|
|
Stranica: 1/2.
|
[ 28 post(ov)a ] |
|
Autor/ica |
Poruka |
divlja svinja
|
Naslov: Najznačajniji hrvatski znanstvenici Postano: 19 ruj 2010, 21:08 |
|
Pridružen/a: 14 vel 2010, 21:40 Postovi: 1556 Lokacija: Zaljev svinja
|
Ovom temom skrenuo bih pozornost na one koji su svojim znanstvenim doprinosom zadužili čitavo čovječanstvo, a našem narodu i zemlji donijeli veliki ugled i priznanje u svijetu.
|
|
Vrh |
|
|
divlja svinja
|
Naslov: Re: Najznačajniji hrvatski znanstvenici Postano: 19 ruj 2010, 21:38 |
|
Pridružen/a: 14 vel 2010, 21:40 Postovi: 1556 Lokacija: Zaljev svinja
|
1. Nikola Tesla
Iako je po nacionalnosti Srbin, rođen je u Hrvatskoj te je ovdje stekao osnovno obrazovanje pa se stoga može smatrati i hrvatskom znanstvenikom. Rođen je 1856, u Smiljanu u Lici, a umro je 1943. u New Yorku. Školovao se u Gospiću, Karlovcu, Grazu i Pragu, a djelivao je najviše u SAD-u, gdje je surađivao s Westinghouseom i Edisonom. Jedan je od najznačajnijih izumitelja na području fizike, elektrotehnike i radiotehnike. Po njemu je nazvana jedinica elektromagnetske indukcije (Tesla - oznaka T). Odbio je primiti Nobelovu nagradu za fiziku jer je bio u sukobu s Edisonom s kojim ju je trebao dijeliti. Osmislio je transformator i fišefazni sustav izmjenične struje, indukcijski motor, stacionarne valove, postavio osnove radiotehnike (iako se pripusuju Marconiju), navodno i laser, rengenske zrake te radar. Navodno je patentirao preko 1000 izuma, a ostavio ih je na dobrobit čovječanstvu. Ne bi puno o njemu jer su njegov značaj i zasluge općepoznate.
|
|
Vrh |
|
|
divlja svinja
|
Naslov: Re: Najznačajniji hrvatski znanstvenici Postano: 19 ruj 2010, 21:42 |
|
Pridružen/a: 14 vel 2010, 21:40 Postovi: 1556 Lokacija: Zaljev svinja
|
2. Ruđer Bošković (Dubrovnik 1711. - Milano 1787.) - dubrovački astronom, fizičar i filozof.
Matematika
Ruđer Bošković se bavio mnogim matematičkim problemima, beskonačno malim veličinama, logaritmima negativnih brojeva, problemom tijela maksimalne atrakcije itd. U svojoj knjizi Elementa matheseos universae, Rim 1754., daje znatan broj teorema iz trigonometrije, prvi izvodi četiri osnovne diferencijalne formule sferne trigonometrije, kao i oskulatorni krug.
U raspravi De aestu maris (1747.), prvi među matematičarima govori o neeuklidskoj geometriji, u kojoj se s krivuljama radi isto kao i s pravcima, te predlaže geometriju s tri i više prostornih i jednom vremenskom veličinom, koja se danas i upotrebljava.
Astronomija
Bavio se i astronomijom i objavio pet knjiga pod nazivom Opera pertinentia ad opticam et astronomiam (1785.) U njima izlaže svoju teoriju o aberaciji svjetlosti, te kao i Einstein smatra brzinu svjetlosti konstantnom. Po njemu je sve relativno, kako prostor, tako i vrijeme. Mjerila nisu konstantne duljine i smanjuju se u pravcu kretanja. Kao metodu za pronalaženje skretanja svjetlosne zrake pri prolazu kroz razne sredine, preporuča pokuse s dva dalekozora od kojih je jedan ispunjen vodom. Ispitujući krivulju astronomske refrakcije, prvi određuje visinu troposfere. Iz tri opažanja Sunčevih pjega određuje rotaciju Sunca i njegov promjer, izvodi jednadžbu šestog stupnja za kretanje kometa, koju su kasnije prihvatili Olbers, Langrange, Opolcer i Wilkens. Zamišlja zvijezde kao veća ili manja sunca. Njegova atomistika predvidjela je zvijezde s vrlo gustom i vrlo razrijeđenom materijom, divove i patuljke, koji su otkriveni tek u 20. stoljeću. Zvjezdarnica u Breri blizu Milana, za koju je izradio planove, bila je najmodernija u to doba. Osnovao je praktičnu astronomiju, prvi ukazao na potrebu ispitivanja grešaka mjernih instrumenata i dao formulu za ispravke grešaka.
Geodezija
U geodeziji, 1741. Ruđer Bošković je iznio ideju o geoidu kao obliku Zemlje. U knjizi De litteraria expeditione per pontificiam ditione ad dimentiendos meridiani gradus et corrigendam mappam geographicam, iussu et auspiciis Benedicti XIV (1755.) prvi obraća pažnju na skretanja vertikala, što je, po njemu, posljedica nerazmjerne raspodjele masa na površini Zemlje. U tu je svrhu 1750. izveo mjerenje meridijanskog luka između Rima i Riminija zajedno s Christopherom Maireom i razvio mrežu trokuta s dvjema geodetskim osnovicama kod Rima i Riminija. Knjiga je prevedena i na francuski 1770. godine.
Optika
U optici je poznat po instrumentima kao što je prizma s promjenljivim kutom i kružni mikrometar.
Teorija atoma
U djelu Theoria philosophiae naturalis redacta ad unicam legem virium in natura existentium, objavljenom u Beču 1758. godine, iznosi da je sve materija i kretanje. Po njemu je materija sastavljena od istih čimbenika, samo je različiti zakoni čine različitom. Bohrov model atoma je direktan potomak Boškovićeva modela atoma. On uvodi zakon sila, koje su odbojne na malim međuelektronskim udaljenostima, a privlačne na velikim udaljenostima, što kasnije dalje razvija Michael Faraday. Atom svodi na središnju točku oko koje se šire oblaci privlačno-odbojnih sila (Boškovićevo polje).
|
|
Vrh |
|
|
divlja svinja
|
Naslov: Re: Najznačajniji hrvatski znanstvenici Postano: 19 ruj 2010, 21:52 |
|
Pridružen/a: 14 vel 2010, 21:40 Postovi: 1556 Lokacija: Zaljev svinja
|
3. Lavoslav (Leopold) Ružička (Vukovar, 13. rujna 1887. - Mammern, Švicarska, 26. rujna 1976.) - dobitnik je Nobelove nagrade za kemiju, te je prvi dobitnik te nagrade iz Hrvatske.
Djelovao je uglavnom u Švicarskoj, a najveća mu je zasluga u otkrivanju kemijske formule te sintezi spolnih hormona (androsterona i testosterona), za koje je 1939. zajedno s s Adolfom Butendandtom dobio Nobelovu nagradu za kemiju.
4. Vladimir Prelog (Sarajevo, 23. srpnja 1906. - Zürich, 7. siječnja 1998.) - hrvatski i švicarski kemičar, dobitnik Nobelove nagrade za kemiju (1975.).
