Published On: Ned, kol. 11th, 2019
Ivan Pepić

KOS-ovsko ustašovanje Adisa i Amele Pokvić u Uskoplju

Prošlo je od tad gotovo tri desetljeća, pa vjerujem da su Hrvatska i Hrvati čuli za operacije Kontraobavještajne službe JNA (KOS). Dvije su simbol djelovanja KOS-a na samom početku Domovinskog rata: Operacija Opera i Operacija Labrador. Prva je bila dugotrajna, cilj joj je bio propagandno dezinformirati domaću i svjetsku javnost, prikazati Hrvatsku kao pro-fašističku državu, unijeti oštru polarizaciju u hrvatsko društvo, koje je već bilo zahvatilo balvansko ludilo i stvoriti kontroverzu oko nekih odluka hrvatskog vojno-političkog vrha (nešto od toga i danas nalazi mjesto u današnjoj hrvatskoj pučkoj tradiciji na temelju montiranih snimki: Slavonija za krš, Vukovar za Dubrovnik, Posavina za Hercegovinu).

_____ piše: Ivan Pepić – vecernji.hr

Druga poznata operacija je Labrador. 19. kolovoza 1991. KOS je izveo bombaške napade na židovska groblja na Mirogoju i u Židovskoj općini u Zagrebu. Svjetska javnost bila je zgrožena, demokratska Hrvatska prikazana je kao antisemitska nasljednica ustaškog režima. Hrvatska policija nudila je 14 tisuća dolara za pronalazak terorista. Ipak, hrvatska policija otkrila je da su napade detaljno isplanirali i odradili KOS-ovi agenti koji su u jesen iste godine planirali i napad na sinagogu u Zagrebu. Koliko je bila deplasirana ocjena o antisemitizmu hrvatskog vrha svjedočio je i Židov Jakov Bienenfeld pred Haškim sudom. On je ocijenio da je Slobodan Praljak imao ključnu ulogu u izvlačenju Židova (njih oko 400) i ne-Židova (oko 800) iz opkoljenog Sarajeva, u razdoblju od 14. studenog 1992. do sredine 1993. I ne samo to: Praljkovi konvoji stizali su puni lijekova i drugih humanitarnih potrepština. U svemu tome Bienenfeld je pohvalio i Antu Jelavića i Ljubu Ćesića Rojsa.

Pobjedom u Domovinskom ratu KOS je napustio Hrvatsku. Ostao je, međutim, možda tek njegov obrazac, ponavljanje istih (pred)ratnih teza u medijima i koješta drugo što iskusniji ljudi od mene nanjuše u čas.

Zašto je sve ovo bitno, danas? KOS-ovu radnu metodologiju su definitivno uspješno apsolvirali neki stari i mladi bošnjački novinari, prisutni u privatnim (npr. Žurnal) i javnim (BHRT i FTV) medijima. Hrvatska se davno prestala baviti Bosnom i Hercegovinom, pa evo najnovije vijesti: u Uskoplju su 5. kolovoza osvanuli grafiti “neće ****** ostat”, “biće još Srebrenica”, “Nož, žica, Srebrenica”, i to sve nakićeno s “U” i križevima. Inače, Uskoplje je općina u Srednjoj Bosni koju dijele Hrvati i Bošnjaci. Novinarka BHRT-a Amela Pokvić napravila je prilog o tom događaju s Adisom Pokvićem čija je imovina pošarana.

Nakon intervjua, isti dan uslijedila je hajka protiv Hrvata. The Bosnia Times napisao je članak “POVAMPIRILE SE USTAŠE: Osvanuli fašistički grafiti u GRADU HEROJA”. Mediji i twitteri sarajevskog građanluka su gorili, anglosaksonski “scholarsi” vjerno su prenosili što su im bošnjački novinari i kolege tvitali. “Povampirele ustaše” je, vjerujem, svima dobro poznata formulacija.

Četiri dana kasnije, nakon što je dio hrvatske javnosti posumnjao u autentičnost grafita i poslije policijskih istraga, Adis Pokvić je priznao da je – pazite sad! – on sam crtao grafite po Uskoplju. Novinarka Amela Pokvić nije rekla – opet pazite – da je sestra tog istog umjetnika Adisa Pokvića! Brat i seka inscenirali su postojanje povampirenih ustaša u Uskoplju.

