Ne bih ni ja, ali takva je izreka...poanta je na ateizmu

Lako se vama sprdati ali je u Mostaru baš zatresao, baš me drmnuo, nikada nisam doživio ovako jak zemljotres.
5,2 Richtera
Vjerojatno lančana reakcija slijeganja tla nakon onih potresa u Albaniji.

Ovaj me podsjetio malo na onaj katastrofalni iz 1996. Tada sam shvatio koliko lažu oni koji kažu da zemljotres traje vrlo kratko. Zna trajati minutama.

I fakat se prvo čuje zvuk, kao neko brujanje motora teškog kamiona koji se približava preko brda.

Povećano na 5,4 epicentar kod Blagaja. Stvarno je bio jak, definitivno jedan od najjačih u životu.

Nakon ovako jakog potresa sigurno će bit još par slabijih idućih sati i dana.

a zato se Robi razbacao po Religiji

Sledeci jaci potres je sjevernije, vlasic ili tuzlanski kraj koji su ove godine bili jako aktivni. Podzemne migracije sa jugoistoka nadiru prema europi.

Džaba mu bez totalnog obraćenja i prihvatanja kreacionizma

Neprovjerena informacija: nije potres u Mostaru nego se muslimani glavama zalijeću u temelje Pelješkog mosta.

Što više para to više dokonog vremena za uživati u nacionalizmu.

Dok ne usvoje izborni zakon

Kažu Čović pomicao sef.

Ostadoše žive glave, uz minimalne materijalne štete, dobro prođe. Evo da iskoristim da opet promoviram babinu knjigu, nadam se da vas ne čeka kataklizma ranih 60ih:

PRIRODNE POJAVE (NEPOGODE) I LJUDSKI STRAH

U ranim šezdesetim, ili konkretno od 1962. do 1963. godine, u vrlo kratkom vremenskom razdoblju dogodile su se tri stvari koje su unijele dosta straha i pomalo beznađa u narod. Vrijedi to na neki način malo i opisati jer sam ih i sam doživio i tomu svjedočio. Ono što je važno istaknuti je pojava straha, koja je pri ovim događajima bila više izražena kod starijih osoba nego kod djece.

Prvi događaj je bio pomračenje sunca, i to koliko se sjećam, pred kraj 1960. godine. Nama djeci je to bilo dosta zabavno, a dobro smo se pripremili za ovaj događaj tako što smo komade stakla zatamnili dimom svijeće kako bi kroz njih pratili ovu fascinantnu prirodnu pojavu koja dan iznenada pretvara u noć. Za to se iskustvo doista može reći da je životno, jer se ponavlja tek svakih 80 ili čak 100 godina. Neki ljudi imaju i tu sreću da ovu pojavu i dožive.

To iskustvo za nas djecu, koji smo bili u gradu i nešto znali o toj pojavi, i nije bilo nešto dramatično. No problem je bio na selu, a kako su oni doživjeli ovaj fenomen prenio mi je moj stariji rođak, koji je također završavao školu u Mostaru, ali ga je taj dan zatekao u svom selu Osječenica. Situacija je bila kritična, na granici sveopće panike, jer su stare bake bile uvjerene da je ovo bio nagovještaj smaka svijeta! Bilo ih je uzaludno uvjeravati s nekim racionalnim objašnjenjima, pošto su vidjele da kokoši idu u kokošinjce a pijetlovi počeli kukurikati. Bez obzira na sve to, i što su bake bile dobre vjernice, takva pojava je primljena kao loš znak i nagovještaj smaka svijeta.

Nedugo iza toga, došle su dvije strašne nepogode, i to u siječnju 1962. kada nas je pogodio zemljotres, a godinu dana iza toga, čuvena ledena kiša koja je glavni udar napravila baš u Mostaru. Ove nepogode bile su velikih razmjera, a mogli bi smo ih nazvati pošastima, a dobile su još veći značaj samim time jer su nas zadesile vrlo brzo nakon pomračenja sunca. U narodu su uvijek postojala podijeljena mišljenja, da ne kažem dvije struje, oko ovih pojava i nepogoda. Prvi, koji nisu bili vjernici, oni su smatrali da je to isključivo prirodna pojava. Jedan dio vjernika iz urbanih sredina je bio istog mišljenja, dok su vjernici, osobito stariji ljudi i žene sa sela smatrali to nekom vrstom Božje kazne.

