Pripadnici tzv. Armije BiH napali su 19. siječnja 1993. godine Gusti Grab - malo i nebranjeno hrvatsko selo u općini Busovača i u tom zločinačkom pohodu masakrirali pet osoba starih između 70 i 80 godina. Selo je potom opljačkano, razoreno i zapaljeno.
Učinili su to bez ikakvoga povoda i razloga, jer u selu u kojemu su Hrvati činili apsolutnu većinu nije bilo nikakvih strateških ili vojnih ciljeva niti je otuda bilo komu prijetila opasnost, pa je više nego očito kako je operacija imala isključivo za cilj etnički očistiti ovo mjesto.
...
U Gustom Grabu je 1991. godine živjelo ukupno 347 žitelja, od čega je Hrvata bilo 285, muslimana 56, uz 4 Jugoslavena i 2 stanovnika koji su se izjasnili kao nacionalno neopredijeljeni.
Stanovništvo je svoje kuće napuštalo već od jeseni 1992. godine kad su počele prve provokacije muslimanskih snaga (koje već u to vrijeme nisu prezale niti od pojedinačnih ubojstava i izazivanja oružanih okršaja - iako su im Hrvati bili saveznici u zajedničkoj borbi protiv srpskog agresora), pa je siječanj 1993. i njihovu otvorenu ofenzivu u svojim kućama dočekao mali broj ljudi od kojih je velika većina pobjegla pred napadačima. Ovih pet nesretnih staraca nisu htjeli napustiti svoje domove i to su platili životima.
Tjedan dana poslije (26 siječnja) isti su zločinci napali i obližnju Dusinu (u općini Zenica) u kojoj su Hrvati u odnosu na muslimane bili manjina (od oko 20%). Tamo su strijeljali 9 zarobljenih Hrvata i jednog Srbina, pri čemu su počinili i grozne masakre. Tako su, primjerice, zapovjedniku HVO-a iz Mjesne zajednice Lašva, Zvonku Rajiću, izvadili srce odmah nakon što su ga strijeljali, što samo po sebi svjedoči o kakvim se bestijalnim i patološkim zločincima radilo.
U Dusini su ubijeni: Vinko Kegelj, Draženko Kegelj, Mladenko Kegelj, Niko Kegelj, Stipo Kegelj, Zvonko Rajić, Franjo Rajić, Vojislav Stanišić, Augustin Radoš, Pero Ljubičić. To su žrtve krvavoga masakra kojega je nad Hrvatima sela Dusine (općina Zenica) počinila ista skupina zločinaca čiji su krvavi tragovi ostali u Gustom Grabu, pod zapovjedništvom pukovnika "Armije BiH", Šerifa Patkovića. Ovih 10 ljudi umoreno je bešćutno i okrutno, iako su se predali i bili bez oružja. Među tamošnjim Hrvatima zatekao se i jedan Srbin, izbjeglica iz Zenice (Vojislav Stanišić) koji je također strijeljan.
Istog jutra tog 26. siječnja 1993. godine, gotovo u isto vrijeme napadnute su i linije HVO-a u Kiseljaku prema Kaćunima kod Busovače, u Vitezu, Novom Travniku i Uskoplju.
Za hrvatske žrtve nema pravde
Za zločin u Dusini najodgovornijima se smatraju Enver Hadžihasanović i Amir Kubura, zapovjednici 3. korpusa ABiH i 7. muslimanske brigade Armije BiH kao i spomenuti zapovjednik 2. bojne 7. motorizirane brigade pukovnik Šerif Patković. Uz njih, navode se i druga imena: Adem Abaz, zvani Brada, zapovjednik, Edin Hakanović iz Dusine (koji je koristio hrvatske civile kao živi štit), zatim Nijaz Helvida, Filda Čago, Bahro Čago, Ahmet Helvida, Kasim Helvida, Omer Helvida, Vehid Subašić, Ekrem Šišić, Vehid Subotić, Fahrudin Delić i Hajrudin Delić.
Do danas je na godinu i pol dana (!?) zatvora osuđen Edin Hakanović, bivši policajac iz Visokog kojemu je dokazana krivnja za ratni zločin protiv civila i zarobljenih pripadnika HVO-a, te Vehid Subotić (nepravomoćno) na 14 godina zatvora.
Vođen je proces pred ICTY-em u Den Haagu, ali sve je više sličilo igrokazu s unaprijed režiranim ishodom nego ozbiljnom suđenju.
