ekstra serija, rade je odigrao matana neponovljivo, čak je imao i moždani koliko sam čuo pri prilagođavanju na govor

Vrtirepkina gluma mi se ne sviđa, Nuša isto tako i još nekoliko likova ne plijeni glumom. Ali su Rade i Fabijan iznijeli cijelu seriju.

OBAVEZNA TV LEKTIRA

Kikaš, Matan i Vrtirepka ponovo u BiH

ČETRDESET GODINA ZABRANJENE TV SERIJE - PROSJACI I SINOVI



U programu TV kuće OBN iz Sarajeva već nekoliko sedmica, vikendom, reprizira se serija PROSJACI I SINOVI, koju je 1971. i 1972. po scenariju IVANA RAOSA režirao ANTUN VRDOLJAK; o vremenima i okolnostima u kojima je nastajala ova genijalna serija, kao i o dvanaestogodišnjoj zabrani njenog emitovanja, za «Slobodnu Bosnu», pored reditelja, govori i glumica VLASTA KNEZOVIĆ, koja je fantastično odigrala lik Zlatke Vrtirepke

Dogodilo vam se, bezbroj puta, da ste sa svojim prijateljima, rodbinom, kolegama s posla razgovarali o vama najdražim TV serijama koje su producirane u bivšoj SFRJ. Prisjećali ste se Kapelskih kresova, Otpisanih i Povratka otpisanih, Našeg malog mista i Velog Mista, Vrućeg vetra, neko se dosjetio i serija Kuda idu divlje svinje i Više od igre, bilo je i onih čiji su favoriti, pak, serije Grlom u jagode, Tale i Osma ofanziva, a bilo je, naravno, i onih koji su prstom, bez upotrebe daljinskog upravljača, ciljali na Gruntovčane i Nepokoreni grad. Bilo ih je i bilo nas je, ima nas još uvijek, a pričali smo i pričamo o najdražim serijama. A koja je najbolja TV serija snimljena na ovim prostorima, ikad? Pa, Prosjaci i sinovi! Doduše, ovo je subjektivno mišljenje, razmišljanje i promišljanje, ali šta je danas, zapravo, objektivno? Ništa. Osim da je Messi najbolji fudbaler na planeti!

PROSJACI, GALANTARI I TORBARI

Ne postoji ni sitnica koja u TV seriji Prosjaci i sinovi fali. Tekst, gluma, režija, montaža, fotografija, sve je na svom mjestu, jasno poredano. U to se možete uvjeriti i gledajući njenu reprizu prethodnih sedmica na TV OBN-u. Jedina je rupa onih dvanaest godina koliko je smontirana i nesretna kupila prašinu u nekom cenzorskom bunkeru. Pa je premijerno emitovana tek 1984., a dvije, od ukupno trinaest epizoda, okrznule su i sarajevsku Olimpijadu. Tamo negdje, između takmičenja u alpskom skijanju i umjetničkom klizanju. No, idemo redom.

Na internet stranicama danas možemo pročitati da je TV serija Prosjaci i sinovi snimljena po knjizi Ivana Raosa. Ali, ne možemo pročitati da li mu je reditelj i autor serije Antun Vrdoljak predložio da napiše scenarij, ili ga je Raos već imao napisanog, ili je, s obzirom da su zemljaci iz Imotske krajine, znao da piše roman, pa su i pisanje knjige i scenarija, «u kojima se prikazuju zgode i nezgode obitelji prosjaka, galantara i torbara u njihovoj borbi za opstanak na tvrdom kamenu», išli nekako uporedo. «Sve je malo drugačije. Roman Prosjaci i sinovi je objavljen nakon što je TV serija već bila snimljena. Ivan Raos je iz Medova Doca u Imotskoj Krajini i njegovi preci su se takođe nešto malo bavili švercom. Prema tome, Ivan Raos nije bio čovjek koji bi rasipao, nego je skupljao. A pisao je lako. Osim toga, pisao je materijal koji je već deset puta prežvakao. Tko zna koliko ga je nosio u sebi. Čak se misli da je pojava romana ubrzala zabranu serije, jer su ljudi u romanu mogli pročitati neke stvari kojih nije ni bilo u seriji», objašnjava Antun Vrdoljak. Ovaj roman Ivana Raosa objavila je Matica hrvatska.

«Snimali smo 1971. i početkom 1972., čak i nakon Hrvatskog proljeća, a ja sam već bio smijenjen sa mjesta predsjednika Društva filmskih radnika Hrvatske, upravo zbog Proljeća. Serija je snimana, što bi se reklo, u najgore vrijeme. Enterijere smo radili u privatnom ateljeu na Trešnjevci u Zagrebu. Ta zgrada i danas postoji, često prođem pored nje, ali ne znam što je danas tamo. A ostatak je snimljen u Zmijavcima, u Imotskoj krajini. A sve je počelo kada je Televizija Zagreb raspisala natječaj za humoristične serije. I tada su prihvaćena tri scenarija: Naše malo misto, Gruntovčani i Prosjaci i sinovi. Zora Dirnbach jeste potpisana kao urednica TV serije o kojoj govorimo, ali teško je reći da je to neko pojedinačno mogao odlučiti. Mislim da je o bitnim stvarima odlučivao Branko Lentić, koji je tada bio glavni urednik Programa Televizije Zagreb», kaže naš sagovornik.

