarski ordinarijat traži da ponove obrede. Ipak, ne slaže se da nisu valjani i tvrdi kako je bitno da se uspostavi veza s Kristom koju stvara vjera, a ne propis, čak ni biskupov.
Naš puk naučio je patiti, zna da će i ovo proći. Biskupi Čule i Žanić, koji su prethodili Periću, imali su isti zakon, ali su zbog bogobojazni imali mjere. Nisu vrijeđali vjernike kao što to čini Perić, posebno po pitanju međugorskih milosti, jer tamo milijuni mijenjaju svoje živote nabolje i nalaze mir.

Biskup Perić ne bi ni Gospi dopustio da se ukaže ako ne dolazi preko Ordinarijata, zapiše se kod tajnika u urudžbeni zapisnik i čeka odobrenje biskupije – obrazlaže fra Bernard, navodeći kako se u hercegovačkoj Crkvi radi o sukobu dvaju životnih stilova.

Pod Turcima su jedini franjevci stoljećima prolijevali krv, ne napuštajući puk, a biskupijski svećenici su se pojavili tek kad je okupacija bila završena i poželjeli ih tjerati sa župa koje su spasili od propasti.

Mnoga naša braća šutke prolaze preko rabota biskupa Perića, kako ga ne bi izazvali da uništi cijelu Provinciju. Četrdeset godina čekamo rješenje slučaja, dokazujući tko je koga u ime Kristovo zarobio, i tko kome u ime Kristovo ima veće pravo biti manje brat!

Vidi ratkovih vojnika što crkavaju od ljubomore. Jedino to i možete sa jednookim nečastivim udbašem. Čuvali su naši djedovi fratre 500 ljeta, čuvat ćemo ih i mi to vam svima smeta!

Pozdrav iz franjevačke Čapljine!