HercegBosna.org

HercegBosna.org

Forum Hrvata BiH
 
Sada je: 28 ožu 2024, 17:33.

Vremenska zona: UTC + 01:00




Započni novu temu Odgovori  [ 26 post(ov)a ] 
Autor/ica Poruka
 Naslov: Ivo Lučić
PostPostano: 11 sij 2017, 12:48 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 05 lis 2010, 11:48
Postovi: 109215
Lokacija: Županija Herceg-Bosna
Ima jakih kolumni, pa da nisu razbacane po drugim temama. A Nino Raspudić svakako ima svoju temu da se kolumne stavljaju tamo i nisu razbacane.

Citat:
LUČIĆ: Bosansko/bošnjački „miloševići“ forsiraju malojugoslavensku i malograđansku politiku

Objavljeno 10.01. - 20:26

Još se nisu slegli dojmovi i utišali komentari nakon nedavnog gostovanja i govora Vladimira Božovića savjetnika predsjednika srbijanske vlade za „regionalnu saradnju i vere“, a već je i drugi gost uspio uznemiriti dobar dio hrvatske javnosti.

Piše: Ivo Lučić, Večernji list

Naime, na Hrvatskoj radio televiziji, u udarnom terminu, gostovao je vlasnik sarajevske privatne televizije i novinar Senad Hadžifejzović. Tu je „čast“ stekao tako što je nedavno na svojoj televiziji izvrijeđao predsjednicu Republike Hrvatske gospođu Grabar Kitarović, a to je i nastavio na poticaj i uz nesebičnu pomoć voditelja Aleksandra Stankovića.

Vrlo je lako dobiti medijski prostor u Hrvatskoj i to na javnoj televiziji; dovoljno je zauzeti jugoslavensku/regionalnu pozu te pokazati mržnju ili prijezir prema hrvatskoj državi, njezinim institucijama, tradiciji, narodu i identitetu.

Na isti način dobivaju se od Hrvatske novci za snimanje filmova, donacije i potpore, knjige te za razne „regionalne“ ekshibicije. Sjetimo se samo Jasmile Žbanić i onoga „Milanoviću m’rš kući“. Je li u pitanje neki posebni hrvatski liberalizam, nedostatak samopoštovanja, kolektivni mazohizam, (post)jugoslavenska kulturna hegemonija, ili je od svega pomalo?

Božović je nastupio u ime naroda s „jasenovačkim cvetom na srcu i duši“ te je prijetećim tonom poručio Hrvatskoj da će Srbija, u čije je ime došao, svoje „ugrožene“ sunarodnjake braniti „svim raspoloživim sredstvima“, kao da ne zna, ili je zaboravio, kako je ta „obrana“ još nedavno završila.

Hadžifejzović, iako je i sam rođen u Srbiji (Sjenica) nije prijetio. On je glumatao, sudio i presuđivao, prenemagao se i moralizirao pokazujući otvoreni prijezir (što je i naglasio) prema Republici Hrvatskoj, njezinim institucijama i zdravom razumu.

Mnogi naši građani ne razumiju „ublehe“ odnosno politikanstvo bosanskih unitarista i bošnjačkih nacionalista, pa nisu shvatili što iz te perspektive znači „normalna država“. Malo je i onih koji su razumjeli motiv dolaska i čuli glavnu poruku, odnosno pitanje koje je preko Hadžifejzovića sarajevska čaršija uputila hrvatskom političkom vodstvu i administraciji EU: „Podržavaju li Hrvatska i Europska Unija političke zahtjeva Hrvata u BiH za ravnopravnošću?“.

Jer ako jesu, to bi onda moglo pojačati alibi za bošnjačko/bosansko odustajanje od „europskog puta“ i okretanje neoosmanizmu i ruskom utjecaju, te postati još jedna poveznica između beogradskog, banjalučkog i sarajevskog političkog vodstva – zaziranje od zapada i težnja ka istoku.

Puno više je onih koji su prepoznali strategiju ucjene; ako ne ispunite naše političke zahtjeve i ako BiH ne bude „građanska“ odnosno naša (bošnjačko/bosanska) nacionalna država mi ćemo se radikalizirati i postati teroristi, baš kao i Palestinci.

Upravo je tu tezu često ponavljao bivši predsjednik Hrvatske i bošnjački lobist Stipe Mesić, inače česti gost (sedam puta) na Hadžifejzovićevoj televiziji. Oni stariji i malo bolje informirani građani sjetit će se vremena Slobodana Miloševića s kraja osamdesetih godina prošloga stoljeća kada se on zajedno s gotovo čitavom srbijanskom društvenom i političkom elitom zalagao za jugoslavensko zajedništvo (ne dajmo da nas dele) i građansku državu „bez unutarnjih granica“; mogu se sjetiti i prijeteće izjave Jovana Raškovića kako su Srbi „lud narod“, odnosno ako ne bude po njihovu bit će „krvi do koljena“.

Slično je danas u BiH (Jugoslaviji u malom) gdje bosansko/bošnjački „miloševići“ forsiraju malojugoslavensku i malograđansku politiku.

Što se Hadžifejzovića tiče, u hrvatskoj će javnosti još zadugo zaudarati njegova metafora o „kanti političkih fekalija“ koja se permanentno iz „susjedstva“ i „komšiluka“ izlijeva po Bosni i Hercegovini, a koju on eto simbolično vraća Hrvatskoj na glavu, usred Zagreba, nedjeljom u dva.

Zanimljivo je i njegovo tumačenje sukoba s novinarom RTL-a Zoranom Šprajcem koji mu je, braneći predsjednicu Republike od neprimjerenih komentara, rekao i da je „duhovit kao stećak“.

„Ne diraj mi stećak“ zarežao je Hadžifejzović, baš kao da mu ga je babo iz Sjenice donio i u amanet ostavio. Kao da stećaka, odnosno biliga ili mramorova nema u Hrvatskoj – od Konavala do Velebita, ili u Crnoj Gori i Srbiji.

Božović i Hadžifejzović manekeni su patetičnih, primitivnih i patoloških šovinizama iz našega susjedstva na koje ne možemo previše utjecati, ali ih ne bi trebali poticati i davati im pravo građanstva, posebno ne na javnoj televiziji u udarnom terminu.

Inače ćemo legitimirati i ojačati naše šoviniste kojih ni u kom slučaju ne nedostaje, samo što (srećom) rijetko imaju priliku nastupati u gostima./HMS/

_________________
Spetsnaz, a force for good.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Ivo Lučić
PostPostano: 20 srp 2018, 18:53 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 05 lis 2010, 11:48
Postovi: 109215
Lokacija: Županija Herceg-Bosna
Ivo genijalan kao i uvijek. Vrijedi pročitati.

Citat:
IVO LUČIĆ
ISLAM JE VJERA, IDEOLOGIJA I SILA Islamisti u BiH vode se naukom Alije Izetbegovića


srp 13, 2018

“Islam je naša ideologija, a panislamizam naša politika. Moramo biti prvo propovjednici, a zatim vojnici”, napisao je svojedobno Alija Izeetbegović.

Piše: Ivo LUČIĆ, Globus

Kako se antihrvatska histerija u dijelu bosanskohercegovačkih medija ne stišava, nužno je još ponešto objasniti o razlici između propagandno-metafizičkog pojma “zazivanje rata” i stvarnog, organiziranog i kontinuiranog rada na radikalnim i revolucionarnim promjenama u Bosni i Hercegovini, Europi i svijetu, u što je svjesno uračunat i rat. Taj rad vidljiv je u ideji i praksi bosanskohercegovačkih islamista čiji je najistaknutiji i najpoznatiji predstavnik svakako bio Ali-
ja Izetbegović. On je još tijekom Drugoga svjetskog rata, kao mladić, pristupio Mladim muslimanima, organizaciji čiji su ciljevi objavljeni početkom devedesetih u istoimenoj knjizi Senada Trhulja. Prvi cilj bila je ideološka izgradnja, drugi stvaranje organizacije, treći stvaranje islamske sredine odnosno okruženja, četvrti cilj bio je “političko oslobođenje i ujedinjenje islamskog svijeta u jednu državu ili savez država” (umet), i konačni peti cilj bila je uspostava islamskog poretka odnosno uređenje društvenog života na temelju Kurana i hadisa.

U brošuri koju su Mladi muslimani tiskali neposredno poslije Drugoga svjetskog rata, u vrijeme kada je Izetbegović već bio utjecajan član te organizacije, utvrđen je i način na koji će krajnji cilj ostvariti: “Plamen će obuhvatiti cijeli svijet, okaliti ga i preporoditi, sagoriti ono što nije valjalo i povesti ga novim putem, koji mu je i namijenio njegov Stvoritelj”. Heroj turske serije nedavno snimljene o Aliji Izetbegovići i njegov suborac Hasan Biber objasnio je te 1949. godine istražiteljima što to u stvari znači: “Uskoro će rat – pokret za oslobođenje obuhvatiti cijeli svijet u kom ratu će se cio svijet preporoditi, u kom ratu će se uništiti sve što nije islamsko tj. uništit će se svi režimi u zemljama koji su u suprotnosti s islamom. Ovo se odnosi i na našu zemlju tj. u našoj zemlji će se u tom ratu uništiti današnji poredak koji je bio potpuno protivan
našim načelima”.

Nakon što je odležao tri godine zatvora, Izetbegović se primirio, školovao uz rad, ali i u tajnosti nastavio djelovati na ostvarenju barem prvih ciljeva organizacije. Na ruku mu je išao i razvoj događaja u svijetu. Naime, u jeku izraelskih napada na Egipat, u rujnu 1969. godine u Maroku je osnovana međunarodna, samostalna politička organizacija muslimanskih zemalja, nazvana Organizacija islamske konferencije (OIK). Bio je to početak organiziranije, aktivnije, šire i svestranije prisutnosti političkog islama u međunarodnoj politici. Veliki poticaj dala mu je islamska revolucija izvedena u Iranu 1979. godine. Iako je u prvom redu vjerska, ta je organizacija i ideološka, gospodarska i kulturna organizacija islamskih zemalja, u skladu s idejom kako islam nije religija, u onome smislu u kojem se taj pojam koristi u zapadnom iskustvu, već u prvome redu pogled na svijet, i ideologija, odnosno koncepcija uređenja društva.

Naglašeno je da će sjedište OIK-a biti u Džedi, sve do “oslobođenja” Jeruzalema, gdje će se sjedište preseliti. Na zasjedanju održanom u Taefu (Saudijska Arabija) održanom u siječnju 1981., primjetno je interesiranje OIK-a za muslimanske manjine u svijetu, odnosno u zemljama koje ne pripadaju islamskoj zajednici država. Posebno je naglašen interes za muslimanski (turski) dio Cipra, te je odlučeno da se tamošnjoj muslimanskoj zajednici pomogne moralno i materijalno. Na konferenciji OIK-a u Nigeru u kolovozu 1982. usvojena je rezolucija kojom se zahtijeva praćenje i izučavanje položaja muslimana u zemljama koje nisu članice OIK-a.

U tom kontekstu spomenuta je i pozicija muslimana u Jugoslaviji (BiH, Sandžak i Kosovo). U isto vrijeme na jednome savjetovanju u organizaciji OIK-a u Kairu, o zadacima “političkog islama”, bilo je riječi i o islamu u Jugoslaviji. Rečeno je da bi aktiviranje islama u Jugoslaviji omogućilo ili barem olakšalo “prodor među muslimanske manjine na Balkanu i zajednice u zapadnoeuropskim zemljama”.

Jugoslavenske obavještajne službe pratile su rad OIK-a, ali i islamista u zemlji. Osjetivši opasnost, vlasti su reagirale u ožujku 1983. uhićenjem Alije Izetbegovića i skupine njegovih suradnika, od kojih su četvorica, krajem četrdesetih i početkom pedesetih godina, suđeni kao pripadnici ilegalne organizacije Mladi muslimani. Optužnica se temeljila uglavnom na Izetbegovićevom rukopisu poznatom kao Islamska deklaracija, u kojem je iznio načela islamskoga pokreta. Osuđen je na 14 godina zatvora, a cijela grupa na ukupno 90 godina zatvora. U završnoj riječi svoje obrane Izetbegović je rekao:

“Bio sam musliman i to ću i ostati. Osjećao sam se borcem za stvar islama u svijetu i time ću se osjećati do kraja života. Jer islam je za mene bio drugo ime za sve što je lijepo i plemenito i ime za obećanje ili nadu u bolju budućnost muslimanskih naroda, za njihov život u dostojanstvu i slobodi, jednom riječju za sve ono za što je po mom uvjerenju bilo vrijedno živjeti.”

