Da počnem temu s današnjom viješću s Klixa....

UOČI DUELA S FINSKOM
Reprezentativci BiH klanjali džuma-namaz u zeničkoj džamiji Ensar

https://www.klix.ba/sport/nogomet/repre ... /191011113

Panislamizam i nacionalizam

U jednoj od teza za islamski poredak današnjice naveli smo da je prirodna funkcija islamskog poretka težnja za okupljanjem svih Muslimana i muslimanskih zajednica u svijetu. U današnjim prilikama ova težnja znači borbu za stvaranjem velike islamske federacije od Maroka do Indonezije, od tropske Afrike do centralne Azije.

Za nas je, na primjer, apsolutno neprihvatljivo i nerealno da u današnje doba koncentracije i udruživanja, jedan narod – arapski – bude razbijen na trinaest državnih zajednica; da u nizu važnih svjetskih pitanja muslimanske zemlje stoje na suprotnim stranama; da se muslimanskog Egipta ne tiče stradanje Muslimana u Etiopiji ili Kašmiru; da u vrijeme najoštrije konfrontacije arapskih zemalja s Izraelom, muslimanska Perzija održava prijateljske odnose s napadačem, itd. itd.

Ideja o jedinstvu svih Muslimana nije ničiji izum, niti je lijepa želja ovog ili onog reformatora ili ideologa. Nju je utemeljio sam Kur’an poznatom devizom “Muslimani su braća”, a Islam neprekidno održavao i obnavljao u svijesti ljudi kroz zajednički post, hodočašće Meke i Kabu kao jedinstveno duhovno središte, stvarajući na ovaj način jedno stalno i istovjetno osjećanje pripadnosti i zajedništva širom muslimanskog svijeta. Tko je ikada nakon kakve nesreće koja je zadesila neki udaljeni muslimanski narod sišao među obične ljude, mogao se uvjeriti kakv naboj imaju ova osjećanja sućuti i solidarnosti.

Dok je svugdje u svijetu nacionalizam imao obilježje širokog narodnog pokreta, jer je predstavljao afirmaciju narodnih težnji (melosa, folklora, a posebno jezika), u muslimanskim zemljama se po pravilu susreće jedan zakržljali oblik nacionalizma, ili čak jedna vrsta nenarodnog, nacionalnog nacionalizma. Objašnjenje ove činjenice treba tražiti s jedne strane u činjenici što je narodna osjećanja apsorbirao panislamizam, a s druge strane, što je ovdje nacionalizam zamišljen kazamjena Islamu i kao takav od početka predstavljao antiislamski pokret.

Ove zaključke na svoj način potvrđuje i činjenica da su nacionalističke ideje u muslimanskom svijetu neislamske i po svom porijeklu. Ovo je najočiglednije na Srednjem Istoku, gdje su pioniri nacionalizma sirijski intelektualci i kršćanski Libanci, školovani na Američkom institutu (prvoobitno: Sirijski protestantski koledž) i na Univerzitetu Sv.Jurja u Bejrutu. Ispitivanje duhovnih i povijesnih korijena Kemaloovog pokreta u Turskoj, Sukarnovih “panča šila” u Indoneziji, stranke BAAS u nekim arapskimm zemljama (posebno nekih njenih struja) i čitavog niza nacionalističkih i “revolucionarnih” grupa širom muslimanskog svijeta, potvrđuje ovu konstataciju.

Panislamizam je uvijek izvirao iz samog srca muslimanskog naroda, nacionalizam je uvijek bio uvozna roba.
Mulimanski narodi nemaju, dakle, “dara” za nacionalizam. Da li treba da se žaloste nad ovom činjenicom?

and were it not that Christianity is sheltered in the strong arms of science, the science against which it had vainly struggled, the civilisation of modern Europe might fall, as fell the civilisation of ancient Rome.

Da nije bilo kršćanstva koje se ukorijenilo i u znanosti, znanosti protiv koje Islam uzaludno borio...

Zemaljska vlada je bila mišljenja da se
muslimansko-srpskim savezom na nju želi izvršiti presija. Osim toga
ona je bila uvjerena da su oba partnera spremna da jedan drugog iz-
igraju i dezavuišu.

Džabićevo zalaganje za zaključenje srpsko-muslimanskog
političkog saveza u ljeto 1901. godine nije bilo rezultat njegove
načelne i dugoročne političke orijentacije već taktički
potez u borbi za vjersko-prosvjetnu autonomiju koja je za njega, u
odnosu na druge političke ciljeve muslimanskog pokreta, bila u toku
cjelokupne djelatnosti u prvom planu.

U takvoj situaciji bivši muftija Džabić, S. Arnautović i D. Miralem,
koji su se ”svim silama” zalagali za saradnju sa Srbima, nadali su se
da će negativna vladareva odluka na memorandum, koju su očekivali,
izazvati preokret raspoloženja u korist ”sloge”. To je bio razlog za
odgadanje konferencije u Budimpesti, ali tom su doprinijele i vijesti iz
Turske koje su cijeli plan dovodile u pitanje. Naime, vlasti su bile oba-
viještene da je bivši muftija dobio iz Carigrada pismo od svog nećaka
Ahmed ef Džabića, u kojem ga ovaj upozorava da se Portini krugovi
protive svakoj alijansi sa pravoslavnim, da su čak protiv zajedničkog
rada bosanskih opozicionera sa emigrantima u Carigradu, te smatraju
da planirana molba na Portu ne treba ništa drugo da sadrži sto se ne
bi ticalo prava Porte odnosno Mesihata u pogledu vjerske autonomi-
je, - i to sve pak navodno iz obzira prema Beču, koji bi eventualno
prihvatio direktno uplitanje Porte.

