nemam veze sa tvojim citiranjem

al kad vec jesi...ti mozda mislis da si hrvat

Otkud ti to da nisam i po čemu to zaključuješ?
Možda nisam po tvojoj mjeri, ali to je već tvoj problem, a ne moj.

Načitali smo se tih šupljaka na ovom forumu.
Nisi objasnio zašto si slagao tako da to ide u bošnjački interes ?

Mesića Hrvati u BiH mrze. Po tvojoj logici su mu dali titulu počasnog da dižu tenzije sa Hrvatima.

Pa možda i jesu, ja uopće ne branim njihovu politiku, nekako mi se čini logičnije da ne žele dizati tenzije sa Srbima koji su se skoro otcijepili, nego sa Hrvatima koji su u podređenom položaju, a možda, opet ponavljam Gotovina za njih jednostavno nije bitan da bi ga proglašavali počasnim građaninom. Mesić je za vrijeme svoje vladavine snažno podupirao građanski oblik uređenja države i pozivao je na njeno očuvanje, a to Bošnjacima odgovara i zbog toga je počasni građanin pretpostavljam.
Gotovina je ikona i simbol za Hrvate i Hrvatsku, za Bihać je on isto ono što je Srebrenica za Hrvate. Ništa. Neutrala.

Loše glumiš bošnjačkog odvjetnika aka "Hrvata". To je razlog zašto vas Hrvati i Srbi sve više mrze. Nitko ne voli pokvarene ljude, lažove i smutljivce.

Ja sam svoje o tome rekao. Možda nisam Hrvat po mjeri nekih ovdje, ali moram odgovoriti na gluposti. Zbog čega bi Gotovinu netko u Bihaću proglašavao počasnim građaninom?
Što se tiče mržnje, govori u svoje ime, ja ne mrzim nikoga, ti s druge strane koristiš koliko sam stigao pročitati svaku priliku koju možeš da bljuješ šovinizam, mržnju prema jednoj strani dok drugu srpsku gotiviš. Sad ispada da je srpska strana sastavljena od iskrenih, istinoljubivih i dobrih ljudi, a ona druga od lažova, pokvarenjaka i smutljivaca. Naravno da to nema veze sa istinom i zdravim razumom.
Tipičan nacionalist u negativnom smislu koji je toliko dugo na forumu da mu je svatko tko piše iole normalno i nacionalno neopterećeno postao "muslimanski smutljivac, trol i lažov". Žalosno.

Pa nisi rekao istinu. Ne znam zašto lažeš. U stvari znamo to svi na forumu, ovdje to ne prolazi.

Rekao sam dvije pretpostavke, jedna je da se ne žele zamjeriti srpskoj strani, druga je da im nije bitan.
Dakle sa jedne strane imaš Mesića koji je kao predsjednik podržavao građanski koncept BiH, a sa druge strane imaš za njih nekog tamo hrvatskog generala koji se prije 20 godina tukao sa Srbima. Koga će prije proglasiti za počasnog građanina i zbog čega bi Gotovinu uopće trebali proglasiti za istoga? Jer je popularan u RH? Daj olabavi malo sa tim iskonstruiranim glupostima. Odgovaram tako jer nanjušim kad netko ima "pik" na nekoga i onda konstruira gluposti samo da ga ocrni.

"Pretpostavke" ti svojoj nani uvaljuj.

Koji njub posjeduje ovaj kanal Herceg Bosna na Youtoubeu.
Neda komentarisati nikad. A i stavlja kratke video clipove.

Na ovom svijetu stvarno ima dosta zatucanih komentatora. Zato i ne čudi, jer njubovima nije nikad dosta.

