Njegove oči

"E baš nas je našla...." promrmljao je Gec kroz zube podvezujuci nogu. Rane na potkoljenici nisu izgledale tako strašno, ali butni mišić je bio gadno razrovan. Krv je iz njega liptila i natapala prašnjavu uniformu. Stegnuo je remen do kraja, duboko uzdahnuo i naslonio se na kamen. Rana nije bila smrtonosna ali okolnosti su bile više nego loše. Podno čuke na rubu Popovog polja, bar deset kilometara udaljen od bilo kakvog puta i ceste, nije si davao previše šanse. Pogledao je Zeca. Njega je granata zahvatila uglavnom po glavi. Kroz veliku rupu na tjemenu vidjeli su se komadići mozga pomiješani s kosom i zdrobljenim kostima lubanje. Crni je krkljao, krvava pjena mu je izlazila iz usta i činilo se kao da mu pokušava nešto reći. Košulja mu je bila razdrapana, ali za čudo nije bilo mnogo krvi. "Živjeti će još najviše par minuta..." pomisli Gec"...a onda će se ugušiti u vlastitoj krvi." Moglo je biti oko deset sati ujutro ali već je bilo veoma vruće. Pravi pakao je tek dolazio. Podvezana noga mu je već odrvenila i nije je osjećao. No krvarenje je bar prestalo. Nije se više čulo ni krkljanje. Crni je utihnuo, vjerojatno je mrtav.
Smrt je Gecu do nedavno bila totalno apstraktan pojam. Nikad o njoj nije razmišljao, nije je se ni plašio. No u zapadnoj Slavoniji kad su pale prve žrtve, došao je i prvi strah. Pregrmio ga je kao i većina suboraca i bio je ponosan zbog toga. Prezirao je one koji nisu našli dovoljno snage da se suoče s njom i ipak ostanu prisebni. "Oni su sad doma a ja tu crkavam", podsmjehnuo se sam sebi.."E jesam budala..." "Da, doma...." pomislio je na Sonju. U stvari, već dugo nije ni prestajao misliti na nju. Nikad nisu bili razdvojeni tako dugo. Nije je vidio već duže od dva mjeseca, a i tad su bili zajedno jedva jedan dan. Odmor poslije Zapadne Slavonije bio je kratak. Slijedilo je Južno bojište. U ovih godinu dana ratovanja shvatio je koliko mu ona znaći. Imali su burnu vezu s puno svađa. Prekid pa pomirenje, to je kod njih bio uobičajen ritam. No uvijek je osjećao da je ona djevojka za njega. Gec je znao da nema velike šanse za preživljavanje. Kad su krenuli izviđati čuku nisu ni dogovorili javljanje, u bazi ih nisu očekivali prije večeri. U najboljem slučaju mogli bi sutra nekog poslati u potragu. Prekasno.
"Igla u plastu slame."nasmijao se u sebi.. Tako je Sonja uvijek govorila. Igla u plastu slame. Imala je taj običaj mjenjati riječi i poslije se braniti da nije.."Gec, ti si sve u stanju izmisliti, samo da me osramotiš i prikažeš kao glupaču!" poluozbiljno bi se ljutila na njega kad bi u društvu prepričavao njene bisere. Još jednom je pogledao motorolu. Ili je prokleta baterija bila prazna ili se oštetila prilikom pada. U obadva slučaja rezultat je isti. Kako će Sonja primiti vijest o njegovoj smrti? Ustvari to će vjerojatno biti kao i s Dreletovom grupom. Prvo ih proglase nestalima, pa svako malo kad nada već lagano zamre, krene neka priča da nisu mrtvi. Netko ih je navodno vidio u zarobljeništvu, u bolnici, na srpskoj TV...i onda opet dugo nista. Na kraju su Srbi razmjenili njihova tijela za neke svoje zarobljenike. Sjetio se Dreletovog oca kad je došao po sinove osobne stvari. Bile su uredno upakirane u plastićnu vrečicu. Par pisama, dvije slike i vojna iskaznica.... Gec je počeo grozničavo prekopavati džepove. Našao je olovku i blokić. Napisati će Sonji pismo. Ako se ne izvuće, neka zna koliko ju je volio.


