Onodobni visoki predstavnik međunarodne zajednice, Austrijanac Wolfgang Petritsch te ostali zapadni diplomati, a prije svih američki i britanski veleposlanik, te njihovi kadrovi u drugim međunarodnim organizacijama, poput UN-a, i OSCE-a bili su iznimno revnosni u pokušaju minimiziranja utjecaja pojedinih crkvenih velikodostojnika na društvene procese u BiH znajući da Katolička crkva tradicionalno ima značajan rejting u hrvatskom narodu.

Uz redovite i medijski koordinirane istupe protiv političkog rukovodstva Hrvata u BiH te optužbi za ekstremizam i kriminal ogromnih razmjera na njihovoj je „crnoj listi“ posebno mjesto zaslužio biskup Perić kojeg je prema navodima iz izvješća organizacije BHHRG (Britanska helsinška skupina za ljudska prava) moćni šef OHR-a čak pokušao smijeniti. Tako Petritsch, referirajući se na njegov spomenuti govor na Saboru u intervjuu zagrebačkom Večernjem listu od 7. ožujka 2001. izražava duboko razočaranje ponašanjem dijela Crkve, a posebno govorom mostarskog biskupa Ratka Perića..

Još žešći bio je visoki predstavnik u intervjuu zagrebačkom Globusu od 9. ožujka 2001: “Zapanjen sam i šokiran govorom biskupa Ratka Perića i ne mogu čak ni početi opisivati njegovu ogromnu mržnju i njegovu podršku osumnjičenim ratnim zločincima koju je izrazio u svom govoru” a njegov glasnogovornik, bivši novinar Guardiana, Christopher Bird u pismu upućenom britanskom magazinu The Spectator opravdava Petritcheve napade na biskupa riječima: “Biskup Perić je više političar nego svećenik”.

Autoritativni režimi su tijekom povijesti uvijek nailazili na “turbulentne svećenike”, nepodobne za svjetovnu vlast, i često su ih pokušavali maknuti. OHR se u ovom smislu ne razlikuje mnogo od takvih režima.

S obzirom da visoki predstavnik, iako evidentno opijen svojim diktatorskim ovlastima, ipak nije imao ni mandat ni mogućnosti smjenjiviti crkvene velikodostojnike trebalo je organizirati dobro koordiniranu diplomatsku akciju koja se, za razliku od medijske harange protiv biskupa, odvijala potiho a meta za odstrel bila je ista: Ratko Peric, bishop of Mostar-Duvno.

Diplomatska akcija s ciljem smjene biskupa?

Glavnu ulogu u izvedbi ove delikatne operacije preuzeli su američki diplomati pri Svetoj Stolici uz obilatu pomoć osoblja svojih veleposlanstava u Sarajevu i Zagrebu, a da ta akcija nije tek plod mašte pojedinih izvjestitelja zorno svjedoči javno dostupna dokumentacija u bazi podataka WikiLeaksa.

Tako je već 9. ožujka 2001., samo šest dana nakon famoznog biskupova govora, u Vatikanu održan sastanak zamjenika američkog veleposlanika pri Svetoj Stolici Georgea Frowicka (inače sina iskusnog američkog diplomata i veleposlanika OSCE-a u BiH Roberta Frowicka 1995. – 1999.) s američkim klerikom msgr. Josephom Marinom (postao nadbiskup 2008., danas predsjednik Papinske crkvene akademije, diplomatske škole Sv. Stolice) u to vrijeme službenikom u Državnom tajništvu Sv. Stolice zaduženom za područje jugoistoka Europe.

Marino informira Frowicka da ga je 5. ožujka po pitanju biskupa Perića već kontaktirao general Jacques Paul Klein (tada na dužnosti posebnog predstavnika i koordinatora UN-a za operacije u Bosni i Hercegovini i zamjenik visokog predstavnika) a 8. ožujka je na istu temu primio poziv i od francuskog veleposlanika Alaina Dejammeta.

Marino je upoznao sugovornika da je već pripremio informaciju za nadbiskupa Jeana-Louisa Taurana, tajnika Sv. Stolice za odnose s državama (od 2003. kardinal, kamerlego i kardinal protođakon koji je proglasio „Habemus Papam!“ nakon posljednje konklave 2013., umro 2018.) koji je bio u povratku iz službenog posjeta Iranu. Marino nadalje izražava određene rezerve prema stavovima biskupa Perića ali potom diplomatski razvodnjava priču, ističe da su Hrvati već mjesecima unaprijed upozoravali da su njihovi legitimni interesi ignorirani od međunarodne zajednice i objašnjava ograničenja Sv. Stolice prema djelovanju biskupâ koji općenito imaju veliku autonomiju.

Za četiri dana, 13. ožujka 2001. Frowick se ponovno sastaje s Marinom koji ga informira da su do Sv. Stolice s više strana došle slične poruke te ga uvjerava da će sa svoje strane učiniti sve kako bi se promijenilo ponašanje hercegovačkog klera kao i da potpora Sv. Stolice demokratskoj i multietničkoj BiH ostaje nepromijenjena, ali diplomatski izbjegava Frowickove pritiske za javnim očitovanjem Svete Stolice po ovom pitanju navodeći pri tom primjer nadbiskupa Manile kardinala Jaime Sina koji je u više navrata bio umiješan u političke prevrate na Filipinima ali nije sankcioniran iako Vatikan nikada nije blagonaklono gledao na njegove političke aktivnosti.