Ta je izjava bila potpuno u skladu s temeljnim vrijednostima i ciljevima organizacije Mladi muslimani kojoj se Izetbegović još davno zakleo i za čije je ideje već jednom robijao.

Pušten je u studenome 1988., a ubrzo je započeo s osnivanjem muslimanske stranke koja je predstavljena na konferenciji za tisak 27. ožujka 1990. u Sarajevu. Stranka je nazvana Strankom demokratske akcije, i predstavljena je kao “stranka građana Jugoslavije koji pripadaju muslimanskom kulturnopovijesnom krugu”. Izetbegovićeva politika temeljila se na zajedništvu bosanskohercegovačkih islamista, muslimanskih odnosno bošnjačkih nacionalista i dojučerašnjih komunista muslimanskog podrijetla.

Njega se nije moglo olako označiti etiketom nacionalista kao druge vođe nacionalnih stranaka ili skoro cijele političke elite susjednih država, poglavito zato što je on bio islamist. To je pak u to vrijeme i u danim okolnostima zbunjivalo zapadnjačke diplomate i analitičare koji su na prostoru bivše Jugoslavije imali posla uglavnom s nacionalistima. U njihovim očima nacionalizam je tada izgledao puno veći i ozbiljniji problem od islamizma, posebno onima koji su o islamizmu, njegovim ciljevima i načinu borbe znali malo ili nimalo. Zato su neke izjave prešućene, a neke druge su prenaglašene ili čak krivotvorene.

Alija Izetbegović je na predizbornom skupu SDA u Velikoj Kladuši 15. rujna 1990. rekao i sljedeće: “Dakle, imamo dva izlaza, ili da zajednički u miru, sporazumno, gradimo građansku republiku od Bosne i Hercegovine ili da ovdje imamo građanski rat”.

Tu i sličnu prijetnju ponavljao je više puta, u početku na stranačkim skupovima a kasnije i u Skupštini BiH. Mogli bismo reći – čudna logika – sporazumno, ali kako mi hoćemo, inače ćemo zaratiti! Međutim, onaj tko sazna nešto više o kontinuitetu mladomuslimanske ideje prestat će se čuditi. U izjavi koju je Trhulj objavio u knjizi Mladi muslimani Izetbegović navodi kako je ta organizacija “preživjela u ljudima”, kao i “sjećanja na organizaciju, na njene poruke, zahtjeve, programe”. On posebno ističe činjenicu “da je ogroman broj tih ljudi, najveći njihov dio, učestvovao kasnije u stvaranju Stranke demokratske akcije 1990. godine”. Ta se vrsta kontinuiteta ni u kom slučaju ne smije zanemariti. Još manje bi se smjele zanemariti glavne ideje Izetbegovićeve “Islamske deklaracije”. Taj je rukopis napisan oko 1970. a tiskan 1990. godine u nakladi od 10.000 primjeraka (prvo izdanje) te je dijeljen i prodavan na stranačkim skupovima kao “obvezna literatura” za pripadnike i simpatizere stranke.

Rijetki su primijetili da isti čovjek na skupovima govori o “građanskoj državi” po cijenu rata, istovremeno potiče nacionalnu homogenizaciju Muslimana, a paralelno sa svime distribuira “Islamsku deklaraciju” u kojoj, na samom početku, piše:

“Narod, kao i pojedinac, koji je prihvatio Islam nesposoban je da nakon toga živi i umire za bilo koji drugi ideal” – što svakako uključuje i ideal “građanske države”. U istom rukopisu Izetbegović navodi kako je nezamislivo da se Musliman žrtvuje za bilo kakvog cara ili vladara, ma kako se on zvao, ili u slavu neke nacije, partije ili čega sličnog, jer po najjačem islamskom instinktu on u ovome prepoznaje jednu vrstu bezboštva i idolatrije. Musliman može ginuti samo s imenom Allaha i u slavu Islama ili bježati s bojnog polja.” Izetbegović očito nije mislio na bojno polje na kojem se vodi rat za “građansku državu”. Ona je bila samo postaja na putu ka konačnom cilju, tek svijetu prihvatljiva opcija koja je privlačila simpatije i podršku. U daljnjem tekstu otklonjene su sve eventualne dvojbe: “Jasnim osjećajima muslimanskih masa potrebna je misao koja bi ih pokrenula i usmjerila. Ali to ne može biti ma koja misao. To mora biti misao koja odgovara ovim dubokim osjećajima. To, dakle može biti samo islamska misao.”

Nakon postavljenog odnosa osjećaja i misli Izetbegović je definirao i islamski poredak, kao “jedinstvo vjere i zakona, odgoja i sile, ideala i interesa, duhovne zajednice i države, dobrovoljnosti i prisile”. Na to je dodao: “Musliman uglavnom ne postoji kao jedinka. Ako hoće da živi i opstane kao Musliman, on mora stvarati sredinu, zajednicu, poredak. On mora izmijeniti svijet ili će sam biti izmijenjen.” Izetbegović navodi kako islam nije samo religija, kako ga se inače tretira u zapadnjačkom iskustvu i kako ga se tretiralo i u socijalističkoj Jugoslaviji, i dodaje: “Vjeri se pridružio zakon, odgoju sila. Islam je postao poredak.” Zatim objašnjava: “Jedna zajednica utoliko je islamskija, što Islam više određuje njene unutrašnje, a panislamizam njene vanjske odnose. Islam je njena ideologija, a panislamizam njena politika.” Izetbegović određuje i načine djelovanja: “Moramo, dakle, biti prvo propovjednici, a zatim vojnici. Naša sredstva su osobni primjer, knjiga, riječ. Kada će se ovim sredstvima pridružiti i sila?” Bilo je jako važno sve raditi u pravo vrijeme, jer u “Islamskoj deklaraciji” posebno je istaknuto pravilo: “Preuraniti ovdje je jednako opasno kao i zakasniti.”

Izetbegović je skoro pola stoljeća propovijedao, najprije u uskom krugu istomišljenika, a zatim javno s govornica diljem BiH i svijeta. Nakon toga se dohvatio oružja, a zatim zatražio pomoć islamskih zemalja. Pristigli su mudžahedini sa svih strana svijeta; neki su ratovali, neki propovijedali, većina i jedno i drugo, no stvarni cilj njihova ukupnog djelovanja, danas je to posve jasno, bio je iz temelja promijeniti tadašnje Muslimane u BiH ali i samu BiH.

I doista, ono malo “građanskoga” što je postojalo u BiH ustuknulo je pred stihijom islamizacije, a zatim nestalo u plamenu rata i društvenih podjela koje je rat donio. No s druge strane rat je donio i jedinstvo koje je Izetbegović predvidio u svom djelu: “Ne postoji povijesni cilj osim ako je u suprotnosti s prirodnim ili povijesnim činjenicama koji ljudi zajedničkom voljom i zajedničkim radom ne bi mogli ostvariti. Utopija u koju se vjeruje i za koju se radi, prestaje biti utopija. A naši slabići niti mogu vjerovati, niti hoće raditi, i u tome treba tražiti objašnjenje njihovog degradirajućeg “realizma”. Kada oni kažu da je jedinstvo Muslimana san koji se ne može ostvariti, oni u stvari samo izražavaju nemoć koju sami osjećaju. Ta nemogućnost nije u svijetu, nego u njihovim srcima. Ideja o jedinstvu svih Muslimana nije ničiji izum, niti je lijepa želja ovog ili onog reformatora ili ideologa. Nju je utemeljio sam Kur’an poznatom devizom “Muslimani su braća”, a Islam neprekidno održavao u svijesti ljudi kroz zajednički post, hodočašće Meke i Kabu kao jedinstveno duhovno središte, stvarajući na ovaj način jedno stalno i istovjetno osjećanje pripadnosti zajedništva širom muslimanskog svijeta.”

To je zajedništvo manifestirano na različite načine. Najprije zajedničkom borbom tisuća “svetih ratnika” odnosno mudžahedina iz svih islamskih zemalja u redovima Armije BiH, a zatim i u drugim zemljama i drugim ratovima. Na stotine bosanskohercegovačkih muslimana ratovalo je za Islamsku državu u Siriji. Nakon promjene vlasti u BiH otvoreno se govorilo o izravnim kontaktima “Mladih Muslimana” s “Muslimanskom braćom”. Jedan od suđenih 1983. godine u sarajevskom procesu Ismet Kasumagić, objavio je da se zajedno s Omerom Behmenom, a na prijedlog Alije Izetbegovića, sastao s predstavnicima “Muslimanske braće u vrijeme specijalizacije u Engleskoj”. Utvrdili su kako imaju ista ideološka opredjeljenja, a Kasumagić ih definira na sljedeći način: “S velikim uvažavanjem gledamo na Muslimansku braću i s puno suosjećanja pratimo njihova nastojanja da arapske zemlje budu islamske republike i da se ujedine u sveislamsku ummu, upravo kako se to zagovara u našoj ‘Islamskoj deklaraciji’”. Politička relevantnost “Islamske deklaracije” upravo je u tome što je postala “naša” – ona jest intelektualno-ideološka tvorba Alije Izetbegovića, ali je istodobno i program djelovanja onih koji se pozivaju na kontinuitet s njegovom ideologijom i politikom, zapravo ideologijom i politikom “Mladih muslimana” odnosno “Muslimanske braće”. Zato je Alija Izetbegović heroj islamskoga svijeta po kojem se imenuju džamije i o kojem se snimaju filmovi, a njegovi su (politički) nasljednici miljenici i štićenici suvremenih sultana i kalifa. Upravo to treba imati na umu kada se danas raspravlja o Bosni i Hercegovini.

Dnevnik.ba

_________________
Spetsnaz, a force for good.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Ivo Lučić
PostPostano: 20 srp 2018, 19:05 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 05 lis 2010, 11:48
Postovi: 109215
Lokacija: Županija Herceg-Bosna
Citat:
REKACIJA
Ivo Lučić: Kako je visoki dužnosnik SDA postao ovlašteni čitač mojih misli


KOLUMNE
srp 06, 2018
PIŠE: IVO LUČIĆ

Hodžić mi podmeće da “zazivam raspad BiH” iako ja to nisam ni rekao ni napisao. On dakle polemizira s onim što sam ja “mislio”, a dobio je certifikat.

Vijesti koje dolaze iz BiH sve su alarmantnije. Politička kriza dodatno se zaoštrava, racionalnih odgovora na temeljna životna pitanja nema. Tisuće ljudi bez ikakvih dokumenata svakodnevno pristižu s ratom, nasiljem i siromaštvom pogođenih predjela Bliskoga istoka. U prošlotjednom članku pisao sam na tu temu pa je uslijedio i odgovor. Ništa od bitnih činjenica i teza koje sam iznio nije demantirano, čak nije ni razmatrano. Agresivnost bošnjačko-bosanske nacionalislamističke politike, tisuću obavještajaca iz Irana i drugih islamskih zemalja itd. ­– sve je to ostalo u drugom planu, a istaknuto je da sam u tekstu odnosno u emisiji ukazao na probleme i upozorio na opasnosti koje navedeni događaji i procesi donose, piše Ivo Lučić u svom kometaru za zabranjeni list.