Područje njegovih istraživanja su uglavnom heterociklički spojevi, alkaloidi, antibiotici. Središno zanimanje bila mu je stereokemija molekula, zaokuplja ga problem prostorne građe molekula. Uvodi naziv kemijska topologija za područje stereokemije koja se bavi geometrijskim svojstvima molekula. Pridonio je objašnjenju strukture stereoida, kinina, strihnina i drugih alkaloida, a sintetizirao je mnoge organske spojeve. Njegovi radovi su pridonijeli razumijevanju naravi enzimatskih reakcija.
|
|
Vrh |
|
|
divlja svinja
|
Naslov: Re: Najznačajniji hrvatski znanstvenici Postano: 19 ruj 2010, 21:59 |
|
Pridružen/a: 14 vel 2010, 21:40 Postovi: 1556 Lokacija: Zaljev svinja
|
5. Andrija Mohorovičić (Volosko kraj Opatije, 23. siječnja 1857. - Zagreb, 18. prosinca 1936.), istaknuti je hrvatski znanstveni radnik na području meteorologije i seizmologije, s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Moram napomenuti da, iako nije najznačajniji naš znanstvenik, svakako spada među najcjenjenije u inozemstvu pa sam ga našao i u jednoj stranoj enciklopediji u kojoj nije bilo ni Tesle ni bilo kojeg drugog našeg znanstvenika. Analizom pokupskog potresa od 8. listopada 1909. godine, Mohorovičić je posebno unaprijedio spoznaje o mehanizmu rasprostiranja valova bližih potresa kroz Zemlju. Tom prilikom prvi je u svijetu na osnovi valova potresa utvrdio plohu diskontinuiteta brzina, koja dijeli koru od plašta Zemlje i koja je njemu u čast nazvana Mohorovičićev diskontinuitet. Ubrzo nakon Andrije Mohorovičića i drugi znanstvenici potvrđuju postojanje tog sloja. Mohorovičićev diskontinuitet: http://www.google.hr/imgres?imgurl=http ... CCwQ9QEwBw
|
|
Vrh |
|
|
divlja svinja
|
Naslov: Re: Najznačajniji hrvatski znanstvenici Postano: 19 ruj 2010, 22:14 |
|
Pridružen/a: 14 vel 2010, 21:40 Postovi: 1556 Lokacija: Zaljev svinja
|
6. Đuro Pilar (Slavonski Brod, 22. travnja 1846. - Zagreb, 19. svibnja 1893.), hrvatski geolog, sveučilišni profesor, prvi profesor astronomije na zagrebačkom sveučilištu, rektor Sveučilišta, putopisac, otac Ive Pilara, osnivača hrvatske geopolitike. Bavio se geologijom, paleontologijom i tektonikom. Bio je znanstvenik koji je svojim geološkim istraživanjima osjetno pridonio poznavanju promjena na Zemljinoj kori i donio sasvim novu teoriju o djelovanju unutrašnjih sila Zemlje. Omiljena Pilarova tema bila je ekscentričnost zemaljske osi. Ovu Zemljinu posebnost on nije koristio samo u užem astronomskom smislu, nego je raspravljao o utjecaju te ekscentričnosti na različitu razdiobu topline na jednoj i drugoj polukugli i nagomilavanju većeg leda oko jednog pola nego oko drugoga. Napisao je više radova o uzrocima oleđivanja. Astronomiju, koju je Đ. Pilar očito volio, iako nije bila primarna znanost kojom se bavio, zadužio je s još dvije stvari. Godine 1890. kao zadnje djelo objavio je Geografijske koordinate ili položaji glavnijih točaka Dalmacije, Hrvatske, Slavonije i djelomice susjednih zemalja, imenito Bosne i Hercegovine, Istre, Kranjske itd. na temelju nove specijalne karte Austro-ugarske monarhije u mjerilu 1 : 75.000, s preko 6000 mjesta. U Obzoru je o tom djelu napisano: "On je nuždan ne samo za znanstveno istraživanje potresa, u koju svrhu postoji poseban odbor kod naše akademije, ne samo u svrhe astronomičke i za kalendariografiju, nego i za praktičnu geografiju, nuždan i koristan je planincima i mornarima, za poznavanje srednjega mjestnoga vremena i za ustanovljenje polutnika. Koristan je turisti, kartografu i geologu. Svi ovi bit će zahvalni našemu Pilaru, a osobito mu duguje naša naučna književnost, koju je toli liepim dielom obogatio."
7. Dragutin Gorjanović Kramberger (Zagreb, 25. listopada 1856. - Zagreb, 22. prosinca 1936.), hrvatski paleontolog, arheolog i geolog, učenik Pilarov. Slava i zasluge D. Gorjanovića-Krambergera ipak su najviše vezane uz otkriće i obradu praljudi iz Krapine. Potkraj kolovoza 1899. godine on je, naime, otkrio u Krapini znanstveno vrlo važno pretpovijesno nalazište ljudskih kostiju, pepela, oruđa, kamenog krša, i sl. Bitno je pri tom da se našao stručnjak koji je otprve osjetio o čemu je riječ i kako nalazištu pristupiti. Iscrtani geološki profili i crteži u njegovu radnom notesu svjedoče o pristupu koji je daleko iznad ondašnjih europskih postupaka pri iskopavanju sličnih nalazišta. Njegov nalaz bio je odlučujuća potpora da se napokon odbaci mišljenje prema kojem je anatomija dotad poznatih kostiju fosilnih ljudi u Europi bila posljedica raznih koštanih oboljenja. Isto tako, opovrgao je tvrdnju velikog G. Cuviera da fosilni čovjek nije uopće postojao. Gorjanovićevo nalaziše postalo je svjetski poznato i bilo je znanstveni dokaz o postojanju tzv. Homo primigeniusa o kojem je Gorjanović pisao.
Po Gorjanovićevu sudu, ostatci pračovjeka iz Krapine dokazuju da su neandertalci bili pretci današnjih ljudi. Rijetki su se s njime tada složili, a najizravniju potporu pružio mu je njemački anatom Gustav Schwalbe. Kasnije, krajem 20-ih godina ovoga stoljeća, Gorjanovićeve nazore elaborirat će uvelike znameniti američki antropolog češkog podrijetla Aleš Hrdlička. Iako je to zapravo Gorjanović, Hrdlička se smatra utemeljiteljem tzv. unilinearne sheme o evoluciji ljudskog roda. Desetljeća kasnije te ideje slijedio je Franz Weidenreich, čovjek kome dugujemo obradu i temeljne spoznaje o pekinškom pračovjeku. On je jednu svoju monografiju, kao svome uzoru, posvetio upravo hrvatskom znanstveniku Gorjanoviću.
|
|
Vrh |
|
|
divlja svinja
|
Naslov: Re: Najznačajniji hrvatski znanstvenici Postano: 19 ruj 2010, 22:19 |
|
Pridružen/a: 14 vel 2010, 21:40 Postovi: 1556 Lokacija: Zaljev svinja
|
8. Eduard Slavoljub Penkala (Liptovský Mikuláš - Liptószentmiklós, tada Mađarska, danas Slovačka, 20. travnja 1871. - Zagreb, 5. veljače 1922.), hrvatski inženjer i izumitelj.