II

Martin je zavaljen u direktorsku fotelju pušio i zamišljeno je gledao.Ustinu je bila prelijepa. Crna duga kosa, tamne oči, pune usne. Svjesna da je gleda, polagano se oblačila. Svako vođenje ljubavi s njom je bila bajka. Nikad nije imao tako lijepu djevojku. Kad je došla raditi kod njih u firmu, odmah ju je primjetio. Na božićnoj zabavi su se i zvanično upoznali. Vidjelo se da joj imponira društvo "najmladjeg i najperspektivnijeg" direktora. On to nije tako gledao. Bio je prosječan student, prosječno je izgledao i manje više sve je bila očeva zasluga. Njegov položaj je bio jamstvo Martinovog uspjeha. Kad je rat počeo, poduzeće je procvalo. Ministarstvo obrane je naručivalo ogromne količine pokrivača koje su oni uvozili iz Singapura i prodavali im po deseterostrukim cijenama. Plaćanje je malo štekalo u početku, ali kad su podmazali pravog igrača sve je išlo glatko. Nije imao nikavih problema u zivotu. Sve što je još želio, bila je ona. Sjetio se kako se smijuljila, pomalo pripita, kad ju je poslije zabave vozio doma. Zapitkivala je ćemu služe silni gumbi i prekidači u njegovom mercedesu, te konstatirala da taj auto ne treba zvati “Genšer” nego “Space shutlle”. Podala mu se istu večer i iako je bila vatrena, uvijek je djelovala pomalo odsutno, nedokučivo.
" Sonja jesi li ti prekinula s onim svojim gardistom?" odvažio se iznenada. "Ti znaš što ja osjećam prema tebi. Želim te oženiti. Želim živjeti s tobom. Što ti on može pružiti? Nateže konobarice po selima u pripizdini i kurči se u uniformi." Bijesno ga je ošinula pogledom, no glas je bio pomirljiv: " Kako da prekinem? Nisam ga dva mjeseca vidjela a i onda je bio na jedan dan." Martin ju je i dalje zamišljeno gledao. "Napiši mu pismo. To je najbolje."

III

Riječi jednostavno nisu dolazile...za razliku od boli koja je nadirala u valovima. Žeđ je bila neizdrživa. Što da joj napiše? Sonja volim te? Tako šuplje zvuči, glup početak. Da piše o životu kojeg su mogli imati? Djeci? Zajedničkim putovanjima? Poćeo je drhtati makar je bilo preko 40 stupnjeva. Hladni dah smrti liznuo mu je lice. Boreći se sa nesvjesticom, grozničavo je pisao, pisao je sve što mu je palo na pamet. Skakao je s prošlosti u sadašnjost. U njegovom pismu jedino nije bilo mjesta za jedno. Za budućnost. S vrha čuke kamen se skotrljao prema njemu. Nije imao snage okrenuti se, ali znao je što to znaći. Nije bilo slučajno što je već druga granata tako precizno pronašla svoj cilj. Netko je navodio vatru. A taj netko je sad dolazio završiti posao.
Požalio je što nije ponio ni bombu ni pištolj. Još jutros je to izgledalo samo kao rutinsko izviđanje kakvih je već odradio desetke. Nije se spremio ni za borbu ni za smrt. Makar nije bio religiozan, oko vrata je, kao većina suboraca nosio krunicu. Sonja ju je kupila i posvetila u Katedrali. Da ga čuva. Drhtavom rukom je primio križ i počeo se prisječati.. "Oče naš koji jesi..." mrmljao je drhtavim glasom dok su zvukovi bili sve bliži i bliži..