KOS-ovska metoda slična Operaciji Labrador optuživanja Hrvata u BiH za ustaštvo nije nastala u Uskoplju 2019. Valja se prisjetiti grafita na Partizanskom groblju u Mostaru, gdje svakih par godina Deutsche Welle i objektivni otvoreno-društveni mediji naprave reportažu o ‘ustaškim grafitima’. Ti grafiti uključuju svastike (inače: to ‘ustaše’ ne crtaju), parole poput “ja ustaša, otac komunista…” (riječ ‘otac’ ne postoji u rječniku bh. Hrvata), nekonzistentno korištenje glagola ubiti (umjesto grafita ‘ubij Turčina’ najčešće vidimo ‘ubi Turčina’, a i oni najnepismeniji znaju da se piše ‘ubij’), morbidne fraze o Srebrenici (Hrvati ne ismijavaju Srebrenicu; tamo su slali humanitarnu pomoć tijekom rata) i niz pravopisnih grešaka, poput one u Uskoplju (‘biće’ umjesto ‘bit će’).

Adis Pokvić je nažalost među onima koji nisu svladali hrvatski pravopis, pa mu je akcija pala u vodu. Kao što je to bio slučaj s napadima na predsjednicu Hrvatske Kolindu Grabar Kitarović, većina novinara i političkih aktera nije se ispričala zbog hajke protiv Hrvata u BiH u kojoj su sami sudjelovali.

Ovo je samo kap u moru. Dok je Hrvatska svim silama uništavala KOS i uspostavljala moderne (protu)obavještajne strukture, KOS-ovski agenti i metode ušle su u sam politički i vojni vrh bošnjačkih struktura. Recimo, Sefer Halilović bio je od 23. godine djelatnik KOS-a a kasnije jedan od najvažnijih generala Armije BiH. Tu je i Fikret Muslimović, on je suzbijao vjerski fanatizam u Jugoslaviji, a suodgovoran je za islamističko iživljavanje u BiH kao savjetnik Alije Izetbegovića, šef sigurnosti i šef Uprave za moral Armije BiH. Enver Mujezinović, KOS-ovac koji je u proljeće 1992. postavljen u vrhu Ministarstva odbrane BiH i bošnjačke tajne službe AID, fascinirao je Izetbegovića poznavanjem Kur’ana. Zajedno s drugim suradnicima KOS-a Mujezinović je formirao i vodio zločinačke ‘Ševe’. Jusuf Jašarević, nekadašnji KOS-ovac, načelnik Službe vojne bezbjednosti Armije BiH, suodgovoran je za zločine nad Hrvatima u Uzdolu i Grabovici. I tako dalje.

Što je dodirna točka svim KOS-ovskim agentima u vrhu bošnjačkih vojnih, medijskih i političkih struktura? Aktivno promoviranje i sudjelovanje u ratu protiv Hrvatske i Hrvata u BiH, jučer, danas, sutra. Metode koje je posadio KOS široko su prihvaćene od vjernih apostola: kvazi-građanskih (strani grantovi i stipendije) i nacional-islamskih (SDA) struktura u BiH. Agende im se poklapaju, kao i način djelovanja.

Događaj iz Uskoplja mora otvoriti oči Hrvatskoj i Hrvatima. Medijski teror, najčešće s FTV-a, godinama se provodi protiv Hrvata u BiH. Djelovanje brace i seke Pokvić nije slučajan, već dio dugogodišnje opipljive strategije stvaranja mržnje prema jednom cijelom narodu.

I još nešto: kroz Uskoplje je prolazio Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrnu. Na povratku na ulazu u Uskoplje muslimanske snage su ubile vozača Antu Vlajića i ranile četiri sudionika konvoja i jednog američkog novinara. Kroz to isto Uskoplje muslimanska Armija BiH oštro je zabranila ‘ustašama’ dostavljanje humanitarne pomoći židovskoj zajednici u Zenici u sklopu Bijelog puta.

Hrvati nisu mogli nesmetano i humano proći kroz Srednju Bosnu, a kamoli danas u njoj živjeti. Hoće li se euroatlantizirani susjed probuditi i ukazati na ostatke boljševičkog djelovanja, ukapljenog s dobrom dozom islam-nacionalizma, ostaje za vidjeti.

- Adis je bolestan čovjek, ima porodičnih problema. Nakon svega pričao sam s njim, kaže da je pod prisilom morao priznati da je kriv - priča nam Selmir kojeg još šok nije prošao.

Više nisu fašisti šarali, sad kad je Adis onda je "budala" i "bolestan"...

https://hayat.ba/vijest.php?id=185398

Ima li ijedan normalan Komšić?

