Dan finala: "Ivan Rakitić izjavio da je protiv odluke Ustavnog suda i etno-nacionalizacije Bosne." "Dejan Lovren na Twitter dao punu podršku Emiru Suljagiću".
Ko hebe mater pacijentima. Svehrvatsku feštu i uživanje ne mogu pokvariti.

Ekskluzivno! Domagoj Vida ne miruje! Hrvatski bek podijelio vitre i uplatio hatma dovu za rahmetli Aliju Izetbegovića.

Ono što je uradio napadač Hrvatske će vas sve šokirati! Andrej Kramarić započeo izgradnju džamije u Konjevića Polju!

Izbornik Dalić poručio: Na stranu fudbal, nanu Fatu Orlović niko neće istjerati iz njene kuće, taman se ja morao vraćati iz Rusije! Salkiću stidi se!

ovaj je pobjedio na tu temu.

ovo ko da si mu ti pisao govor. igore jesi to ti?

finala otkad je modernog nogometa.

1970. Brazil-Italija
1974. Njemačka-Nizozemska
1978. Argentina-Nizozemska
1982. Italija-Njemačka
1986. Argentina-Njemačka
1990. Njemačka-Argentina
1994. Brazil-Italija
1998. Francuska-Brazil
2002. Brazil-Njemačka
2006. Italija-Francuska
2010. Španjolska-Nizozemska
2014. Njemačka-Argentina
2018. Hrvatska-Francuska

Brazil 208 milijuna stanovnika
Njemacka 82 milijuna stanovnika
Francuska 62 milijuna stanovnika
Italija 60 milijuna stanovnika
Spanjolska 46 milijuna stanovnika
Argentina 40 milijuna stanovnika
Nizozemska 16 milijuna stanovnika
Hrvatska 4 milijuna stanovnika

Jel Grdović jedini pijan tu ?
Vidim samo sokove i mineralnu vodu.

Urugvaj 3 milijuna stanovnika
Kina 1.5 milijardi
Indija 1.2 milijarde

Navodi kako joj se treba nakloniti jer je nakon dvije utakmice u kojima je pobijedila u penalima našla snage za pobjedu.
"Svjetsko prvenstvo je povijesno kartel kojim vlada nekolicina mnogoljudnih industrijskih nacija, a Hrvatska je na rubu kraha. No, nogomet je u srži hrvatskog nacionalnog bića".

Autor čak ističe da je Hrvatska na put neovisnosti krenula nakon poznate nogometne utakmice Dinama i Crvene Zvezde u Zagrebu 1990. godine. "Luka Modrić, tolkinovski čarobnjak u hrvatskom srednjem redu, bio je prognanik. A Mario Mandžukić je kao dijete pobjegao pred ratom u Njemačku. Kao neutralni promatrač uživam gledajući neočekivani, polagani marš Hrvatske kroz turnir i njihov uspjeh koji je kao priča o naciji koja je jedva uspjela preživjeti. To što su uspjeli ući u finale, unatoč veličini i nedavnoj prošlosti, stvaranje je jedne od najljepših bajki u povijesti nogometa".

"Njihove su noge prestale funkcionirati davno prije kraja, njihovi su mišići boljeli, pluća bila u nosu, tijelo se kidalo i patilo. Hrvatski igrači su došli do svojih granica i otišli daleko od njih, još jednom; iscrpili su sav adrenalih; zapali su duboko u crveno, u bol".

Tako je autor Rory Smith započeo svoj opis hrvatske pobjede. "I čak, i kad su se njihovi pokreti kočili, a tetive zatezale, kad su ostajali bez daha te se činilo da ne mogu više dati ništa više, oni su nastavili ići, juriti, trčati: proći Englesku, u finale Svjetskog prvenstva, u povijest". Ovako poetičan opis teško da bi napisao i hrvatski pjesnik, zaljubljenik u nogomet.