Moji kritičari zanemarili su rečeno i napisano, a umjesto toga dali su se u čitanje misli i učitavanje značenja. Kako izgleda tekst koji se ne temelji na utvrđenim činjenicama, nego na pročitanim ili učitanim mislima, možemo vidjeti iz priopćenja Armina Hodžića, glavnog tajnika Stranke demokratske akcije Hrvatske. Naime, tek što se predstavio i legitimirao za raspravu, on piše sljedeće:

“Gospodin Lučić ‘predviđa’, a ja bih rekao i zaziva, raspad BiH. Da se razumijemo, ‘raspad’ predstavlja eufemizam za rat koji u tekstu nije naglašen, ali je u emisiji eksplicitno spomenut i čak uspoređen s potencijalnim sirijskim ratištem.” U te dvije rečenice sadržana su sva bitna obilježja metodologije manipulatora odnosno načina rada “isljednika misli”. Hodžić zaključuje da ja svojim tekstom povezanim s nastupom u televizijskoj emisiji “predviđam” raspad Bosne i Hercegovine, a onda dodaje – “a ja bih rekao i zaziva, raspad BiH”! On, Hodžić bi to rekao, a ne ja! Ja takvo nešto nisam napisao niti sam u emisiji rekao. Tamo sam tko zna koji put ponovio kako bi, po mom mišljenju, “Bosna i Hercegovina mogla biti nekom vrstom Švicarske, ali čini mi se da je sve bliže libanonskom ili, ne daj Bože, sirijskom scenariju.” Međutim, on nastavlja pisati na način kao da sam ja to rekao, a ne on umetnuo odnosno podmetnuo. Hodžić dakle ne polemizira s onim što sam ja rekao i napisao, nego s onim što sam ja “mislio” (a on dodao), jer on dobro zna što ja mislim.

Hodžić je kao glavni tajnik SDA ovlašten čitati misli, za to je dobio certifikat iz Sarajeva, od Bakira Izetbegovića. On ima pravo čitati misli i pisati zapise koji štite Bosnu i Hercegovinu od uroka, predviđanja, zazivanja rata i zla svakoga. Uzalud sam rekao i ono “ne daj Bože” kada sam spomenuo Libanon i Siriju. Nije bilo dovoljno, trebao sam se okrenuti oko sebe, dva puta kucnuti o drvo, tri puta pljunuti na pod, glasno nazvati Republiku Srpsku genocidnom tvorevinom i spomenuti Tuđmana i Miloševića. Logika te optužbe slična je onoj po kojoj bi spasilačku službu na plaži optužili da samim svojim postojanjem “priziva” smrt utapanjem.

Za razliku od takvih podmetanja, nerijetko su iz vrha SDA odnosno bošnjačke politike dolazile i još uvijek dolaze otvorene prijetnje ratom onima koji se suprotstavljaju njihovoj politici i političkim odnosno nacionalnim ciljevima. Prijetnje koje je nedavno izgovorio Bakir Izetbegović na HTV-u nisu zaboravljene, kao ni vehabijski “kampovi” po BiH. Višekratne prijetnje bošnjačkih generala Halilovića, Dudakovića i brojnih drugih lako se mogu pronaći na internetu, neke sam već navodio pa ih neću ponavljati. Uglavnom, takve prijetnje sastavni su dio bošnjačko-bosanske političke retorike, i to od 1990. do danas. Osvrnut ću se na nekoliko njih izrečenih prije desetak godina, tek da se vidi kako to nije od jučer. Bivši urednik tjednika Dani Senad Pećanin u rujnu 2008. u otvorenom je pismu Miroslavu Lajčaku napisao:

“Gospodine Lajčak, molim Vas da ne živite u iluziji da je državu Bosnu i Hercegovinu moguće pokušati rasparčati bez strašnih masovnih zločina i uz krajnje neizvjestan ishod i posljedice. Koliko god Vam se bosanskohercegovački patrioti činili nijemim i neorganiziranim, nemojte misliti da će dozvoliti ono što nije uspjelo ni mnogo snažnijim agresorima iz susjedstva kojima je, žmirenjem pred njihovim zločinima i kršenjem međunarodnog prava, duže od tri i po godine, asistirao Zapad.” Naime, Lajčak je prethodno usporedio atmosferu u odnosima između Sarajeva i Banje Luke s onom kakva je svojevremeno vladala između Praga i Bratislave odnosno Beograda i Podgorice uz opasku “i svi znamo kako se to završilo”. U listopadu 2009. tadašnji predsjednika SDA Sulejman Tihić zatražio je jačanje državne razine, uz sljedeću argumentaciju:

“Ostane li ovako, nije pitanje hoće li doći do sukoba, nego kada će doći.” Slične procjene o stanju u BiH čule su se i na Konferenciji o budućnosti BiH održanoj u Washingtonu u siječnju 2009. U zaključcima je navedeno kako je riječ rat možda pretjerana, ali vjeruju da je u situaciji kakva je u BiH gotovo nemoguće izbjeći javne nemire i pobunu. Prema njihovu mišljenju, “situacija u Bosni danas je nestabilnija nego prije 10 godina”. James Lyon iz Vijeća za politiku demokratizacije naveo je da u BiH postoje “znaci upozorenja da bi neka vrsta sukoba mogla biti bliža nego što neki misle”.

Što uopće znači “zazivati” raspad BiH odnosno “zazivati” rat i kako se to radi? Zaziva li se rat nekim obrednim plesom uz lupanjem po bubnjevima i kantama, ili možda orijentalnim vradžbinama kao što je “salijevanje strave”? Ili se rat zaziva u “pet do ponoć, za stolom na tri noge i bez ijednog čavla”? Kako se štititi od tog “zazivanja” – hodžinim zapisima ili Hodžićevim priopćenjima? Da nije termin “zazivanje rata” uveden u javni diskurs kako bi se prikrilo i zaštitilo one koji otvoreno prijete ratom? Trebalo bi zaboraviti što tko govori i radi, a umjesto toga istraživati što tko misli, a “mi” smo ti koji će interpretirati tuđa mišljenja. No, teoriju i tehnike zazivanja rata ostavit ću svijetu gatanja i čitanja misli, svijetu glavnoga tajnika SDA Hrvatske. Vratit ću se logici i racionalnoj prosudbi. Naime, Hodžić je uočio “zanimljivu koordiniranost izjave Ive Lučića i Bože Ljubića, koji su praktički u isto vrijeme dali izjavu o raspadu BiH.” To bi se nekada zvalo udruživanjem zbog neprijateljske djelatnosti, a sada valjda “udruženim medijskim poduhvatom”. Nije mu palo na pamet da smo Ljubić i ja, analizirajući situaciju u i oko BiH, temeljem poznatih činjenica i iskustava, logično došli do istoga zaključka. Umjesto takve jednostavne logike Hodžić “logicira” na jedan potpuno drukčiji način.

On piše da sam ja u emisiji “izjavio dvije nelogičnosti, blago rečeno”. Prvo sam “ustvrdio kako, ako sutra Hrvata bude i jedan posto, oni moraju imati 33 posto vlasti”, a onda sam, suprotno tome, navodno rekao da “političke predstavnike Hrvata u BiH ne zanima vlast”. Hodžić se onda pita: “Kada pogledamo te dvije izjave, s pravom se možemo zapitati kako to onda da BiH prijeti raspad?” Opet učitavanja! Rekao sam da Hrvate u BiH, a ne njihove “političke predstavnike” ne zanima koliko je ministara hrvatske nacionalnosti u Vladi BiH ili FBiH, nego žele kao konstitutivan narod imati svoje legitimne zastupnike, one koje su oni izabrali na slobodnim i demokratskim izborima, a ne one koje su im (poput Sejde Bajramovića) nametnuli, imenovali ili postavili Hodžić i njegova stranka u Sarajevu. Navođenje pak imena nekih ministrica, njihov postupaka i politike stranke koja ih je kandidirala, idu u prilog mojoj tezi, a ne protiv nje. Jer ni u jednom trenutku nisam ekskulpirao HDZ BiH i njegove dužnosnike za dio odgovornosti koji ima u svim navedenim procesima.

Ustavni sud BiH naglasio je obvezu poštovanja načela legitimiteta vlasti, po kojem onda političkom Sarajevu ili ispostavi SDA u Zagrebu “podobni” Hrvati ne bi imali upotrebnu vrijednost, osim ako ih oni ne žele imenovati na položaje koji su predviđeni za Bošnjake. To bi čak bilo u skladu s dirljivom brigom koju bošnjački nacionalisti gaje prema Hrvatima u BiH koji su u manjinskom položaju. Pokazao ju je i Hodžić kada je zavapio nad sudbinom Hrvata u Sarajevu koji bi primjenom odluke Ustavnog suda BiH ostali “bez svoga zastupnika”. Ta bi “briga” i mogla biti dirljiva da nije licemjerna i da prvenstveno, ali i neuspješno, ne služi za stvaranje sukoba i animoziteta među Hrvatima. Postotak Hrvata koji glasaju za stranke Hrvatskog narodnog sabora podjednak je u svim krajevima BiH gdje Hrvati žive. Ali zato Hrvati u većinskim bošnjačkim krajevima, županijama i gradovima kao što su Sarajevo i Tuzla već odavno nisu prisutni u vlasti, osim rijetkih “pripadnika” koji su u pravilu veći Bošnjaci od Bošnjaka. Sve to tobože nema nikakve veze s bošnjačkim nacionalizmom i bosanskim unitarizmom jer njih po Hodžiću “nikada nije ni bilo”. Nakon što mi je “pročitao misli” i učitao ratne planove i namjere, upozorava Hodžić u svome zapisu i na posljedice:

“Šokantno mi je da uopće postoje ljudi, bez obzira kako se oni zvali i što oni bili koji se usuđuju zazivati raspad (a time i rat) u zemlji u kojoj silovane žene još uvijek na ulicama susreću svoje silovatelje. Zazivati rat u zemlji u kojoj su djeca rađana kao plod silovanja. Zazivati rat u zemlji u kojoj rane od prošlog rata još uvijek krvare. Od kuda takva hrabrost (ili ludost)? Od kud ljudi koji iznose takve teze crpe svoj legitimitet i kredibilitet? I Hrvati i Bošnjaci i Srbi ne žele rat, već žele mir i stabilnost te kvalitetnije uvjete života. A svima onima koji zazivaju ratove, raspade i podjele treba objaviti intelektualni i moralni rat kojim će se dokazati da su takvi manjina u društvu, ali nažalost, glasna manjina.” Upao je i Hodžić u napast sveprisutne bošnjačke nedužnosti, sakrio se poput ilegalnih migranata iza (silovanih?) žena i djece te mi je kao “društvenoj manjini” u ime bošnjačke nacionalne manjine, ali i poštenih Hrvata, Bošnjaka i Srba najavio “intelektualni i moralni rat”. Svojevremeno je i Alija Izetbegović kategorički tvrdio “građanska država ili građanski rat!” što se čita samo na jedan način – bošnjačka nacionalna država ili građanski rat – ne moralni i intelektualni, nego onaj pravi iza kojeg ostaju mrtvi i ranjeni. Njemu uvijek prethodi osjećaj moralne i intelektualne superiornosti, a stvaraju ga oni s najmanje morala i u pravilu skromnih intelektualnih sposobnosti.

Dnevnik.ba

_________________
Spetsnaz, a force for good.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Ivo Lučić
PostPostano: 20 srp 2018, 21:46 
Offline

Pridružen/a: 03 sij 2012, 23:08
Postovi: 4974
lučić ubija sa svakim tekstom, treba nam takvih ljudi u politici.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Ivo Lučić
PostPostano: 21 srp 2018, 00:11 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 08 svi 2009, 12:12
Postovi: 21288
Čovjek mi se čini ok i priča dobre stvari, one koje želim čuti, međutim imam jedno pitanje;
https://www.google.hr/search?ei=7mpSW6b ... nBZeCITG4k

U Bugojnu mu je dole bio imenjak (i prezimenjak) ili?
Jer ako je netko suuodgovoran za pad najvećeg hrvatskog grada u središnjoj Bosni...
Recimo da mi se to ne sviđa.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Ivo Lučić
PostPostano: 21 srp 2018, 09:12 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 05 lis 2010, 11:48
Postovi: 109215
Lokacija: Županija Herceg-Bosna
Bez crtanja karti na ovoj temi.

_________________
Spetsnaz, a force for good.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Ivo Lučić
PostPostano: 22 srp 2018, 01:31 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 08 svi 2009, 12:12
Postovi: 21288
BBC, ne seri.
Zanima me samo dio njegovog CVa.
Lik je bio obavještajac, pa sumnjam da bi ikako mogao biti zapovjednik brigade.
Ali bi htio dobiti relanu potvrdu.
Čovjek priča stvari koje mi se sviđaju, koje bi želio čuti.
Zato mi i treba potvrda da nije nesposoban.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Ivo Lučić
PostPostano: 19 kol 2018, 17:03 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 30 tra 2018, 12:41
Postovi: 4910
Ivo Lučić... evo što je napisao o pokojnom Anti Paradžiku
https://www.vecernji.hr/premium/policaj ... se-1114423

_________________
JA SAM ZAGREB !!!


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Ivo Lučić
PostPostano: 19 kol 2018, 17:23 
Offline

Pridružen/a: 10 vel 2018, 15:56
Postovi: 2950
Lokacija: Hrvatsko kraljevstvo
BBC je napisao/la:
A Nino Raspudić svakako ima svoju temu da se kolumne stavljaju tamo i nisu razbacane.