Prvu mehaničku olovku na svijetu patentira 24. siječnja 1906. godine. Već 1907. godine patentira prvo nalivpero na svijetu s čvrstom tintom i to 31. svibnja 1907. godine. Patenti su prijavljeni u više od 35 zemalja svijeta. Usporedo s procvatom tvornice Penkala-Moster d.d., inženjer Slavoljub Penkala intenzivno radi na području aeronautike. Već godine 1907. prijavljuje Kraljevskom patentnom uredu u Budimpešti, ali i drugim zemljama, kao i kod mehaničke olovke i nalivpera, svoje patente za zračni jastuk od 27. prosinca 1909., zatim 10. prosinca 1909. za zrakoplov.
|
|
Vrh |
|
|
divlja svinja
|
Naslov: Re: Najznačajniji hrvatski znanstvenici Postano: 19 ruj 2010, 22:20 |
|
Pridružen/a: 14 vel 2010, 21:40 Postovi: 1556 Lokacija: Zaljev svinja
|
9. Giovanni Biagio Luppis poznatiji kao Ivan Lupis (Rijeka, 28. siječnja 1814. - Torriggia, 11. siječnja 1875.), pomorski časnik Austro-ugarske Mornarice rodom iz Rijeke.
Bio je zapovjednik austrijske fregate "Venus". Izumio je i 1860. godine sagradio torpedo, koji je poslije usavršio britanski strojaski inženjer Robert Whitehead, koji je bio direktor tvrtke "Stabilimento tecnico Fiumano". Kao rezultat uspješnog izuma 1873. godine utemeljena je tvornica torpeda "Whitehead & Co." u Rijeci (prije tvornica Torpedo). Od 1880. godine Lupis-Whiteheadov torpedo postao je standardno naoružanje razvijenijih ratnih mornarica.
|
|
Vrh |
|
|
divlja svinja
|
Naslov: Re: Najznačajniji hrvatski znanstvenici Postano: 19 ruj 2010, 22:24 |
|
Pridružen/a: 14 vel 2010, 21:40 Postovi: 1556 Lokacija: Zaljev svinja
|
10. Josip (Josif) Pančić (Ugrini, Bribir, 5. travnja 1814. - Beograd, 25. veljače 1888.), hrvatski i srpski botaničar i profesor prirodnih znanosti. Bio je prvi predsjednik Srpske kraljevske akademije. Otkrio je brojne biljne i životinjske vrste, kao i novu vrstu crnogorice koja je po njemu nazvana Pančićeva omorika. Njegovo ime nosi i najviši vrh Kopaonika.
11. Spiridon Brusina (Špiro), (Zadar, 11. prosinca 1845. - Zagreb, 21. svibnja 1908.), hrvatski zoolog. Bavio se recentnim i fosilnim mekušcima, pronašavši mnogo novih taksona; organizirao je ornitološka promatranja, poduzeo naše prvo znanstveno istraživanje Jadranskog mora (1894.), promicao Darwinove evolucionističke ideje u nas.
|
|
Vrh |
|
|
Ministry of Sound
|
Naslov: Re: Najznačajniji hrvatski znanstvenici Postano: 20 ruj 2010, 10:37 |
|
Pridružen/a: 03 svi 2009, 09:25 Postovi: 43752 Lokacija: Folklorni Jugoslaven, praktični Hrvat
|
Vratite se na temu, a kome se diskutira o etimologiji prezimena, otvorite posebnu temu.
_________________ sklon'se bona Zineta sa penđera, vidiš da te vlasi oćima kurišu
|
|
Vrh |
|
|
teranova
|
Naslov: Re: Najznačajniji hrvatski znanstvenici Postano: 20 ruj 2010, 10:48 |
|
Pridružen/a: 02 lip 2009, 01:05 Postovi: 13237
|
Marin Getaldić
Prvi hrvatski matematičar europskog formata. Kao datum rođenja Marina Getaldića (lat. Ghetaldus) uzima se 2. listopada 1568. godine. Njegovi roditelji, Maro Marinov Jakova Getaldić i Anica Andrije Restić, imali su pored Marina još petoro djece: sinove Andriju, Šimuna, Martolicu i Jakova, te kćerku Niku koja je u punoljestvu stupila u samostan. Njezin odlazak u časne sestre navodi mnoge povjesničare na tvrdnju kako imovno stanje Getaldića nije bilo na visini njihova plemićkog ugleda. Braća su se međusobno slagala, dugo su vremena živjela u istoj kući, odmah iza crkve Svetog Vlaha. Osim Jakova, svi su se poženili. Od onih koji su stupili u brak jedino Andrija nije imao poroda, a njegovom smrću 1654. gasi se i obiteljsko stablo Marina Getaldića.
Marin se igrao sa svojim vršnjacima oko Orlandova stupa, kraj već spomenute, crkve Svetog Vlaha ispred Kneževa dvora u uskim uličicama i na skalinama starog grada. Osnovno obrazovanje dobio je od franjevaca. Učitelj mu je biosvećenik Ivan Šimunov, koji je podučavao djecu gramatici i pismenosti. Njegovu školu su završili mnogi ugledni Dubrovčani. Gimnazija, u koju se Getaldić upisao nakon završene osnovne škole, bila je na zavidnoj razini. Njezini su predavači u to doba poznati humanisti i pjesnici, znalci jezika i literature. Zahvaljujući stručnosti i znanju umova, kakvi su bili Franjo Serdonati i Dominik Tati, Getaldić je je savršeno ovladao latinskim jezikom kojim se služio kao drugim materinjim jezikom. Bili su tu i vrsni repetitori - Ivan Hristoforov i Viktor Bazaljić. Po svemu sudeći dvojica nastavnika matematike uveli su Marina Getaldića u znanost koju će toliko zavoljeti i obogatiti brojnim originalnim radovima.
Gimnaziju je završio vjerovatno 1588. kada je kao punoljetni vlastelin postao član Velikog vijeća. Kao svaki drugi mladi vlastelin on se kretao u učenim krugovima, naročito onom obrazovanom oko prelijepe Cvijete Zuzorić čiju su ljepotu opjevali mnogi pjesnici onog doba. Tom krugu su pripadali mnogi ugledni Dubrovčani, među kojima Nikola Nalješković (književnik i astronom), Nikola Gučetić (filozof, pedagog i državnik), Viktor Beselji (državni kancelar i pjesnik koji je pisao na latinskom jeziku), Didak Pir (pjesnik) te Mavro Orbini (povjesničar i panslavist). Pretpostavlja se kako se Getaldić zadržao u Dubrovniku dvije godine kao činovnik samostalno proučavajući matematičke spise i razgovarajući s prijateljima o mnogim zanimljivim problemima kako književnim tako i matematičko-astronomskim. U knjigama stoji da je 1590. imenovan za kapetana Janjine na Pelješcu gdje je ostao šest mjeseci i u međuvremenu bio kažnjen zbog olakog shvaćanja dužnosti. Vrativši se s Pelješca postao je jedan od dvojice službenika u Državnom uredu za naoružanje, a potom u uredu za prodaju soli na Neretvi. U knjigama onog doba nije pronađeno do koje je godine obavljao razne činovničke poslove u Dubrovniku. Kao najpouzdaniji datum njegova odlaska u Europu s prijateljem Marinom Gučetićem uzima se 1597. godina. Gučetiću će kasnije posvetiti svoj "Zbornik različitih problema". U tom zborniku, između ostalog, Getalić piše: "Proputovali smo skupa sjevernu i južnu Njemačku, dvije smo se godine zadržali u Engleskoj, nijedan nam kraj Francuske nije ostao nepoznat, prošlo smo zajedno cijelu Italiju." Prvo je vrijeme boravio u Rimu, gdje je slušao predavanja matematičara i astronoma Cristofora Clavija, kome će namijeniti svoju raspravu "Neki stavovi o paraboli". Na istom Rimskom kolegiju predavao je filozofiju naš zemljak Franjo Petrić, dok će 170 godina kasnije tu studirati i predavati Ruđer Bošković.
