Sve je dobro kada su ljudi normalni. Najgori su klijenti koji se razumeju bolje i koji očekuju nemoguće.

Zavisi dosta od destinacije, solo putovanje može da bude nešto relaksirajuće ali isto tako i povod da se čovek negde u tuđini zamisli nad trenutnim postavkama u svom životu.

U kolotečini svakodnevice takva opažanja nemaju istu bistrinu i bivaju brzo zatrpana trivijalnostima trenutka.

Kako ćeš se zamisliti nad svojim životom kad su ti čula maksimalno napregnuta zbog novih stvari koje vidiš u životu ?

Novih stvari ima za mlade i površne ljude, na mene ton i slika ne utiču toliko. Razvrstavam ljude, trenutke i situacije po generalnim kvalitetima, po visokim i niskim frekvencijama.

Strani jezik koji jedva razumem a svuda je oko mene pomaže mi da se fokusiram na sebe i svoje misli. Ja sam tu potpuno sam u predstavljanju jedne kulture, jednog jezičkog područja.

U suštini, vanka mi najviše prija jer apsolutno nikog ne poznajem, niti imam želju da se bilo kome predstavim. Volim premijerno da lunjam ulicama po nekom svom intuitivnom odabiru.

Izgubiš se u tuđini, okrećeš kartu da vidiš gde si, i onda primećuješ sa kakvom smirenošću sve to prihvataš...

Moj ti je savjet da odeš u šumu. Jeftinije.

Ne mora nigde da ode. Sedi na kauču i razmišlja o sebi. Trošak - 0.

Pustinja bi bila zanimljiv izazov, u Bosni sam već bio.

To je previše pojednostavljeno, provereno ne funkcionira.

Imam poznanika, koji je obisao pola svijeta s ruksakom -sam. Tu spada Srednja i Južna Amerika, Kina, Mongolija, Nepal, Tajland, Armenija, Azerbejdžan, Iran, Kirgistan, Sirija, Sjeverna Koreja, Kina, dobar dio Afrike, a tek mu je 38 godina.

A ne znam koje je to uživanje tabanati kao gluva kučka po trećesvetskim zabitima.

Pa dobro, ima tu i avanturizma. Poznajem lika iz Indije koji svako ljeto iz svog sela autostopom ide do Saint Petersburga i nazad.

Imala sam i ja druga koji je sam lunjao po Bliskom Istoku. Krenuo sa devojkom koja je posle tri dana pukla i vratila se u Bg. On je ostao još tri nedelje a onda se zaglavio u Anadoliji - doživeo prelom noge penjući se po nekim čukama. Kako se vratio sa nogom u gipsu, samo on zna. Uglavnom, doneo je dosta suvenira, svima nam je uvalio po bakrenu pikslu.

Nema svako tu ,,žicu,, avanturizma!
Za takve stvari su obično spremni mladi ljudi, željni saznanja, istražuju i uživaju u nečemu drugačijem. Nije svako ,,muža pod ruku i vodaj ga po plaži,,

Pametan izbor, nikome ne polazes racune, apsolutna sloboda, meditacija.

Jedan od poznatiji pustolova (solo putnika) naših prostora bio je Tibor Sekelj, na temelju svojih doživljaja u Južnoj Americi napisao je i knjigu "Kumevava sin prašume". Maštovito i pitko štivo, knjiga je za decu btw.

https://en.wikipedia.org/wiki/Tibor_Sekelj

Danas je poplava tih solo avanturista i njihovih YouTube kanala tako da je sve izgubilo smisao. Cijenio sam putopise Kreše koji je poznat kao lovac u Potjeri, on je sam išao do Novog Zelanda bez aviona, znači samo kopnom i morem. Kroz Afganistan, Pakistan i sva "opasna" mjesta. I na još nekoliko putopisa, gdje je opisivao vrlo detaljno mjesta dodajući povijesne i političke kontekste.

Dobar je i ovaj Juka iz Splita jer je shvatio da postoje mjesta u Hrvatskoj i u njegovoj županiji koja ljudi uopće ne poznaju i onda uz malo ulaganja može postići veliki interes, umjesto da glumi "avanturista" koji ode u Peru preko agencije, slikati hramove Maču Pikču i tamo nađe neke random Indijance pa se krevelji s njima u kameru. Koga briga za to.
Jedina je mana takvog pristupa što je za neka mjesta kod nas bolje da ostanu nepoznata jer će inače biti poplava izletnika i smeća.

Poplava je zato jer se promovira sebičnost, a degradira obitelj.

Taj "avanturist" redovno nema ženu i djecu, često ni mačku. Za društvo beskorisni i štetni primjerci.

Ili ima ali oni ga otpisali u smislu - pusti budalu.