SRBIGUZICA I IZIGUZICA

A šta je, zaista, sporno u TV seriji Prosjaci i sinovi? «To je rečeno u priopćenju. Sjećam se, kada je najavljena premijera serije, tu večer sam pozvao sebi k doma u goste neke prijatelje. U to vrijeme sam radio dosta gledane filmove, pa se očekivalo i da će serija biti takva. Osim toga, serije su bile veoma popularne u to vrijeme. Kod mene su bili Ranko Marinković, Jure Kaštelan, Ivan Šibl, Ivan Raos i Fabijan Šovagović, svi sa suprugama, kao i moja cijela obitelj. Zakazao sam večeru u 18 sati, da bi u 20 sati, kada je počinjala serija, mirno mogli otići iz trpezarije u dnevni boravak. I, kad smo sjeli i svi dobili po čašu vina, na ekranu se, poslije Dnevnika, pojavio Oliver Mlakar, blijed i strahovito uznemiren. On je tada, doslovno, pročitao sljedeći tekst: Odlukom Redakcijskog kolegija odgađa se prikazivanje serije Prosjaci i sinovi. Serija je vrhunsko djelo, u njoj nema ničeg spornog. Sporna je samo ličnost autora. Dakle, mene», veli Vrdoljak.

Autorica dokumentarnog filma Cinema Komunisto o mitu zvanom jugoslovenska kinematografija, Mila Turajlić, govorila nam je početkom 2011. da je ekipa filma Seljačka buna saopštila Titu da u prvim jutarnjim satima, jednog dana jedne godine, izlazi kopija tog ostvarenja Vatroslava Mimice i da će mu odmah biti stavljena na raspolaganje da je pogleda. Dakle, direktno iz laboratorije! Je li Tito bio zaslužan što je premijera Prosjaka bila odgođena do ko zna kad, pitamo Vrdoljaka: «Nije. Tito je volio gledati filmove i to je poznata stvar. Usput, u filmu Cinema Komunisto, ima dosta improvizacije i dosta netočnosti.»

Prethodni vikend na OBN-u smo, između ostalog, imali priliku vidjeti šta je to cenzurisano. Dakle, don Pavao, kojeg je sjajno utjelovio Miloš Kandić, na samrtnoj postelji govori monolog direktno upućen Matanu mlađem. A onda na ekranu, ali u crno-bijelom formatu, vidimo da je riječ o cenzurisanom dijelu iz 1984., u kojem samo poziva svoje da ostanu na svome. I ništa više. Ipak, filmski cenzori su te godine zabranili emitovanje onoga što do tada nisu uspjeli uništiti?! «Neki dijelovi onoga što je govorio don Pavao su izbačeni. Pokušao sam montirati integralnu verziju serije, ali su vrlo bitni dijelovi, nažalost, izrezani i uništen je negativ. Tako da se integralna verzija nikako nije mogla napraviti. U scenariju je bilo jedno lice koje se zvalo Srbiguzica. A znate li što je srbiguzica? To je plod od divlje ruže i od toga se pravi pekmez. Negdje se to zove drugačije, ali u Imotskom se zove - srbiguzica. Zato što djeca jedu te plodove, koji su unutra puni onih malih, bodljikavih, sitnih stvari. Tako da se te dlačice zabiju u debelo crijevo i to strašno svrbi. E, zato se zove srbiguzica. Ali je Branko Puharić, koji je tada bio zadužen za ideologiju CK, od mene zahtijevao da izbacimo to ime. Meni je to bilo tako glupo da vam ne mogu reći. Onda smo u cijeloj seriji, a to je veliko lice, kad god se spomene ime Srbiguzica to morali promijeniti u Iziguzica, kako bi bio isti broj slogova u riječi», prisjeća se Vrdoljak.