Koncem travnja 2008. godine Žalbeno vijeće haaškog tribunala djelomično je uvažilo žalbe bivših komandanata 3. korpusa i 7. muslimanske brigade "Armije BiH" i smanjilo prvostupanjske kazne: Enveru Hadžihasanoviću s pet na tri i pol, a Amiru Kuburi s dvije i pol na dvije godine zatvora. Amir Kubura je odmah po izricanju presude izašao iz sudnice kao slobodan čovjek, a ubrzo je oslobođen i Enver Hadžihasanović, koji je na izricanje presude došao s privremene slobode na koju je pušten pošto je do tada u pritvoru proveo oko dvije trećine prethodno izrečene kazne od pet godina zatvora.
Sud BiH je u studenome 2014. godine nepravomoćno (na 14 godina zatvora) osudio spomenutog Vehida Subotića koji je (kako je dokazano) izvodio iz kuća zarobljenike a pojedine i ubijao. No, pravomoćne presude u ovom slučaju još nema - i to s razlogom.
Više je nego jasno zašto sudstvo BiH izbjegava kažnjavanje ratnih zločina u Gustom Grabu i Dusini.
Naime, upravo je to što se događalo u ova dva sela očiti dokaz muslimanske agresije i daje ključni odgovor na pitanje: tko je započeo oružani sukob. Zato se ignoriraju činjenice i opstruira pravda, čak i u slučajevima kad je sve činjenično dokazano i nesporno, kao u slučaju Subotića.
Jedan od najodgovornijih u slučaju Dusine bez ikakve sumnje je Šerif Patković za kojeg je Željka Rajić (supruga Zvonka Rajića) kao svjedokinja u Den Haagu kazala kako se sam hvalio da joj je osobno ubio muža kojemu je izvađeno srce.
Patković je, nažalost, od ICTY-a oslobođen unatoč svim dokazima. Umjesto zaslužene kazne zbog ovog ničim izazvanog masakra, taj je zločinac poslije rata postao ministar branitelja u muslimanskoj vladi Federacije! Iako je izravno zapovijedao operacijama u kojima su bez ikakve sumnje počinjeni teški zločini, od državnog vrha u Sarajevu je nagrađen i "Zlatnim ljiljanom" (14. travnja 1993. godine).
Kao i u brojnim drugim slučajevima u kojima su od strane agresorske muslimanske vojske na svojim domicilnim prostorima ubijani Hrvati, ne samo da zločince nije stigla ruka pravde, nego se za njih u javnosti gotovo i ne zna. Na sramotu države Bosne i Hercegovine, vlasti u Sarajevu, pa i nas Hrvata.
Gusti Grab i Dusina su ogledni primjeri etničkog čišćenja što su ga provodili muslimani diljem hrvatskih područja u vrijeme dok su opkoljavali gradove i sela, razarali ih, palili kuće, pljačkali, ubijali i progonili civilno stanovništvo.
U ovim selima danas Hrvata nema.
I takvih mjesta u Herceg Bosni je na stotine. To svjedoči o činjenici da je etničko čišćenje uzelo svoj danak i katastrofalno se odrazilo na najmalobrojniji (hrvatski) narod u ovoj zemlji koji još uvijek čeka istinu i pravdu za svoje žrtve.
Gusti Grab i Dusina bili su prvi na udaru
Masakrima u Gustom Grabu i Dusini započela je otvorena ofenziva muslimanskih snaga na hrvatska područja u Srednjoj Bosni s nakanom uništenja HVO-a, etničkog čišćenja tih prostora i u konačnici njihovog uključivanja u buduću muslimansku državu.
Nakon što su potisnuti od Srba iz istočne Bosne i Posavine (kojima se nisu imali hrabrosti suprotstaviti), muslimani su svoje civile velikim dijelom planski usmjerili na područja Srednje Bosne koja je postala metom njihove agresije. Poslije prodora muslimanskih izbjeglica i njihovog smještanja u hrvatske enklave, slijedila je druga faza: provokacije, incidenti i na kraju izazivanje otvorenog ratnog sukoba.
Nesposobni oduprijeti se srpskom agresoru, oni su krenuli u osvajanje životnog prostora na račun dojučerašnjih saveznika Hrvata koji su u to vrijeme raspolagali znatno manjim vojnim snagama. Ova strategija da se napadne slabijeg i malobrojnijeg "suparnika" kojem će se oteti zemlja, u njihovim redovima je imala svoje pristaše od proljeća 1992. godine i to među vodećim dužnosnicima u civilnim i vojnim strukturama, o čemu danas postoje nebrojeni dokazi.