Veoma brzo po dolasku u Rim postaje suradnik i prijatelj svojim profesorima. Odlazi k njima u kabinet na razgovore o njihovim predvanjima ili o literaturi iz prirodnih znanosti. Nakon što je obišao Europu ponovo se vraća u Rim svojim prijateljima i profesorima s kojim će cijeloga života održavati korespodenciju. U Engleskoj boravi oko 1598. godine. Tu se zadržao dvije godine, ali o njegovim tamošnjim vezama i radu ne zna se mnogo. U Belgiji boravi 1599., a iduće godine (1600.) stiže u Pariz i tamo susreće najvećeg matematičara svoga doba Françoisa Viétea (Fransoa Vijet). Viéte nije bio profesionalni matematičar ali njegova savršena logika bila je dovoljna da i u tom području bude prvi među jednakima. Upoznavši Getalića Viéte mu je dao na studiranje mnoga svoja neobjavljenja djela iskazavši tako divljenje prema Getalićevom talentu. Ubrzo Viéte dopušta Dubrovčaninu da neka njegova djela pripremi za tisak.
Nakon Pariza Getalić se ponovo zaputio u Italiju da bi se dvije godine zadržao u Padovi, omiljenom centru tadašnje inteligencije. U Padovi dolazi u dodir s Galileom Galilejem, koji je tada bio u velikom stvaralačkom zamahu. Getalić je slušao Galilejeva predavanja iz matematike, mehanike i astronomije. On se družio s ljudima među kojima se kretao i Galilei. Tako je došlo i do njihovog poznanstva, o čemu svjedoče dva Getalićeva pisma upućena genijalnom fizičaru. Nakon što je napustio Padovu 1601. proveo je godinu dana obilazeći druge sveučilišne centre, a o čemu ne znamo mnogo. U listopadu 1602. javlja se iz Rima. Iduće godine (1603.) dovršava dvije svoje rasprave u Rimu: "Neki stavovi o paraboli" i "Unaprijeđeni Arhimed". Sredinom 1603. bježi iz Rima ne pozdravivši se s prijateljima. Razlog bijega nije utvrđen no pretpostavlja se kako je počinio nekakav prekršaj zbog kojeg je mogao biti zakonski gonjen. Preko Venecije vraća se u Dubrovnik. Njegovo izbivanje iz Dubrovnika bilo je dugo i plodno. No, tu se postavlja pitanje tko je osigurao novac Getaliću za putovanja i studije? Neosporno je dokazano da je on za Dubrovačku republiku vršio određene usluge ali to je nedovoljno da objasni njegovo dugo izbivanje iz Dubrovnika. Isto tako nejasno je kakvu je ulogu u svemu tome imao Getalićev prijatelj Marin Gučetić.
U Dubrovniku je odmah izabran za apelacijskog suca, ali poslije godinu dana odlazi u Ston kako bi izgradio kulu Podzvizd. Dva mjeseca nakon tog zaduženja njega su imenovali jednim od dvojice zapovjednika i čuvara Stona. Nije to bio jednostavan i Getaliću drag posao. U Stonu i okolici harala je malarija, a uskoci su često napadali teritorij Dubrovačke republike. Na tom mjestu Getalić ostaje četiri mjeseca, a potom se vraća u Dubrovnik gdje se osjeća "kao u grobu zakopan, pa ne čujem nikakve novosti!" Tada teško oboljeva od malarije kojom se vjerovatno zarazio već prilikom svog prvog boravaka na Pelješcu. Mada bolestan održava živu korespodenciju sa svojim prijateljima i obavještava ih o svojim radovima. Oporavivši se od bolesti u službi Senata odlazi u Carigrad, kao "poklisar harača" što je bila odgovorna i značajna dužnost. On te godine radi na svom kapitalnom djelu "Apolonije uskrsli", za koje traži materijal bez uspjeha, uostalom kao i u Carigradu. Nakon što je obavio poklisarski posao vraća se u Dubrovnik. Tih godina intezivno se bavi građenjem raznih fizičkih instrumenata eksperimentirajući po ugledu na Galileja. Naročito su ga zanimali optički instrumenti kao što je refraktorski teleskop.
Sve do smrti 1626. radio je na raznim državnim poslovima, čas kao činovnik ureda za vino, pa ureda za preradu vune te kao konzul za građanske parnice, te ponovo kao sudac apelacijskog suda i kao carinik. Kad su mu vatikanske vlasti napokon ukinule kaznu zabrane ulaska u Rim on se zaputio tamo. U Rimu se vjerovatno zadržao godinu dana, poslije čega se ponovo vraća u Dubrovnik. Getaldić nije živio ugodan i lak život, ali nije se ni žalio. Savjesno je obavljao svoje dužnosti u državnim poslovima bilo da je riječ o Velikom vijeću ili o preradi vune. U Rimu je bio predložen za člana ugledne akademije Lincei (Linćei), ali nije mogao biti izabran jer se nije znalo gdje se nalazi. S Marijom Sorkočević Getaldić imao je tri kćerke - Anicu, Franicu i Mariju. Supruga mu je umrla nedugo poslije posljednjeg poroda, što ga je teško pogodilo. I sam je poboljevao i osjećajući da mu je kraj blizu nastojao je oporučno riješiti pitanje budućnosti svojih kćerki, a kao izvršitelja posljednje volje imenovao je svoga brata Andriju. Marin Getaldić preminuo je u Dubrovniku 7. ili 8. travnja 1626. godine. Na ulaznim vratima njegova imanja na Pločama i danas se može pročitati natpis koji u prijevodu glasi:
Budite daleko, zavisti, svađe, taštine, brige! Mir i spokoj krase pećine, pervoje, hridi.
|
|
Vrh |
|
|
joe enter
|
Naslov: Re: Najznačajniji hrvatski znanstvenici Postano: 20 ruj 2010, 12:01 |
|
Pridružen/a: 30 lip 2009, 18:35 Postovi: 10829
|
Kad se ide ovom logikom evo i mog doprinosa ! Sv.Jeronim , veliki hrvatski znantstvenik i filološki radnik , preveo je bibliju sa grčkog na latinski i izmislio hrvatsku glagoljicu !!