IV

Znala je da to mora učiniti. Ako ne zbog sebe, a onda zbog ...pogledala je još jednom test. Plava traka je pokazivala neumitnu istinu. Sonja je bila trudna. Znala je da su joj plodni dani padali baš kad je Gec bio u Zagrebu. Nije je bilo briga. Možda je to podsvjesno i željela. Dio njega zauvijek. Bio je to nestvaran dan. Kad je došao po nju u uniformi, malo se iznenadila. Izgubio se dječački sjaj u njegovim očima. Bio je neobrijan i prljav, ali i dalje ju je samo pogled na njega tjerao da zaboravi na cijeli svijet. Uvijek je tako djelovao na nju i to se vjerojatno nikad neće promijeniti. Otišla je s njim kući da se otušira i presvuće. Dok je bio u kupaonici birala mu je što će obući...blijedo plava ofucana Dieselova majica vratila ju je na njihov prvi susret. Sve su joj prijateljice zavidjele kad joj je prišao u disku nakon cjelovečernjeg izmjenjivanja pogleda. Očito ohrabren s nekoliko piva, ponudio joj se da je na fajruntu odveze doma. Pristala je. Zavist su ubrzo zamjenile salve smijeha kad je ispred diska skinuo lanac s bicikla vezanog za banderu i teatralnim pokretom pokazao joj gdje će sjediti. Nasmijala se i sjela na pomoćno sjedalo i tako su se odvezli. Od tog dana nije je prestao zaprepašćivati. Nikad nije bila sigurna kako će reagirati i kao da ga nikad nije potpuno ni upoznala. Znala je samo da je luda za njim. No život je ipak nešto drugo. Svaka njihova svađa je ostavljala ožiljak u njoj. Svaki prekid joj je svjedočio da je on veliko zaigrano dijete. Čekala je i predugo da odraste. Njegov dobrovoljni odlazak u gardu dodatno ju je uvjerio u to. Shvatila je da joj on nikad neće pružiti ono što je od života htjela. Smiren život, sigurnost...jednostavno on je bio takav. Gec. Uzela je olovku i papir. “Dragi Gec..” Poderala je papir. Ne valja. Bolje da to obavi formalno, da zatomi svoje osjećaje. Odluku je već donijela. Udati će se za Martina. S vremenom će ga sigurno i zavoljeti. Dobar je on. A i bogat je.. .Reci će mu da je dijete njegovo, biti će presretan. Poćela je pisati: "Dragi Gorane, naša veza je već neko vrijeme...."

V

"Ujooooo....ujkane...." smijuljio se vojnik gurkajući mrtvog Zeca vrhom puške. "Spavaš liiii?!" Već ukočeno tijelo se prevrnulo. "Spava ko' zaklan!" Konstatirao je vojnik praćen salvom smijeha. "A i ti ćeš uskoro..." iscerio se Gecu. Znak "Belih orlova" na ramenima vojnika nije mu ostavljao nimalo nade u preživljavanje. S užasom se sjetio izmasakriranih tijela trojice svojih suboraca koje su našli na "Kričkim brdima". Svi trojica su bili goli, vezani za drvo i mučeni do smrti. Tijela su im bila osakaćena do neprepoznatljivosti. Shvatio je da nije bolje prosao od Zeca i Crnoga. "Imamo preživelog?" progurao se izmedju vojnika mladi poručnik. Pogled mu se sreo s Gecovim. Strahovito ga je podsjetio na prijatelja iz akademije, Hrvata koji je jedne noći nestao. Vjerojatno je sad na suprotnoj strani. Poručnik je znao da ranjenog vojnika ne može spasiti, ali morao je pokušati..." Nije teško ranjen, možemo ga razmeniti..."
"Ma seku si ti menjaj poručniče! Tko će da ga tegli do Trebinja? Vidiš da ne može da hoda. Sad će Mitar da ga izleči, ja sam ti ko' hirurg." ismijavao se četnik s oficirom. "Dobro pusti me da ga ispitam pa je tvoj" slegne ramenima poručnik. Znao je da bi daljnje protivljenje moglo ugroziti i njegov život. Nagnuo se nad Geca. Mutne plave oči su ga molečivo gledale...Šutio je. Nije imao volje ni za uobičajena pitanja, iz koje je jedinice, gdje su joj položaji... Uostalom, Tigar na vojnikovom ramenu mu je sve govorio. Bio je iz Prve gardijske, jedne od najslavnijih hrvatskih postrojbi. Među “Belim orlovima” najomraženija.....
"Imam pismo, za djevojku .."prekinuo je Gec šutnju..."ako bi mogao..."
"Samo ga ostavi u džepu. Ovi ti ga neće uzeti ako nije od zlata. A ja ću se pobrinuti da tvoji saznaju lokaciju gde se nalazite. Žao mi je sto ti ne mogu više pomoći." Poručnik je okrenuo pogled prema vojnicima koji su već prekopali džepove na Zecu i Crnom.. Razočarani što nisu našli ništa vrijednije, drapali su im brigadne oznake s uniformi. Ratni trofeji. Uspravio se. Još jednom je pogledao Geca. "Jebi ga.." promrmljao je i okrenuo se.
Pogledao je Mitra."Učini što moraš, ali samo za ime Boga, nemoj da ga mučiš!"
"Ma beži bre poručniče, kakvo mučenje! Pa rekao sam ti da sam hirurg." iscerio se četnik... Gec je još jednom drhtavom rukom potražio krunicu..sjetio se majke i njenih prijekora jer je izbjegavao vjeronauk. "Majko, tata, Sonja....”pomislio je i podigao pogled prema nebu. Iznad sebe je ugledao iscereno neobrijano lice. "Operacija!" Vikao je Mitar praćen urlicima odobravanja okupljenih vojnika. Gec je na vratu osjetio oštricu. Hladni čelik gladno je potražio žilu kucavicu. Vrela krv je pokuljala iz prerezanog vrata....

