Pad s vlasti koalicije okupljene oko Demokratske partije socijalista Crne Gore je najveća geopolitička katastrofa za Bosnu i Hercegovinu u ovom vijeku. Prelazak poluga moći u Crnoj Gori u ruke crnogorske pro-četničke opozicije vraća regionalnu poziciju BiH u rane devedesete jer ponovo graničimo sa tri neprijateljski nastrojene države kao i početkom rata.

Vučićeva Srbija i Hrvatska pod HDZ-om su gotovo isključivo negativni akteri unutar BiH, dok je Crna Gora posljednjih dvadeset godina bila blagonaklon susjed BiH, iako je njeno rukovodstvo bilo uz Miloševića na početku rata protiv BiH. Ulazak Crne Gore u NATO je, osim strateškog poraza srpskog nacionalizma, predstavljao i inspiraciju onima koji su vjerovali da je sličan scenario moguć i u Bosni i Hercegovini i stvarao osjećaj kod dijela srpske elite u BiH da je možda isplativo odigrati na kartu atlantske BiH, makar uvijeno i suzdržano.

Međutim, nakon nedjeljnih izbora velikosrpski projekat izgleda realno dostižan prvi puta od 1999. kada se činilo da je zauvijek uništen bombama NATO pakta. Povratak Crne Gore pod skute Srbije i Rusije je signal za reaktivaciju velikom broju kolebljivih srpskih nacionalista unutar BiH koji su iz taktičkih razloga odustali od djelovanja na platformi ujedinjenja svih Srba u jednu državu. San o velikoj Srbiji se opet čini realnim. Indikativno je učešće opozicionih političara iz Banje Luke u tzv. litijama u CG, kao i nacionalistički ispadi ključnih aktera u kojima Bošnjake opet pogrdno nazivaju Turcima. Opozicija Dodiku, okupljena oko SDS-a i PDP-a, se ideološki vratila u devedesete iako su njene ključne figure, kao Draško Stanivuković, ljudi koji se tog perioda ne mogu ni sjećati.

Dritan Abazović, Albanac kojeg je intelektualno tesao Fakultet političkih nauka u Sarajevu, je ključna figura za budućnost cijelog Balkana jer bez njegovog glasa nema većine protiv Đukanovića. Čini se da je odabrao da bude nasljednik Rahmana Morine i Fikreta Abdića, iako je svjestan da ide u koaliciju s četnicima koji su pobjedu nad Đukanovićem proslavili napadima na malobrojne Bošnjake Pljevalja i divljanje po cijelom Balkanu.

Moguće je da Abazović ima iluzije da može kontrolisati vlast kojoj neće više trebati nakon što je jednom izglasa. Naime, dijelovi DPS-a će vjerovatno odlučiti da promijene politički dres i uđu u vlast sa Amfilohijevim Demokratskim frontom ako vide da je to jedini način da se održe u vlasti. To što će Abazović, u tom slučaju, biti upamćen kao najveći korisni idiot u historiji Balkana nakon Sejde Bajramovića nije nikakva utjeha za one koji će biti žrtve njegovih odluka. Svakako ne treba zanemariti ni ulogu Muamera Zukorlića koji je u koaliciji sa Abazovićem. Posljedice Abazovićeve odluke treba fakturisati i njemu i njegovim satelitima koje ujedinjuje želja da budu Beogradu ono što je Ramzan Kadirov Putinu: najgora moguća verzija muslimana u očima liberalnog zapada. Saveznici Zukorlićeve politike u Sarajevu se moraju javno očitovati o njegovom učešću u dovođenju BiH u potpuno okruženje.

I tu dolazimo do onog najvažnijeg: šta političko Sarajevo da radi kao odgovor na ove izuzetno nepovoljne okolnosti? Osim prekidanja saradnje sa Zukorlićem, političko Sarajevo mora da shvati da nema luksuz da sav politički život svodi na to ko kontroliše kantonalna javna preduzeća. Nova regionalna i globalna realnost se mora uvažiti i bez odlaganja djelovati, a to znači da se javni prostor mora dekantonizirati i debata fokusirati na odbranu institucija države BiH bez kojih Bošnjaci neće preživjeti kao narod koji je meta genocidnih namjera.