Izvor: http://hic.hr/bih-u-bihacu-odana-pocast ... -hvo-a.htm

BIHAČ: Povodom obilježavanja 23. godišnjice formiranja Hrvatskog vijeća odbrane (HVO) regije Bihać,
u organizaciji braniteljskih udruga HVO-a i Županijskog odbora Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) Unsko-sanske županije (USŽ), a pod pokroviteljstvom predsjednika Federacije Bosne i Hercegovine (FBiH) Marinka Čavare, Vlade Unsko-sanskog kantona (USK) i Grada Bihaća, danas je u Bihaću položeno cvijeće i odata počast na katoličkom groblju i spomen obilježju poginulim braniteljima u Žegaru.

Bila je to prilika da se predstavnici Grada Bihaća, USK, FBiH i BiH prisjete ratnog puta HVO-a regije Bihać, koji je, kako je istaknuto, zajedno sa 5. korpusom Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH) obranio grad Bihać i državu BiH, javlja Fena.

Jesu li HVO branitelji zaslužili da povijest pišu oni koji su kalkulirali tko bi mogao u ratu izaći pobjednik.

Tijekom domovinskog rata HVO regije Bihać izgubio je 72 branitelja, tri se vode kao nestali, a oko 280 je teže i lakše ranjenih. Odajući počast pripadnicima HVO-a, gradonačelnik Bihaća Emdžad Galijašević naglasio je zajedništvo koje je tada krasilo, a i danas krasi, ovaj grad.

“I danas u miru mi gradimo suživot, ne vještački, nego iskreno, kako to treba i činiti zbog svih građana, a posebno onih koji su položili život za Bosnu i Hercegovinu’’, kazao je gradonačelnik Galijašević.

Čestitku svim pripadnicima HVO regije Bihać uputio je i predsjedavajući Gradskog vijeća Roman Jurić, koji je kazao da su pripadnici HVO dali nemjerljiv doprinos u odbrani i oslobađanju grada Bihaća. Dodao je da su se sloga i jedinstvo bošnjačkog i hrvatskog naroda iz rata, očuvali i ojačali u miru na ponos čitavoj BiH.

U znak podrške, nakon dugo godina mještanima Žegara uručeni su i ključevi prostorija mjesne zajednice, koje su kupljene sredstvima iz gradskog proračuna u iznosu od 50.000 KM za njihove potrebe. Godišnjica formiranja HVO-a regije Bihać obilježena je i svetom misom zadušnicom za sve poginule i umrle pripadnike HVO-a, u crkvi Svetog Franje Asiškog na Zavalju./Fena/HMS/


(hms/fena/hic )

In memoiram

https://armijabih.net/heroji-bubulj-bra ... buducnost/

Da li ce danasnje nacional socijalisticke partije, HDZ, SDA, SDS, SNSD, itd., ikad preuzeti odgovornost za danasnje stanje, kao sto su nekada prozivali komuniste za raspad tadasnjeg sistema?

Biotehnički fakultet u Bihaću ima najgori smještaj (dolje), a ekonomski najbolji (austrijska zgrada).

No, kadrovi su bitniji od zgrada...

Broj upisanih brucosa tek oko 560 na svih 7 fakulteta najzapadnijeg univerziteta u BiH.

Stranica Katoličkog školskog centa u Bihaću.

https://ksc-bihac.net/

Bihac, leglo islamista i migranata:

Kakva je situacija sa Hrvatima i Srbima danas u Bihacu??

4 Srbina.
Ne 4% nego 4.

Bas gledam razliku između izbora za gradsko vijeće 2012 te 2016 godine. Izgleda da su i Hrvati ispusili do kraja

Na ostacima crkve sv. Ante u središtu Bihaću osvanuli uvredljivi grafiti.

Pravo leglo isilovaca, to treba Hrvatska čvrsto ograditi u kavez pa nek se onda mlate međusobno u novom gradžanskom međumuslimanskom ratu između novih i starih muslimana.

