Raskol u Katoličkoj crkvi

Raskol? Koji raskol?

U stvari, moderna Katolička Crkva već je u raskolu, ali on je unutarnje naravi, i većini je nepoznanica. Podjela je vrlo jasna, no ipak se o njoj gotovo i ne govori. Nitko se ne usuđuje govoriti o tome. Postoji jaz među kardinalima. Među biskupima i nadbiskupima. Među teolozima i župnicima. Može se primijetiti i među liturgičarima i među vjeroučiteljima, crkvenim djelatnicima, glazbenicima, učiteljima, novinarima i piscima… Ovo zapravo i nije jaz između konzervativnog i liberalnog koncepta, između tradicionalne i progresivne struje.

To je podjela između onih koji vjeruju da je Isus Krist Sin Božji, rođen od Djevice, te da je – kao druga osoba Svetog i nepodijeljenog Trojstva – na zemlji utemeljio svoju Crkvu nadnaravno ispunjenu Svetim Duhom koja će čvrsto stajati do kraja vremena – i onih koji vjeruju u suprotno.

Oni koji vjeruju u suprotno su modernisti. Oni su ti koji misle da je Crkva ljudska tvorevina – posljedica povijesnih gibanja od prije dvije tisuće godina, iza kojih je uslijedilo nekoliko obrata sudbine i sretnih okolnosti. Budući da vjeruju da je Crkva ljudska tvorevina nastala u određeno vrijeme i na određenom mjestu, Crkva se može i mora prilagođavati i mijenjati u skladu s vremenom i kulturom u kojoj se i sama nalazi.

Ovo je ogroman jaz. Ovo je raskol koji već postoji.

Je li Crkva božanski imenovana ustanova za vječni spas duša ili je to društveni konstrukt koji su dobronamjerni ljudi sastavili kako bi svijet postao bolje mjesto?

Ova podjela unutar Crkve prisutna je i danas i svaki sukob ovisi o njoj – od glazbe i arhitekture do umjetnosti i katoličkog obrazovanja, od liturgije do književnosti, od pobožnosti do discipline i nauka – sve se vraća na ovu osnovnu podjelu.

Naravno, vjerujem u ovo prvo: u Crkvu koju je utemeljio Isus Krist Sin živoga Boga, naš Gospodin, radi Sotoninog konačnog poraza, radi spasa duša i otkupljenja svijeta kroz nadnaravne milosti zadobivene preko žrtvene smrti Isusa Krista na križu.

Sve ostalo – od zaštite okoliša do hranjenja gladnih, od jednakih prava za radnike do otvaranja pučkih kuhinja, od obrazovanje mladih za postizanje mira i pravde – sve su to važna, ali ipak sekundarna pitanja koja proizlaze iz onog prvog, vječnog prioriteta.

Raskol već postoji.

Potrebno je samo da svaki katolik za sebe odluči na kojoj strani ponora se nalazi.

vlč. Dwight Longenecker

To je podjela između onih koji vjeruju da je Isus Krist Sin Božji, rođen od Djevice, te da je – kao druga osoba Svetog i nepodijeljenog Trojstva – na zemlji utemeljio svoju Crkvu nadnaravno ispunjenu Svetim Duhom koja će čvrsto stajati do kraja vremena – i onih koji vjeruju u suprotno.

Oni koji vjeruju u suprotno su modernisti. Oni su ti koji misle da je Crkva ljudska tvorevina – posljedica povijesnih gibanja od prije dvije tisuće godina, iza kojih je uslijedilo nekoliko obrata sudbine i sretnih okolnosti. Budući da vjeruju da je Crkva ljudska tvorevina nastala u određeno vrijeme i na određenom mjestu, Crkva se može i mora prilagođavati i mijenjati u skladu s vremenom i kulturom u kojoj se i sama nalazi.

Ovo je ogroman jaz. Ovo je raskol koji već postoji.

/

Zanimljiv osvrt vezan za ovu temu:

Zanimljivo kako je i sama Dubrovačka biskupija u najavi na svojoj stranici predstavila tu gošću kao "feminističku teologinju", a onda nakon nekog vremena izbrisali ovo "feministička". Dakle, i sami su svjesni da bi to moglo izazvati sablazan, ali svejedno je pozivaju i brane.

Poruka je očito kako je sasvim legitimno biti katolik, a podržavati stvari suprotne katoličkom nauku. Franjina škola.