Treba konačno shvatiti da međunarodne zajednice kao odlučujućeg aktera više u suštini nema u BiH. Nezainteresovanost SAD-a za bilo šta što se ne može u predstojećoj predsjedničkoj kampanji predstaviti kao vanjsko-politički uspjeh je evidentna. S druge strane, EU vodi politiku legitimiranja svakog onog ko stvori činjenice na terenu i to predstavlja šansu za probosanske snage koje su akcijom preuzimanja CIK-a pokazale da postoje slučajevi u kojima mogu efikasno djelovati i stvarati činjenice. Dakle, koristiti svaku šansu za nametanje volje demokratske i demografske većine u vidu preuzimanja ključnih institucija. VSTV, Dom naroda FBiH, Vlada FBiH i ostale institucije na nivou FBiH se moraju preuzeti nakon izbora 2022. izbacivanjem HDZ-a iz vlasti za sva vremena. Time bi se stvorile pretpostavke za dugoročni proces gušenja autonomije RS-a ekonomsko-demografskim sredstvima.

Nadalje, Dejtonski sporazum sada zavisi od domaćih aktera jer OHR nema političko-vojnu podršku da implementira odluke, iako su one i dalje važne kao izvor jurisprudencije u slučaju budućih pregovora o novostvorenim činjenicama na terenu. Imajući to u vidu, važno je stvoriti dovoljne odbrambene kapacitete dodatnim razvojem domaće namjenske industrije koji bi stvorili dileme u vojno osnaženoj Srbiji i Hrvatskoj u vidu mogućih posljedica novog regionalnog sukoba. Pored vezivanja za vojnu industriju u SAD-u (što je donekle urađeno), bitno je iskoristiti naklonjenost Turske i produbiti saradnju na planu novih tehnologija u namjenskoj industriji.

Konačno, i najvažnije, pad Crne Gore pod osovinu Beograd-Moskva će gotovo sigurno dovesti do još jačeg pritiska na institucije države Bosne i Hercegovine u kojima se vodi hibridni rat probosanskih snaga sa agentima susjednih država kao što je glavna tužiteljica Tužilaštva BiH, Gordana Tadić. Šanse za raspad BiH su proporcionalne uspjehu osovine Dodik-Čović, koji posebno zavise i od operativne podrške sigurnosno-obavještajnih organa Republike Hrvatske. Iako pad Crne Gore pod pro-četničku vlast može stvoriti i ratne težnje s istoka, ipak nije realno očekivati da će Dodik krenuti u konačni obračun sa državom BiH bez prethodnog raspada njenih institucija, posebno Predsjedništva BiH. Zato je od vitalnog značaja očuvati nit legaliteta koji nije prekinut ni u ratnim okolnostima kada je SDP ušao u vlast s SDA da bi se to osiguralo. Naravoučenije iz crnogorske drame treba da bude da ratni ciljevi nikada nisu prestali da važe. Promijenjena su samo sredstva.

lijepo je otkrio sve muslimanske strahove o kojima diskutiramo zadnjih 50-tak sati otkad su stigli rezultati.

zamisli da je HZHB 1991. imala ovakav trust mozgova koji zna sve o čemu neprijatelj razmišlja u svakom trenutku.

evo i njizih na stadionu.

Sandžaklije kao Čečeni.

Reuf GraDZanski

Pojavio se početkom 2009. na forum.hr, par mjeseci kasnije je pokrenut ovaj forum. S isto godina kao i ja, a i ti otprilike, cca. 22.

Reuf GraDZanski

Sandžaklije kao Čečeni.

Odlican tekst. Toliko jadovanja po centimetru teksta. Mislim da se svi Srbi i Hrvati osjecaju nadmocni nakon citanja.

Šta mislite jesu li Crnogorci u pravu oko zakona oko vjeroispovijesti?


Slušam Mila kako spominje 1918 i imovinu "autokefalne crnogorske crkve", to je kao nekakva "revizija", nešto kao što su komunisti oduzeli imovinu 1945 pa je kasnije vraćena iako je ovo teško definirati.

Radi se o periodu od 100 godina, kako je moguće da komunisti u 2 Jugoslaviji nisu stvorili CPC a Stepinca su tjerali na odricanje od Vatikana?