_________________ O turčine za nevolju kume A ti vlaše silom pobratime
|
|
Vrh |
|
|
caporegime
|
Naslov: Re: Najznačajniji hrvatski znanstvenici Postano: 20 ruj 2010, 12:27 |
|
Pridružen/a: 25 kol 2009, 13:34 Postovi: 3708
|
joe enter je napisao/la: Kad se ide ovom logikom evo i mog doprinosa ! Sv.Jeronim , veliki hrvatski znantstvenik i filološki radnik , preveo je bibliju sa grčkog na latinski i izmislio hrvatsku glagoljicu !! šta je đole, ti i dalje živiš u iluziji da su dubrovački uglednici zapravo srpski uglednici pa se lošim humorom boriš protiv istine?
_________________ Šta je PIČKE? Di vam je ponos kojeg zazivate!?
|
|
Vrh |
|
|
teranova
|
Naslov: Re: Najznačajniji hrvatski znanstvenici Postano: 20 ruj 2010, 12:28 |
|
Pridružen/a: 02 lip 2009, 01:05 Postovi: 13237
|
Faust Vrančić Životopis
Faust Vrančić (lat. Faustus Verantius) najvažniji je konstruktor i tehnički pisac u Hrvata na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće. Rođen je godine 1551. u Šibeniku. Još kao dječak otišao je u Ugarsku svome stricu biskupu Antunu Vrančiću.
Početno humanističko obrazovanje stječe u Požunu kod očeva brata Antuna Vrančića, uglednoga diplomata, humanista, nadbiskupa ostrogonskoga i primasa Ugarske, a zatim u Padovi studira filozofiju i pravo.
Godine 1575. primljen je u članstvo hrvatske bratovštine sv. Jeronima u Rimu. Postavši tajnikom kralja Rudolfa II. godine 1579., Vrančić započinje temeljitije studirati prirodne znanosti i tehniku. Na dvoru se svakodnevno susreće s nizom istaknutih znanstvenika onog vremena, između ostalih s astronomima Tychom Bracheom i Johannesom Keplerom, graditeljem Jacopom de Stradom... što ostavlja jak utjecaj na njegov rad.
Godine 1594. napušta dužnost dvorskog tajnika u Pragu te živi malo u Šibeniku, a uglavnom u Veneciji. Od 1598. djeluje u Mađarskoj kao biskup od Chanada, te kraljevski tajnik za poslove Ugarske i Transilvanije.
1595. godine izdao je petojezični rječnik (latinski, talijanski, njemački, hrvatski i mađarski) pod naslovom Rječnik pet najplemenitijih jezika Europe (Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, latinae, italicae, germanicae, dalmaticae et ungaricae). U rječniku je za svaki jezik dano 5.000 odrednica. U to se vrijeme termin "dalmatinski" rabio za slavenski jezik kojim se govorilo između Jadranskoga mora i rijekâ Dunava i Save i ne treba ga miješati s izumrlim dalmatskim jezikom koji je bio romanskoga podrijetla. U Pragu je 1605-06. Peterus Lodereckerus priredio drugo izdanje ovog rječnika, prošireno s češkim i poljskim jezikom, pod naslovom Rječnik sedam različitih jezika (Dictionarium septem diversarum linguarum), kojom prilikom je i "dalmatinski" naveden pod hrvatskim imenom.
U prilogu Rječnika Vrančić je dao otisnuti i Popis dalmatinskih riječi koje su Mađari prihvatili (Vocabula Dalmatica quae Ungri sibi usurparunt), koji sadrži riječi koje su iz hrvatskoga prešle u mađarski jezik. Ovaj je rječnik načinio snažan utjecaj na pravopis kako hrvatskoga tako i mađarskoga jezika, u kome su prihvaćeni Vrančićevi prijedlozi za uporabu ly, ny, sz i cz. To je također bio i prvi rječnik mađarskoga jezika, a doživio je četiri izdanja: u Mletcima (1595.), Pragu (1606.), Bratislavi (1834.) i Zagrebu (1971.).
Godine 1598. Vrančić od Rudolfa II. dobiva naslov čanadskoga biskupa i obavlja dužnosti kraljevoga savjetnika za Mađarsku i Transilvaniju do 1605., kad napušta dvor i ulazi u red sv. Pavla, tzv. barnabita u Rimu.
Vrativši se u Rim, istražuje konstrukcije strojeva i arhitektonskih problema, a preko barnabita Giovannija Ambrogia Mazente upoznaje tehničke crteže Leonarda da Vincija, što je rezultiralo najznačajnijim Vrančićevim djelom Machinae novae (Mletci 1615. ili 1616).
U njemu je Vrančić opisao 56 raznovrsnih uređaja i tehničkih konstrukcija uz 49 slika velikog formata i s komentarima na latinskome, talijanskome, španjolskome, francuskome i njemačkome jeziku.
Vrančić je djelo oblikovao kao priručnik, a u njemu uz vlastite donosi i neke slabije poznate projekte drugih konstruktora, metodološki ih poredavši kako bi prikazao razvoj od već poznatih projekata do novih, koji su bili izvorno njegovi.
Zbog bolesti napušta 1615. godine Rim i želi svoje zadnje dane proživjeti u rodnom Šibeniku, no zaustavlja se u Veneciji, gdje objavljuje knjigu Logica nova.
Premda je školovan u duhu peripatetičke tradicije, Vrančićevi tehnički projekti pokazuju da je u nekim fizikalnim pitanjima blizak novoj fizici koja se sve više udaljavala od aristotelizma.
Projekti u djelu opisani su samo fenomenološki u nedostatku fizikalnih i tehničkih znanja potrebnih za konstrukcije, a do kojih se došlo tek u 18. stoljeću, što pokazuje kako su daleko bili ispred svog vremena Vrančićevi projekti i koliko su nadmašivali mogućnost svog ostvarenja.
U Veneciji je i umro 27. veljače 1617. godine, a prema oporučnoj želji njegovo je tijelo sahranjeno u domovini u crkvi Sv. Marije (Prvić Luka na otoku Prvić kraj Šibenika).
Vrančić je napisao i druga važna djela. Na svom materinjem jeziku, koji je Vrančić smatrao "najljepšim" i nazivao ga "dalmatinskim", napisao je Život nikoliko izabranih divic (Rim, 1606.), gdje se daju hagiografski životopisi opatica šibenskoga samostana Sv. Salvatora, prvenstveno svetica osobito štovanih u hrvatskim krajevima uz jadransku obalu. Napisao je i kratak spis o slavenskim jezicima i narodima, u kome navodi svoje shvaćanje srednjojužnoslavenskoga dijasustav: Dalmatinski, Hrvatski, Srpski ili Bosanski – jere sve ovo jedan jezik jest – ima riči i slova...koja se lahko izgovaraju.
Djelo Machinae novae (Nove naprave iz 1615. ili 1616.) iznimno je vrijedno tehničko djelo s 49 slika (bakroreza), u kojem je na pet jezika opisano 56 različitih naprava, pronalazaka, uređaja i konstrukcija. Među značajnije opise iz spomenutoga djela spadaju viseći most i Homo volans (lat. leteći čovjek), prikaz padobranca. Vrančićeva djela pretiskana su uz komentare u posljednjem desetljeću 20. stoljeća.