Dijasporski nacionalizam ili ud’ri i bježi

MUP SBK i Federalna uprava policije (FUP) radeći na otkrivanju izvršilaca prijavljenog krivičnog djela izazivanja međuetničke, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti otkrili su da je riječ o lažnom prijavljivanju u vezi s navedenim krivičnim djelom.

O Adisu Pokviću, koji je ispisao ove uvredljive grafite u kojima se najavljuje novi genocid u Srebrenici i nose druge prijeteće poruke na automobilima i na kući svoje porodice, neću puno pisati. Da li je on ovim idiotskim vandalskim činom ostalima htio opravdati to što je otišao u Austriju ili je u pitanju bila neslana šala, vjerovatno nećemo nikada saznati. Nije ni bitno. U pitanju je jedan mnogo širi psihološki fenomen. Riječ je o dijasporskim ultra-nacionalistima.

Mnogo je razloga zbog kojih ljudi napuste svoju državu i tih razloga ne manjka ako živite u Bosni i Hercegovini. Neki su pobjegli iz države u ratu, bojeći se za svoj život i život svoje porodice. Mnogi su otišli odavde jer nisu mogli naći posao. Neki su otišli zbog ovdašnje masovne apatije. Neki su otišli onako, jer su htjeli promijeniti sredinu. Svaki navedeni razlog je legitiman i shvatljiv i te ljude nikako ne treba osuđivati.

Međutim, problem se javlja kada su oni veći katolici od Pape i više “vole” svoju državu i narod od nas koji smo još uvijek tu. Prirodno je voljeti zemlju svog porijekla i svoj narod i to nije sporno. Otišli su odavde s razlogom i tim nisu postali Bosanci i Hercegovci drugog reda ili niži pripadnici svog naroda. Ali tu ljubav ne treba ispoljavati mržnjom prema drugima.

Komentari na društvenim mrežama su dobar primjer. Autori velikog broja međusobnih nacionalističkih uvreda, šovinističkih izjava, poziva na rat, itd. su upravo ljudi koji uopšte ne žive u Bosni i Hercegovini. Imaju tetovaže i nakit sa nacionalnim simbolima, zastave na automobilu i najvatreniji su navijači reprezentacije. Svaku priliku koriste da se pokažu kao patriote i to im je česta tema nakon par piva. Taj patriotizam skoro uvijek eskalira na ultra-nacionalizam i tada se pojavljuju simptomi: govor mržnje, netrpeljivost prema drugima i čak izazivanje tuča.

Tu postoji jedna kontradiktornost. Ona obuhvata njihov život i potpunu integraciju u uređenim državama, gdje poštuju sve zakone, sasvim lijepo prihvataju pripadnike drugih naroda i uzorni su građani. Ali, to se sve promijeni kada pređu bosanskohercegovačku granicu, stvarnu ili virtuelnu (na Facebook-u). Izgradnja kuća bez građevinske dozvole, kršenje saobraćajnih pravila, bacanje smeća po ulici… Bio je i onaj primjer histerije za vrijeme popisa stanovništva kada je u Bosni i Hercegovinu došao veliki broj ljudi iz dijaspore samo da bi bili popisani ovdje jer se tadašnji najveći problem ogledao u tome koji je narod u BiH najbrojniji. Svjesno su davali lažne podatke o mjestu prebivališta, random mjestu, itd. iako je to kršenje zakona, a nije malo suza proliveno kada to nisu mogli uraditi zbog umješnosti popisivača.

Zašto je ljubav prema zemlji u kojoj si rođen teško dokazivati lijepim stvarima? Zašto je teško cijeniti je poput zemlje koja nije tvoja?

Ne treba ljudima koji žive ovdje otežavati već tešku situaciju - i političku, i društvenu, i ekonomsku. Riječi koje napišete na Facebooku-u imaju posljedice. One komplikuju život povratnicima i pripadnicima razlitičitih etničkih grupa koje žive zajedno u Bosni i Hercegovini. Kao što se vi tako lijepo družite sa kolegama dijasporcima, pripadnicima drugih naroda sa ovih prostora, na koncertima Huleta u Mainheimu, pustite i nas da živimo u miru sa svojim komšijama.

Protiv Adisa je pokrenut krivični proces zbog počinjenog krivičnog djela izazivanja narodnosne, rasne i vjerske mržnje, razdora ili netrpeljivosti iz člana 163 stav 1. KZFBiH i to je korak naprijed. Pokazuje da Bosna i Hercegovina nije divlji zapad kako to neki misle i da takva djela imaju pravne posljedice.