"Sve su supersile ispale: Brazil i Njemačka, Argentina i Španjolska. Hrvatska, nacija od četiri milijuna stanovnika, ostaje. Samo Francuska stoji između ove ekipe i onoga što bi se smatralo, vrlo vjerojatno, najvećim iznenađenjem u povijesti u Svjetskih prvenstava - hrvatskom pobjedom". Smith je ostao fasciniran hrvatskim igračima koji su nakon posljednjeg sučevog zvižduka poslije produžetaka odjurili prema svojim navijačima kao da nisu trčali 120 minuta. "Oni su pjevali, plesali, uživali u svom trenutku". I Smith ističe kako je Engelska na ovom Svjetskom prvenstvu shvatila da ima pravu priliku, da je sreća konačno na njihovoj strani. "Engleska, lišena pretencioznosti i ega, činila se otvorenom i prijateljskom, neočekivano simpatično i - najšokantnije od svega - u stvari kao dobra nogometna ekipa". Smith ističe kako je zbog toga i očaj zbog poraza ovaj put bio drukčiji nego u prijašnjim ispadanjima s velikih natjecanja jer ovaj put nije bilo krivca. "Ne, to je jednostavno završilo gdje je moralo, protiv ekipe s malo više iskustva i vrijednosti, tima koji je naviknut na tako rafinirano ozračje. Modrić je veteran četiri finala Lige prvaka, Mandžukić tri, Dejan Lovren i Ivan Rakitić svaki po jedan".

i onda krene "i zato braće pime ga..." Grdović potegne gembač, a izašao privremeno iz klinike za odvikavanje od alkohola.

mene ipak najviše veseli što ona guba Mamić neće biti u Moskvi. ni na tv-u.

Dovoljno pogledati listu da bude jasno šta smo postigli.

Robi ne možeš porediti Kinu i Indiju jer to nisu nogometne zemlje niti imaju nogometnu tradiciju niti ulažu u njega.
Kina ulaže anormno u olimpijske sportove i u tu zaista u vrhu s velikanima, u nogomet jedino što ulažu je domaća liga gdje njihovi bogataši kupuju zvijezde na zalasku karijere, ali od toga nemaju ništa domaći igrači.
Iako je i to svojevrsna promocija nogometa koja možda zainteresira djecu da treniraju nogomet i dignu kvalitetu kineskog nogometa.
Indiju ne treba niti spominjati, kod njih je nogomet n još nižim granama.

Kad smo kod Urugvaja to je druga priča, meni veoma draga nogometna nacija koja je u rangu s nama po parametrima.
Kod njih je nogomet svetinja, nacionalni sport broj 1. bez konkurencije.
Nogometna nacija koja je rušila snove jednom Brazilu i bacala ga u depru s izuzetnom poviješću, bivši svjetski prvaci.

U Urugvaju postoji državni sustav za razvoj nogometa.
Nogomet je sastavnio dio obrazovnog sustava, djeca igraju nogomet u školama, postoje školske lige, dječje lige itd.
Postoji jasan i organiziran plan razvoja od najmađih uzrasta reprezentacije.
To objašnjava vrhunske rezultate naravno tu je dodatak nogometna strat i sirovi južnoamerički talent.

Nino Raspudić o Daliću: Ponizni tvorac novog hrvatskog mita

piše: Nino Raspudić, Večernji List

Već godinama svakog petka na ovom mjestu objavljujem kolumnu. Išla je tako i tijekom prošlog svjetskog i dva europska prvenstva, pa im nisam posvećivao ni približnu pozornost kao ovome. Nije riječ ni o kakvom proročkom daru ni o posebnoj nogometnoj stručnosti, već je jednostavno od početka, od prve Dalićeve utakmice protiv Ukrajine u Kijevu koju smo dobili 2:0 i izborili dodatne kvalifikacije protiv Grčke, mirisalo na nešto veliko. Priča je rasla korak po korak. Malo tko bi lani, prije samo devet mjeseci, preuzeo hrvatsku reprezentaciju koja je bila na rubu ispadanja iz kvalifikacija za ovo prvenstvo, unatoč izvrsnim igračima.