"Novim zakonom želimo stvoriti pravnu jasnoću", rekao je bivši predsjednik parlamenta Ranko Krivokapić u intervjuu za DW. Prije 1918. godine, prema Krivokapiću, crkvena dobra bila su u vlasništvu države Crne Gore, tek nakon toga bila bi predana Srpskoj pravoslavnoj crkvi. To bi sada trebalo ispraviti, jer "država Crna Gora želi zaštititi svoja kulturna dobra. Nije moguće da vlasnik najvažnijih kulturnih dobara u Crnoj Gori dolazi iz druge države, kao u ovom slučaju iz srpskog patrijarhata.

Nema zemljišnih knjiga iz srednjeg vijeka

Sa stajališta Srpske pravoslavne crkve, situacija izgleda potpuno drugačije. "Zakon zahtijeva da dokažete vlasništvo nad crkvama i samostanima koji su sagrađeni u 13. ili 14. stoljeću. Ali oni su u to vrijeme dani crkvi ili donirani. Ne postoje zemljišne knjige u kojima je to zabilježeno", kaže Vladika Grigorije Durić, poglavar srpske pravoslavne eparhije u Njemačkoj, u intervjuu za DW. Prema Duriću, ove su zgrade 1918. godine pripadale Crnogorskoj crkvi - i u to su vrijeme otišle u SPC u skladu s pravoslavnom jurisprudencijom. "Političke promjene u povijesti nisu za crkvu važne", naglašava Durić.

"Formalno se radi o razjašnjavanju toga što tko posjeduje - a ne o ostvarivanju imovinskog zahtjeva za sebe", kaže Lazaros Miliopoulos, politolog sa sveučilišta u Bonnu i stručnjak za pitanja pravoslavlja. "Ni u zapadnim zemljama nije drugačije." Može razumjeti napore Crne Gore da razjasni vlasničku situaciju. Važno je, međutim, da država ne može jednostavno izvlastiti crkve, a da im to ne nadoknađuje. "To ne bi bilo kompatibilno s europskim pravnim normama", rekao je Miliopoulos.

Bit će ključno razjasniti je li se nakon završetka Prvog svjetskog rata "prijenos imovine tadašnjeg crnogorskog mitropolita na Srpsku pravoslavnu crkvu dogodio pod prijetnjom nasilja i iznude - ili dobrovoljno". Postoje dokumenti koji dokazuju da je metropolit u to vrijeme prosvjedovao - ali i oni koji proturječe ovoj tezi. / DW

Šta mislite jesu li Crnogorci u pravu oko zakona oko vjeroispovijesti?


Slušam Mila kako spominje 1918 i imovinu "autokefalne crnogorske crkve", to je kao nekakva "revizija", nešto kao što su komunisti oduzeli imovinu 1945 pa je kasnije vraćena iako je ovo teško definirati.

Radi se o periodu od 100 godina, kako je moguće da komunisti u 2 Jugoslaviji nisu stvorili CPC a Stepinca su tjerali na odricanje od Vatikana?

Ljudi pomagajte, nelojalna koalicija se udruzila i napada me

Pa zato sto SPC patrijarh stoluje u Jugoslaviji a katolicki u Italiji.

Komunisti su stvorili crnogorsku naciju, i to protiv volje 95% pripadnika te projektovane "nacije". od kojih većina pre toga nisu bili "Crnogorci" čak ni u regionalnom smislu. Sve pravoslavne sveštenike su pobili, a crkve pretvorili u štale i wc-e.

Nikakva autokefalna Crnogoska pravoslavna crkva nije postojala, niti je išta izgubljeno 1918. Do ratova 1912-1918, Srbi su živeli u četiri-pet različitih državnih poredaka i nije postojala jedinstvena Srpska patrijaršija, koju su Turci zabranili 1766. Zato su postojale odvojene crkvene organizacije Srba u Austrougarskoj, BiH, Turskoj, CG i Srbiji. Nakon oslobođenja 1918. izvršeno je ujedinjenje u SPC, u kojem je učestvovao mitropolit crnogorsko-primorski i kompletno sveštenstvo u Crnoj Gori, kasnije su patrijarsi SPC bili uglavnom sa prostora Crne Gore.