Donekle točno.
https://i.ibb.co/02MMx2F/Pregovori-Ma-ek-1931.jpg

Ovo je bio konačan prijedlog Mačeka. Žuta linija je Banovina ako bi istočno ostale Banovine Bosna i Vojvodina. Crvena linija je prijedlog ako bi sve istočno bilo Srbija, ali Srbi su krenuli u puč i sjebali sve.
Ono što je meni interesantno kod ove karte je to što se dio žute linije u BiH u milimetar poklapa sa ratnom linijom hrvatskih snaga 95e.

Muslimani ne nude ništa, jer oni nisu samostalan politički fakor ovdje, već tek dio šireg bošnjačko-bosanskog korpusa. Samim tim ni ne mogu ništa da ponude. Sjedi jedan.

Hrvati su htjeli Banovinu, ne mijesaj ustase s velikom većinom Hrvata.

To je bilo: Pitaj što više pa da budeš zadovoljan dobivenim.

E sad ostaje pitanje nisu li Slavonci, Slovenci i Slovaci samo nametnuta imena od tuđinaca pod kojima su bili, konkretno pod Nijemcima i Mađarima, neka uopćena slavenska imena. Ne bi se to samo tako pohrvatilo da je različit etnos, mislim naravno da nije, sve je to slavenski i katolički srodan narod.

Mislim da nema potrebe da se spušta na toliku razinu neznanja da se tvrdi da je Cetina bila granica Hrvatske. Porfirogenet Cetinu navodi kao granicu prema Paganiji, ko imalo zna o Paganiji i o Cetini ne može zaključit ništa drugo nego da se ta granica mogla odnosit samo na samo ušće Cetine pa dalje južno obalom. Na kraju krajeva sam Porfiogenet navodi (najmanje) dvije hrvatske županije koje su jugo-istočno od Cetine; Livno i Imotu, da ne spominjemo da se jedna hrvatska županija doslovno zove Cetina

Naravno da se misli na ušće Cetine.

Iznenadio bi se koliko ih misli na cijeli tok Cetine, nije da je jedna takva karta izišla iz srpske histografije

Ostao je trag Karantanije u imenu austrijske pokrajine Kärtnen, što Slovenci zovu Koroška. Slovenci na svim tablama za Klagenfurt pišu Celovec, a za Graz Gradec.

Duduova teorija je dobra.

Primjetite da sve slavenske populacije koje su bile odmah po doseljenju pod nekim, nisu sebi za ime uzeli po nekom plemenu, nego im je strani gospodar nametnuo općeslavensko ime.

Tako imaš Slavoniju (slavenska populacija pod Ugarskom), Sloveniju (slavenska populacija pod austrijom), Slovačku (slavenska populacija pod Ugarskom i Austrijom).

Svi ostali slavenski narodi su imali narodne kraljeve, i oni ne nose ime Slav. Doduše i "Slovenci" kratkotrajno (Samo), ali tada su se zvali Karantanci i nisu bili na prostoru današnje Slovenije nego Austrije (https://en.wikipedia.org/wiki/Carantania).

To treba zamislit na ovaj način: Paganija su bili gusari, znači morski ljudi.

Uostalom evo mape



Imota (Imotski) - poljoprivreda i stočarstvo, zato ih Konstantin Porfirogenet navodi kao jednu od hrvatskih županija.