Ima li ijedan normalan Komšić?

Ja se i dalje čudim kako niti jedan jebeni medij kod nas u Hrvatskoj ne bi prenjeo ovu stoku lažljivu i uzvratio da muslimani vode propagandni rat protiv Hrvata i namjerno produciraju mržnju.

Sad će ispast jadničak mali bolestan, kako da ne. Kakva je to banda licemjerna i ti njihovi mediji svi odreda uključujući i N1 i političari od Suljage do nacional socijalista iz SDP-a pa do SDA vehabija.

Gadi mi se ova inertnost Hrvatske i gdje se stalno priča o muslimanima kao prijateljima, BiH kao prijateljskoj zemlji, kakvi crni prijatelji ako nam je jedan dodik najveći saveznik i jeidni koji ima sluha za naše potrebe i s kojim se može barem nešto dogovorit.

Vječita tužna priča o njihovim ekstremistima i našim budalama

i ovogodišnji osmi august nije prošao bez podsjećanja na rođendan Alije Izetbegovića, prvog predsjednika Predsjedništva Bosne i Hercegovine nakon ukidanja jednostranačkog sistema, odnosno osnivača i prvog predsjednika Stranke demokratske akcije. Dio javnosti već decenijama Izetbegovića pokušava da predstavi kao svjetski relevantnog mislioca, ali to je, naravno, jalova rabota. Ipak, čak i oni koji spram Izetbegovića nikad nisu gajili bilo kakve političke simpatije, morali bi mu priznati određenu mjeru verbalne vještine. Ta se vještina najbolje dade ilustrovati činjenicom da se neke Izetbegovićeve fraze, sintagme i dosjetke pamte i godinama nakon što su prvi put izrečene. Jedna takva je ona nezaboravna Izetbegovićeva procjena o tome ko je ubio Jozu Leutara; rekao je tada Izetbegović da su zlosrećnog zamjenika ministra unutrašnjih poslova u Vladi Federacije Bosne i Hercegovine ubili “ili njihovi (hrvatski) ekstremisti ili naše (bošnjačke) budale”.

Samo tri dana uoči Izetbegovićevog rođendana, u gornjovakufskom naselju Krupa desio se incident, odnosno nemio događaj koga su, činilo se, organizovali i proveli hrvatski ekstremisti. Naime, na stambenim objektima i automobilima povratničkih bošnjačkih porodica pojavili su se uvredljivi grafiti. Iako je taj dan u Hrvatskoj bio u znaku obilježavanja godišnjice vojno-redarstvene akcije Oluja, dok se u Srbiji komemorirao egzodus krajiških Srba, a u Bosni i Hercegovini je napokon potpisan sporazum o principima za formiranje novog Vijeća ministara, gornjovakufski slučaj je izazvao veliku javnu i medijsku pažnju. Političari, intelektualci, kolumnisti, moralisti svih fela su se nadigli da elokventno i gorljivo osude nedopustivi govor mržnje. Kad je o počiniocima riječ, praktično niko nije imao ni truni sumnje. Oni što imaju izuzetno diplomatski vokabular govorili su o hrvatskim ekstremistima, a ogromna većina si nije dopustila da im njihovo pravedništvo bude prigušeno upotrebom eufemizama pa su jednostavno govorili o – ustašama. I onda se za samo koji dan desio antiklimaks: “Policijski službenici MUP-a SBK-a su u saradnji s policijskim službenicima Federalne uprave policije (FUP) radeći na otkrivanju izvršilaca prijavljenog krivičnog djela izazivanja narodnosne, rasne i vjerske mržnje, razdora ili netrpeljivosti došli do saznanja da je riječ o lažnom prijavljivanju u vezi s navedenim krivičnim djelom”. Ispostavilo se da je Adis Pokvić iz Gornjeg Vakufa ispisao uvredljive grafite koji veličaju genocid u Srebrenici te brojne druge prijeteće poruke na automobilima i na kući svoje porodice; i ne samo to nego je i u medijskim istupima fingirao uznemirenost žrtve.