Ovaj Juka sigurno ima ženu i djecu. I ja sam za prosječnog čovjeka avanturist pa imam ženu i djecu, ali samo za svoj gušt, ništa ne objavljujem javno.

Ovi što su aktivni kroz razne youtube kanale pokušavaju riješiti svoju egzistenciju. Jer očito imaju i puno vremena za putovanja što znači da slabo ili nikako zarađuju.

Ja da mogu cijeli život bih samo putovao, ne bih se nikada vraćao doma. Životni uzori su mi Gabriel Traveler i Jason Billam, čije videozapise na YouTube-u ne propuštam. S 15-16 godina me uhitila fiksacija da mi treba seks, a sad vidim da mi to ustvari uopće ne treba. Kad su sestre dobile djecu vidio sam da takvo nešto nikako ne želim. Da od rodnice na kraju bude više štete nego koristi. Djeca su dosadna kao proljev. Stalno razbacuju, deru se, plaču dok ti ne znaš zašto plaču ni kako ih smiriti, isključe kabel od konekcije, zanovijetaju hoće li jesti i što će jesti itd. Presretan sam što nisam dobio rodnice i što nikada ne ću ni dobiti, želim svoj život posvetiti sebi. Imati ženu i djecu je golem kancer, divovski teret. Bolje biti sam sa sobom, trošiti sve na sebe, što više putovati.

Jako mi je teško naći posao jer imam najjadniju školu, trgovačku i četvrtu godinu, i jer sa skoro 26 godina uopće nemam radnog iskustva. Poslao sam desetke životopisa, nitko mi nije ni odgovorio na e-mail. Nikako dobiti ni nešto najjednostavnije. Nisam primljen ni za prodavača sladoleda ni za prodavača u pekarnici ni za pomoćnog radnika u Konzumu ni za skladištara. Čim dobijem sezonski posao, a valjda će se jednom potrefiti, sve što zaradim stavit ću na hrpu i onda zimi putovati. U takvom bih ritmu mogao cijeli život, sezonski posao pa onda par mjeseci putovanja.

Imao sam sreću da sam imao oca pomorca, koji je krajem 2019. pošao u mirovinu. Zbog njegovog novca uskoro punim 26 godina, a da nisam nikad ni studirao ni radio, osim što sam 15 dana prodavao slike turistima 2018. godine. Tada sam zaradio 2 000 kn, to je sav novac koji sam ikada zaradio, i to sam potrošio na Korčuli. Za Kambodžu mi je 2 000 eura dao otac. Za ostala sam putovanja dobivao od rodbine kad sam bio mali, od majke, sestara i njihovih muževa, od dividende dionica HT-a. Još se nisam namučio ni za jedno putovanje. Više mi nitko ne želi davati, trebam odraditi jednu sezonu i onda poći. Bit će manji užitak potrošiti pare koje su puno teže stečene nego ove dosad, ali siguran sam da bih i kad bih ne znam kako teško zaradio novce, opet trošio na putovanja.

Ti si onda idealan za političku karijeru. Učlani se u vladajuću stranku i čekaj.

Danas je poplava svega i svačega. Pustolovi u tome definitivno nisu najveći grešnici.

Sam/a na putovanje ili odmor može ići samo osoba sa dovoljno samopouzdanja i izgrađena kao ličnost. Ja imam nekolicinu prijatelja, i muških i ženskih, kojima je to nezamislivo i kroz razgovor o tome osjetim njihovu nesigurnost i strah! U odnosu na muškarce žene prednjače u kojekakvim predrasudama i crnim mislim (šta ako?, da ne bi... ako se dogodi...kako ću? šta ću?). Koliko puta sam samo čula rečenicu:,,Ideš sama na kafu?,, Da. Idem sama! U čemu je problem!? Odakle taj strah od individualnosti, bilo koje vrste, nije mi jasno!?

Kad neko non stop gusla o svom rodnom kraju (u nedostatku drugih interesovanja i iskustava) otprilike znam sa kakvim mentalnim sklopom ću imati posla. Žene i jesu češće žrtve pljački i čega sve ne na tim solo putovanjima, pa je bojazan s njihove strane donekle razumljiva.

Ali daljina zove... Kao i ovaj mladi forumaš Ateist, muke sam mučio sa zaposlenjem dugi niz dogodina. Tek kad sam se usidrio po tom pitanju, videh nešto od ove naše Evrope. I lepo je. Sada maštam o Aziji i Dalekom istoku.

Doživeti stvarno upečatljiv kulturološki kontrast iz prve ruke, to mi je želja. Japan, Filipini, Indonezija... Može i za četiri pet godina, bio bih prezadovoljan.

Meni nikakav problem nije da sedim sama u kafiću ili restoranu. U bioskop sam sama išla ne zna se koliko puta.