Ničim izazvana, podmukla likvidacija (iz zasjede) zapovjednika HVO-a za područje Travnika, Ivice Stojaka koju su smišljeno izvršili 22. listopada 1992. pripadnici "Armije BiH", kao i sve ono što se vezano za muslimanske provokacije i incidente događalo od Jajca do Bugojna, Uskoplja, Zenice, Prozora, Viteza, Kiseljaka, Busovače i Konjica, najavilo je planiranu muslimansku ofenzivu na hrvatske prostore i u tom paklenom osvajačkom planu, Gusti Grab i Dusina bili su prvi i ogledni primjeri koji su zorno pokazali kako će taj rat voditi i kakvim će se sve sredstvima služiti "Armija BiH" i njihova subraća mudžahedini.
Pobiti sve, tako da "ni kokoš ne ostane" i nad civilima i zarobljenicima počiniti krvave masakre koji će posijati strah kod preživjelih i uzrokovati takve traume da će oni zauvijek izgubiti volju i želju za povratkom na svoja ognjišta - to je bila strategija kojom su se rukovodili oni koji su sanjali o stvaranju prve etnički čiste islamske države u Europi na tlu BiH.
Činjenice koje se moraju ponavljati
Promatrajući širi kontekst rata u BiH, bitne činjenice koje ne smijemo nikako zanemariti sastoje se u sljedećem:
Hrvati su jedina strana u sukobu u BiH koja je tijekom cijelog razdoblja trajanja rata (1992-1995.) bezuvjetno prihvaćala sve mirovne planove međunarodne zajednice i bila maksimalno kooperativna glede razrješenja krize i postizanja mira;
Hrvatski je narod prvi pružio otpor srpskom agresoru već u jesen 1991. godine, kad je početkom listopada napadnuto i razoreno selo Ravno u općini Trebinje, što je bio izravni akt agresije protiv BiH, dok su se Alija Izetbegović i njegovi suradnici od svega ograđivali govoreći kako to nije njihov rat i proglašavajući "neutralnost", te bacajući krivnju na "strane koje ne žele da se dogovore" ;
Sukob koji su izazvali muslimani s namjerom okupacije i etničkog čišćenja hrvatskih prostora (poglavito onih u Srednjoj Bosni) odvijao se na 95% područja na kojima su Hrvati predstavljali većinsko stanovništvo i koji su prema svim dotadašnjim mirovnim planovima i sporazumima spadali u hrvatske provincije;
Tijekom cijelog trajanja tog sukoba hrvatske enklave su bile najčešće u okruženju (ne rijetko s jedne strane zatvorene od Srba, a s druge blokirane muslimanskim snagama) i HVO je branio goli opstanak svoga naroda, za što je najbolji primjer Lašvanska dolina. Hrvati nikad i nigdje nisu opkolili ni jedan jedini grad, ni jednu muslimansku ili srpsku enklavu i nigdje nisu napravili pokolje takvih razmjera kakve su činile druge dvije strane u sukobu;
Tijekom muslimanske agresije na hrvatska područja, ubijeno je 1.600 Hrvata, od čega čak 1.088 civila. "Armija BiH" i vlasti u Sarajevu broj svojih poginulih i njihova imena kriju i danas (više od 24 godine nakon svršetka rata) kao zmija noge - da ne bi izašlo na vidjelo to kako su u njihovim redovima ratovali džihadisti i teroristi ne rijetko i međunarodnog kalibra iz islamskih zemalja (Saudijske Arabije, Jordana, Irana, Pakistana, Afganistana, Sirije i drugih), mada se sve to jako dobro zna. Podaci govore kako je s područja zahvaćenih hrvatsko-muslimanskim ratnim sukobom protjerano ili izbjeglo zbog ratnih okolnosti preko 144.000 Hrvata i oko 50.000 muslimana što također govori o tomu tko je bio tko u ovom ratu;
Bez Hrvata i HVO sasvim sigurno ne bi bilo ni današnje BiH i to je činjenica koju nije moguće opovrgnuti bilo kakvim razložnim argumentima. Počevši od organiziranja prvih obrambenih postrojbi (u listopadu/studenome 1991. godine), preko referenduma o samostalnosti, do obrane - najprije od srpskog, potom od muslimanskog agresora - (uz goleme žrtve), naš je narod u BiH uspio opstati i izboriti se za svoju slobodu na najvećem dijelu područja na kojima stoljećima živi. I to je jedina njegova "krivnja";
Hrvati iz BiH svojim su političkim organiziranjem u Hrvatsku Zajednicu Herceg Bosnu/Hrvatsku Republiku Herceg Bosnu i ustrojavanjem Hrvatskog vijeća obrane, braneći svoje prostore branili i BiH i bez njihovoga doprinosa (od obrane sela Ravnog listopada 1991. do završnih operacija 1994/95.) rat protiv srpskog agresora (koji je do jeseni 1994. godine držao pod okupacijom preko 70% teritorija BiH) se ne bi mogao dobiti;
