Forumašima su vjerojatno dobro poznati lik i djelo navedne novinarke u naslovu,inače autorice nekoliko zanimljivih knjiga i dokumentarnih filmova o raspadu Jugoslavije,Domovinskom ratu i Haaškom sudu.

No u središtu interesa ovdje nisu njeni radovi,nego fanatični atlantizam i proamerikanizam,koji se proteže u svakoj njenoj kolumni posljednjih nekoliko godina,pogotovo kada su se od 2014. zaoštrili odnosi sa Rusijom izbijanjem krize u Ukrajini i aneksijom Krima.

U hrvatskoj medijskoj kaljuži nema novinara koji bar donekle ne navlači na neku stranu,bez obzira je li to lijeva,desna,ona ili ova opcija,ali žestoka i nekritička apologija američke vanjske politike ove novinarke,koja doseže stupanj idolopoklonstva,je bez presedana u hrvatskom novinarstvu.

Koji razlozi stoje iza takvog ponašanja?Koliko je meni poznato,dotična novinarka niti je ikada živjela u SAD niti ima neku drugu poveznicu s tom zemljom (izuzev onoga što se tiče njene profesije),kao npr. pokojni Ivo Banac.

Ili je ona zaista nekakva idealistica ili je instrument nekih obavještajnih krugova?

Balkanska misija Sir Stuarta Peacha i barunice Arminke Helić

Tek što je Sir Stuart Peach, novoimenovani posebni izaslanik britanskog premijera Johnsona za Zapadni Balkan, okončao svoju nastupnu bosanskohercegovačku turneju, barunica Arminka Helić, zastupnica u Domu lordova, učinila je novi korak velikim u političko-vojnom povratku Ujedinjenog Kraljevstva u bosanskohercegovačku krizu. Zatraživši uvođenje oštrih sankcija prema voždu Republike Srpske Miloradu Dodiku, konstatirala je: "Ovo nije nevin pokušaj za samostalnost RS. Ovo je san ostvarenja tzv. Velike Srbije. To nije politički već primarno sigurnosni problem, uz snažnu potporu Rusije. Postoji cijeli niz osnova da NATO intervenira u BiH“.

Sada već i široj političkoj publici postaje jasno zašto je u srpskim medijima, osobito onima koji njeguju rusko-srpsko savezništvo, s mnogo zabrinutosti i ljutnje dočekano imenovanje "teškaša“ Sir Stuarta Peacha posebnim britanskim izaslanikom za zapadni Balkan. Umirovljeni maršal britanskog ratnog zrakoplovstva S. Peach trenutačno je vjerojatno najkompetentniji Europljanin u domeni sigurnosno-vojnog i političkog menadžmenta.

Donedavno je bio predsjedavajući vojnog komiteta NATO-a, njegova prethodna impresivna karijera u vojno-obrambenom sektoru UK uključuje i dužnost zapovjednika Glavnog stožera britanske vojske, dugogodišnji menadžment u vojno-obavještajnim poslovima, licencirani je instruktor za vođenje nuklearnog i elektroničkog rata. Srpsko-ruski politički gremij, koji Sir Peacha pamti još iz vremena kada je bio zapovjednik NATO-ovih zrakoplovnih snaga na Kosovu, (ispravno) predmnijeva da takav "teškaš“ ne dolazi na zapadni Balkan tek da bi promovirao inkluzivnost, niti da bi ga lokalni politički feudalci šetali od jednog do drugog, kao još jednog zapadnog "medu“ na posebnom zadatku. I odmah su počeli širiti priču kako su Britanci stoljetni protivnici Srba (što je duboko netočno, naprotiv upravo su britanska politika i njihovi mirovnjaci najčvršće držali štangu Srbima (i) u ratu za veliku Srbiju u Hrvatskoj i BiH, a na štetu Hrvata i Bošnjaka).

Ali da, Britanci su vrlo osjetljivi na širenje ruskog utjecaja u Europi, pa su im i na zapadnom Balkanu danas Srbi zanimljivi ponajprije kao instrument širenja ruskog i kineskog utjecaja. Nije cilj S. Peacha (u uskoj koordinaciji s SAD-om) udaljiti s političke pozornice Milorada Dodika kao srpskog vođu (koji je prije dvadesetak godina i iznjedren u britanskim "laboratorijima“), već udaljiti Dodika koji je postao ruska igračka u BiH, time zaustaviti ruski utjecaj i ponovo staviti BiH pod (fizičku) kontrolu NATO trupa.

TLAPNJE O EUROVOJSCI

Pripremu za povratak NATO-a u BiH (u distrikt Brčko i zračnu luku u Tuzli) još je sredinom studenoga u svome uvodniku u britanskom Timesu predložio bivši britanski ministar vanjskih poslova William Hague, koji je ujedno i bivši šef i politički mentor barunice Arminke Helić. Zato nije čudno da se i zastupnica Helić našla na meti srpsko-ruskih kritika, kao "baronesa-konobarica" koja je, kažu oni, i postavila Sir Peacha za posebnog izaslanika. Iz svoje mržnje prema Srbima, dakako. Ratna izbjeglica iz Gračanice (BiH), Arminka Helić je uistinu u prvim danima izbjeglištva u Veliku Britaniju radila i kao konobarica. Ali je u međuvremenu postala jedna od najutjecajnijih glasnogovornica britanske vanjske politike, izrazito je proamerički orijentirana i pokazni je primjer britanske useljeničke inkluzivnosti: još 2014. je na prijedlog Davida Camerona postala zastupnica Doma lordova, nakon što joj je kraljica dodijelila titulu barunice.

Barunica Helić danas, iznad svega, vjerno prenosi političke poruke duboke britanske politike i zato ih valja uzeti vrlo ozbiljno - od poziva NATO-u da se vrati u BiH (u pomoć EUFOR-u), do poziva na sankcije protiv Milorada Dodika. U Hrvatskoj je to novo uključivanje UK u balkansku krizu ostalo gotovo nezapaženo.

Da bi se sagledao vojno-politički povratak UK na Balkan, čiji je trenutačni prioritet BiH, valja ga staviti u širi kontekst novog britanskog angažmana u Europi. Jedva godinu dana nakon što je vojno napustila Njemačku, okončavši time svoj hladnoratovski angažman, britanska vojska se ovih dana opet snažno vraća u Njemačku. U nekadašnji britanski kamp za vojnu obuku Sennelager u središnjoj Njemačkoj šalju stotine tenkova i oklopnjaka, s ciljem da u sljedećim godinama u toj bazi imaju osamdesetak tisuća vojnih komandosa, umreženih i uvježbanih s komandosima ostalih NATO-saveznica, koji će biti spremni interventno djelovati po cijeloj NATO-Europi štiteći je od vanjskih ugroza, pretpostavljeno ruskih i kineskih. Logika zbivanja mi govori da bi prvi njihov angažman mogao biti upravo u BiH (Brčko, Tuzla, kako je to predvidio W. Hague).

Za razliku od Baltika, Poljske ili Ukrajine u BiH se ne bi izravno konfrontirali s Rusijom. Voljela bih primijetiti da i hrvatski državni vrh primjećuje te nove okolnosti i prilagodi im i postupanje i svoja savezništva. Za početak, bilo bi lijepo da se iz državnog vrha ne čuje javno relativiziranje genocida u Srebrenici, da se ne hvale kineskim ulaganjima, da uvide kako Francuska ne može biti strateški saveznik jer je njezina uloga na Balkanu ambicija bez realnog uporišta i da su priče o samodostatnoj europskoj vojsci i dalje – tek pusta tlapnja.