Raspudiceve kolumne ili veliki dio njih objavio je Vecernji list u dvije podeblje knjige.

Zanima me jesu li Luciceve kolumne objavljene na takav nacin?

_________________
Hrvatska je za više KRIŠTO a neki su za manje Karoline u hrvatskoj politici

Pred okupaciju BIH 800.000 stanovnika, od toga 80.000 kristijana i 50.000 pravoslavnih, sruseno 500 katolickih objekata


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Ivo Lučić
PostPostano: 07 lis 2018, 10:08 
Online
Avatar

Pridružen/a: 27 lip 2011, 14:09
Postovi: 2373
Lokacija: HR
[youtube]https://youtu.be/QWplR7ofyMc[/youtube]

Emisija Dobar loš zao.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Ivo Lučić
PostPostano: 17 sij 2019, 20:04 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 05 lis 2010, 11:48
Postovi: 109215
Lokacija: Županija Herceg-Bosna
Citat:
Bosanski unitarizam se toliko osilio da mu više ne treba ni Lovrenović

AUTOR:
Ivo Lučić
OBJAVLJENO: 14.01.2019. u 20:00
Zagreb, 060514.

Prolazi deveta godina od početka polemike koju sam vodio s nekolicinom “društveno-političkih” radnika iz Bosne i Hercegovine. Započelo je s mojim osvrtom na teze koje je 14. travnja 2011. u Parlamentarnoj skupštini BiH iznio tadašnji predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović. U nastupu na Hrvatskoj televiziji i u tekstu objavljenom u Globusu nisam se složio s predsjednikovom ocjenom “politike Republike Hrvatske devedesetih godina dvadesetog stoljeća”. Ta ocjena, onako kako je iznesena, naprosto nije bila točna. A kako nije bila točna, nisam vjerovao da na bilo koji način može pomoći smanjenju tenzija i rješavanju barem dijela problema. Poznajući odnose u BiH, znao sam da će najveći, a svakako najutjecajniji dio sarajevsko-bošnjačko-bosanske javnost to protumačiti kao “priznanje hrvatske krivnje”, “izraz slabosti” i dokaz svoje “moralne superiornosti”. Predmnijevao sam da će posljedica takvog govora i njegova pretpostavljenog tumačenja biti još veći pritisak na Hrvate u BiH i njihovo daljnje obespravljenje. To se i dogodilo.

Na moje primjedbe oštro su reagirali Ivan Lovrenović i Ivan Šarčević. Ubrzo je u časopisu Status (broj 14.) objavljen i moj članak Što je (bila) Bosna i Hercegovina i tko smo (bili) mi. Njime je otvorena daljnja rasprava u koju se s oko 30 tekstova uključilo 14 javnih djelatnika – od sveučilišnih profesora i pisaca, do svećenika i novinara. Tako široka polemika označila je i kraj dominacije kontroliranih medija, jer je dio tekstova iz polemike objavljen na portalu www.poskok.info koji je tada bio jedan od rijetkih otvorenih i slobodnih medija u BiH. Komentarima tekstova objavljenih na portalima uključio se i dobar dio informatički pismene javnosti. Za bosanske i za hercegovačke okolnosti važno je napomenuti da su u raspravi zastupljene sve tri nacionalnosti, a i “ostali”. Uglavnom, u toj polemici bilo je dobrih tekstova, sjajnih metafora, ali i izljeva mržnje, bijesa i primitivizma. Sve u svemu, to je bila polemika, to smo bili mi, to je bila jedna od slika društva, ili da budem do kraja precizan – društava u kojima smo živjeli početkom ovoga desetljeća.

Danas ta polemika može poslužiti za usporedbu s aktualnim stanjem u društvu ili društvima. Na temelju tih tekstova možemo ocijeniti koliko je tko tada bio u pravu, a što je puno važnije možemo vidjeti gdje smo danas u odnosu na početak desetljeća. Gdje smo “danas”, pokazuje nam članak koji je 28. prosinca 2018. objavljen na mrežnoj stranici Ivana Lovrenovića. Autor članka “Tri polemike Ivana Lovrenovića o Bosni i Hercegovini” je Ivica Đikić, koji nas podsjeća na ukratko opisanu polemiku i nudi nam materijal za usporedbu. Članak je zapravo Đikićevo izlaganje na “Znanstvenom skupu o djelu Ivana Lovrenovića”, održanom 7. i 8. prosinca 2018. u Tešnju. Organizator skupa je Centar za kulturu i obrazovanje Tešanj. Direktor Centra je pjesnik Amir Brka, urednik i autor knjiga o dvojici Tešnjaka – komunističkom revolucionaru i visokom oficiru Ozne Nisimu Albahariju te o ustaškom doglavniku Ademagi Mešiću, kojem se tamo svojevremeno klicalo: “Iznad Tešnja zora sviće, dobro došo, doglavniče!”

Na “znanstvenom skupu” sudjelovalo je sedamnaest Lovrenovićevih poštovatelja i sljedbenika iz BiH, Srbije, Crne Gore i Hrvatske, među kojima je bilo i znanstvenika. O kakvoj se pak vrsti znanstvenoga skupa radi, najbolje svjedoči sam Đikić koji je u uvodu izlaganja rekao: “S obzirom na to da ovaj tekst nastaje za potrebe i u povodu znanstvenog skupa, pošteno je da kažem da nisam znanstvenik, da ne znam pisati kao što pišu znanstvenici, i da ovo što slušate ili čitate nikako nije znanstveni rad. Nije, između ostalog, zato što znanstvenost podrazumijeva neutralnost i objektivnost, a ja ne mogu biti takav kad je riječ o Ivanu Lovrenoviću, ako uopće mogu biti takav. Ovo je samo izraz moje potrebe da pokušam osvijetliti neke probleme koji me dugo opsjedaju, i to ne samo iz striktno osobnih razloga, a koji su na izvanredan način obrađeni u Lovrenovićevu djelu – po mom mišljenju, kao ni u jednom drugom ovdašnjem književnom i intelektualnom opusu.”

Dakle, Đikić sam kaže da nije znanstvenik, ne zna pisati kao što pišu znanstvenici, nije neutralan i objektivan, njegovo izlaganje nije nikakav znanstveni rad, nego je ono “izraz njegove potrebe” i odraz njegove opsjednutosti “nekim problemima”. Objašnjenje djeluje više fiziološki nego intelektualno, a zapravo se radi o problemima identiteta i pitanjima na koja Đikić, kao i mnogi drugi u sličnim krizama, odgovore traži od Lovrenovića koji se već odavno profilirao u svojevrsnog iscjelitelja i gurua sa statusom “bosanskog djeda”. Hrvatska novinska agencija objavila je informaciju o skupu u Tešnju i izvijestila da je Lovrenović ocijenjen “jednim od najistaknutijih ali i najzanemarenijih živućih književnika u Bosni i Hercegovini”. Književnik Miljenko Jergović u svome je izlaganju naveo da je Lovrenović bio često pozivani gost u televizijskim emisijama, na javnim panelima, konferencijama i okruglim stolovima, “kad god bi formulu višenacionalne i multikulturne Bosne trebalo ispuniti nekim sadržajem”, ali da ga danas u Sarajevu i u Bosni “nigdje više nema”, a nema ga “zato što više nema zajednice u kojoj bi on mogao išta biti”. Proturječna ocjena po kojoj je netko istaknut a u isto vrijeme zanemaren može se donijeti samo na znanstvenom skupu na kojem ljudi s krizom identiteta govore neznanstveno. Ništa manje neznanstveno, da ne kažem blesavo, nije čuđenje nad činjenicom da su bosanski unitaristi i bošnjački nacionalisti odbacili Lovrenovića nakon što su ga maksimalno iskoristili i kada im više ne treba. Logično je očekivati da će slična sudbina zadesiti i mnoge njegove sljedbenike.

Đikić se u svom neznanstvenom izlaganju na znanstvenom skupu o Ivanu Lovrenoviću osvrnuo na polemike koje je slavljenik svojevremeno vodio s Abdulahom Sidranom, Srećkom Džajom i sa mnom – o čemu sam pisao na početku ovoga teksta. Sažetak polemika Đikić obuhvaća na sljedeći način: “Kao što Sidran u Lovrenoviću, kad dođe do javnog konfrontiranja, ne želi vidjeti išta drugo doli ustašu, makar bio i ‘ozbiljan književnik’, a Džaja ništa kompleksnije i drukčije od zatočenika ‘serbokroatističke paradigme’, odnosno jugoslavenstva, valj­da jugoslavenstva, jer obojica srdito bježe od merituma i eskiviraju suočenje s krhkošću svoje argumentacije i elaboracije, ako se o takvom čemu uopće može govoriti, tako ni Ivo Lučić – ratni šef ispostave hrvatske tajne službe u Hercegovini, pa kasniji zagrebački povjesničar s namještenjem u Hrvatskom institutu za povijest i odnedavno ‘nezavisni politički analitičar’ – ne umije dalje od toga da Lovrenovića ignorantski proglasi ‘bosanskim nacionalistom’ s jugoslavensko-komunističkim sentimentima i pratećom društvenom privilegiranošću u vrijeme ‘nenarodnog režima’.”

Očito Đikić, kao i nekada Lovrenović, ne vidi u meni ništa doli “ratnog šefa ispostave hrvatske tajne službe u Hercegovini”. U njegovu se tekstu da barem naslutiti što su to Sidran i Džaja prigovarali Lovrenoviću, međutim, nije razvidno što sam ja doista pisao Lovrenoviću. Umjesto toga u prvi je plan (kao i Lovrenović prije devet godina) istaknuo da sam ja u ratnom i poratnom razdoblju, odnosno od 1991. do 2000., bio hrvatski obavještajac. Ta činjenica me iz jugoslavenske perspektive, kao i iz perspektive političkog bosanstva valjda u startu diskvalificira. Suprotno tome, ja sam ponosan na svoju biografiju. Ne ističem je, ali je niti ne zanemarujem. Vjerujem da o mojim knjigama i radovima puno više govore moja znanstvena i sveučilišna nastavna zvanja, znanstvene nagrade i sudjelovanja na znanstvenim skupovima na kojima znanstvenici iznose rezultate znanstvenih radova. Međutim, ako su životopisi važni kao svojevrsna potvrda vjerodostojnosti javnoga rada i nastupa, onda ću rado izložiti svaki relevantan detalj iz svoje karijere. Jednako tako, javnost treba upoznati i sa životopisima ostalih sudionika rasprave.

Kada mi je svojevremeno Lovrenović “prigovorio” da sam “Tuđmanov general i obavještajac”, odgovorio sam mu da je on “Izetbegovićev diplomat i obavještajac”, a da je prije toga bio “neformalni glavni cenzor” za komunističke vlasti u SR Bosni i Hercegovini. To sam potkrijepio činjenicom da je osamdesetih godina prošloga stoljeća Ivan Lovrenović bio urednik časopisa “Odjek” i glavni urednik u izdavačkim kućama “Veselin Masleša” i “Svjetlost” iz Sarajeva. Đikić pokazuje da ne zna kako su za vrijeme komunističke vlasti uredništva časopisa i izdavačkih kuća bila, kako je to rekao Rodoljub Čolaković, “mali štabovi revolucije”. Kvaliteta urednika mjerila se po njegovoj “budnosti” i onome što nije objavio, a ne po onome što je objavio. Ulogu urednika u komunizmu dobro je opisao srbijanski književnik Ivan Ivanović rečenicom: “Meni su sudije zabranile jednu knjigu, a urednici sve ostale.” Ipak, napravio sam i jednu pogrešku koju ovom prilikom želim ispraviti. Napisao sam da je Ivan Lovrenović sudjelovao na jugoslavenskom savjetovanju “Savez komunista u borbi protiv antisocijalističkih djelovanja i antikomunističkih ideologija” koje je održano u organizaciji Komisije Centralnog komiteta SKJ za idejni i teorijski rad u SK 17. i 18. veljače 1986. u Sava centru u Beogradu. U objavljenim transkriptima sa savjetovanja ispod jednoga izlaganja potpisan je Ivan Lovrenović, ali to nije bio on. Urednici su pogriješili i umjesto sudionika sa sličnim prezimenom napisali zvučnije i poznatije Lovrenović. Kako se nije radilo o znanstvenom radu, tako sam i ja u žaru polemike i u nedostatku vremena za daljnju provjeru prenio njihovu pogrešku, zbog čega se ispričavam. Sve ostalo potvrđujem i poslije devet godina iza svega stojim.