Nije zaludno papa Pavle VI kazao da je dim đavolji ušao u crkvu. Oni su među nama, krste se među nama, pričaju i mole se s nama. A rade crkvi kristovoj o glavi... Žene, uz sav respekt... 9 od 10 će ti prije ili kasnije priznati da preziru Boga. Malo je žena koje se iskreno bogu klanjaju, tu manjinu poštivam. Ostalo...

Te ostale bi od svega čega se dohvate volile napravit egalitaristički theme park. Kokoška bi od pivca tila pravit nosilju, a ona da iđe kukurikat... neće moći ove noći.

Latinska misa. Novi, pravi papa. Pa ćemo divat za dalje...

Katotaliban

Je li ovo neki sarkazam ili zbilja ima još Hrvata koji bi se Bogu molili ili pokušavali na latinskom umjesto na hrvatskom?

Žene, uz sav respekt... 9 od 10 će ti prije ili kasnije priznati da preziru Boga. Malo je žena koje se iskreno bogu klanjaju, tu manjinu poštivam. Ostalo...

"Kao u svim Crkvama svetih, žene na Sastancima neka šute. Nije im dopušteno govoriti, nego neka budu podložne, kako i Zakon govori. Žele li što saznati, neka kod kuće pitaju svoje muževe jer ružno je da žena govori na Sastanku."
1 Korinćanima 14, 34-35

Najomiljeniji lokalni bog, Sveti Ante: "Žena je vrelo ruke đavolove, njen glas je šištanje zmijurine".

Ivica Šola: Islam nasuprot feminiziranoj Europi, muževan do brutalnosti, koristi gužvu i uvlači se ženi Europi pod skute

Velika je stvar da smo dobili prvi put ženu na tako važnom mjestu, rekla je Angela Merkel nakon izbora Ursule von der Leyen za šeficu Komisije. Uz nju je i jedna druga žena, Christine Lagarde, postala šefica Europske banke. Drugi su dodali kako treba dalje jačati broj žena u europskim institucijama, pa i naš bruxellski gubitnik.

Ništa nije toliko ponižavajuće za žene kao kvote koje im omogućuju da ih ovdje ili ondje u poziciji moći bude 50 ili ne znam koliko posto. To je poruka ženama da nisu same sposobne izboriti se za svoje mjesto pod suncem, iako stvarnost govori drugačije.

Pogledajte sveučilišta, škole, bolnice, otvorite bilo koju televiziju i vidjet ćete vrhunske reporterke, novinarke, otiđite u bilo koju knjižnicu i knjižaru i vidjet ćete kolika je ženska kreativna moć, a tu ćete moći i pročitati koliko iste te žene zaziru od moći koju im se nudi putem kvota.

Državni feminizam i provodadžije

Postoje jednostavno, zvanja i zanimanja, koja više privlače žene, odnosno muškarce. U mentalitetu kvota, iliti državnom feminizmu, nekoj vrsti trgovine ženama, kao što su i Lagarde i Von der Leyen bile predmet trgovine, koju su u pregovorima vodili muškarci, provodadžije, žena nije subjekt – osoba, već stvar – roba. Ideali jednakosti i(li) jednakopravnosti tako se pretvaraju u svoju suprotnost, u svođenju ljudskog bića na kapitalističku logiku ili onu planske privrede.

Ljudi, naime, rade ono što najbolje znaju, bili oni muškarci ili žene, za što moraju imati znanja i kompetencije, neovisno o spolu.

Uostalom, sloboda je pravo na – nejednakost. Jednakost pred zakonom i jednakost šansi ne znači jednakost koja nastupa automatski, već zajamčenu nejednakost koja pokazuje sve bogatstvo ljudske individualnosti i različitost darova.

Davati nekome, poput uvoza stoke ili šećera, propisane kvote samo zato što pripada određenom spolu, ponižavajuće je, u ovom slučaju za žene koje, prema svim ozbiljnim istraživanjima, uopće ne pokazuju minimum interesa za mnoga zvanja i pozive, pa i politiku. One koje žele, bez pomoći "kvota", svojim kvalitetama mogu uspjeti, što i Lagarde i Leyenova svojim biografijama pokazuju.