Iz međusobne usporedbe svih navedenih odlomaka DAI-ja proizlazi da se
županija Imota nije nalazila na području današnjeg Imotskog. Analiza odlomaka pokazala je da je autor 30. poglavlja DAI-ja u svoja izvješća ugradio
informacije o teritorijalnim promjenama u prvoj polovini 10. stoljeća. U to je
vrijeme Srbija proširila svoju vlast na Paganiju, što znači da su tada Hrvatska
i Zahumlje prestale biti susjedi. To je autoru DAI-ja omogućilo da granično
područje između Hrvatske i Srbije postavi istočno od Cetine i Livna. U skladu s
time, područje Rame, koje je prethodno vjerojatno bilo u vlasti Zahumlja i tako
omogućivalo dodir s Hrvatskom, moralo je tada doći u vlast Srbije.
Imotski je u 9. i 10. stoljeću najvjerojatnije bio dijelom županije Dalen,
koja je pripadala Paganiji. Najkasnije od 12. stoljeća Imotski je gotovo sigurno integralni dio Huma, što proizlazi iz nekolicine suvremenih povelja
i dokumenata. Prvi je spomen Imotskog iz 1210. Iz dokumenata izdanih 1254.81 i iz 1372. jasno proizlazi da je Imotski tada pripadao Humu (et Imota
nuncupata in terra nostra Cholmi existencia et habita).82 Županija Imota nijednom se ne spominje u poveljama hrvatskih vladara. Isti je slučaj i s ostalim
dvjema sjevernim hrvatskim županijama, Plivom i Psetom, što može značiti
da je županija Imota bila vrlo daleko od mora. Ukoliko se τὰ Ἤμοτα nalazila
na području Imotskog, što je vrlo blizu jezgre hrvatske države, tada se njezino
uporno nespominjanje u domaćim izvorima teško može objasniti.
S druge strane, mora se priznati da su, osim rimskodobnog toponima Aemate,
dokazi o postojanju županije τὰ Ἤμοτα na širem području Banje Luke prilično
slabi. Ipak, oko Banje Luke postoje određeni jezični ostaci u vidu toponima s
osnovom -mot, a moguće je i arheološki potvrditi utjecaj starohrvatskog kulturnog
kruga. To se prvenstveno odnosi na sustavno istražena groblja u Gomjenici kod
Prijedora i Petoševcima kod Laktaša. Također, ne postoje razlozi koji bi nijekali
pripadnost tog područja hrvatskoj srednjovjekovnoj državi.
Ovako pozicionirana županija Imota popunjava prazninu, koja je tako dugo
postojala u razumijevanju prostorne i administrativne organizacije hrvatske
države sjeverno od županija Pliva i Pset. Kao krajnja sjeveroistočna hrvatska
županija prema Mađarskoj i prema bugarskim teritorijima, u području danas
znanom kao Bosanska Posavina, zasigurno je igrala važnu ulugu. Kroz nju je
prolazila najvažnija komunikacijska ruta između Hrvatske i Bugarske u 9. i
10. stoljeću te Hrvatske i Mađarske u 10. stoljeću. Ta je ruta okvirno slijedila
rimsku cestu od Salone do Servicija. Jedan njezin krak prelazio je rijeku Savu,
nastavljajući prema Mađarskoj, a drugi je slijedio rječni put Sava – Dunav
u smjeru jezgre bugarske srednjovjekovne države. Tako postaje razumljivije
zbog čega su zapadna poslanstva prema Bugarskoj u pravilu išla preko Hrvatske85, a možda se može i bolje razumjeti na kojem su se području odvijali
ratni sukobi Hrvatske i Bugarske u 9. i 10. stoljeću. Kao granična županija,
Imota je sasvim sigurno, po prirodi stvari, morala imati naglašenu obrambenu
funkciju, pogotovo zato što susjedi kao što su Mađarska i Bugarska nisu mogli
biti bezazlena prijetnja.
Čak i u slučaju da je Srbija zaista držala područje
Bosanske Posavine u svojoj vlasti, to ne bi spriječilo Bugarsku da napadne
Hrvatsku preko tog mekog tkiva. Slijedeći prirodan tok doline Save i Vrbasa
prema jezgri hrvatske države, prvo što bi se bugarskoj vojnoj sili našlo na
putu bila bi županija Imota. Srbija ne bi imala nikakav interes intervenirati.
Po svojoj funkciji, županiju Imotu mogli bismo usporediti s Primorskom krajinom
na Kvarneru (Markom dalmatinskom) i Krajinom između Neretve i Cetine, koje su u
11. stoljeću bile organizirane na sjeverozapadnom i jugoistočnom rubu hrvatske države
kao pogranične pokrajine. Nakon izumrća Trpimirovića, vjerojatno je zbog nekog
takvog posebnog administrativnog položaja unutar hrvatske države područje predložene
županije Imote od strane mađarskih Arpadovića moglo bez ikakvih poteškoća biti
priključeno Zagrebačkoj biskupiji, a samim time i srednjovjekovnoj Slavoniji. Dio
tog područja južno od Banja Luke već u 13. stoljeću nalazimo pod vlašću bosanskih
banova u sklopu Donjih Kraja odnosno župe Zemljanik.