Dok danas gledamo Dalića na tronu nogometnog svijeta treba to imati na umu. Imao je hrabrosti preuzeti utopljenike, momčad bez glave i repa, bez igre i naboja, imao je vjeru i jasnu viziju što se od njih može napraviti. Najviše zahvaljujući njemu ovo je vrijeme radosti za Hrvate i sve druge koji simpatiziraju hrvatsku reprezentaciju, a takvih je u svijetu sve više i više, kako se nastavlja naš nogometni san.

Talijani se tješe kako je u finalu reprezentacija iz koje najviše igrača nastupa u njihovoj Serie A i šale se kako je Italija konačno među finalistima svjetskog prvenstva, aludirajući na zemljopisni položaj zemlje između Francuske i Hrvatske. Srbi komentiraju kako nikada nisu bili tako blizu pehara svjetskog prvaka kao sada, kada nedostaje malo da dođe u Zagreb. Raduju se komentatori iz malih zemalja jer vole vidjeti Davida, autsajdera koji pobjeđuje velike i moćne.

Ako izuzmemo Urugvaj koji je zadnji put to napravio 1950., kada nogomet nije bio ni približno razvijen kao danas, nikada, brojem stanovnika tako mala zemlja nije igrala u finalu svjetskog prvenstva i nije bila na korak do trona tako kompetitivne i složene djelatnosti kao što je suvremeni nogomet. Hrvatska im u tome može biti uzor i nadahnuće za sljedeća prvenstva.

Veličina ovog uspjeha ne leži samo u onome što, već i kako se napravilo. Svjedočimo mentalitetskoj prekretnici u hrvatskom nogometu, a nadajmo se i šire, i definitivnom raskidu s onim što se, pomalo šovinistički, naziva balkanskim pristupom. Nakon hrvatskog puta do finala kroz tri eliminacijske utakmice trebalo bi modificirati misao Garya Linekera u sljedeću – nogomet se igra 120 minuta, a na kraju pobijede Hrvati. U sve tri utakmice u nokaut fazi smo gubili i vraćali se.

Nema predaje, nema panike, nema nervoze. Igra se i bori do kraja, unatoč početnom neugodnom udarcu Fortune. Zlatko Dalić je glavno ime, ključni sastojak ove čarolije. Naravno, da nema ovakve vrhunske igrače na raspolaganju, ne bi mogao napraviti ništa, ali ni pojedinačno najbolji igrači na svijetu (sada to mjere zbrojem novčane vrijednosti svih igrača pojedine reprezentacije na tržištu) ne vrijede na prvenstvu ništa bez vezivnog tkiva, nekoga tko će ih posložiti u sustav, napraviti tim, strukturirati ih, motivirati, dati primjer.

U našoj dugoj tradiciji galamdžija, bahatih foliranata koji stvaraju puno buke na tankom temelju, Zlatko Dalić je već u startu bio osvježenje, donio je drugačiji pristup, finog i blagog čovjeka koji je čvrst tamo gdje treba biti. Preuzeo ih je na rubu ispadanja, kad su gledali u leđa Islandu i strepili od Ukrajine, i u vrlo kratko vrijeme transformirao ih u mentalno najčvršću reprezentaciju koju je zadnjih godina vidio nogometni svijet.

A ta reprezentacija je konačno razveselila i moralno pridigla do jučer potuljenu naciju. Smucaju se zadnjih dana po notornim medijima dežurni zloguki pametnjakovići i prosipaju mudrosti poput – ne će meni biti bolje zato što Luka Modrić igra dobro. Nisu svjesni da time, što kažu Srbi, “promašuju ceo fudbal”, jer nitko od nas ne egzistira izolirano, već živimo u zajednici, a na funkcioniranje te zajednice utječu i simboličke stvari, a to je već razina na koju se oblikuje povjerenje, samopoštovanje, vizija, nada.