Vrančićevo djelo objavljeno pretiskom 1971. godine, popraćeno je pogovorom Ljudevita Jonkea i postupkom obrata izrađenim "Hrvatsko-latinskim rječnikom", čiji je autor Valentin Putanec. Izrada obrata bila je dalekovidan potez, jer je na temelju tako predstavljene hrvatske građe ustanovljeno da je anonimni rječnik "Slavoslovlje dalmatinsko-talijansko" iz poznatoga Rkp. 194 knjižnice Male braće u Dubrovniku predstavlja hrvatsko-talijanski obrat iz Vrančića, dopunjen određenim brojem neovisnih natuknica. Autorstvo se toga rukopisa i danas smatra neutvrđenim, što dokida atribuciju Kašiću.
|
|
Vrh |
|
|
caporegime
|
Naslov: Re: Najznačajniji hrvatski znanstvenici Postano: 20 ruj 2010, 12:52 |
|
Pridružen/a: 25 kol 2009, 13:34 Postovi: 3708
|
Milislav Demerec rođen je u Hrvatskoj Kostajnici od oca Ljudevita i majke Ljubice Dumbović. Pohađao je osnovnu školu u susjednoj Petrinji i realnu gimnaziju u Zagrebu, postigavši u objema odličan uspjeh, a poljoprivredne znanosti na Kraljevskomu gospodarskom učilištu u Križevcima. Srednjoškolska ljubav za prirodne znanosti nastavlja se i na studiju gdje ga osobito zanima oplemenjivanje bilja i genetika, koje je predmete tada predavao dr. Bohutinsky, naučni radnik i prvi oplemenjivač bilja u Hrvatskoj.
Na Kraljevskomu gospodarskom učilištu u Križevcima je diplomirao 1916. godine. Tu je prihvatio i prvo radno mjesto u Križevačkoj poljoprivrednoj stanici. U želji da proširi svoje stručno znanje, 1919. godine Demerec odlazi na studij u inozemstvo, najprije u Grignon u Francuskoj gdje je stipendist, a zatim na College of Agriculture Sveučilišta Cornell u Ithaci, u državi New York.
1919. godine, na Sveučilištu Cornell događa se prava prekretnica u njegovu životu i radu. Na Odsjeku za uzgoj bilja, uključuje se u skupinu za genetiku kukuruza, predvođenu profesorom R. A. Emersonom. To je bio trenutak kada su SAD odbrojile svojih prvih deset godina uspješnih genetskih istraživanja. Već 1923. godine Milislav Demerec brani na Cornellu svoju disertaciju o letalnim genima koji se manifestiraju kao defekti u klorofilu kukuruza. Iste godine pristupa Odjelu za genetiku Carnegiejeve Institucije u Washingtonu, smještene u Cold Spring Harboru, malom mjestu na obali mora, u zaljevu Long Islanda, blizu grada New Yorka. Od 1927. godine uživa glas poznatoga genetičara kukuruza.
Demerec 1931. postaje naturaliziranim građaninom SAD-a, a 1941. godine Demercu je ponuđen položaj direktora u susjednom Biološkom laboratoriju u Cold Spring Harboru, da bi mu 1942. godine ponudili i mjesto vršitelja dužnosti direktora, a 1943. godine i položaj direktora Odsjeka za genetiku Carnegiejeve institucije iz Washingtona. On je prema tome obnašao dužnosti dvojnog direktora tijekom cijelog svog života i služio je odano objema institucijama do 1960. godine, u razdoblju kada su utvrdeni solidni temelji za sadašnju revoluciju u molekularnoj biologiji i molekularnoj genetici. To je razdoblje učinilo Demerca značajnim čimbenikom američke znanosti, povijesti genetike, Cold Spring Harbora i njegovog “Zlatnog doba - Demerčevog doba”.
Započevši od genetike kukuruza (Zea mays), on prelazi na problem promjenjivih, mutabilnih, gena jedne druge biljke: Delphinium ajacis (kokotić). U proučavanju čimbenika koji izaziva mutacije i njihovih bioloških posljedica, on ponovno mijenja model i ovaj put ga traži i nalazi u životinjskom carstvu - vrste unutar roda Drosophila (vinska mušica - danas vrlo čest objekt istraživanja u genetici).
Njegova klasična studija nestabilnih gena u vrste D. viridis, objavljena u Zborniku radova Cold Spring Harbor Simpozija kvantitativne biologije (1941.), bila je i ostala temeljem za razumijevanje mutacijskog procesa. Drugo razdoblje Demerčevih istraživanja započinje uporabom mutageneze pobuđene rendgenskim zrakama i istraživanjem oštećenja u raznih vrsta Drosophila. Polazeći tako od genetike kukuruza kao usjeva, Demerec prelazi na genetiku vinske mušice da upozna gene i njihovu sposobnost mutiranja. Utemeljio je i nastavio uređivati Drosophila Information Service (“Informacijsku službu za drozofilu”), kao prvi časopis o novostima u genetici jedne vrste.
U doba Drugog svjetskog rata, Demerec mijenja prioritetne djelatnosti svojeg laboratorija.
Sa svojom skupinom provodi istraživanje o učinku zračenja na Penicillium notatum - plijesan koja proizvodi penicilin te otkrivaju mutaciju koja omogućava da mutirana plijesan posve uspješno raste i uronjena u medij, za razliku od ishodišnog oblika koji je uspijevao samo na površini tekućeg medija. Na taj je način proizvodnja penicilina višestruko povećana i omogućena je njegova farmaceutska eksploatacija, što je predstavljalo prvu veliku pobjedu u “eri antibiotika”. Ovo otkriće imalo je golemu praktičnu važnost tijekom rata.
No, s ovim otkrićem ne prestaje njegov interes za bakterije i antibiotike. Bavio se istraživanjem genetskog mehanizma o kojem ovisi otpornost bakterija prema antibioticima. Postavio je mutacijsko - selekcijsku hipotezu o postanku bakterijske rezistencije na antibiotike, prema kojoj otpornost bakterija nastaje prvenstveno zbog spontanih mutacija, dok antibiotik ima samo selekcijsko djelovanje.
Objekti u njegovim daljnjim istraživanjima su dvije probavne bakterije: Escherichia coli i Salmonella typhimurium. Istraživanjem ovih bakterija pokušava odgovoriti na pitanja o finom ustrojstvu i funkciji gena i njihovog međusobnog rasporeda. Tijekom tih istraživanja, koja je vršio u suradnji s Philipom E. Hartmanom i svojom kćeri Zlatom, 15 došao je do spoznaje da se geni slična djelovanja mogu grupirati u istom dijelu kromosoma i utvrdio povezanost njihova položaja i redoslijeda njihove funkcije.
Godine 1960. dodijeljen mu je stupanj počasnog doktora znanosti od Sveučilišta u Zagrebu. Osim toga, nositelj je nekoliko počasnih doktorata u SAD-u i drugim državama. Bio je član Nacionalne akademije znanosti SAD-a, Njujorške akademije znanosti, tadašnje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Kraljevske danske akademije znanosti i umjetnosti, zatim član mnogih društava genetičara te predsjednik Američkog genetičkog društva i Američkog društva prirodoslovaca.
Nakon obveznog umirovljenja 1960. godine od direktorstva dviju institucija u Cold Spring Harboru, nastavio je svoja istraživanja u Brokhaven nacionalnim laboratorijima SAD-u i na C.W. Post Collegeu sve do svoje nagle i neočekivane smrti. U noći 12. travnja 1966. Milislav Demerec je umro od srčanog udara.