Đikić mi prigovara što sam Lovrenovića “ignorantski proglasio bosanskim nacionalistom”. Izgleda da veliki Lovrenovićev poštovatelj nije pročitao knjigu “Bosna i Hercegovina - budućnost nezavršenog rata” koja je objavljena u Zagrebu 2010. godine. Tamo Lovrenović navodi da je 1971. godine bio nacionalist, ali ne hrvatski nacionalist, čak je prema Hrvatskom proljeću “politički ostao ravnodušan”. On je tada bio bosanski nacionalist i na popisu stanovništva, koji se te godine provodio, “ultimativno je od popisivačice tražio da mu u rubriku nacionalnost upiše – Bosanac”. Lovrenović se izjasnio kao Bosanac po nacionalnosti i to napisao, a ja pročitao i citirao. Osobno mislim da pojedinačni nacionalni identitet nije iskonska, gruba i nepromjenjiva životna činjenica koja se pasivno nasljeđuje iz generacije u generaciju. Nacionalni, kao i svaki drugi identitet, stvar je i osobnog izbora. Ivan Lovrenović izabrao je biti Bosanac po nacionalnosti, a kako bosanska nacija nije postojala, kao što ni danas ne postoji, tako se njega može s punim pravom smatrati “bosanskim nacionalistom”, jer po definiciji nacionalizam je prije svega ideologija koja stvara nepostojeću naciju. Pošto je i Đikić imao potrebu istaknuti dio moga životopisa, smatram važnim i njega predstaviti čitateljima kako bi bili potpuno informirani. U kontekstu rasprave s Lovrenovićem predstavio me je na sljedeći način: “Ivo Lučić – ratni šef ispostave hrvatske tajne službe u Hercegovini, pa kasniji zagrebački povjesničar s namještenjem u Hrvatskom institutu za povijest i odnedavno ‘nezavisni politički analitičar’.” Đikić bi kao službeni biograf Stipe Mesića morao znati što je biografija i kako se piše, pa ovakvo karikiranje držim tendencioznim i zlobnim. Točno je da sam dio ratnog razdoblja bio pomoćnik ravnatelja HIS-a i voditelj ispostave Hrvatske izvještajne službe u BiH, činjenica je da radim u Hrvatskom institutu za povijest i predajem povijest dvadesetoga stoljeća na Sveučilištu u Zagrebu i Sveučilištu u Mostaru. Nikada se nisam predstavio niti se smatram “nezavisnim političkim analitičarom”, posebno mi je odbojan pridjev “nezavisni” jer sam se uvjerio da “nezavisnost” najviše ističu oni koji su i te kako zavisni odnosno ovisni. Služeći se istom metodologijom, Đikića bih mogao predstaviti na sljedeći način: Ivica Đikić – ratni propagandist HSP-a i HOS-a u Tomislavgradu, pa kasniji zagrebački novinar s namještenjem u “Novostima”, glasilu Srpskog narodnog vijeća, i odnedavno pisac bez jasnih predodžbi o znanstvenosti i nezavisnosti.

Na kraju desetljeća u BiH nema želje za polemikom, sve je rečeno i nema više potrebe za kamufliranjem odnosno “slojevitošću”. Bosanski unitarizam toliko se osilio, isprepleo i uvezao s bošnjačkim nacionalizmom i islamizmom da mu ni Ivan Lovrenović više ne treba. Dok se u Sarajevu uklanjaju i posljednji tragovi hrvatskog nacionalnog identiteta, u Tešnju se održavaju komemoracije propalim ideologijama i njihovim istaknutim a zanemarenim nositeljima. Nakon svega sudionici rastrgani između krajnosti mogu tek složno zapjevati: Iznad Tešnja zora sviće – dobro došo, znanstveniče.

_________________
Spetsnaz, a force for good.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Ivo Lučić
PostPostano: 17 sij 2019, 20:15 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 05 lis 2010, 11:48
Postovi: 109215
Lokacija: Županija Herceg-Bosna
Citat:
Na samome kraju prošle godine u BiH je objavljena knjiga “Tragom drevnih Bošnjana”. Autori su Taner Aličehić i Đenan Galešić. Prvi je po struci fizičar i ekonomist, bivši predsjednik Nadzornog odbora Vakufske banke u Sarajevu, sadašnji član Upravnoga odbora Bošnjačkog instituta i predsjednik Centra za strategijske studije Međunarodnog foruma Bosna. Drugi autor knjige je diplomirani pravnik koji se, kako piše u njegovu životopisu, “samostalno bavi istraživačkim radom, sa posebnim fokusom na historiju Bosne i Hercegovine i Balkana, te religije i njenog uticaja na formiranje nacija, kao i budućnost Bosne”. Knjiga je u organizaciji Instituta za strategijske studije Foruma Bosna predstavljena u “Pozorišnoj kafani” u Mostaru. Kompetencije autora, odabir organizatora i mjesto promocije otkrivaju da se zapravo radi o kafanskoj strategiji rješavanja nacionalnog pitanja u Bosni i Hercegovini. Istina, Hercegovina se strateški ignorira i nigdje se ni slučajno ne spominje. Prvi autor knjige Aličehić tvrdi da je u Bosni uvijek živio jedan narod koji se stoljećima zvao Bošnjacima i on je “jedini na prostorima Evrope bio pluralan”. Neznalicama su ostali europski narodi valjda stoljećima bili singularni odnosno homogeni, bez razlika, sukoba, građanskih i vjerskih ratova. Svoje mišljenje o Hrvatima i Srbima Aličehić je iznio u intervjuu Radio Sarajevu neposredno prije predstavljanja knjige. Za njega je hrvatska politika “oduvijek samo loša kopija srpske politike”, a hrvatstvo je izmišljeno. On ne dvoji da je “srpstvo oruđe svetosavske pravoslavne crkve od svog začetka”, a hrvatstvo je “osmišljeno od strane par sveštenika kao politički odgovor Katoličke crkve”. Ne pokazujući ničim poznavanje Benedicta Andersona i njegove teorije o naciji kao “zamišljenoj zajednici” ili barem osnovnih socioloških definicija, prigodno je citirao Krležu: “Srbi i Hrvati su jedan te isti komad kravlje balege koji je kotač zaprežnih kola povijesti slučajno prerezao na pola.” Dodajući na to kako je “problem što su i Bosna i bosanski narod usred toga”. Srećom tu je “bosanska ideja” koja će uz njegovu pomoć i angažman sličnih njemu izvući “bosanski narod” iz kravlje balege. Aličehić je u dahu ispalio: “Bosanska ideja je ispravna, moralna, humana. Ona je utočište za sve koji su se bili pronašli u jugoslovenstvu, za sve koji mrze lažne autoritete i ideologije isključivosti. Bosanski narod je volio Titovu Jugoslaviju, prepoznao je bosanske vrijednosti u jugoslovenstvu. Prihvatio je partizanski pokret kao svoj kad je protjeran iz Srbije. Nažalost, bio je jedini. Nikad ni Srbi ni Hrvati nisu bili spremni odreći se svog narodnog identiteta što je bilo neophodno da se Jugoslavija izgradi kao nacionalna država. Samim tim, bosanski narod je vjerovao u Jugoslaviju i normalno je da je taj proces povratka na bosanski identitet iziskivao mnogo više i vremena i preispitivanja nego kod susjednih naroda.”

Pomalo zbunjen provalom “bosanskog naroda” u jugoslavensko-komunistički kontekst i zatečen jugoslavensko-partizanskom retorikom, novinar je upitao Aličehića zašto onda naziva podvalom formulaciju iz Rezolucije ZAVNOBiH-a po kojoj Bosna (nema Hercegovine) “nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska”. Čija je onda Bosna? Aličehić mu je spremno odgovorio: “Bosna je zemlja dobrijeh ljudi, Bošnjana, Bošnjaka, Bosanaca, svih onih koji ‘za ljubav glavu gube i umiru kada ljube’. Ali, sigurno nije ni srpska, ni hrvatska, niti turska. Bosna je bila i ostaće bosanska. A Hercegovina, najljepša njena pokrajina.” Očito su Turska i Hercegovina spomenute i iskorištene tek kao alibi. Čim dobije malo javnoga prostora, uvalja se čovjek u balegu do vrata. Nije ni čudo da su u silnoj poplavi ljubavi, dobrote i neznanja mnogi portali mostarsku promociju najavili pogrešnim naslovom “Tragom dobrih Bošnjana”. Valjda po logici da su Bošnjani uvijek dobri, a posebno oni drevni koji “dobrotu” nikome ne moraju niti mogu dokazivati.

Ono što je propustio reći u Mostaru Aličehić je rekao sljedeći tjedan na predstavljanju knjige u Sarajevu: “Knjiga se bavi prepoznavanjem zabluda i preispitivanja koji su nas na neki način obilježili tokom našeg odrastanja, koji su bili nametnuti u prošlosti od antibosanskih politika. Veoma se lako može uvidjeti koliko su nacionalisti s ovog područja oduvijek strahovali od bosanske države i bosanskog naroda. Jednostavno zbog toga što je bosanstvo bilo sinonim za ljubav i inkluzivnost na ovim prostorima.” U izvješću s promocije piše i da knjiga “Tragom drevnih Bošnjana” na vrlo jasan i jednostavan način potvrđuje “da je u napadima na naše tlo, skriveni motiv uvijek bio da se zatre Crkva bosanska i sve različitosti koje je ona štovala pod svojim okriljem, a svoj narod držala okupljenim pod jedinstvenim nacionalnim identitetom.” Publici je sada sigurno sve jasnije: Crkvu Bosansku koja je svoj narod držala pod jedinstvenim nacionalnim identitetom, stoljećima prije nego što je taj identitet uopće igdje nastao, napadali su Hrvati i Srbi, a “naše tlo” branili su Titovi partizani koji umiru kada ljube. Nakon svega, doista je teško ostati pribran. Čovjek se zapita što je ovo?

Nastranu “kafanski stratezi” i kravlja balega, ali na predstavljanju knjige i u potrazi za “drevnim Bošnjanima” sudjeluju ljudi koji su imali i još uvijek imaju važne društvene uloge: Rusmir Mahmutčehajić, sveučilišni profesor i bivši potpredsjednik Vlade BiH, Jasmin Branković aktualni pomoćnik ministrice za nauku i tehnologiju u (ovom prilikom važno je istaknuti neustavnom) Federalnom ministarstvu obrazovanja i nauke, Senadin Lavić sveučilišni profesor i predsjednik središnje bošnjačke kulturne institucije Bošnjačke zajednice kulture “Preporod” te mnogi drugi. Što se s tim ljudima događa, zar se dotle došlo? Odgovor na to pitanje dao je koautor knjige Đenan Galešić, koji je izlaganje na predstavljanju u Mostaru započeo s konstatacijom odnosno dijagnozom: “Mi se nalazimo u individualnoj i kolektivnoj agoniji.” Sada je sve jasno! Posebno ako znamo da je cijela predstava samo dio “strateškog projekta” i agonije s kojom se već desetljećima (bez)uspješno nosi Rusmir Mahmutčehajić. Lako bi za individualne agonije da ova i slične knjige, kao i njihove promocije ne oslikavaju stvarno stanje bošnjačke i bosanske akademske zajednice, političke javnosti pa i velikog dijela tog društva. Razina iracionalnosti i odsustvo svih kriterija doista pokazuju stanje kolektivne agonije.