Ovdje ću prvo iznijeti par iskustava kojima sam svjedočio za vrijeme zemljotresa. Udari zemljotresa su bili vrlo česti i potrajali su nešto duže vremena, skoro cijeli mjesec dana. Epicentar je bio u dinarskom planinskom području, a protezao se uz priobalje od Ploča preko Splita, kao i jednim dijelom i podalje od obale Jadrana. Ljudi su bili u velikoj panici, jer su se s vrhova brda kotrljale ogromne kamene gromade prema naseljima uz obalu. Tih pojava je bilo dosta u Gracu i Zaostrogu. Jedan dalji naš stric koji je radio u Opuzenu u to vrijeme na stranici je spazio starca koji je pobjegao iz vlastite kuće kada je zatreslo. Na stanici ga je upitao „Pa što nisi uzeo nešto hrane sa sobom umjesto te plosnate boce s rakijom?“. Čovjek je hladno odgovorio „Da mi nije ove rakije poludio bih od straha i panike, samo me ona može umiriti!“

Druga dva slučaja koja ću opisati, dogodila su se u Mostaru u vrijeme potresa. Jedan se dogodio u zgradi u kojoj sam živio, a drugi u školi za vrijeme nastave. Oba slučaja ilustriraju pojavu straha kod čovjeka, što je i prirodno, jer stara izreka slovi da se budala ne boji, a pametna čovjeka je uvijek strah. Nama djeci bilo je to malo i neobično jer u oba ova slučaja radilo se o ljudima u zrelim godinama, a mi djeca smo mislili da su stariji imuni na strah i paniku. No stvarnost je bila posve drukčija, jer kako objasniti da je i moj susjed, koji je bio u NOR-u i sigurno prošao kroz razne ratne strahote, od silnog straha nije mogao ni obući vlastite cipele!

Bilo je to rano jutro, između 6 i 7 sati, a potresi stalno tresu. On je otvorio ulazna vrata na stanu i stavio nogu i cipelu na stolicu. Pri svakom manjem potresu, noga bi mu pala sa stolice, a on bi uz tipični crnogorski naglasak izgovarao „Ovo je poremećaj dinarskih planina!“ i tako par puta, a njegova djeca i ja smo pucali od smijeha. Na ovome primjeru se vidi da su se djeca manje bojala od odraslih ljudi, pa čak i kad su u pitanju sudionici NOR-a i vojna lica. Istog jutra nakon ove seanse s oficirskom cipelom, mi djeca idemo u školu. Još je bilo mračno, ali vidimo na dnu naše ulice, na Rondou, dosta svijeta koji je iz stanova i kuća izišao na sigurno jer se bojao još jačeg udara od kojeg bi se mogle srušiti i stambene zgrade. Roditelji su držali malu djecu umotanu u deke, pošto je bilo jako hladno jutro. Odzvanjao je plač djece, a stariji ljudi su razmjenjivali zabrinute poglede. Stižemo u školu gdje je bilo očito da će ovoga dana biti još koja predstava. U osmom smo razredu, a učionica se nalazila na trećem katu.

U učionicu ulazi lijepo uređeni profesor zemljopisa po imenu Orman. Bio je nižeg rasta, držanja i manira prefinjenog gradskog čovjeka. No, kad bi imao posla s problematičnim i nemirnim učenicima, znao je uvesti red s autoritativnim povikom „Marvo jedna!“ Pošto je situacija s potresima bila neizvjesna, a potresi su se znali događati tijekom nastave, on je bio obvezan upoznati nas s procedurama u takvim situacijama. Dok je davao instrukcije da u slučaju potresa nađemo zaklon ispod klupe, te da ne trčimo napolje na hodnik, kako se ne bi stvorile opasne gužve u kojima bi mogli stradati učenici. Baš u tom trenutku je počelo snažno tresti. Istog trenutka, taj do tada smireni profesor je brzopotezno dohvatio svoj dnevnik i kao puščano zrno izletio iz učionice. Nije uspio ni vrata zatvoriti, tako da smo mi u smijehu mogli pratiti njegov sprint dugim hodnikom. Moglo bi se reći da je ovo bio najslikovitiji primjer razlike između teorije i prakse. Ne bih bio previše kritičan prema profesoru ili bilo kome, jer strah je prirodna pojava koju ne mogu svi držati pod kontrolom.