Izvor: https://biramdobro.com/prica-o-najljeps ... MBhYuQ89hA

Priča o „najljepšoj crkvi u Bosni Srebrenoj”

Gradnju crkve sv. Ante Padovanskog sa zvonikom započeo je tadašnji bihaćki župnik fra Am brož Radmanović, župnik od 1884. do 1886. godine, na najljepšem mjestu u središtu Bihaća, zvanom Žabela. Gradnju je nastavio župnik fra Franjo Duljilović (župnik od 1886. do 1889.) te je gradnja završena 1891. godine da bi osam godina poslije bila i posvećena. Bila je to tek prva faza gradnje ove crkve

Graditeljska cjelina župne crkve sv. Ante Padovanskog u Bihaću nalazi se u središtu grada Bihaća, u prostoru nekadašnjih gradskih zidina. Toponim Bihać, prema mišljenju većine povjesničara prvi put se spominje 1260. godine u Povelji – darovnici hrvatsko-ugarskoga kralja Bele IV. Tijekom srednjega vijeka Bihać se razvija kao slobodni kraljevski grad. U tom razdoblju u gradu se pored većeg broja trgovačkih i stambenih objekata, tvrđave i obrambenih kula nalaze i dva samostana (jedan dominikanski i jedan franjevački) te nekoliko crkava. Fra Alojzije Atlija piše da je u Župi Bihać nekad zvanoj Bišće koja je vrlo stara i koja se spominje još 1262. godine, prije dolaska Turaka bilo oko 25 crkava od čega u samom gradu devet: crkva sv. Elizabete, sv. Marije, sv. Lucije, sv. Barbare, sv. Marije Magdalene, sv. Dominika, sv. Jakova, Duha Svetog i sv. Ante (Franjevci nekad i danas na župama u Bosanskoj krajini, Nova et vetera, XXIX (1979), 2, str. 226).

“Samo da se ne dira džamija”

Od nabrojanih srednjovjekovnih crkava na području Bihaća, sve do danas očuvana je jedino crkva sv. Ante Padovanskog. Ovu su crkvu Osmanlije po osvajanju Bihaća 1592. godine pretvorile u džamiju i dali joj ime Fethija (ar. feth – pobjeda). Dolaskom austrougarske uprave 1878. godine stvorene su pretpostavke za gradnju nove katoličke crkve u Bihaću. Najveći doprinos u pokretanju aktivnosti na izgradnji ove crkve dao je tadašnji bihaćki župnik fra Franjo Ćurić, rođeni Bišćanin (fra Franjo Ćurić Bišćo je u tri navrata bio bihaćki župnik a treći put od 1874. do 1884.). On je 29. srpnja 1880. godine uputio molbu princu Vilimu, tražeći povrat posjeda bivše crkve, odnosno džamije Fethije, ili ukoliko to nije moguće da austro-ugarske vlasti pruže potporu u gradnji nove katoličke crkve na nekoj drugoj lokaciji u Bihaću. Ovaj zahtjev su austrougarske vlasti proslijedile tadašnjim bihaćkim vlastima.

Prema mišljenju Fikreta Midžića, povjesničara iz Bihaća, između župnika i bihaćkih muslimana došlo je do pregovora o kupovini zemljišta za novu crkvu i pružanju pravne, moralne i financijske pomoći prilikom njene gradnje. Muslimani su bili prinuđeni na suradnju iz jednog razloga, a to je da se ni u kom slučaju Fethija ne vrati Katoličkoj Crkvi, odnosno ”samo da se ne dira džamija” (usp. Fikret Midžić, Bihać: urbani identitet grada, Bihać, 2015, str. 164). Ova izjava – da se ne dira džamija Fethija, nego da se dadne zemljište i pomogne izgradnja župne crkve na drugom lokalitetu u gradu – poslana je Zemaljskoj vladi u Sarajevu. Nedugo zatim Zemaljska vlada je uputila dopis mjesnom generalu, koji je obavijestio župnika da će se zidine grada rušiti i da će se time stvoriti mogućnost da se nova župna crkva izgradi u užem gradskom središtu.