RADE UMJESTO BORISA

Dilemu oko tumača lika Kikaša Vrdoljak nije imao: Fabijan Šovagović je bio prvi i jedini rediteljev izbor... I pravi. Jer, Kikaš je bio za Oscara! A kada ih je Vrdoljak pozvao da igraju lik Matana starijeg, odnosno Zlatke Vrtirepke, Rade Šerbedžija je imao dvadeset i pet, a Vlasta Knezović dvije godine manje. «Boris Dvornik je počeo snimati ulogu Matana starijeg, ali je imao problema kod kuće, otac mu je bio teško bolestan, tako da smo nakon dvanaest dana raskinuli ugovor. Pa sam trebao nabrzinu pronaći glumca. Radu Šerbedžiju sam prvi put angažirao u filmu U gori raste zelen bor. Gledao sam ga i nešto malo u kazalištu, bio je mlad, početnik, ali me tada oduševio, pa mi se učinilo da bi kvalitetno mogao odigrati ulogu Matana starijeg. I napravio je sjajnu ulogu! Cijelu tu epizodu radio sam u jednom kadru, a snimili smo je za jedno prijepodne. A kad me već pitate da li mu je to najbolja uloga u životu, odgovorit ću vam da nije. Njegova apsolutno najbolja uloga je lik žandarskog oficira u mom filmu Povratak. Nije mu bila draga ta uloga. Jer, Rade je tipičan protagonist, nije sklon biti ni u čijoj sjeni. A u tom Povratku glavni lik igra Boris Dvornik, koji je dobio Zlatnu arenu na Filmskom festivalu u Puli upravo za tu ulogu», ističe hrvatski reditelj, glumac i producent, nekadašni direktor Hrvatske televizije i počasni predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora.
A tadašnju studenticu četvrte godine glume na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu Vlastu Knezović Vrdoljak je gledao u Predstavi Hamleta u selu Mrduša Donja, reditelja Boška Violića: «Tamo mi se strašno dopala kao glumica i onda sam joj dao ulogu Zlatke Vrtirepke. Igrala je u sedam epizoda i bila je odlična.»

Matan, Kikaš, Vrtirepka i mnogi drugi legendarni likovi iz Prosjaka i sinova popularizovali su Imotsku krajinu, pa je i veliki broj fanova ove serije, nakon njenog premijernog prikazivanja, hodočastio u taj dio Hrvatske i obilazio lokacije na kojima su snimljene neke od nezaboravnih scena ukupne jugoslovenske TV i filmske produkcije. A Imoćani su se i željeli i znali odužiti svom Matanu. U augustu 2010. otkriven je, u parkiću ispred trgovačkog centra Park & Shop u Imotskom, spomenik Matanu, za sve one koji ga vole. A Leon Rizmaul, iz Dokumentarnog programa Hrvatske televizije, onomad je, u najavi emitovanja Prosjaka i sinova, napisao i ovu rečenicu: U profesorskom stilu vam poručujem: riječ je o osnovnoškolskoj lektiri hrvatskog filma i nemamo što razgovarati dok je ne svladate!

Vlasta Knezović, glumica

BILO JE TO VRIJEME KADA SE NA PRAVI NAČIN MOGLO STVARATI UMJETNIČKO DJELO

Te 1971. bili ste mlada glumica, zapravo još uvijek studentica glume, u zahtjevnoj ulozi i u vrhunskoj seriji, pa pretpostavljam da se u Vama često bude emocije kada se prisjetite tog perioda...
Bila su to prekrasna vremena... Ljudski prekrasna. Bilo gdje da sam snimala, u Beogradu, Sarajevu, Zagrebu, Tešnju, Splitu... osjećala sam se kao kod kuće. I dan-danas, gdje god da odem, osjećam ljubav i poštovanje. A Prosjaci su divota zato što je, između ostalog, bilo više novaca, pa se moglo i temeljitije snimati. Bilo je to vrijeme kada se na pravi način moglo stvarati umjetničko djelo. Neki dan me nazvao Arsen Dedić, kaže da on i Gabi Novak gledaju Prosjake na OBN-u. Veli Arsen: Vlasto, krasna si. Valjda zato što sam bila mlada i sve to skupa. A ja sam Arsenu vratila kompliment, jer njegova glazba u toj seriji je remek- djelo! Nešto antologijsko, što se moralo staviti na CD i samo to puštati.

Šta Vam je Antun Vrdoljak rekao na tom prvom sastanku?

Ne sjećam se da li mi je Tonči Vrdoljak ili netko drugi iz ekipe rekao da je u kombinaciji za ulogu Zlatke Vrtirepke bila i Jelisaveta Sablić. Ali, valjda je bilo presudno to što me Tonči gledao u Predstavi Hamleta u selu Mrduša Donja. A imam i korijene iz Dalmatinske Zagore, jer moj otac je iz tih krajeva. Bila sam očarana mogućnošću da uopće dođem u tu ekipu, da upoznam te ljude. Ne znam točno što mi je rekao na tom prvom sastanku, ali znam da je bilo savršeno raditi s njim, zato što je on veliki u tom poslu. Imala sam sreću da radim sa najvećim i da učim od najvećih, a tu, jasno, spada i Tonči Vrdoljak.

Moje naredno pitanje nije vezano za Prosjake i sinove, ali jeste za još jednu vrhunsku seriju u kojoj ste igrali, Tale, u režiji Sulejmana Kupusovića. Sjetite li se ponekad Numan-begovice?
Naravno! Beskrajno sam sretna što ste spomenuli Begovicu i tu seriju. A, možete li Vi u ovom tekstu nekoga na Hrvatskoj televiziji zamoliti da emitira seriju Tale? I, puno mi pozdravite Sarajevo i moju prijateljicu, glumicu Irenu Mulamuhić, snimatelja Pujdu Mustafića, reditelja Sulejmana Kupusovića... Žao mi je što više nema mog Nedžada Ibrišimovića, moje velike ljubavi i divnog čovjeka.