kakav

u dužem ratu se događa najviše jedan preokret, a ovaj je bio epski jer smo iz pozicije s početka proljeća 1991. godine gdje su nam policijske snage bile jedina udarna snaga, za 4 godine došli u situaciju da munjevitim vojnim akcijama završimo rat. u 4 godine ustrojiti profesionalnu vojsku, to je valjda svjetski rekord. u kontekstu sukoba s VJ-om 1995. godine ne smije se zaboraviti da Srbi nisu imali profesionalnu vojsku, već naslijeđenu strukturu iz JNA.

Ukratko, "ko ih *ebe". Sa izuzetkom gen. Perišića.

Mada, koliko sam primetio po tim transkriptima, Milošević je već sebi u to doba ubeležio pola BiH i američko obećanje nemešanja na Kosmetu. Na Karadžića i Mladića je bio ljut zbog odbijanja nekoliko mirovnih planova (u smislu "Srba u BiH ima 1/3, nema teorije da drže 70% teritorije"), a krajiško rukovodstvo baš i nisu uzimali previše ozbiljno.

Barem je to moj utisak iz čitanja tih zapisnika, par knjiga učesnika događaja, nekih intervjua, emisija, i razgovora sa nekim učesnicima u ratu. Naravno, sve ovo treba da uzmemo sa ogradom, ali mislim da razvoj događaja prilično ide po ovim linijama.



Da, Hrvatska je izabrala dobar model i uspešno ga sprovela. Uostalom, HV jeste jedina nesumnjivo pobednička vojska u čitavom sukobu. Svi ostali su ili delimično uspešni ili potpuno neuspešni.

Sa druge strane SVK i VRS su vremenom sve više slabile i upadale u organizacioni i svaki drugi haos. Istini za volju, ni jedna ni druga teritorija nisu imale ni ekonomske, ni demografske, ni institucionalne kapacitete za neki napredak po tom pitanju. Posebno se to odnosi na Krajinu koja je na najvećem delu svoje teritorije bila, ako smem grubo da se izrazim, abortus od "države".

ne mijesanje vojske iz srbije u oluji,kao i ne mijesanje srba iz bosne, ne znaci da nema rata.

nakon hrvatske,srbi u bosni dolaze na tapet i tu opet ista stvar. da clinton ne zaustavi, zaustavili bi se ovi drugi kod brckog

kad je podunavlje u pitanju, islo bi se i sakom i kapom. sigurno je da su se srbi imali vremen ukopati. sigurno je i to da su i hrvati imali vremena razmisljati. vukovar ultimativni cilj, pod svaku cijenu

ako si u to vrijeme bio u srbiji, znas da su se beogadjani plasili da hrvatska ne izidje na banske granice,odnosno da poslje vukovara ne progule za zemun....panika

sta bi bilo kad bi bilo ne znamo sigurno,nagadjanja.....

Prvi put čujem da je u BG vladala panika da ustaše ne uđu u Beograd! To je negdje ranga priča iz 1991 da HR od CG hoće zauzeti Budvu. Ali tko zna, u strahu su velike oči.

Što se tiče sudjelovanja vojske SRJ ona bi 1995 iako izmučena sankcijama i svakojakim oskudicama a pogotovu bezvoljnošću za daljnjim ratovanjem, vjerojatno na potezu istočne Slavonije bila u stanju zadržati HV (za razliku od sudjelovanja u Bosni gdje njena pomoć u praksi ne bi mogla biti toliko značajna jer bi snage bile prerazvučene, nedovoljno opskrbljene a i pitanje je koliko bi se rezervista iz Užica odazvalo opet da brane jednu Vozuću).

Međutim, što bi se onda dogodilo u Istočnoj Slavoniji? Recimo da su Hrvati krenuli u veliku ofenzivu da izbiju na Dunav i istočne granice RH a da je Srbija poslala 100.000. ljudi u obranu?!
Vjerojatno HV ne bi mogla pomaknuti crte bez nesrazmjerno velikih žrtava te ofenziva ne bi uspjela, imali bi pat poziciju - nijedna strana ne bi mogla naprijed. Ali Milošević je znao jednu stvar - on tih 100000 vojnika nije mogao držati dugo, pogotovu ne godinama, niti iz ekonomskih, niti iz vojnih, a niti iz političkih razloga. A Tuđman je to mogao, bez većih posljedica, manjih nego onih iz 1991. godine. Ni nakon 1991 JNA nije mogla ostati, a kako bi tek kasnije.
Također nerealno je i da je Milošević toliku vojsku mogao držati "pri granici" kao intervenciju ako ustaše napadnu, jer samo kada se spomene koliko hrane toj masi treba onda je sve jasno a kamoli druge potrebe.
Tako da... realno Srbija nije imala izbora. I da je vojska iz SRJ ušla u HR ona bi morala i otići, i to skoro, a onda bi se HV ušetala.

nije vladala panika, nego je postojala zabrinutost

nije SF

Pa pri granici su svakako postojale jače snage tokom čitavog rata, pa i kasnije, sve do 2000. Na prostoru Šida-Ilok-Ruma.