VI

Kad je dotaknula metalni poklopac poštanskog sandučića, kao da se opekla. Vrisnula je a vratašca na sandučiću su se pretvorila u velika iscerena usta koja su se grohotom smijala. Čula je Geca kako je doziva, pred očima joj se smračilo. Izgubila je svijest.

VII

"Koju pičku materinu ti ustaše više ništa ne nose sa sobom. Kao da znaju da će da ih ubijemo." galamio je Mitar gledajući nepomično tijelo.Gecove oči su bile širom otvorene.."Vide kako ima lepe plave oči. Poručniče, mnogo je lep ovaj ustaša, oćeš da ga jebeš, još je topao?" izazivao je Mitar salve smijeha brišući krvavi nož od hlače. "Nemaš da se ljutiš, bio sam nežan. Hirurg, kažem ti ja..." Nije prestajao govoriti dok su se udaljavali od tri nepomična tijela.

VIII

"Gospođice, gospođice? Jel’ vam dobro!?" Otvorila je oči. Zabrinuto lice starice pokazivalo je olakšanje." Samo ste se srušili. Kako ste me uplašili. Hoćete li da zovem hitnu?" pitao je stariji muškarac. "Ne, ne treba...samo mi pomozite da se dignem. Tlak mi je malo pao." Promrmljala je ošamućeno Sonja. Kad je došla kući digla je slušalicu. "Martine? Prekinula sam, poslala sam pismo. Imam ti još nešto za reći. Možeš li doći k’ meni?" prekinula je vezu. Za deset minuta saopćiti će Martinu da nosi njegovo dijete, udati će se za njega i više nikad u životu neće o ničemu brinuti, tješila se. U glavi joj je još uvijek odzvanjalo. a na prstima je osjećala hladan dodir metala...

IX

Opet je napisala pismo. Ovog puta Martinu. Pismo u kojem mu objašnjava sve. Iako je vjerojatno već i sam naslutio istinu. Spremila je Melitu, uzela dva kofera s kojima je i došla u Martinovu kuću i otišla. Bacila je ključ u kaslić i pogledala dijete..."Bože, zar su prošle već dvije godine?" pomislila je...
Znala je da će ih tu naći. Starac je polako polirao mramornu ploću, dok je žena tiho plačući palila svijeće. Da nije bilo njih, groblje hrvatskih branitelja bilo bi pusto. Polako im je prišla držeći dijete za ruku. Nije mogla reći ni riječ, samo je stajala i šutila. Suze su je gušile. Melita je prstima pokazala prema starcima.. "Ko to?" tepajući je upitala. "Baka i djeda, ljubavi." zaridala je Sonja."To su ti baka i djeda." Žena ih je prva primjetila. U prvi trenutak je nije prepoznala. "Sonja? To si..."spustila je pogled na dijete. "Majko Božja!" zaplakala je. Nitko joj nije trebao ništa objašnjavati dok je gledala ta dva dijetetova radoznala plava oka kako je promatraju....Bile su to njegove oči..... Sonja i Melita su došle kući.

Tuzna prica ,a ova fufara koliko sam ja skuzio je primala karu od direktora dok je ovaj krvario negdje,to je standard,normala...

Nisi dobro procitao,djete je njegovo "ima njegove oci"

Djete je mozda njegovo,sto ne amnestira automatski glavnu fufaru iz price koja je primala direktorov kar i vozala se u genscheru dok je ovaj krvario...

Tako je i na zapadu, samo što i vojnici masovno posjećuju kupleraje, a o tome se ne priča kad se stigne kući. What happens on the road, stays on the road.

Tipična isklišeizirana priča bez pouke i smisla u koju je utrpano sve ono, što bi voljeli spomenuti u pet minuta a da obuhvati sve one detalje na koje nas asocira rat, a kad ne govoriumo samo o ratnim operacijama sa znanstvenog gledišta.
i hrabri ranjenik pred smrt, i djevojka koja mu se udara sa strane a u sebi ga ipak voli, i to sa svojim nadređenim koji naravno nije ni lijep, ni pametan ni sposoban, nego tatin sin (najčešći objekt mržnje prossječnog hrvata) koji uspjeva zahvaljujući ratnom profiterstvu........

...dok im se supruge dive 3D tehnologiji
http://www.hercegbosna.org/forum/film/3 ... t2415.html