Nakon što je incident koji je uznemirio javnost uspješno razriješen, načelnik Opštine Gornji Vakuf, inače kadar Stranke demokratske akcije, dao je izjavu koja se savršeno naslanja na famoznu teoriju Alije Izetbegovića o njihovim ekstremistima i našim budalama. Rekao je, naime: “Policija je uradila svoj dio posla. Bitno je da su tokom istrage građani, institucije i vjerske zajednice sprečavali govor mržnje, smirivali tenzije i dostojanstveno ispratili ovaj incident (…) To su pojedinačni slučajevi. Što kažu, budala i krivih drva nikad neće nestati”. Na ovakav stav je izuzetno argumentovano reagovao Benjamin Butković napisavši u svom komentaru između ostalog: “A Adis nije budala. Tretirati ga tako, znači osloboditi ga odgovornosti za ono što je uradio. A napravio je veliko zlo. Komšije Hrvate je natjerao da se osjećaju krivima i osuđuju incident u kojem nisu sudjelovali, utjerao je strah u kosti svojim komšijama Bošnjacima koji se još nisu oslobodili frustracija iz prošlog rata, svojim potezom prosuo je otrov među ljude na društvenim mrežama koji su, brže-bolje, potrčali da o onome o čemu ništa ne znaju iznesu svoje mišljenje, osude, upozore na mogućnosti novih zločina. Uznemirio je tridesetak osoba koje su, ni krive ni dužne, saslušavane u procesu istrage počinjenog krivičnog djela, a bez potrebe uposlio i pripadnike federalnog i MUP-a Srednjobosanskog kantona, jer su se bavili njegovim bedastoćama, umjesto da rade druge policijske poslove. Uvrijedio je Adis žrtve genocida i sve žrtve proteklog rata najavljujući, ničim izazvan, nove zločine i pokolje”.

Ima tu, međutim, još jedna stvar koja je mnogo važnija od slučaja Adisa Pokvića koji će za nekoliko mjeseci ili najviše godinu biti tek uspomena na skoro trivijalnu vijest iz vremena dugog toplog ljeta. Ideja po kojoj je svaki Bošnjak za koga se pokaže da je kriv za neko nepočinstvo tek “budala” sastavni je dio dominantnog bošnjačkog političkog narativa, prema kojem je cijela historija Bošnjaka tek neprekinuti niz genocida u kojima dobri Bošnjaci ni krivi ni dužni stradavaju, a da nikog nisu ni krivo pogledali. Mali broj onih za koje se nedvojbeno dokaže da su počinili neki zločin jednostavno se proglase – “budalama”. Tako su, recimo, nedavno u jednom publicističkom zapisu oni među Bošnjacima koji su podržali NDH proglašeni – “maloumnicima”. Čak i ako nekog “svog” moraju da osude, Bošnjaci će se zadržati na tome da njegove grijehove proglase posljedicom manjka inteligencije, a nipošto – manjka morala. Tako to ide, Zemlja se okreće oko sebe i oko Sunca, a u Bosni i Hercegovini se ponavlja i ponavlja vječita tužna priča o njihovim ekstremistima i našim budalama.

Ovo me podsjetilo na presudu Miralemu Čengiću, ubojici fra Nikica Miličevića i fra Leona Migića na vratima fojničkog samostana. Za olakšavajuću okolnost uzelo se da je M. Č. bio pod utjecajem alkohola. Dakle, ne radi se samo o zločinu iz mržnje, nedostatku moralu, nego o "našoj" pijanici, odnosno jadniku, siročiću koji je malo više popio pa nije znao što radi...
Fra Vitomir Slugić je s pravom izjavio da se ovaj zločin sveo na "obično ubojstvo u krčmi".

No, budimo iskreni, bošnjački nacionalisti to mudro igraju, svjesno ili nesvjesno. Ako nešto tvoj napravi, onda stišaj, svali krvicu na nešto drugo, ublaži... Ako drugi, onda se natječi sa svojim tko će ga prije i više osuditi(slučaj Kloinda i izraelska novinarka, kako i ovaj u Uskoplju). Gledam samo naše najutjecajnije medije, jedva čekaju staviti epitet "zločinac" prezimenu Kordić, Norac, Glavaš, Merčep... A tek da su osuđeni Gotovina i Markač, kako bi naši mediji s užitkom izjavljivali "zločinac Gotovina", "zločinac Markač". Čudan je naš narod!

Još jedan napad introspekcije...

https://www.oslobodjenje.ba/dosjei/kolumne/vjecita-tuzna-prica-o-njihovim-ekstremistima-i-nasim-budalama-481233

A šta je sa sestrom? Dal će snositi posljedice za huškanje? Otkaz?

Aferim. Jedan od rijetkih normalnih komšija.

Adis pušten na slobodu

https://www.dnevnik.ba/vijesti/tvorac-u ... 7XnJHrXlqc