Nije poznata daljnja akcija župnika fra Franje, ali je sigurno da on za vrijeme svoga župnikovanja nije započeo gradnju crkve. Budući da je gradnja crkve vezana za rušenje bihaćkih bedema vjerojatnije je da gradnja nije započela 1884. godine nego sljedećih, po dobivanju suglasnosti i prvih početnih sredstava od Zemaljske vlade i priloga vjernika. Gradnja nove crkve sv. Ante u Bihaću odvijala se pak u nekoliko faza koje su se rastegle na preko pola stoljeća.

Potrajalo preko pola stoljeća

Gradnju crkve sv. Ante Padovanskog sa zvonikom započeo je tadašnji bihaćki župnik fra Ambrož Radmanović, župnik od 1884. do 1886. godine, na najljepšem mjestu u središtu Bihaća, zvanom Žabela. Gradnju je nastavio župnik fra Franjo Duljilović (župnik od 1886. do 1889.) te je gradnja završena 1891. godine (300 godina poslije turske okupacije) da bi osam godina poslije bila i posvećena. Bila je to tek prva faza gradnje ove crkve. U ovoj fazi vanjska dužina crkve iznosila je 19,70 m, a njena širina 14,30 m.

Zvonik crkve svetog Ante izdizao se iz sredine pročelja crkve za oko dva metra. Njegova visina u ovoj fazi iznosila je oko 50 metara, od čega je visina zidanog dijela iznosila 31 metar, dok je visina krova s križem iznosila 19 metara. Zvonik je imao tri etaže. U parternom dijelu nalazio se ulazni portal, tako da je toranj crkve predstavljao i neku vrstu predvorja crkve. Na prvoj etaži nalazio se kor crkve koji je s istočne strane osvijetljen jednom biforom. S druge etaže, koja se nalazila na visini od 16 metara (mjereno od nivoa terena na ulazu u crkvu), počinjalo je drveno četverostrano stepenište, koje je vodilo do etaže na kojoj su smještena zvona. Vrh druge etaže je s vanjske strane ukrašen nizom slijepih arkada. Treća (posljednja) etaža je otvorena na sve četiri strane svijeta po jednom gotičkom triforom. Bočne strane zvonika su dodatno naglašene kutnicima od bihacita.

Druga faza gradnje crkve vezana je za župnika fra Alojzija Mišića (župnik od 1894. do 1903. godine) koji je 1899. godine produžio crkvu za 11 metara i dogradio novo polukružno svetište. Ova restauracija crkve je izvedena pod vodstvom i planu ing. Karla Fitzingera dok je veliki oltar izveden po nacrtu Franza Kipara iz Zagreba, a radove je izvodio majstor Josip Dubovski iz Češke. Isti majstor je izradio i dva bočna oltara po nacrtu Fitzingera. Treba naglasiti da je sav drveni materijal za ove radove darovao tadašnji okružni poglavar Lotar pl. Bergs. Bihaćki župnik fra Alfonzo Marija Kudrić, (župnik od 1908. do 1913. godine) podigao je kor crkve.

Treća faza izgradnje župne crkve i zvonika trajala je od 1938. pa do jeseni 1941. godine. Naime, pokazalo se da 1899. godine produžena crkva nije zadovoljavala potrebama vjernika pa je tadašnji župnik fra Viktor Šakić (1937.-1945.) uz jednodušnu želju, zalaganje i suradnju župljana 1938. godine poveo akciju kojom bi se konačno riješilo pitanje crkve. Fra Viktorova namjera je bila crkvu tako preurediti i dograditi kako bi ona bolje odgovarala potrebama vjernika. Vještim taktom, lijepom ophodnjom, susretljivošću i bratskim zalaganjem, uspjelo je fra Viktoru produžiti i preurediti crkvu s tornjem. Nacrte za ovu rekonstrukciju u starohrvatskom stilu izradio je zagrebački arhitekt prof. Stjepan Podhorski. Radove su vodili Ljudevit i Viktor Missoni, otac i sin, talijanske narodnosti.