Ponovit ću još jednom kako nešto što toliko emotivno i simbolički angažira ljude, kao veliki nogometni uspjeh, može povratno imati itekako pozitivne realne posljedice za narod i državu. Ako uspijemo sljedećih mjeseci iz simboličke razine “prevesti” ovaj uspjeh u “stvarni svijet” tako što ćemo izvući neke poučke i usvojiti model koji dovodi do uspjeha, svjetsko prvenstvo u Rusiji moglo bi biti prekretnica za hrvatsku naciju.

Paradigmatska figura koju treba slijediti kao model vođenja i realiziranja hrvatskog potencijala je, pogađate, Zlatko Dalić. Već na startu uveo je u naš javni govor jednu novu, važnu riječ – poniznost, pojam iz kršćanske duhovnosti koji se u prime-timeu kod nas do sada nije spominjao. Nasuprot oholim napuhancima, koji se bahate bez pokrića i sve druge smatraju marginalcima, poniznost o kojoj govori Dalić je preduvjet za istinsku veličinu. Povijest uči kako iz najvećih nevolja zajednicu mogu izvući samo ponizni, skromni ljudi. Biblija tako kaže za Mojsija da je bio vrlo skroman čovjek, “najskromniji čovjek na zemlji”. Iz poniznosti se derivira i čvrstina u pravdi i istini, poštivanje drugoga ali i samopoštovanje da se može, primjerice, na tiskovnoj konferenciji govoriti hrvatski, iako znaš engleski.

Bahati engleski novinar naviknut da mu se drugi postkolonijalno snishodljivo uvijek obraćaju na njegovom jeziku, spočitao je Daliću zašto govori na hrvatskom i dobio je lekciju koja mu može biti vrlo dragocjena, ako je bude spreman usvojiti. Osim što ga poštuju, vidi se kako ga igrači i vole. Način na koji mu je u slavlju nakon pobjede Vrsaljko krišom prišao s leđa i hrvačkim ga zahvatom bacio na travu i onda izljubio je sinovska gesta prema tati. Kako je lijepo, za promjenu, iz dana u dan gledati lice tog skromnog i jakog čovjeka u novinama i na ekranima! Kako je lijepo vidjeti naše gradove i naša sela okupane radošću, kako je malo potrebno da ovaj utučeni, napaćeni narod, što bi rekao jedan nerealizirani pjesnik, zasja u svojoj ljepoti.

Ovo je vikend života, vrijeme čuda, uživajmo dok traje. Žalosne sove lažu da ćemo se, kad se sve završi i slegne, probuditi u istom sivilu i beznađu. Nećemo. Imat ćemo iste probleme i izazove, ali oni više neće izgledati nerješivi. Oni koji nas sustavno, desetljećima ubijaju u pojam, nabijaju krivnje, šire mrak i beznađe, umnažaju i guraju u prvi plan sve loše, a prikrivaju, izruguju, omalovažavaju sve dobro i lijepo, nakon ovoga džaba su krečili.

Svjetsko prvenstvo je prolazno, ali zahvaljujući njemu dobili smo trajne modele rada i ponašanja koji dovode do uspjeha, dobili smo suvremeni hrvatski mit koji će živjeti dok su živi oni koji su pratili “Rusiju 2018.”, i koji su se uvjerili kako naša “izabrana vrsta” može biti tako uspješna u nečemu oko čega se nakratko vrtio gotovo cijeli svijet. Mitovi su dragocjeni i konstitutivni za svaku zajednicu. Jedan upravo nastaje pred našim očima i privilegija je to doživjeti, ali je ujedno i obveza potruditi se slijediti njegove smjernice i na svim drugim razinama. Radujmo se, ovo je stvarnost!