Galešić je razglabao o “aspiracijskom nastojanju da se ovaj prostor, bosanski prostor, prisvoji, usvoji, konstruiše kao prostor drugih nacija, prvo srpske, a onda i hrvatske.” Kaže nije to tako od jučer, već je tako punih 150 godina. Taman otkako je propala osmanska vlast nad Bosnom i Hercegovinom za koje je njemu i okupljenima očito sve bilo divno i krasno, a onda je nastupila agonija. Uglavnom, Galešić vidi problem u tome što nije bilo i nema “bosanskog naroda” koji se tijekom modernizacijskih procesa u 19. stoljeću trebao transformirati u “bosansku naciju” čiji je zadatak bio stvoriti “bosansku državu”. Krivnja za to je na hrvatskom i srpskom nacionalizmu 19. stoljeća koji nisu prihvatili sve blagodati osmanskog režima, a “bosansku religijsku pluralnost krivo interpretiraju i koriste protiv Bosne”. Ne treba cjepidlačiti i pitati kako je to “bosanski narod” jedini u Europi bio pluralan ako ga nije bilo. Umjesto činjenica i logike, kao rješenje za bolju prošlost i kakvu-takvu budućnost autori knjige nude stratešku “obnovu bosanske svijesti, koja nikako ne ide nauštrb nijednog pojedinačnog pripadanja bosanskih ljudi”.

Ipak, za svaki slučaj, pošto takve svijesti nema u izobilju, tom se obnovom “prije svega, trebaju baviti Bošnjaci”, koji prema Galešićevu mišljenju “moraju biti motor, katalizator tih procesa”. Da to nije samo njegovo razmišljanje, nego iza svega stoji određena društvena snaga, Galešić dokazuje pozivanjem na vrhovni politički autoritet: “U više navrata smo u zadnje vrijeme imali priliku čuti i od gospodina Bakira Izetbegovića da je vrijeme da više budemo Bosanci! Još treba da se doda da je poimanje Bošnjana, Bošnjaka ili Bosanca, jedno te isto sa historijske tačke gledišta. Izlaganje je završio porukom da “podjele i suprotstavljenosti u bosanskom društvu valja nadilaziti”, te da se “Bošnjaci ponovo otkrivaju u svojem bosanstvu”. Ne smeta što je Bakir Izetbegović u sklopu kampanje SDA pred popis stanovništva u BiH u jesen 2013. ponavljao Bošnjacima da nisu Bosanci te da je takvo izjašnjavanje “samogenocid”. Valjda u odsustvu “bosanske svijesti” tiskani su letci, skladane himne i snimani poučni spotovi s vrlo jasnom porukom: “Ja sam Bošnjak, vjera mi je islam, jezik bosanski – na popisu to ću kazati.”

Podsjetimo se zašto je to bilo potrebno i kako je sve to izgledalo na početku političke transformacije bosansko-hercegovačkih Muslimana u Bošnjake. Tek što je počela prva ratna sarajevska zima, na nekada svečano slavljeni rođendan Jugoslavenske narodne armije, 22. prosinca 1992. održan je ratni Kongres bosanskomuslimanskih intelektualaca na kojem se okupilo oko 800 sudionika. Na Kongresu su pročitana četiri izlaganja i 16 priloga. Glavne teme ticale su se identiteta Muslimana, njihovoga kulturnog i društvenog razvoja te budućnosti i obrane Muslimana, odnosno BiH. Prvi je izlagao pravni povjesničar Mustafa Imamović koji je iznio i jednu notornu činjenicu: “Za Muslimane je posebno tragično to da još od prvih decenija austrougarske vladavine, pa sve do danas, ni među samima njima nije postojala potpuna suglasnost o pitanju vlastitoga identiteta.” Halid Čaušević je ustvrdio da Muslimani stoje pred vratima svoga do sada najvećega nacionalnog preporoda. Ratna stradanja uzrokuje “zbijanje muslimanskih redova” i stvara osjećaj zajedničke sudbine bez obzira na sve postojeće razlike. Čaušević je smatrao da je to “odlučni činilac konačnoga formiranja jedne nacije, koje već u skoroj budućnosti možemo očekivati”. Devet godina kasnije, u intervjuu tjedniku “Dani”, ustvrdio je da su bosansko-hercegovački muslimani sociološka dvojba te da su nastali “apsurdno”. Dok su se drugi narodi razvijali linearno, od plemena preko naroda do nacije, Muslimani su se razvijali “iz ilirskoga prozelitizma u islam”. Trenutnu je situaciju ocijenio na sljedeći način: “Ako je to tako, u tom slučaju mi prvo moramo sociološki razmotriti da li su muslimani još na prijelazu iz vjerske zajednice ili su eventualno postali narod. Nacija sigurno nisu, jer za naciju je potrebno nešto mnogo više.”

Jedan od sudionika Kongresa bio je i arheolog Enver Imamović, koji je u to vrijeme imao važan utjecaj unutar muslimansko-bošnjačkih političkih krugova, o čemu govori i podatak da je bio autor državnih i vojnih obilježja nekadašnje Republike BiH. Imamović je tada između ostaloga izrekao i jednu vrlo znakovitu rečenicu: “Može se s pravom reći za sve ono što nosi epitet ‘bosansko’, da se uglavnom odnosi na ovdašnje Muslimane.” Ta rečenica, koliko god je netočna, u sebi nosi glavnu poruku Kongresa, a može biti i zaključak onome što je (tada i kasnije) većina od okupljenih rekla ili napisala. To nije moglo promijeniti prošlost, ali je jasno oslikavalo viziju budućnosti većine sudionika skupa, kao i političke ciljeve koji će se na toj viziji graditi. Imamović je nadugo i naširoko razglabao o “kontinuitetu” i genezi Muslimana od Ilira, preko “Bogumila”, ali je nazočne upozorio i na ozbiljan problem s kojim će se susresti “graditelji identiteta”. Taj je problem formulirao na sljedeći način: “Mora se imati na umu činjenica da će šire muslimanske mase, pogotovu one na selu, teško pojmiti i prihvatiti da su npr., srednjovjekovni bosanski vladari imenom Tvrtko, Tomaš, Stjepan i dr. ili kraljica imenom Katarina, vladari naših kršćanskih predaka, a da smo mi, današnji Muslimani, njihovi potomci. Trebat će još puno poraditi da se masama objasni naša vjerska geneza, faze i put koji je prijeđen od pripadnika paganizma, kršćanstva i bogomilstva do suvremene naše islamske pripadnosti.” Za potpuni uspjeh uvjeravanja “muslimanskih masa” trebalo je “poraditi” i na razuvjeravanju svih onih suvremenih (kraljevih i kraljičinih imenjaka) Stjepana, Tvrtka, Toma i Katarina koji su osjećali povezanost s kraljem Stjepanom i kraljicom Katarinom za kojom su još uvijek nosili crninu. Okupljeni muslimansko-bošnjački intelektualci odmah su “poradili” na “dokazivanju” da je “sve bosansko muslimansko”. Donijeli su odluku o dopuni (Bosanski Muslimani-Bošnjaci) a kasnije i preimenovanju svog muslimanskog nacionalnog imena u bošnjačko. Jezik su (pre)imenovali u bosanski. Nisu ga nazvali svojim novim nacionalnim bošnjačkim imenom, nego imenom zemlje Bosne kao da jezici iz zemlje rastu. Ni traga inkluzivnosti, da ne spominjemo ljubav. Kao što reče jedan od tragača za “drevnim Bošnjanima”, nalazimo se u individualnoj i kolektivnoj agoniji. Takvo bi stanje svakako trebalo potaknuti Hrvate i Srbe odnosno hrvatsku i srpsku inteligenciju na razmišljanje i djelovanje, jer bi i sami mogli biti uvučeni u stanje agonije i iracionalnosti.

_________________
Spetsnaz, a force for good.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Ivo Lučić
PostPostano: 02 vel 2019, 09:47 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 05 lis 2010, 11:48
Postovi: 109215
Lokacija: Županija Herceg-Bosna
Citat:
IVO LUČIĆ: Jesu li neprijatelji BiH oni koji poštuju ustav ili oni koji ga ruše

Svrstan sam skupa s Nikolom Pašićem, Antom Trumbićem, Cvetkovićem, Mačekom, Čovićem i Dodikom među “neprijatelje Bosne” i označen jednim od “nacionalista” koji “strahuje od bosanske države i bosanskog naroda”
Prošloga tjedna jedan nacionalislamistički portal objavio je nepotpisani tekst pod naslovom “Svi neprijatelji Bosne: zloglasni šef SIS-a Ivo Lučić u lovu na dobre Bošnjane”.

Ljetos sam pisao o tome tko je kome i koliko “zloglasan”, a predstavio sam i neke portale odnosno medije koji u BiH i susjedstvu promiču panislamističke ili lokalne nacionalističke ideje i interese. Povod navedenom članku odnosno najnovijem podlom etiketiranju je moj osvrt na knjigu “Tragom drevnih Bošnjana”.

Članak je (uostalom kao i knjiga) još jedna hrpa besmislica, podlih insinuacija i gluposti, kao što to obično biva s anonimnim uradcima koji se objavljuju na takvim portalima.

Uglavnom, svrstan sam skupa s Nikolom Pašićem, Antom Trumbićem, Cvetkovićem, Mačekom, Čovićem i Dodikom među “neprijatelje Bosne” i označen jednim od “nacionalista” koji “strahuje od bosanske države i bosanskog naroda”.

_____________piše: Ivo Lučić I GLOBUS

Tko zna koji već put objavljeni su i dokumenti koji dokazuju da sam kao načelnik Uprave Sigurnosno-informativne službe HVO-a u ratu zadužio oružje, vozio auto, istraživao ratne zločine i kriminal te se zalagao da se neki ljudi oslobode iz zatvora.

To me je kod “dobrih Bošnjana” četvrt stoljeća poslije rata dovelo na “zao glas”. Naravno da sve to nema nikakve veze s ratom ni mojom tadašnjom funkcijom.

Problem im je moj aktualni javni angažman, nespremnost da laž prihvatim kao istinu, iluziju kao stvarnost, a zlo kao dobro, bez obzira radi li se o privatnom životu ili o politici u što očito spada svaka javna djelatnost.

Definicija političkoga u djelu Carla Schmitta temelji se upravo u razlikovanju prijatelja i neprijatelja, a politički su odnosi rezultat postojanja egzistencijalnog ugrožavanja ljudi i zajednica u kojima oni žive.

Mogućnost egzistencijalnog sukoba uvjetuje postojanje političkih odnosa, a vrhunac politike je prepoznati neprijatelja što se konkretizira, potvrđuje i dokazuje ratom. Rat slijedi iz neprijateljstva koje je prije svega negiranje egzistencije drugoga, odnosno neprijatelja.

U ovom slučaju to je negacija Hrvata i Srba kao konstitutivnih naroda i pokušaj njihova svođenja na imaginarni “bosanski narod”. Schmittovu teoriju spominjem zbog njene aktualnosti u “bosanskim” političkim krugovima, unutar samoproglašenog “temeljnoga” ili, bolje rečeno, gazdujućega naroda – Herrenvolka.

Konačno, u raspravi o neprijatelju i(li) prijatelju mogli bismo se osloniti i na Aristotela, Kanta, Nietzschea, Derridu, ili na čitav niz drugih filozofa i teoretičara.

No, za ovu prigodu nema potrebe ići dalje u teoriju, pokušat ću odgovoriti na pitanje tko to mene doživljava kao neprijatelja i zašto; na sličan način kao što sam ranije odgovorio na pitanje tko je kome i zašto “zloglasan”.

Dakle, s čitavim nizom povijesnih osoba svrstan sam u “neprijatelje Bosne” koji “strahuje od bosanske države i bosanskog naroda”. Optužnica je besmislena, ali ću se na nju osvrnuti tek da ponešto kažem o anonimnom tužitelju i njegovoj publici.

Nikada nisam strahovao od utvara, od nečega što ne postoji i plod je osobne mašte ili kolektivne frustracije. Tko bi se barem relativno zdrav imao razloga bojati “bosanskog naroda” – što je kolokvijalan naziv za stanovnike Bosne, a obuhvaća Bošnjake, Hrvate, Srbe i sve ostale građane te pokrajine koja se nalazi u istoj državi s Hercegovinom i s “hercegovačkim narodom”?

Ustavni naziv te države je Bosna i Hercegovina što isključuje postojanje “bosanske države” pa se ni nje ne trebam i ne mogu bojati sve i da hoću. Što se tiče Bosanskoga Kraljevstva iz 14. i 15. stoljeća, od njega svakako nema straha, Osmanlije su ga u temelj uništile i zatrle mu svaki trag.