U ovoj fazi došlo je do proširenja crkve prema zapadu dogradnjom dvije bočne i središnje polukružne apside te je crkva time dobila oblik latinskog križa. Dužina crkve je povećana na 58 metara dok je širina u dograđenom dijelu (širina u križu) iznosila 24 metra. Nad križanjem lađa podignuta je kupola u promjeru od 22 m, visoka 23 m. Na kupoli se nalazilo osam okruglih prozora. Kupola je bila prekrivena drvenim šatorastim krovom i limom. Uz sjeverozapadni kut objekta dozidana je sakristija. U ovoj fazi izmijenjen je i strop jer je umjesto drvene tavanice ugrađena betonska. Pod crkve bio je izveden od livenoga taraca (tal. terrazzo), sive, crvene i žute boje. Također u ovoj fazi preuređenja crkve uklonjen je i strmi krov sa zvonika te je dograđena jedna etaža u dužini od 15 metara. Na nadograđenom dijelu zvonika, sa sjeverne i južne strane dodan je prostor za sat.

Nakon treće faze izgradnje crkva sv. Ante u Bihaću imala je izgled trobrodne građevine sa zvonikom na istočnom ulaznom pročelju. Prostorno je zauzimala 900 četvornih metara. Sam izgled crkve bio je za ono vrijeme više nego impozantan. S visokim pravokutnim zvonikom, uz Fethiju džamiju i Kapetanovu kulu dominirala je ponad gradske jezgre. Prema mišljenju dr. fra Berislava Gavranovića „to je bila najljepša crkva u Bosni Srebrenoj, pravo monumentalno djelo“ (usp. Fra Berislav Gavranović, Povijest franjevačkog samostana Petrićevac i franjevačkih župa u Bosanskoj krajini, Dobri pastir, Sarajevo, 1959., str. 184).

Nema mnogo podataka kako je izgledala unutrašnjost crkve, niti koji su majstori izradili oltar, propovjedaonicu, i dr. Sa sigurnošću se zna da su crkva i zvonik rađeni od kamena bihacita, a ne od klesanog kamena te da su uz domaće majstore sudjelovali i građevinari sa strane. Poznato je da je s dolaskom austrougarske vlasti u Bihać stigao i veliki broj zanatskih radnika iz Dalmacije, Hercegovine i iz drugih krajeva. Oni su, ostajući živjeti u gradu i bližoj okolici, u mnogome promijenili životne obrasce ne samo u graditeljstvu, već i u kulturi življenja (usp. Nikola Radić, Bihać sa starih razglednica, Bihać, 2000., str. 14).

Rušenje crkve

Tijekom savezničkih bombardiranja Bihaća 1944. godine, kada je uništen veliki broj objekata u samom središtu grada, srušena je, nažalost, i ova crkva, dok je zvonik nekim čudom ostao čitav. Poslije ovog događaja, kako tvrdi fra Berislav Gavranović, bišćanski muslimani su govorili: „Eh, nema više našega ponosa u Bihaću!“ Zvonik je granatiranjem bio oštećen i u ratu 1992.-1995. godine kada su nastala oštećenja gornjih zona istočnog i južnog zida.

Nakon Drugog svjetskog rata je Narodni odbor Bihaća oduzeo Župi Bihać cijeli teren oko crkve, s grobnicom bihaćkog plemstva (grobnica hrvatskih velikaša) i temeljima crkve sa zvonikom. Unatoč svih molbi Župe Bihać, odluka o oduzimanju nije promijenjena. Na sam Božić 25. prosinca 1952. godine, Župa Bihać je dobila konačno rješenje od Vrhovnog suda iz Beograda prema kojemu se sve navedeno oduzima uz minimalnu odštetu u bonovima. Preostali kamen i materijal od crkve morao se prema ovom rješenju ukloniti, a zvona sa zvonika morala su se demontirati. Tako prenosi dr. Boris-Jakov Barun u djelu Dušobrižništvo i narodni običaji u okolici Bihaća (Novigrad, 1995., str. 17). Zvona su ipak stajala na zvoniku sve do 1959. godine kada su skinuta i zatim su čuvana u župnoj kući u Bihaću. Nakon što je u Bihaću, zaslugom fra Viktora Šakića između 1970. i 1972. godine podignuta nova župna crkva i uz nju zvonik, na njega su postavljena upravo ova zvona sa stare crkve.