_________________ Šta je PIČKE? Di vam je ponos kojeg zazivate!?
|
|
Vrh |
|
|
dudu
|
Naslov: Re: Najznačajniji hrvatski znanstvenici Postano: 20 ruj 2010, 13:49 |
|
Pridružen/a: 03 svi 2009, 22:39 Postovi: 59754 Lokacija: DAZP HQ
|
jel može koja o aktualnijim imenima, ima ih 4-5 svjetskog glasa?
_________________ "Hrvata je danas u BiH manje od 400.000, ali je naš cilj da nas je milijun", kazao je Čović.
|
|
Vrh |
|
|
ivica
|
Naslov: Re: Najznačajniji hrvatski znanstvenici Postano: 20 ruj 2010, 13:57 |
|
Pridružen/a: 03 lip 2009, 15:13 Postovi: 1740
|
Marin Soljačić, upali žarulju na dva metra bez kabela.
_________________ https://youtu.be/sJnJi5tcqxQ
|
|
Vrh |
|
|
teranova
|
Naslov: Re: Najznačajniji hrvatski znanstvenici Postano: 20 ruj 2010, 16:42 |
|
Pridružen/a: 02 lip 2009, 01:05 Postovi: 13237
|
Ivan Đikić
Životopis
Rodio se 1966. godine u Zagrebu, gdje je 1991. godine završio i Medicinski fakultet u rekordnom roku od četiri i pol godine s prosječnom ocjenom 5,00.
Od 1992. do 1997. godine bio je na usavršavanju u laboratoriju prof. dr. Josepha Schlessingera u New Yorku, gdje je i doktorirao, a od 1997. godine dr. Đikić voditelj je laboratorija za molekularnu biologiju tumora u Ludwigovom Institutu za istraživanje raka u Švedskoj. Godine 2002. izabran je za redovitog profesora Medicinskog fakulteta Sveučilišta Goethe u Frankfurtu, Njemačka, gdje i danas radi, a kao izvanredni profesor predaje i na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Splitu, te je voditelj Laboratorija za molekularnu biologiju tumora u MedILSu. Aktivni je sudionik brojnih europskih programa u obrazovanju studenata i znanstvenika, te inicijator i organizator znanstvenih skupova u Hrvatskoj. Aktivno surađuje sa znanstvenicima u Hrvatskoj i na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Splitu.
Profesionalnu suradnju s Mediteranskim institutom za istraživanje života u Splitu (MedILS) prekinuo je početkom svibnja 2010. godine.
Nagrade i priznanja
Kao voditelj Grupe za molekularnu signalizaciju Instituta za biokemiju Goethe Sveučilišta otkrio je mehanizam kojim se stanice ljudskog organizma brane od razvoja karcinoma. Časopis Science u svom broju iz prosinca 2005. godine objavio je ovaj rad kao najznačajnije medicinsko otkriće za proteklu godinu.
Dobitnik je i nagrade Europskog udruženja za istraživanje tumora (EACR) za istraživača 2006. godine. Nagrada mu je uručena na svečanoj ceremoniji 3. srpnja 2006. tijekom EACR kongresa u Budimpešti.
Dosad je objavio više od 100 radova u znanstvenim časopisima koji su citirani više od 5500 puta. Dobitnik je važnih međunarodnih priznanja, te je izabrani član Europske organizacije za molekularnu biologiju (EMBO), Europskog udruženja za istraživanje života (ELSO), Međunarodne unije za borbu protiv raka (UICR) i drugih. Dobitnik je i brojnih medunarodnih nagrada uključujući nagradu Američkog udruženja za istraživanje raka (AACR) za izvanredna postignuća u istraživanju tumora 2006. godine, Njemačkog udruženja za staničnu biologiju i Europskog udruženja za istraživanje tumora.
Dana 21. svibnja 2008. godine, objavljeno je da su prof. dr. Ivan Đikić i prof. Koraljka Husak s Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Frankfurtu otkrili novu bjelančevinu koja ima važnu ulogu u razvoju tumora i bolesti živčanog sustava
Dana 5. studenog 2009., dobio je uglednu njemačku nagradu "Sir Hans Krebs". Dio novčane nagrade donirao je djeci s poteškoćama u razvoju.
U veljači 2010. godine Njemačka udruga za tumore dodijelila mu je nagradu "Deutschen Krebspreis" (2010.), koja se dodjeljuje jednom godišnje za dostignuća iz područja istraživanja i liječenja tumora.
|
|
Vrh |
|
|
divlja svinja
|
Naslov: Re: Najznačajniji hrvatski znanstvenici Postano: 20 ruj 2010, 17:45 |
|
Pridružen/a: 14 vel 2010, 21:40 Postovi: 1556 Lokacija: Zaljev svinja
|
Markantun de Dominis, poznati crkveni pisac i fizičar rođen je na otoku Rabu 1560. Nakon školovanja u Padovi bio je profesor matematike, logike, retorike i filozofije, te zatim senjski biskup i splitski nadbiskup. Svrstava ga se među najveće filozofe i znanstvenike svog vremena. Najveći njegov doprinos je na području prirodnih znanosti, a među najznačajnija djela spada studija o rastavljanju svjetlosti, tiskana u Veneciji pod originalnim nazivom De radiis visus et lucis in vitris perspectivitis et in irride, te njegove studije u kojima među prvima objašnjava utjecaj Mjeseca na izmjenu plime i oseke.
Kao sveučilišni profesor radio je na nekoliko talijanskih visokih učilišta (Verona, Padova, Brescia), a godine 1617. također je predavao na sveučilištima u Oxfordu i Cambridgeu. Sveučilište u Cambridgeu dodijelilo mu je počasni doktorat iz teologije.
Zbog kritika i rasprava o reformi crkve došao je u sukob s papom, morao je bježati iz Venecije, vratio se u Veneciju za vrijeme pape Grgura XV; nakon papine smrti Dominis je zatvoren, te je tako i umro, na posmrtnom procesu proglašen je heretikom i javno spaljen sa svojim spisima na trgu Campo del fiore u Rimu.
- Oče! - zapita ga čovjek, pristupiv k redovniku - šta tražiš? Dignuv glavu, pogleda redovnik čovjeka.
- Oprosti! Ja sam stranac. Koga to spališe?
- Dominisa.
- Zar slavnoga učenjaka i biskupa?
- Slavnoga?
- Tako govori svijet.
- Reci: izdajicu. Bude pastir narodu svomu - izdade ga radi sebe. Bude vijećnik caru - izdade ga radi sebe. Bude protestant i prijatelj engleskomu kralju protestantu - izdade novu vjeru i novoga prijatelja radi sebe, bude opet katolikom radi sebe. Po njegovoj smrti osudi ga inkvizicija, a danas izvukoše ga iz dominikanske rake i tu ga sažgaše. Vanitas, vanitatum vanitas! - nasmiješi se redovnik gorko.
- Ti si ga poznavao?
- Da, za mladosti bijasmo veliki prijatelji, a poslije, ondje na hrvatskom kršu - ljuti vragovi. Bijaše veleum.
- A što tražiš po pepelu?