Jedva je ostao koji artefakt u zem­lji ili kakva povelja izvan zemlje, sve stane u omanju knjižicu. Pa u čemu je onda problem pita se svatko tko ima strpljenja čitati rasprave ove vrste.

Problem je u kontinuiranom pokušaju bošnjačkih nacionalista, bosanskih unitarista i islamista da radikalno promijene ustavnopravni poredak u Bosni i Hercegovini, u skladu sa svojim željama i interesima, a protiv volje drugih. Oni, zbog njima poželjne slike budućnosti, krivotvore prošlost, negiraju sadašnjost i proizvode neprijatelje.

Široko rasprostranjene priče o “dobrim Bošnjanima”, “bogumilima”, “tisućugodišnjem kontinuitetu”, “srednjovjekovnim bosanskim sveučilištima”, “bosanskim djedovima i njihovim štapovima”, “merhametu”, “komšiluku” i slično, idu u istu kategoriju s bajkama i (junačkim) narodnim pjesmama i pričama.

Mogu poslužiti kao solidan materijal za antropologiju ili etnologiju, ali su neupotrebljive za historiografiju. Međutim, puno veći problem od krivotvorenja prošlosti je ignoriranje mirovnih sporazuma i ustavnopravnoga poretka Bosne i Hercegovine, odnosno negiranje sadašnjosti.

To se prije svega odnosi na nepoštivanje Ustava BiH i Ustava Federacije BiH. Ne ću se vraćati na ignoriranje i odbijanje provedbe presuda ustavnih sudova te razne oblike institucionalnoga nasilja o čemu je već bilo govora, nego ću se ovom prilikom osvrnuti na gostovanje Željka Komšića člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine na Hrvatskoj radioteleviziji. Nisam napisao hrvatskoga člana Predsjedništva BiH, jer Komšić to nije, ne želi i ne može biti.

Koristeći javnu televiziju Komšić je rekao nekoliko teških neistina koje je potrebno objasniti hrvatskoj javnosti. Najprije je negirao načelo konstitutivnosti naroda na kojem se temelji Bosna i Hercegovina od svoga utemeljenja 1943. godine i one poznate Rezolucije iz Mrkonjića.

Više puta je povišenim tonom s izrazom na licu koji odaje potpuno odsustvo morala ili totalno neznanje ponovio da je on “član Predsjedništva BiH iz reda hrvatskoga naroda” te da upravo “tako piše u Ustavu”. Slijegao je ramenima, mahao rukama i čudio se voditelju koji mu je pokušao pročitati odredbu Ustavu, i sve to negirao frazom: “Ja ne znam ko vam je to prevodio.”

Eksplicitno je tvrdio da on nije predstavnik, nego pripadnik hrvatskoga naroda i sl. Uzaludno ga je voditelj suočavao s logikom i s ustavnim odredbama, pokušavao mu kazati da ako se u slučaju povrede hrvatskoga nacionalnog interesa obraća hrvatskim zastupnicima u Domu naroda tada je i hrvatski član Predsjedništva – baš kao što piše u članku pet stavak dva Ustava BiH.

Sve je to Komšić odbijao s tvrdoglavošću i iracionalnošću revolucionara koji priznaje samo “sud svoje Partije”, a ne neki tamo Ustav. Uporno i gotovo uvrijeđeno je ponavljao kako je njegova ustavna obveza predstavljati sve građane.

U cijelu priču je beskrupulozno uvukao i svoje dijete tvrdeći kako je rođeno u braku između pripadnika dva konstitutivna naroda te da ne zna kako će se izjasniti i hoće li se uopće izjasniti u nacionalnom smislu.

Čudno, jer i on je također rođen u braku sklopljenom između pripadnika dva konstitutivna naroda pa mu to nije nikakav hendikep.

Naprotiv, privilegiran je time što ga je jedan konstitutivan narod već treći put izabrao drugom konstitutivnom narodu za člana Predsjedništva i još je uz to sebi priskrbio status “građanina”. Kao što reče anketirana gospođa iz Bihaća: “Volimo ga zato što je naš Bošnjak, zlatni ljiljan.”

Ta izjava jasno pokazuje koliko je u politici nevažno kako se tko izjašnjava na popisu i kakva su mu “krvna zrnca”, nego kako ga se zbog njegova djelovanja doživljava u svakome od tri konstitutivna naroda. Nije on Hrvatima neprihvatljiv za člana Predsjedništva zato što nije “dovoljno Hrvat”, već zato što ga Hrvati kao konstitutivan narod nisu izabrali i što ne štiti njihove interese, njihov identitet i njihov politički subjektivitet.

Nije problem sa Željkom Komšićem u njegovoj “pripadnosti”, nego u tome što zastupa politiku koja negira Hrvate kao konstitutivan narod i vrši nasilje nad njima. On tvrdi kako zastupa sve građane, ali smjenjuje samo hrvatske diplomate i dužnosnike.

Njegova je kampanja kao i čitava njegova politika utemeljena na antihrvatskoj histeriji i stvaranju neprijatelja, protivno političkoj kulturi, mirovnim sporazumima i ustavnim odredbama.

U preambuli važećega Ustava Bosne i Hercegovine (Aneks 4. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini) piše: “Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi (zajedno s ostalima), i građani Bosne i Hercegovine ovim utvrđuju Ustav Bosne i Hercegovine…” Izričito i vrlo jasno navedeni su i označeni konstitutivni (ustavotvorni, državotvorni, suvereni) narodi, a uz njih navedeni su i ostali – pripadnici 17 nacionalnih manjina kojih je prema popisu iz 2013. godine ukupno oko tri posto i građani koji u skladu sa svojim pravom i viđenjem identiteta nisu nacionalno opredijeljeni, a takvih je popisano oko 0,7 posto.

Dakle, preko 96 posto građana Bosne i Hercegovine pripada jednome od tri konstitutivna naroda. Položaj nacionalnih manjina također je jasan. Sve ostalo tek služi agresivnom i primitivnom većinskom nacionalizmu u pokušaju negiranja stvarnosti i u proizvodnji “neprijatelja” kojih će s vremenom biti sve više i bit će sve “zloglasniji” jer će se uporno pozivati na Ustav i temeljna ljudska prava.

_________________
Spetsnaz, a force for good.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Ivo Lučić
PostPostano: 18 svi 2019, 20:32 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 05 lis 2010, 11:48
Postovi: 109215
Lokacija: Županija Herceg-Bosna
Citat:
Stranputicama bosanske i hercegovačke povijesti

17. SVIBNJA 2019.
Večernji list

slika

U Orašju je na iznimno zanimanje javnosti naišla nova knjiga povjesničara prof. dr. Ive Lučića “Od vila ilirskih do Bijeloga puta - stranputicama bosanske i hercegovačke povijesti”. Kongresna dvorana oraškog Navisa bila je gotovo pretijesna za sve one koji su željeli upoznati prvorazredno znanstveno djelo, plod dugogodišnjeg istraživanja autora. Autor progovara o dvama stoljećima bosanske i hercegovačke povijesti, a posljednji dio posvećuje humanitarnom konvoju Bijeli put. Usredotočio se na izvore od kojih dio dosad nije bio poznat široj javnosti. Kako se ništa u političkim previranjima današnje BiH ne može razumjeti bez uvida u njezinu povijest, knjiga je politički relevantna i za današnjicu.

Značaj HVO-a

- Knjigu sam započeo s počecima modernizma, a nisam htio završiti s nekom vojnom pobjedom, mirovnim sporazumom ili nečim drugim, već velikom humanitarnom akcijom koja ujedno simbolizira zajedništvo Hrvata općenito, kako u BiH, u RH i cijelome svijetu, jer nije to bila samo pomoć Hrvatima u Lašvanskoj dolini, nego manifestacija zajedništva, solidarnosti i zrelosti jednoga naroda u jednom vrlo teškom vremenu. Mi koji smo bili u HVO-u dijelimo taj osjećaj zajedništva, pripadnosti jednoj vojsci koja je obranila i BiH i hrvatski narod u BiH, koja je imala posebnu ulogu u tim teškim povijesnim vremenima. Mi smo svi na to ponosni i bez obzira na neke pokušaje negiranja i kompromitacije HVO-a, pokušavamo i nastojat ćemo i ubuduće pokazivati činjenicama pravu istinu o HVO-u - kazao nam je autor dr. Lučić nakon promocije.

Predsjednik Vlade Posavske županije Đuro Topić pozdravio je sve goste promocije, dok je tijekom predstavljanja knjige dr. stom. Iljo Vukić podsjetio na djelovanje ratnih saniteta u postrojbama HVO-a. Posebno se osvrnuo na Ratnu bolnicu Tolisa koja je bila smještena u podrumskim prostorima samostana u Tolisi. - Iako u teškoj situaciji, zapovjedništvo i bojovnici HVO-a odlučili su braniti ovaj prostor do posljednje kapi krvi. Uz njih je ostao ovaj narod, a uz narod naši “ujaci” franjevci samostana u Tolisi. Bojovnici su išli svakodnevno na crte, a vjernici su molitve usmjeravali prema svojim najmilijima i da prostor ostane neosvojen. Bolnica je značila život, mogućnost spasa mladih života, pružala je nadu. Molitva, smrt i život odvijali su se pod jednim krovom Samostana u Tolisi, u kojem je u kirurškoj ambulanti obrađeno više od 40.070 pacijenata, a napravljeno 4307 raznih operativnih zahvata. Iz Ratne bolnice u Tolisi kasnije je iznikla današnja Županijska bolnica u Orašju, koju ovo područje nikada nije imalo - kazao je, uz ostalo, dr. Vukić.

Bijeli put

Ante Damjanović jedan je od organizatora Bijeloga puta. Humanitarac iz Hrvatske jedan je od prvih koji je došao u opkoljenu Lašvansku dolinu. Podsjetio je na značaj autorova rada jer piše o vremenima presudnim za Hrvate. - Nakon knjige o Vukovaru pojavio se novi sjajan Lučićev uradak. Ostali smo i opstali tamo gdje je bio HVO. Klanjam se svakoj stopi ove krvlju natopljene zemlje. Neka se govori s ponosom o herojstvima obrane ovoga područja - uz ostalo je kazao Damjanović.

Minutom šutnje odana je počast dr. Ivanu Bagariću, koji je trebao biti jedan od promotora knjige. Umjesto njega to je učinio njegov prijatelj konzul Ivan Bandić, podsjećajući na veliki rad i djelo Bagarića. - Ova knjiga zaslužuje da se u Orašju i Posavini promovira kao uradak dostojan ovoga herojskog prostora. Drago mi je što nas je ova knjiga ponovno okupila u tako velikom broju iz svih krajeva u kojima žive Hrvati, od Posavine do Hercegovine, Brčkog, Tuzle i Zagreba - kazao je konzul Bandić.

_________________
Spetsnaz, a force for good.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Ivo Lučić
PostPostano: 19 svi 2020, 17:21 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 27 lis 2010, 15:06
Postovi: 27103
Citat:
Ivo Lučić
19.5.2020.

Senad Avdić, dobrovoljac, komandir "streljačkog stroja"

Jučer me se opet sjetio Senad Avdić propali vlasnik propale Slobodne Bosne. Po običaju napisao je hrpu laži i gluposti na što se obično ne osvrćem. Ovaj put ću se ipak osvrnuti i to samo zbog jedne rečenice koja je jako indikativna i dobro oslikava njegov karakter i misaoni sklop. Ta rečenica napisana je u kontekstu razumijevanja povijesnih događaja i glasi: "Uopće ih tome ne trebaju podučavati istoričari i povjesničari, osobito ne Lučićevog revizionističkog pedigrea i kalibra, vrlo ograničenog dometa, pogodnog tek za streljački stroj." Podsjetio me Avdić na način kako su njegovi ideološki i biološki preci rješavali problem s nepoćudnim "istoričarima", novinarima i opće ljudima koji su mislili drukčije od njih, odnosno od onoga što je Partija propisala. Jednostavno, "streljačkim strojem" i opet bi, samo kada bi imali priliku. A nije davno prošlo vrijeme kada su doista imali priliku strijeljati, što bojevom municijom, što ubojitom riječju.