Zvonik i plato crkve vraćeni

Odlukom od 20. travnja 2006. godine Općinsko vijeće Bihaća je radi održavanja spomenutog prostora, Franjevačkom provincijalatu Bosne Srebrene ustupilo na pet godina korištenje zvonika i platoa crkve svetog Ante, uz napomenu da je korisnik prostora dužan sanirati i adaptirati unutrašnjost zvonika. Na sjednici održanoj 17. siječnja 2013. godine Općinsko vijeće je donijelo odluku kojom se Franjevačkom provincijalatu provincije Bosne Srebrene korištenje zvonika i platoa dodjeljuje „na neodređeno vrijeme”.

Važno je također istaknuti da je odlukom Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine iz studenog 2006. godine, graditeljska cjelina – Župna crkva sv. Ante Padovanskog s grobnicom bihaćkog plemstva (grobnica hrvatskih velikaša) u Bihaću, proglašena nacionalnim spomenikom BiH. Nacionalni spomenik se sastoji iz zvonika crkve s pročeljem i ostacima bočnih zidova i grobnicom bihaćkog plemstva.

Od te graditeljske cjeline ostao je samo zvonik crkve sv. Ante s ostatcima bočnih zidova koji iz godine u godinu propada. S obzirom na brojnost očuvanih objekata na području Bosne i Hercegovine sa sličnim karakteristikama, ovaj objekt ne predstavlja izrazitu arhitektonsku vrijednost. Međutim, s obzirom na značaj unutar gradske jezgre, zvonik crkve sv. Ante Padovanskog ima vrlo visoku ambijentalnu vrijednost. On i danas ukazuje na to da se u središtu Bihaća nekad nalazila velebna građevina koja je bila ukras ovog grada i njegov nezaobilazan detalj na gotovo svakoj povijesnoj fotografiji. Osim kulturno-povijesnog značaja, zvonik crkve sv. Ante ima izuzetnu civilizacijsku vrijednost. Ova vrijednost sadržana je u tome da su austrougarske vlasti, suprotno dotadašnjoj uobičajenoj praksi, a već krajem 19. stoljeća, odustale od rekonstitucije srednjovjekovne crkve te odlučile izgraditi potpuno novu građevinu na drugoj lokaciji, što predstavlja izuzetan civilizacijski gest.

S obzirom na njegovo fizičko stanje, na dugogodišnju nebrigu i nemar, zvonik crkve sv. Ante Padovanskog zahtijeva žurnu graditeljsku intervenciju, kako bi se očuvao od daljnjeg propadanja i eventualnog potpunog rušenja. Franjevci Bosne Srebrene spremni su u idućem razdoblju sanirati ovaj spomenik kulture koji je postao jedan od simbola grada Bihaća. Sadašnje vlasti grada Bihaća se nadaju da će franjevci ispoštovati preuzete obveze te da će Bihać u skorije vrijeme na ovaj način obogatiti svoju turističku ponudu. No, prije bilo kakvih graditeljskih intervencija nužno je sačiniti precizan program obnove i revitalizacije zvonika i platoa crkve te definirati funkcionalni sadržaj cijele graditeljske cjeline. To će zasigurno zahtijevati značajna financijska ulaganja kako bi se sačuvalo ono što su u mnogo težim vremenima uspjeli sagraditi naši preci i čime i dan-danas uspijevaju izmamiti uzdahe žitelja i posjetitelja Grada na Uni.

z knjige: Kalendar sv. Ante 2019.
Piše: fra Bono Tomić
Izvor: Svjetlo riječi