I Ali-beg Firdus, koji se u kritično doba kada se rješavalo pitanje
pakta sa Srbima sklonio iz Bosne i uputio se u Bursu.

Negativan stav Porte prema srpsko-muslimanskom savezu ostao je,
kako je okupaciona uprava bila obavještavana, neizmijenjen i u toku
1902. godine. To je, pored ostalog, uticalo da je i bivši muftija Džabić,
nakon što se nasao u emigraciji u Turskoj, zauzeo stav protiv zajednike
političke akcije sa Srbima.

Postoje indicije da su i ranije nadležni faktori u Turskoj izražavali
rezerve prema političkoj saradnji Muslimana sa Srbima u Bosni i Her-
cegovini. Izgleda da je vijesti u tom smislu donio iz Carigrada Ahmed
ef. Džabić jos 1898. godine. Takođe i u oktobru 1900. godine okupa-
cione vlasti su saznale da su iz Carigrada Muslimanima stizala pisma sa
savjetima da izbjegavaju svaku političku akciju i ograniče se isključivo
na pitanja religije i vakufa.

Zna se pak da je Ali-beg Firdus, kada je za vrijeme aneksione krize,
u novembru 1908, dosao u Carigrada od mladoturskog odbora traži
savjet u pogledu daljih koraka protiv aneksije, dočekan sa nepovjerenjem
i to kako od mladoturaka tako i od staroturaka.

Firdusu su tada prebacivali što radi zajedno sa Srbima.
Politička saradnja sa Srbima, koja se manifestovala povodom aneksije,
bila je povod da je Firdus optuživan kod mladoturskog odbora da ne
radi za tursku državnu ideju, već tobože u korist Srbije

Prema izvještajima koje je Zemaljska vlada dobijala, publiko-
vanje ”Ugovora” deprimiralo je srpsku i muslimansku opoziciju i izazva-
lo njeno međusobno otuđenje. Samo dio najekstremnijih muslimanskih
opozicionera nadao se i dalje da bi negativan odgovor na memoran-
dum caru mogao dovesti do izmjene raspoloženja, koje bi omogućilo
sklapanje srpsko-muslimanskog ugovora.

Fabris je nastojao uvjeriti muslimanske prvake da će im se,
ako ”pristanu na slogu, .... sve po njihovoj volji dati, pa jezik i tursko
pismo da će na prvom mjestu službeno upotrebljavano biti, a poslije
ćirilica”. Dok je godinu dana ranije Jeftanović dao obećanje da će
se, kad Bosna i Hercegovina dobije autonomiju, turski jezik u svakom
pogledu paritetno tretirati sa srpskim, Fabris je 1902. otišao još korak
dalje priznajući turskom jeziku i pismu prvenstvo u zvaničnoj upotrebi
u zemlji. Ovi taktički ”ustupci” pokazuju koliki su značaj u borbi pro-
tiv Austro-Ugarske pridavali srpsko-muslimanskom političkom savezu
njegovi protagonisti sa srpske odnosno crnogorske strane.

Međutim, većina okupljenih muslimanskih prvaka, upozoreni iz Cari-
grada od Džabića i S. Bičakčića, da je Porta protiv saveza sa Srbima,
izjasnila se protiv plana Fabrisa i travničkih begova. Njemu su se na-
ročito suprotstavili H. Lakišić i S. Alajbegović iz Mostara i A. Henda i
A. Bičakčić iz Sarajeva, te O. Čirkinagić koji je tada važio za provladina
čovjeka. U poruci voda iz Carigrada skrenuta je učesnicima sastanka na
Kiseljaku pored ostalog pažnja ”da ništa ne rade na slozi sa Srbima”, te
”ako slučajno počnu štogod sa Srbima razgovarati, da se ne bi usudili
u potpise”.

Zanimljivo je konstatovati kako su se unutar muslimanskog pokreta
u roku od godinu dana izmijenili stavovi u pogledu političke saradnje sa
Srbima. Na Kiseljaku je 1901. godine Džabić sa izvjesnim brojem svo-
jih blizih pristaša insistirao na tome da se zaključi ugovor o političkoj
saradnji sa Srbima, nasuprot rezervisanom držanju većine begova. Godi-
nu dana kasnije na Kiseljaku su mladi radikalni elementi sa travničkim
begovima na čelu, kojima se pridružio i Mahmud-beg Džinić iz Banjalu-
ke, bili za neodložno sklapanje srpsko-muslimanskog sporazuma, dok su
pripadnici hodžinske struje (H. Lakišić, S.Alajbegović), pod uticajem
poruka iz Carigrada i izmijenjenog drčanja Džabića, bili protiv.
/ Milorad Ekmečić

Los prevod. Trebao bi nesto kao ovo:
Da hriscanstvo nije bilo jako zasticeno naukom, naukom protiv koje se snazno borilo (hriscanstvo a ne islam) civilizacija moderne Evrope....

Los prevod. Trebao bi nesto kao ovo:
Da hriscanstvo nije bilo jako zasticeno naukom, naukom protiv koje se snazno borilo (hriscanstvo a ne islam) civilizacija moderne Evrope....

Zato sam i napisao da je nezahvalan posao prevoditi samo dijelove rečenice bez konteksta. Još teže je, čak nemoguće prevesti “duh jezika”.

Nije, nego si namerno slagao. Rečenica je jasna kao dan, nemoj da sereš.