Davno sam polemizirao sa Senadom Avdićem, još dok je to imalo kakvog–takvog smisla i dok je barem sličio na novinara. Pisao sam o njegovoj ulozi u poticanju političkih sukoba, a kasnije i raspirivanju rata između Hrvata i Muslimana/Bošnjaka. Podsjetit ću tek na članak objavljen u njegovoj Slobodnoj Bosni u veljači 1993. „Bosna između dva fašizma“ koji je kopiran, pretiskavan i dijeljen postrojbama muslimanske Armije BiH. Tim je člankom najavljen otvoreni rat Hrvatskom vijeću obrane. Avdićeva uloga huškača i smutljivca javnosti je, bar onome njezinu dijelu kojemu je stalo do činjenica, uglavnom poznata. Manje je poznata njegova uloga u zataškavanju teških ratnih zločina koje je počinila muslimanska Armija BiH, posebno u Hercegovini u akciji „Neretva 93“.

Pripadnici muslimanske Armije BiH upali su 14. rujna 1993. u selo Uzdol u Rami. Ubili su 41 Hrvata, od kojih 29 hrvatskih civila i 12 zarobljenih vojnika HVO-a. Mrtva tijela su masakrirana. Najmlađe žrtve bili su Stjepan Zelić (10) i njegova sestra Marija (13) koji su ubijeni s majkom na kućnom pragu. Ubijena je i djevojčica Jadranka Zelenika (12). Najstarija ubijena osoba u Uzdolu imala je 87 godina. Za taj zločin, Punih 26 godina kasnije, u rujnu 2019. Sud BiH osudio je Envera Buzu komandanta Samostalnog bataljona Prozor Armije BiH na 12 godina zatvora. Pripadnik ili suradnik Glavnog štaba muslimanske Armije BiH Senad Avdić u vrijeme počinjenja zločina nalazio se u društvu zločinaca i njihovih zapovjednika te u neposrednoj blizini mjesta zločina i žrtava. Razgovarao je s njima, znao je detalje, bio je zadužen za propagandu. Uložio je veliki napor da zločine zataška, a zločince opravda i abolira te da presudu odgodi za 26 godina. U tekstu koji je objavljen u „Ljiljanu“ listu što se bez imalo zadrške može nazvati fašističkim, Avdić je pokazao sve vještine i beskrupuloznost armijskog propagandista obučavanog u najboljim, odnosno najgorim beogradskim centrima za obuku kadra tog profila. Tekst je naslovljen „Ubijeni su Hrvati ili Muslimani?!“, a u nadnaslovu stoji pitanje „Šta se, u stvari, desilo u selu Uzdol?“. Avdić objašnjava čitateljima što se to tamo „desilo“ i piše:
„Početkom prošle sedmice diverzantska grupa Armije BiH izvodi napad na vojarnu HVO-a u Uzdolu. Akcija je izvedena munjevito. Veliki broj bojovnika HVO-a, osobito oni koji su stigli iz zapadne Hercegovine, po svjedočenju diverzanata Armije BiH, bježi, a jedan dio njih gine u borbama u i oko vojarne. U borbu oko vojarne uključuje se civili iz obližnjih kuća, jedan od najboljih boraca Armije BiH gine od metaka kojeg sa prostora svog doma iz kalašnjikova upućuje 75-godišnji starac. Civilno stanovništvo, žene, starci, pucaju sa svih strana. U jednom trenutku odbjegli bojovnici se vraćaju isturajući pred sebe živi štit od civila.“

Zadivljujuća je sposobnost „bojovnika iz zapadne Hercegovine“ da se izvuku iz obruča i pobjegnu, kao i Avdićevih sugovornika da precizno odrede starost onih koji su navodno pucali na njih. Avdić zatim u priču ubacuje diverzanta koji kaže da su morali pucati, a da je zatim došlo „do strahovitog artiljerijskog napada sa HVO položaja“ te su rušene kuće i nitko u njima nije mogao „izvući živu glavu“. Naravnom artiljerija HVO-a ubijala je isključivo Hrvate u njihovim kućama. Konačno, Avdić iznosi i tvrdnju Ratnog predsjedništva Prozora „gdje se vrši istraga svih detalja oko slučaja Uzdol“ i nastavlja: „Oni tvrde kako su svi poginuli u tom selu stradali u ratnim djelovanjima. Ovdje se strahuje da je živi štit kojim su se koristili bojovnici HVO-a opet bio popunjen Muslimanima iz zatvora u Rumbocima jer, kako kažu, nedostaje blizu četrdeset zarobljenika za koje se mjesecima ništa ne zna i kojih nema ni na jednom spisku. Snimci koje smo vidjeli na televiziji uopšte ne otkrivaju identitet i nacionalnost žrtava, Interesantno je da se Britanci uvijek prvi nađu na licu mjesta nakon ovakve vrste počinjenih zločina, kažu u Ratnom predsjedništvu Prozora“.

Ako snimci i Britanci nisu odmah otkrili identitet žrtava, Avdić je vremenom mogao čuti za desetogodišnjeg Stjepana Zelića i njegovu tri godine stariju sestru Mariju ili za dvanaestogodišnju Jadranku Zeleniku. Ako pak za njih nije čuo, njihova imena i godine može pročitati na spomen ploči podignutoj u selu, pa se tamo može informirati što je tko tamo radio u rujnu 1993. Ako ne vjeruje ploči u Uzdolu, može pogledati presudu Enveru Buzi, koju je donio sud države u kojoj živi. Što se pak njega samog tiče, nema Neretva dovoljno vode da ga opere od sramote za laži koje je pisao, niti u Bosni ima dovoljno alkohola kojim bi mogao umiriti savjest za sva zla u kojima je sudjelovao, makar tako što ih je poticao ili naknadno prikrivao. U onakvim okolnostima kakve su vladale u BiH '93 to nerijetko znači veću odgovornost od one koju snose izravni počinitelji zločina.

Ivo Lučić

_________________
- Sarajevo drugi u svijetu po broju izdanih radnih viza za Njemačku 2022.
- Luka Mišetić: Haag nigdje i nikad nije tvrdio da je Herceg-Bosna UZP.
- Reis: Država nam curi kroz prste poput pijeska.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Ivo Lučić
PostPostano: 21 stu 2021, 15:02 
Online
Avatar

Pridružen/a: 27 lip 2011, 14:09
Postovi: 2373
Lokacija: HR


Budnica 08.11.2021. Ivo Lučić:Unitarne BiH neće biti!


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Ivo Lučić
PostPostano: 21 stu 2021, 17:13 
Online
Avatar

Pridružen/a: 18 pro 2015, 09:33
Postovi: 16118
...ivo lučić najjači najobrazovaniji najbolji od svi hercegovački kadrova..nino raspudić mu nije ni do koljena obični karijerista neki kod nas kad govore u negativnom kontekstu o hercegovcima ninu daju za primjer ..samo je jedan problem što se ivone želi bavit politikom a daje mu za pravo kad vidim ovu nezahvalnu rulju..


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Ivo Lučić
PostPostano: 21 stu 2021, 19:13 
Online
Avatar

Pridružen/a: 24 ruj 2009, 10:09
Postovi: 24534
Lokacija: Heartbreak Hotel
laganini je napisao/la:
...ivo lučić najjači najobrazovaniji najbolji od svi hercegovački kadrova..nino raspudić mu nije ni do koljena obični karijerista neki kod nas kad govore u negativnom kontekstu o hercegovcima ninu daju za primjer ..samo je jedan problem što se ivone želi bavit politikom a daje mu za pravo kad vidim ovu nezahvalnu rulju..


Skoro redovito je kandidat na izborima već preko 30 godina. 2X bio član parlamenta BiH i jednom Sabora RH.

_________________
"Uzalud vam sav tisak i sve radio postaje, našim srcima nikad nećete ovladati", nadbiskup Alojzije Stepinac, Zagreb, 1942.


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Ivo Lučić
PostPostano: 21 stu 2021, 20:34 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 24 stu 2017, 18:23
Postovi: 3443
laganini je napisao/la:
...ivo lučić najjači najobrazovaniji najbolji od svi hercegovački kadrova..nino raspudić mu nije ni do koljena obični karijerista neki kod nas kad govore u negativnom kontekstu o hercegovcima ninu daju za primjer ..samo je jedan problem što se ivone želi bavit politikom a daje mu za pravo kad vidim ovu nezahvalnu rulju..


Ivo pristojan govornik s upitnom prošlošću. A Nino ne valja jer nije uz partiju, pretpostavljam? Kao intelektualac 10 puta jači od Ive.

_________________
Hrvatska Hrvatom!


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Ivo Lučić
PostPostano: 21 stu 2021, 20:42 
Offline

Pridružen/a: 30 tra 2020, 17:35
Postovi: 10366
Za Ivu mi je jedino upitan dio izvješća LJĆS sa 5. sabora HDZa.

_________________
Sproću judeonacizma!

daramo: ja bi bez problema mahao zastavom Izraela


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Ivo Lučić
PostPostano: 21 stu 2021, 21:08 
Online
Avatar

Pridružen/a: 18 pro 2015, 09:33
Postovi: 16118
Harezm je napisao/la:
laganini je napisao/la:
...ivo lučić najjači najobrazovaniji najbolji od svi hercegovački kadrova..nino raspudić mu nije ni do koljena obični karijerista neki kod nas kad govore u negativnom kontekstu o hercegovcima ninu daju za primjer ..samo je jedan problem što se ivone želi bavit politikom a daje mu za pravo kad vidim ovu nezahvalnu rulju..


Ivo pristojan govornik s upitnom prošlošću. A Nino ne valja jer nije uz partiju, pretpostavljam? Kao intelektualac 10 puta jači od Ive.

..zasto je s upitnom prošlošću..reci..Nino je karijerista i prilivoda najveće razočaranje a zbog njega gospodja ulazi u neprilike..steta gospodje


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Ivo Lučić
PostPostano: 21 stu 2021, 21:16 
Offline

Pridružen/a: 30 tra 2020, 17:35
Postovi: 10366
laganini je napisao/la:
Harezm je napisao/la:

Ivo pristojan govornik s upitnom prošlošću. A Nino ne valja jer nije uz partiju, pretpostavljam? Kao intelektualac 10 puta jači od Ive.

..zasto je s upitnom prošlošću..reci..Nino je karijerista i prilivoda najveće razočaranje a zbog njega gospodja ulazi u neprilike..steta gospodje

Ne poželi tuđeg ženidbenog druga!

_________________
Sproću judeonacizma!

daramo: ja bi bez problema mahao zastavom Izraela


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Ivo Lučić
PostPostano: 21 stu 2021, 21:20 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 24 stu 2017, 18:23
Postovi: 3443
laganini je napisao/la:
Harezm je napisao/la:

Ivo pristojan govornik s upitnom prošlošću. A Nino ne valja jer nije uz partiju, pretpostavljam? Kao intelektualac 10 puta jači od Ive.

..zasto je s upitnom prošlošću..reci..Nino je karijerista i prilivoda najveće razočaranje a zbog njega gospodja ulazi u neprilike..steta gospodje


Svašta sam nešto čuo. A zašto bi Nino bio prilivoda? Ovo mu je prva stranka i dosad nije promijenio nijedno prije držano stajalište. Duhovitiji od Ive, ima dublje obrazovanje itd.

_________________
Hrvatska Hrvatom!


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Ivo Lučić
PostPostano: 21 stu 2021, 21:27 
Online
Avatar

Pridružen/a: 18 pro 2015, 09:33
Postovi: 16118
...on obrazovaniji ma nemoj..profesor ga u nekakvom duelu razbije kako poželi..


Vrh
   
 
 Naslov: Re: Ivo Lučić
PostPostano: 21 stu 2021, 22:39 
Offline
Avatar

Pridružen/a: 24 stu 2017, 18:23
Postovi: 3443
Ivo je priučeni povjesničar. Više neki politički komentator. A bili su na Otvorenom jednom u predizbornoj fazi i nisu se sukobljavali. Tako da...

_________________
Hrvatska Hrvatom!


Vrh
   
 
Prikaži postove “stare”:  Redanje  
Započni novu temu Odgovori  [ 26 post(ov)a ]  Stranica 1, 2  Sljedeća

Vremenska zona: UTC + 01:00


Online

Trenutno korisnika/ca: / i 19 gostiju.


Ne možeš započinjati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš postati privitke.

Forum(o)Bir:  
Powered by phpBB © 2000, 2002, 2005, 2007 phpBB Group
Facebook 2011 By Damien Keitel
Template made by DEVPPL - HR (CRO) by Ančica Sečan
phpBB SEO