Jednako tako, ne smije se zanemariti ni nedvojbeno pozitivna uloga Republike Hrvatske koja je učinila sve da se BiH održi i učvrsti kao samostalna država. O samoga početka predsjednik dr. Franjo Tuđman nudio je savezništvo Aliji Izetbegoviću (potpisana su i dva sporazuma o zajedničkoj obrani i vojnoj suradnji), utjecao je na Hrvate u BiH da izađu na referendum i glasuju za samostalnu BiH (bez čega ne bi bilo legitimiteta izjašnjavanja niti bi se mogla donijeti odluka o samostalnosti). Hrvatska je prva priznala BiH kao državu i sve je učinila da se ona obrani, pa i šaljući konkretnu pomoć u naoružanju i ratnom materijalu, u svoje je bolnice primila i liječila više od 10.000 pripadnika muslimanskih oružanih snaga, zbrinula stotine tisuća muslimanskih izbjeglica (koji su mjesecima držani u hotelima na Jadranu) itd., itd., te na kraju (na temelju sporazuma s Alijom Izetbegovićem) angažirala i svoju vojsku koja je u sinkroniziranim djelovanjima s "Armijom BiH" i HVO-om oslobodila velika područja ove zemlje, spasila bihaćku enklavu od pokolja i stvorila preduvjete za potpisivanje mirovnog sporazuma u Daytonu.
Ne samo da je suludo tvrditi kako je najmalobrojniji narod (Hrvati koji su činili samo 17,30% od ukupnog stanovništva BiH) bilo koga napao, nego postoji bezbroj dokaza i neoborivih argumenata da BiH bez otpora što ga je on organizirao ne bi opstala i preživjela.
Apsurdne su i teze koje muslimanska propaganda uporno ponavlja godinama unatrag o "podjeli Bosne" pa čak i "agresiji Hrvatske i HVO-a na BiH", dok nekažnjavanje teških zločina i masakra što su ih nad hrvatskim narodom počinili pripadnici "Armije BiH" i njihovi saveznici i subraća mudžahedini u cilju etničkog čišćenja ostavlja trajan osjećaj nepravde.
Masakri, nažalost, nisu počinjeni samo u Gustom Grabu i Dusini, nego diljem hrvatskih prostora koji su nakon svega u većini devastirani u toj mjeri da je tamo normalan život hrvatskoga naroda nemoguć.
Za razliku od Ahmića za koje zna cijeli svijet (iako je čak i ICTY u svojoj posljednjoj presudi priznao činjenicu kako je ovo selo bilo legitimni vojni cilj), za Gusti Grab, Dusinu, Buhine kuće, Križančevo Selo, Trusinu, Bikoše, Doljane, Grabovicu, Lužane, Miletiće, Uzdol, Zubiće i stotine drugih hrvatskih stratišta se niti čuje niti zna.
To je nepravda koja vapi u nebo i ona se mora ispraviti.
U Ahmićima jeste počinjen ratni zločin i to je za svaku osudu, no, što ćemo sa stotinama masakra nad Hrvatima (uključujući ubojstva žena, djece, staraca i ritualna odsijecanja glava, uz zatiranje čitavih sela) koje niti tko spominje niti kažnjava zločince?
Što ćemo s tim?
I među muslimanima ima onih koji su spremni priznati istinu
Treba biti pošten i reći da i među muslimanima ima časnih ljudi koji su voljni progovoriti o ovim događajima istinu, svjesni kako svako prikrivanje i krivotvorenje činjenica stvara zlu krv i osjećaj nepravde kod onih čije se žrtve prešućuju, te da to ne doprinosi povjerenju i boljitku u odnosima među narodima, ali ta se nastojanja po kratkom postupku presijecaju i onemogućavaju od radikalne islamske ekstremističke struje koja pod krinkom "građanske opcije" želi od BiH stvoriti prvu islamsku oazu u Europi - državu koja će funkcionirati po zakonima šerijata, a ne sukladno suvremenim europskim civilizacijskim normama.
Jedan od rijetkih takvih ljudi s one "druge strane" bio je Esad Hećimović, zenički novinar i publicist koji se nije mirio s lažima i nepravdom, pa ni s time da mu mudžahedini "otimaju Bosnu" i ubijaju susjede u ime Islama i Allaha. U svojoj knjizi Garibi - mudžahedini u BiH 1992-1999.) on donosi bezbroj dokaza koji potvrđuju kako je islamski ekstremizam razbijao BiH i izazivao sukobe i krvoprolića. Da je ICTY u Den Haagu samo ovu njegovu knjigu (uz možda još onu bivšeg načelnika Glavnog štaba "Armije BiH" generala Sefera Halilovića, Lukava strategija) iskoristio kao predložak za svoja istraživanja ratnih zločina, zatvori bi bili puni muslimanaskih zločinaca - kako onih iz BiH, tako i mudžahedina.