- Srce tražim, srce! Nema ga! - odvrati redovnik Cipriano mirno, zatim koracaše polako put samostana, doviknuv čovjeku:
- Vanitas, vanitatum vanitas! Laku noć, stranče!
(August Šenoa, "Čuvaj se senjske ruke")
|
|
Vrh |
|
|
joe enter
|
Naslov: Re: Najznačajniji hrvatski znanstvenici Postano: 20 ruj 2010, 17:58 |
|
Pridružen/a: 30 lip 2009, 18:35 Postovi: 10829
|
Evo još jedan hrvatski znanstvenik koji je gotovo rame uz rame sa najvećim Teslom!! link: http://www.milutin-milankovic.com/Ima na ovom sajtu sa "national geographic" video gde je objašnjeno šta je ovaj hrvatski znanstvenik uradio!
_________________ O turčine za nevolju kume A ti vlaše silom pobratime
|
|
Vrh |
|
|
divlja svinja
|
Naslov: Re: Najznačajniji hrvatski znanstvenici Postano: 20 ruj 2010, 18:32 |
|
Pridružen/a: 14 vel 2010, 21:40 Postovi: 1556 Lokacija: Zaljev svinja
|
Milanković je bio veliki znanstvenik i svakako nam je drago što je bio rođen u Hrvatskoj.
Franjo Hanaman (Drenovci,Vukovarsko-srijemska županija, 30. lipnja 1878. - Zagreb, 23. siječnja 1941.), znameniti hrvatski kemičar i metalurg, izumitelj prve ekonomične električne žarulje s metalnom niti. U travnju 1903. godine dr. Just i Hanaman su u Beču zaštitili svoj prvi postupak za dobivanje volframovih žarnih niti (postupak supstitucije) patentom D. R. P. No. 154262. Patent je nazvan Verfahren zur Herstellung von Glühlkörpern aus Volfram oder Molybdän für elektrische Glühlampen. Žarulje s nitima dobivenim ovim postupkom trošile su samo oko 1,5 W po jednoj Hefnerovoj svijeći, za razliku od žarulja s ugljenom niti, koje su trošile 3-4 W. Glavni nedostatak žarulja s volframovim nitima dobivenih tim postupkom bila je krhkost niti.
Njegov izum volframove žarne niti upotrijebljen je i u unaprjeđivanju ranih dioda i trioda dok su još bile u obliku vakuumskih cijevi jer volframova žarna nit ima bolja svojstva od ugljenove žarne niti koja se do tada rabila. Poslije studija u Beču i Berlinu, te višegodišnje asistenture na Tehničkoj visokoj školi u Beču, došao je za profesora kemijske tehnologije i metalurgije na Tehničkom fakultetu u Zagrebu. Sa svojim suradnikom Aleksandrom Justom unaprijedio je rasvjetnu tehniku i pronašao metodu nitriranja željeza plinovitim amonijakom.
|
|
Vrh |
|
|
mirv
|
Naslov: Re: Najznačajniji hrvatski znanstvenici Postano: 22 ruj 2010, 19:54 |
|
Pridružen/a: 12 svi 2009, 23:03 Postovi: 1434
|
Niti Tesla niti Milanković nisu niti Hrvati niti hrvatski znanstvenici, s tim da je ovaj drugi bio četnik i pol. Hrvatska bi trebala raditi na tome da im se rodne kuće izmjeste u Srbiju jer ovako su nam samo na trošak a korist je nikakva.
A dva najveća Hrvata u znanosti su dva izumitelja za koja žali Bože ovdje nitko ne zna ali su svojim praktičnim radom ostavila goleme pozitivne posljedice za čovječanstvo.
1. Antun Lučić, poznatiji kao Anthony Francis Lucas, Hvaranin koji je u Teksasu otkrio najveće naftno nalazište do tada, izumio opremu za vađenje i skladištenje nafte, pretvorio SAD u supersilu jer su tada zbog tog otkrića ekonomski pregazili Ruse te ostale i ujedno omogućio razvoj automobilske industrije. 90% energije za proizvodnju hrane dolazi iz nafte i sve što čovjek proizvodi je povezano s njom. Na mjestu bušotine Amerikanci su postavili obelisk na kojemu piše:
On this spot on the tenth day of the twentieth century a new era in civilization began.
Dakle, oni smatraju da je jedan Hrvat počeo novo razdoblje čovječanstva a mi ne znamo niti tko je on. Katastrofa.
2. Mario Puratić - Bračanin koji je izumio jednostavni Puretićev blok, vitlo za izvlačenje ribarskih mreža. Prije njega se to obavljalo ručno a ovaj izum je revolucionarizirao ribarsku industriju jer se sve obavljalo puno brže i učinkovitije tako da su sve države kojima je ribarstvo važno izuzetno profitirale. Danas izlov plave ribe čini golemi postotak ukupnog ribarstva. Kanađani su njegovo vitlo stavili na novčanicu a Amerikanci proglasili jednim od 100 najznačajnijih izumitelja 20. stoljeća.
Umjesto da se uči o ovim ljudima mi se tu bavimo strancima. Sramota. A čini mi se da bi jednoga dana možda i Soljačić mogao imati svoje mjesto s golemim zaslugama ako ona zavojnica zbilja zamijeni većinu žica u kućanstvu i drugdje.
|
|
Vrh |
|
|
divlja svinja
|
Naslov: Re: Najznačajniji hrvatski znanstvenici Postano: 22 ruj 2010, 20:32 |
|
Pridružen/a: 14 vel 2010, 21:40 Postovi: 1556 Lokacija: Zaljev svinja
|
Po meni Tesla definitivno jest srpsko-američki-hrvatski znanstvenik, a vjerujem da bi se tako i sam smatrao. Kao i što je navedeni Antun Lučić hrvatsko-američki. Vjerujem da bi Teslina kuća mogla donijeti Hrvatskoj i velike materijalne koristi.
|
|
Vrh |
|
|
teranova
|
Naslov: Re: Najznačajniji hrvatski znanstvenici Postano: 23 ruj 2010, 01:24 |
|
Pridružen/a: 02 lip 2009, 01:05 Postovi: 13237
|
A da je Tesla bio masovni ubica a ne genije, onda bi bio stopostotni Srbin.
|
|
Vrh |
|
|
Robbie MO
|
Naslov: Re: Najznačajniji hrvatski znanstvenici Postano: 16 lis 2010, 08:03 |
|
Pridružen/a: 03 svi 2009, 11:29 Postovi: 76143 Lokacija: Institut za razna i ostala pitanja
|
mirv je napisao/la: Niti Tesla niti Milanković nisu niti Hrvati niti hrvatski znanstvenici, s tim da je ovaj drugi bio četnik i pol. Hrvatska bi trebala raditi na tome da im se rodne kuće izmjeste u Srbiju jer ovako su nam samo na trošak a korist je nikakva.
glupost stoljeća
_________________ Fun fact: I HDZ i SDA su osnovani u Zagrebu.
IIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIoooooooooooooooooooooooooooooooooooooooo
|
|
Vrh |
|
|
Online |
Trenutno korisnika/ca: / i 2 gostiju. |
|
Ne možeš započinjati nove teme. Ne možeš odgovarati na postove. Ne možeš uređivati svoje postove. Ne možeš izbrisati svoje postove. Ne možeš postati privitke.
|
|
|