Nakon Oluje bi ulazak VJ u SBO i prošao, ali kao što si napisao, ne bi se mogla vojska tu držati beskrajno dugo, pretežno zbog političkih razloga. Svakako bi do 1998.-99 rezultat bio manje više isti (pretpostavljam da bi pitanje granice bilo tada rešeno, što sada nije slučaj).

Izvor: https://priznajem.hr/novosti/dan-molitv ... ovu/63586/

Dan molitvenog sjećanja na mučenike u Drvaru i Grahovu

U Drvaru će se u petak 27. srpnja 2018. po 17. put održati „Dan molitvenog sjećanja na mučenike i žrtve Banjolučke biskupije“ kojim će se komemorirati sve mučenike i žrtve ratova i totalitarizama XX. st. s područja Banjolučke biskupije.

Ovaj spome-dan uveden je 2001. i nosio je naziv „Dan drvarskih mučenika“ – u spomen na drvarskog župnika Waldemara Maksimilijana Nestora koji je 27. srpnja 1941. mučki ubijen zajedno sa skupinom svojih vjernika koji su se vraćali s hodočašća iz Knina – a od 2008., odredbom banjolučkog biskupa Franje Komarice, komemoracija mijenja ime u „Dan molitvenog sjećanja na mučenike i žrtve Banjolučke biskupije“.

Molitveni skup u Drvaru održat će se u župnoj crkvi sv. Josipa, a započinje u 10 sati pobožnošću tzv. „križnog puta mučenika“. U 11 sati svečanu svetu misu predvodit će banjolučki biskup mons. Franjo Komarica u zajedništvu sa svećenicima. Nakon svete mise bit će polaganje vijenaca pred spomen-križem poginulih hrvatskih branitelja.

Dan poslije, u subotu 28. srpnja, biskup Komarica predvodit će sv. misu u župnoj crkvi u Grahovu u 11 sati kojom će se komemorirati 77. obljetnica mučeničke smrti grahovskog župnika don Jurja Gospodnetića i preko 200 grahovskih Hrvata katolika.

Podsjetimo, 27. srpnja 1941. u mjestu Trubar kod Drvara četnički ustanici izveli su iz vlaka u mjestu Trubar kod Drvara drvarskoga župnika Waldemara Maksimilijana Nestora sa skupinom vjernika koji su se vraćali s hodočašća sv. Ani u Kosovu kraj Knina, pobili ih i bacili u jamu Golubnjaču. Taj dan napadnut je i drugi vlak s civilima koji su se vraćali u Drvar s hodočašća sv. Ani na Oštrelju. Do kraja rata iz Drvara su protjerani ili pobijeni gotovo svi Hrvati katolici, a katolička crkva u Drvaru srušena je i uklonjena 1949.

Istog dana kad je izvršen zločin nad drvarskim župnikom i katolicima, ustanici su i u susjednoj Lici izvršili zločine nad hrvatskim civilima na području Srba, Boričevca i Donjeg Lapca, a nedugo zatim i nad muslimanskim civilima u Kulen Vakufu.

U sljedećih 10-ak dana isti scenarij ponovio se u Bos. Grahovu i Krnjeuši. Najprije je početkom kolovoza zvjerski ubijen grahovski župnik don Juraj Gospodnetić s više od 200 grahovskih katolika, a potom u Krnjeuši kod Bosanskog Petrovca i župnik Krešimir Barišić zajedno s više od 250 svojih vjernika.

Nakon svih tih zločina, Katolička Crkva i hrvatski narod bili su praktički iskorijenjeni sa širokog područja zapadne Bosne i istočne Like, od Ključa do Knina, i od Livna do Bihaća. U bivšoj Jugoslaviji taj se dan 27. srpnja slavio kao Dan ustanka naroda Hrvatske i BiH, a i u modernoj Hrvatskoj i BiH još uvijek neke skupine i pojedinci toga dana u Srbu i Drvaru obilježavaju ustanak.

U pozivu na ovaj molitveni skup stoje sljedeće riječi: „ Molitveno sjećanje nije niti smije biti pozivanje na mržnju ili na osvetu, nego molitva za pokoj duša tih žrtava i čuvanje spomena na njihov život i smrt. Kao kršćani i za počinitelje zla molimo Božje smilovanje i obraćenje. Ujedno želimo i molimo da se ubrza dan kada ćemo barem neke od tih žrtava, koji su pravi kršćanski mučenici, ubijeni iz mržnje na vjeru, vidjeti na svojim oltarima kao – od Crkve službeno proglašene – uzore ljubavi prema Bogu i bližnjemu, koji su za te ideale žrtvovali svoj vlastiti život.“/HMS/