No, da vidimo na jednom primjeru kako to izgleda kad se istina izrekne u medijima Federacije.
Iako je od ovog događaja prošlo već više od 10 godina on svjedoči o činjenici da se istina o muslimansko-hrvatskom sukobu jako teško probija u današnjoj Federaciji BiH, a pogotovu se ne prihvaća od većinskog (muslimanskog) javnog mnijenja kojemu najviše odgovara idealizirana slika u kojoj je isključivo za njih rezervirano mjesto vječite i jedine žrtve, dok su svi ostali "agresori" i "zločinci".
U političkoj emisiji Federalne TV "60 minuta" (emitiranoj 28. rujna 2009. godine), čiji je urednik bio Bakir Hadžiomerović, prikazan je prilog u kojemu novinar Damir Kaletović otvoreno iznosi tvrdnju kako je muslimansko-hrvatski oružani sukob započeo upravo 26. siječnja 1993. godine napadom "Armije BiH" na hrvatsko selo Dusinu i masakrom nad tamošnjih 9 hrvatskih muškaraca – civila i jednim Srbinom (izbjeglicom iz Zenice) i to faktografski argumentira navođenjem brojnih činjenica.
Nije dugo trebalo čekati odgovor muslimanske propagandne mašinerije, odnosno napad na spomenutu TV emisiju, te urednika Hadžiomerovića i novinara Kaletovića koji je uslijedio već 5. listopada (2009.) preko "Islam Bosna" (
http://www.islambosna.ba).
Pod motom "Druga strana istine" ovaj je portal objavio klasični propagandni huškački tekst u kojemu se njih dvojica (Hadžiomerović i Kaletović) oštro prozivaju i optužuju zbog iznesenih tvrdnji, ali tako da se sve stavlja u kontekst onoga što su o "spornom prilogu" (iz spomenute emisije "60 minuta") pisali "hrvatski dragovoljci".
Već sam naslov članka sadrži u sebi ključnu neistinu ("FTV-ovo izmišljanje etničkog čišćenja Hrvata u srednjoj Bosni"). Prenijeli su ga i mnogi drugi mediji, među kojima i glasilo Islamske zajednice u BiH. Dodamo li tomu da se huškači "Islam Bosne" referiraju na tekst s kojim urednik i novinar čiju emisiju napadaju nemaju nikakve veze, posve je jasno kako je u pitanju nedostatak argumentacije pri čemu bi "hrvatski dragovoljci" trebali odigrati ulogu "crvene krpe" za huškanje i razjarivanje javnog mnijenja, a ne za otkrivanje istine i pobijanje izrečenoga u "spornoj" TV emisiji "60 minuta".
(Vidi:
http://www.islamskazajednica.ba/vijesti ... njoj-bosni)
Naravno, od kakvoga suvislog demantija ili činjeničnih ispravaka eventualnih netočnosti ni govora. Lavinom riječi (uvreda, paušalnih ocjena, prizemnih objeda i kleveta) nastoji se difamirati one koji su iznijeli argumente umjesto da se javnosti prikaže ta "druga strana istine" (kako je u samome tekstu najavljeno).
Najveći krivac za ovo stanje u kojemu se ni najveći masakri i zvjerski zločini islamskih fanatika (bilo pripadnika "Armije BiH" ili mudžahedinskih odreda i skupina) prikrivaju i ne kažnjavaju je međunarodna zajednica (prije svega tijela UN-a, današnja Europska unija, potom ICTY i ICJ), bez grijeha nisu ni islamske i zapadne zemlje, i naravno, vlast u Sarajevu i njezino sudstvo koje se svakako od te odgovornosti nikako ne može izuzeti. Uostalom, oni drže ključeve svega i od njih ovisi hoće li Bosna i Hercegovina biti postavljena na zdravim temeljima ili ne.
Narod koji gradi svoju sreću na tuđoj nesreći nema budućnosti, niti se povjerenje i odnosi među susjedima mogu graditi na lažima, obmanama i nepravdi.
To bi trebali znati svi oni koji se danas kunu u Bosnu i Hercegovinu i tvrde kako im je stalo do njezine sutrašnjice i suživota sva tri suverena i konstitutivna naroda, a prije svih svita koja stoluje u Sarajevu.