Objasnio je kako je oko ovog pitanja angažiran nuncij (nadbiskup Giuseppe Leanza, nuncij u BiH, 1999. – 2003.) koji je već razgovarao s kardinalom Puljićem, a uskoro će isto učiniti s biskupom Perićem.

Uz to, kroz većinu ovih izvješća provlači se i otvoreno kritički stav međunarodnih administracija prema ulozi franjevaca u BiH, ali bez dubljeg razumijevanja unutarnjih crkvenih odnosa.

Posebno je zanimljiv zaključni komentar u izvješću u kojem se navodi da katolička crkva u Hrvatskoj i BiH žestoko podupire papu Ivana Pavla II. te nije za očekivati da će službeni Vatikan javno kritizirati biskupa kojeg je on imenovao.

Stoga američki diplomati odlučuju djelovati suptilnije: pokušavaju razviti priču o međureligijskom dijalogu u suradnji sa Zajednicom Sv. Egidija te tim putem, kako doslovno navode „izvući Perića iz nacionalno-političkog divljaštva“.

Ovo izvješće pod nazivom „Sveta Stolica traži razumijevanje za upravljanje mostarskog biskupa“, upućeno Državnom tajništvu u Washington, sastavio je 13. ožujka 2001. otpravnik poslova američkog veleposlanstva pri Svetoj Stolici Joseph Merante, a informacija je također proslijeđena veleposlanstvnima u Zagrebu i Sarajevu.

Frowick i Merante održali sastanak s osnivačem i direktorom laičke katoličke organizacije Zajednice Sv. Egidija Andreom Riccardijem te razgovarali na temu ubrzavanja međureligijskog dijaloga u Bosni, a kao ključni sugovornik na ovu temu navodi se kardinal Vinko Puljić, koji je za razliku od Perića okarakteriziran kao umjeren. U tu svrhu planira se organizacija međunarodne konferencije a o tome će s kardinalom razgovarati msgr. Vincenzo Paglia, biskup Terni – Narni – Amelie u Umbriji (od 2012. nadbiskup, danas predsjednik Papinske akademije za život) jedan od osnivača Zajednice Sv. Egidija 1968. Spomenimo uzgred da se biskup Paglia „proslavio“ kad je 2007. godine angažirao argentinskog umjetnika otvoreno homoseksualnih sklonosti Ricarda Cinallija da naslika homoerotsku fresku u njegovoj katedralnoj crkvi.

Na temu potpore međureligijskom dijalogu američki su diplomati razgovarali i s britanskim veleposlanikom pri sv. Stolici Markom Pellewom, a u osiguranje financijskih sredstava za predstojeću, njima očito vrlo važnu konferenciju, uključili su i švedsku i austrijsku ambasadu. Istaknimo ovdje da je Međureligijsko vijeće BiH 1997. osnovano uz snažnu potporu pojedinih američkih organizacija (WCRP – Svjetska konferencija za religiju i mir uz pomoć US Institute of Peace) i određenih diplomata poput američke veleposlanice u Beču, protestantske teologinje Swanee Hunt. Javnosti je manje-više poznata činjenica da je biskup Perić otpočetka bio izrazito skeptičan prema toj nevladinoj organizaciji pa tako 22. prosinca 2003. svojoj subraći biskupima bez uvijanja poručuje:“… već osam godina dokazujemo međunarodnim nametljivcima, koji nas salijeću i napastuju sa svih strana, da nas ne trebaju voditi za ruku na ekumenske sastanke, da nam ne trebaju namještati stolice za međureligijski dijalog, da nas ne trebaju slikati kako nas oni postave za poziranje, jer nismo toliko ni imbecilni ni infantilni da nam oni upriličuju falš-poze, ekumenske farse, foto-večere i reprezentativna novogodišnja primanja! Dosta su nas nemilosrdno raskasapili po sredini hrvatskoga i katoličkoga bića u cijeloj BiH, ne trebaju nam još i njihove prividne kozmetičke međureligijske operacije!“ Budući da aktivnosti tako projektiranoga Međureligijskog vijeća nisu prestale on se ponovno obraća biskupima BK BiH te u pismu od 11. srpnja 2007. zaključuje: „Ovakvo Međureligijsko vijeće nedopustiva je i gotovo “sinkretistička” forma ili omča, s pomoću koje civilne vlasti nastoje imati punu kontrolu nad svim članovima i predstavnicima četiriju religija u ovoj zemlji. Stoga, izričito se ograđujem i distanciram od bilo kakve djelatnosti, predstavništva, sudioništva i potpisa bilo kojega katoličkog člana i odričem se svih “usluga” koje mi to nejasno i dubiozno Međureligijsko vijeće može ponuditi.“ Cjelovit stav biskupa Perića po ovom pitanju javno je dostupan u Službenom vjesniku biskupijâ Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske. Kako je vidljivo iz ovih njegovih očitovanja američki se diplomati i nisu pretjerano iskazali u namjeravanom „preodgoju“ svojeglavog biskupa.