Reducirati osobu na neko sekundarno svojstvo, bio to spol, boja kože ili nešto treće, i od toga automatski učiniti (ne)vrijednost, duboko je neljudski, perverzno. Nažalost, mnoge žene na to pristaju... Ponižavati žene možete ukoliko ih isključujete iz društvenih procesa, ali još više ako ih gurate i propisujete kvote, sugerirajući im da su zapravo manje vrijedne, da su nesposobne.

Paralelno s ovim procesom antidiskriminacijske histerije koja od žene pravi robu na (političkom) tržištu, oduzimajući joj perfidno status ljudske osobe, odvija se i proces prokazivanja muškosti kao takve, kao toksične, a Američko psihološko društvo ju je nazvalo "tradicionalna muškost" koja je obilježena, među inim, pazi sad – "kompetitivnošću i stoicizmom".

Ono što simbolizira muškarac izvor je svakog zla; patrijarhat, svakojako nasilje, ratovi, nejednakosti, tlačenja... Nedavno preminula antropologinja Ida Magli slabost Europe vidjela je, i to u nekoliko studija široko elaborirala, u devirilizaciji i potonjoj feminizaciji Europe.

Europa je za nju Velika Majka, uterus koji sve prima, u koju se penetrira sa svih strana, koja više brine za migranta nego za svog radnika, koja sve grli i prihvaća, čak i ako nemaju valjane dokumente, koja stalno izmišlja neke "ranjive skupine", da bi ih poput kvočke stavila u toplinu svoga tijela dok se ne izlegu i onda toj istoj majci siluju kćeri po ulici, a majka Europa samo odmahuje "pa to je njihova kultura moramo ih educirati", integrirati, nataknuti na materinu sisu zvanu socijalna država.

Europa je žena koja muškarcu ne da da zucne i reagira, osim ako ne progovori njezinim jezikom i metodama, inače je rasist, ksenofob, islamofob, homofob... ili pripadnik te silne vojske tzv. "ranjivih skupina" koje majka Europa grije svojom ženskom nježnošću i toplinom, protiv diskriminacije i nejednakosti.

Društvo bez očeva

S druge strane islam nasuprot feminiziranoj Europi, muževan do brutalnosti i karikaturalnosti istovremeno, koristi gužvu i uvlači se ženi Europi pod skute.

Ovaj proces na Zapadu prije više od pedeset godina najavio je psihoanalitičar u knjizi "Društvo bez očeva", društvo u kojem otac, muškarac, kakvog smo poznavali postaje suvišan i kaže: "Polazeći od iskustva autoritarnih i totalitarnih režima Zapad je došao do zaključka da su za sva zla i krvoprolića krivi muškarci, očevi, odnosno hijerarhijska struktura društva, pa se moralo, napose u šezdesetosmaškom i feminističkom pokretu, "ubiti oca", muškarca, super ego, tog autoritarnog simbola.

Tako se od hijerarhijskog modela društva, koji uzrokuje tlačenje, zlosilje i diskriminaciju, prelazi u horizontalni model u kojem otac kao autoritet postaje suvišan, opasan, a veliča se egalitarizam."

Eto, dobili smo dvije žene na visokoj poziciji u EU. Što bi na to rekli očevi, utemeljitelji Europe. Ništa, očeva više nema, ali ima "Mutti" koja je to skužila pa pokrenula uvoz očeva...

Znaci ti bi da recimo Kolinda šuti, a Mesić govori.

Jedna stvar su biološke razlike i realne razlike tijela i uma muškarca i žene koje iz toga proizlaze,, a potpuno druga stvar je ići u ekstrem i poceti ih pokrivati plahtama, braniti da voze Itd a na to je ovaj Sola ljubomoran na Arape.

Nije rjesenje u talibaniziranju zapada, nego liberalizaciji Arapa i obrazovanju Afrikanaca. I ekstremnoj kontroli migrantske politike i kontrole granica.

Osim toga postoji gornja granica utrkivanja u broju stanovnika, me može cijela Zemlja biti kao Bangladeš, ne bi bilo ni kisika ni hrane.

I onda meni kazu da "ne shvacam dobro krscanstvo" kada kazem da je u toj religiji fokus na vjeri, a djela su sekundarna.

Ovaj tradicionalist kod optuzbe Franji je upravo kristalno jasno objasnio to. Vjera, a ne djela.

Samo velim...znalo se za neke stvari prije par tisuça godina, a saznacemo na teži način i mi.