U gradu je vladala velika panika, popraćena glasinama kada će se i u koje vrijeme potres dogoditi, jer je zemlja stalno drhtala kroz manje potrese i šokove različitih intenziteta. Zbog svega toga, milicija je morala dati proglas da se ne šire glasine o potresu, a ukoliko to netko bude činio, bile su propisane kazne i do mjesec dana zatvora.

Nakon ove prirodne nepogode, naredne godine u siječnju 1963. godine Mostar je pogodila ledena kiša. Ta ledena kiša je uništila čelične dalekovode, a sve voćke u voćnjacima led je pocijepao. U našoj ulici bila su dva ili tri stabla drveta košćele čiji je promjer bio oko 2 metra, a led ih je u potpunosti pocijepao. Grad je izgledao avetinjski, bez struje, a po ulicama su ležale žice električnih vodova. Željezničke šine su čak popucale na nekim mjestima što je blokiralo promet. Panika je vladala u gradu, a posebno kada se čulo da struje neće biti mjesec dana.

Krenula je invazija na pogrebna društva jer se znalo za njihove zalihe svijeća. No, te zalihe su se rasprodale u rekordnom roku. Invazija se nastavila dalje, a na meti su bile trgovine tipa gvožđarija gdje se mogla nabaviti lampa petrolejka, kao i petrolej za istu. Sjećam se da sam išao sam u tu trgovinu koja se nalazila u kvartu Cernica. Nažalost, i toga je brzo nestalo tako da su mnogi ostali zatečeni i sa zebnjom zbog neizvjesne situacije. No na veliku sreću struja je ipak stigla za tri dana, tako da se stanje počelo normalizirati, ali prošlo je još dugo vremena dok su se stvari vratile u kakvu-takvu normalu.[/quote]

Baš vam zavidim. Ja to ne doživljavam a tako je uzbudljivo. Jebeš one "climate change" sektaše sa svojim fake uzbuđenjima.

Ustadoh jutros oko 10:30, kad vidim luster u sobi se malo ljuja, gledam u luster, produzim dalje i vratim se nazad da gledam luster.

Osjetilo se i u Brckom, samo znantno manje. Prije koji mjesec bilo pravo zatreslo. Epicentar bio u okolini Tuzle. Ja zivim sa strane Posavine koje malo naginje na Podmajevicu, tako da bas sam osjetio. Trajalo je pola minute. Culo kao da nesto mrvi i prozori se drmali usljed pojake vibracije. Tih pola minuta se cinilo kao citava vjecnost.

Jesu li ovo zgrade bez željeza, mora da je Enver gradio loše ili je stvarno prejako treslo.

Srušili se objekti bez armature, željeza ili oni na kojima se to štedjelo. Pored srušenih stoji zgrada potres joj ne može ništa.

Naravno.
Armiranom objektu 6,4 ne moze nista.
Ali zive ljudi i u objektima bez armature. Malo je zgrada na Balkanu prije WWII imalo armaturu.

Čajavec neboder na Trgu Krajine je izgrađen neposredno prije zemljotresa



Sav od armiranog betona.
Nije osjetio zemljotres.
Zgrada pored njega Titanik, bez armature, se sasula ko kula od karata.

Po Mercalijevoj ljestvici ovaj zemljotres u Draču je označen kao 7. stupanj.

7. stupanj znači: Crjepovi se lome i kližu s krova, ruše se dimnjaci. Oštećuje se pokućstvo u zgradama. Ruše se slabije građene zgrade, a na jačima nastaju oštećenja.

Po svemu sudeći rušile su se slabo sagrađene kuće i zgrade, sve dobro građeno je izdržalo 7. stupanj.

Ili Hrvati na bulevar. Ili na izborni zakon...

Epicentar kod Nevesinja. Bog kaznjava srbe za nedjela.

Kod Blagaja, može biti da i Alah kažnjava Muslimane sto slave bezboznički zavnobih svečanije nego bajram.

Ustvari je između Blagaja i Nevesinja.

Mujina geologija.

To je opis za situaciju kada je epicentar točno ispod tebe. Epicentar ovog je bio u Jadranskom moru.

Ja kao i BBC ne dozivljavam to nesto posebno, osim sto mi je zao ljudi koji su nastradali i povrijedjeni. Inace nisam panicar. Ako bi nekada doslo do situacije da je razoran zemljotres, poslusala bi savjete koji se odnose na ponasanje u takvim okolnostima i cekala da bude sta treba biti.